Vježbe disanja
Ili dodavanjem sasvim novog i revolucionarnog sastojka u svoj stari, iskušan recept.
Sjećam se, kišilo je nad Parizom tih dana i vladali su nesmiljeni vjetrovi, baš kao sada.
Nosili su mirise vlage i blata, mirise čađavih prstiju i starih tavana,
ostavljenih i ucviljenih žena, mirise zemlje pripremljene za stoljetni san.
Vrijeme rječitih vjetrova.
Escoffier je iznajmio neki sobičak na Montmartreu, u blizini starog mlina i boemskog kabareta
Le Chat Noir, gdje smo se poslije vikendima znali skrivati od svijeta,
kuhati, uživati u glazbi, u vlastitim krikovima, u umjetnosti i jedno u drugome.
Kada je bila smještena na sredini sobe.
Punio ju je vrućom vodom koja je u to doba bila pravi luksuz,
kao što je to bila i naša ljubav i naša strast,
govorio mi da sam njegova rijeka, u kadu mi stavljao mirisne latice posljednjih ruža.
Cijelu me pokrivao njima. Pretjerivao.
Ima jedna takva slika.
Hranio me čokoladom jedva prošvercanom od nekog njegovog lihvara,
u vrijeme kad je glad u gradu dosezala svoje vrhunce.
Kušali smo je s osebujnom grižnjom savjesti čovjeka umirućeg od dijabetesa,
kao zlato, kao tamjan, na isti način na koji smo kušali i naša tijela,
lijepa, mlada, buntovna, bijesna i besmrtna.
Vjetar je fijukao kroz stakla, razbacujući preostalo trulo i beživotno granje,
dogorijele kartonske kutije kojima su se noć prije grijali beskućnici, potrgane kišobrane,
a mi smo znali da živimo trenutak, ovdje i sada,
na kraju jednog vremena, na kraju jednog svijeta,
i da taj trenutak ostat će zapečaćen na baršunastoj podlozi naših sjećanja,
kao nešto jedino vrijedno i smisleno,
i da nijedan trenutak kasnije neće imati tu snagu,
podastrijeti pred nas svu ljepotu ovozemaljskog raja i čiste, radosne ljubavi.
Voljeli smo se žestinom koja se mogla usprotiviti prirodnim zakonima,
bili smo abeceda svih naših snova i meridijan svih naših čežnji.
Potpuno goli brašnili smo stol, skuhali krumpire, razbili jaje, posolili, popaprili,
uvaljali njoke, i poslije ih natopili finim umakom od gorgonzole i šafrana.
Dok sam mijesila tijesto koje mi se lijepilo za prste i dlanove,
prišao mi je s leđa,
i škakljajuć mi ušnu resicu neskrivenom želljom,
šaputao mi najljepše riječi kojih se mogao u tom trenu sjetiti,
nešto o mojim bokovima, guzi, struku,
o mom ljubavnom genu koji nosim u prstima,
kojim ću lako otjerati sve sile ovozemaljske koje prijete
našoj ljubavi, našemu snu.
Potom smo vodili ljubav na podu,
brašnjavi, znojni, prkosni,
silovitiji od svih sila.
Ali ni moji genski ljubavno predodređeni prsti,
niti njegovi kulinarski vješti,
koji su imali umijeće već pri prvom dodiru razaznavati
prirodnu teksturu od umjetnih vlakana,
nisu uspjeli otjerati one naše unutarnje silnice koje su nas udaljile
zbog njegove neshvatljive grubosti
koja me sasvim razumljivo i otjerala na samome kraju.
Nova ljubavnica, novo zlatno tijelo koje treba istraživati.
Pa što. Ne nosim gnjev ostavljene ljubavnice.
Htjela sam priznanje, htjela sam se skupa s njim smijati prolaznosti,
jer znadem namirisati notu kojom me volio.
Ljubav i ljubavništvo, tajno savezništvo onih uginulih cvjetova u pjenušavoj kupki,
prividno pripadanje i moje višegodišnje vježbe disanja
bez njega.