Prošli sam tjedan doista razmišljala dati otkaz u firmi, otvoriti OPG i posvetiti se poljoprivredi. O tome sam sanjarila poskakujući u busu svako jutro. Toj sam se ideji smješila, stavljajući koke, pijetla, patke i moju Lady Gugu na spavanac. To me hranilo kad bi me užasnuli neki egotripovi na poslu, kojima doista nije bitan posao, siroti penzići kojima se predmeti godinama ne rješavaju kak spada, jer se normiraju samo rješanja. Pa ljudi štancaju negativna rješenja. Kao da nikada nećemo biti stari. Kao da nikada naš spis neće stajati dugo na nečijoj polici, a mi nećemo imati za lijekove.
Nadređeni su kratkovidni menageri, prebačeni iz ko zna kojih firmi( ja znam, al nije važno) bez imalo sluha, senzibiliteta ili razumijevanja bar za organiziranje, sustav koji sam sebe ždere i naočigled se urušava.Neodrživo. Kvantiteta pobjeđuje kvalitetu. Postajemo strojevi.
I tako..sanjam ja kako kopam kopačicom svoju djedovinu. Kako stavljam u zemlju sadnice ruža...i smijem se..smijem...smješkam slatko. Kao da sam ih sve prevarila.
Na faceboku dobijem brdo lajkova za onaj dio o tome kamo bih sutra otišla živjeti.
Ono o bosim nogama i pripizdini.
Svi bi rado bježali.
Pa mi se u inbox javi moj Lehrer. Kako je otišao na neko brdo i živjet će upravo onako kako sam ja sanjarila u svojoj objavi, punih godinu dana.
Radi kao domar i vrtlar.
Meditira daleko od svih.
Otme mi se uzdah. Sanjala sam njegov život.
Pitam, mogu li mu se pridružiti.
Trebat će kuharicu, kaže.
Da li je to kukavičluk?
Dići ruke od ovog načina života, gdje ne cijene i ne prepoznaju nimalo tvoj trud?
Gdje sve više svaki tvoj napor sve više liči na onu o biserima i svinjama?
Post je objavljen 07.04.2019. u 20:01 sati.