Na golo
utorak, 02.04.2019.Kaže u filmu: obožavam način kako razmišljaš.
Takve razgovore smo nas dvoje vodili.
Britke, reske. Ko pelin i med ispod jezika.
Pa bih onda imala potrebu zapaliti, jasno.
Kad nakon tog pelina osobito paše.
Izašla na terasu, gola. Slušala u noći onaj šum slapova, s nogama na ogradi.
Bože, kako sam ga voljela! Tako prgavog, tvrdoglavog, teškog..
Prekidala i vraćala mu se. Sve dublje i strastvenije mu pripadajući.
Imali smo skroz oprečne stavove gotovo o svemu.
Dobar razgovor, na granici svađe. Baš poput dobrog seksa.
Ne znaš hoćeš li izljubiti ili istući.
A voliš i voli.
Fali mi do dubine očiju.
Na golo mi fali. Sve mi fali.
Kako se smije, kako gunđa, oblači hlače,
veže žnirance,
stavlja leće. Kako mu miriši vrat.
Ne mogu raditi kompromise, razumiješ?
Zaboravljam koketirati. Ne znam kako se ponašati u društvu muškaraca.
Ne mirišu mi na dobrotu i privrženost.
Svi su mi ti odnosi ljigavi.
Prozrem na prvu.
Danas sam nakon posla išla s frendicom na izlet u Mariju Bistricu. Zrihtali su je do neprepoznatljivosti. Ko mali neki francuski gradić s utvrdama. Lepo. Razgledala sam crkvu. Ustanovila da mi je Isus malo preanemičan. Zastala sam kod pečenjare gdje me snubio ćevapima. Ne Isus.
Pa prek ceste objašnjavao prodavačici da me voli, kupujući mi licitarsko volim te.
To nakon prvog prekida.
A onda mi O. pošalje pjesmu posvećenu meni. Nešto tako spontano i lijepo. Pa se rasplačem sama nad sobom. I nad smrznutom zemljom i kopačicom. Plaču li ljudi uopće ikada zbog ičega, osim nad sobom?
Oko mjesec dana nisam zaplakala, pa mi je bilo malo čudno.
Već sam mislila da sam postala kuja napokon.
Rado bih odselila negdje na mjesec dana.
Probala naći posao u nekoj maloj pripizdini. Prodavala kruh..suvenire..tako nešto.
Živjela sama u nekom sobičku s pogledom na šumu...ili more..
Daleko, daleko, na nekom jugu di nikad ne dolazi zima.
Di je groblje visoko na brdu i lastavice nigdje ne sele.
Di možeš cijele godine hodati bos, ne moraš se češljati, a novac ti ne predstavlja ništa.
Kao ni ogledalo.
To bih voljela.
Imaš pet haljina i to je to.
Dovoljno da svakodnevno grliš svijet.
Od neempatije, ovih guzičarskih snobova, ulizica, kvazi menagera iz opanaka u cipele...boli me glava, izvrće mi se želudac.
Ovo više nije moj grad..moja zemlja.
Ne, nisam nježna i nisam slatka.
Samo od teškog dreka znam krasnu pitu napraviti.
Zapakirati je u dobar poslovni e-mail.
Ali ja ovdje više zbilja nisam doma.
komentiraj (37) * ispiši * #
