< veljača, 2019 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28      

Rujan 2021 (9)
Kolovoz 2021 (16)
Srpanj 2021 (7)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (6)
Siječanj 2021 (14)
Prosinac 2020 (22)
Studeni 2020 (10)
Listopad 2020 (15)
Rujan 2020 (9)
Kolovoz 2020 (7)
Srpanj 2020 (17)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (12)
Travanj 2020 (16)
Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (11)
Siječanj 2020 (12)
Prosinac 2019 (12)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (16)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (10)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (14)
Svibanj 2019 (11)
Travanj 2019 (15)
Ožujak 2019 (2)
Veljača 2019 (8)
Siječanj 2019 (4)
Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (6)
Kolovoz 2018 (5)
Srpanj 2018 (6)
Lipanj 2018 (11)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (10)
Ožujak 2018 (12)
Veljača 2018 (14)
Siječanj 2018 (9)
Prosinac 2017 (8)
Studeni 2017 (3)
Listopad 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
https://m.youtube.com/watch?v=mTn_v08ZJEM


"The most beautiful people we have known are those who have known defeat, known suffering,
known strle, known loss, and have found their way out of the depths. These persons have an appreciation, a sensitivity, and an understanding of life that fills them with compassion, gentleness, and a deep loving concern. Beautiful people do not just happen.”

Elisabeth Kübler-Ross

“Being with him when he died was something I will never forget. His bravery. His happiness. His acceptance. It was a colossal experience for me. Changed my life completely in a way that I had not expected. I expected to feel sad and lost. But I felt the opposite. Just, like, ‘Boy, this is it. This is all we have. Right here. So you’d better pay attention.’”

Laurie Anderson and Lou Reed


“To love. To be loved. To never forget your own insignificance. To never get used to the unspeakable violence and the vulgar disparity of life around you. To seek joy in the saddest places. To pursue beauty to its lair. To never simplify what is complicated or complicate what is simple. To respect strength, never power.
Above all, to watch. To try and understand. To never look away. And never, never, to forget… another world is not only possible, she is on her way.
On a quiet day, I can hear her breathing."

Arundhati

“I hope you will go out and let stories, that is life, happen to you, and that you will work with these stories... water them with your blood and tears and your laughter till they bloom, till you yourself burst into bloom.”

Clarissa Pinkola Estés


“May the sun bring you new energy by day, may the moon softly restore you by night, may the rain wash away your worries, may the breeze blow new strength into your being, may you walk gently through the world and know it’s beauty all the days of your life.”
Apache Blessing


“I am not the first person you loved.
You are not the first person I looked at
with a mouthful of forevers. We
have both known loss like the sharp edges
of a knife. We have both lived with lips
more scar tissue than skin. Our love came
unannounced in the middle of the night.
Our love came when we’d given up
on asking love to come. I think
that has to be part
of its miracle.
This is how we heal.
I will kiss you like forgiveness. You
will hold me like I’m hope. Our arms
will bandage and we will press promises
between us like flowers in a book.
I will write sonnets to the salt of sweat
on your skin. I will write novels to the scar
of your nose. I will write a dictionary
of all the words I have used trying
to describe the way it feels to have finally,
finally found you.

And I will not be afraid
of your scars.

I know sometimes
it’s still hard to let me see you
in all your cracked perfection,
but please know:
whether it’s the days you burn
more brilliant than the sun
or the nights you collapse into my lap
your body broken into a thousand questions,
you are the most beautiful thing I’ve ever seen.
I will love you when you are a still day.
I will love you when you are a hurricane.”

Clementine von Radics





Linkovi
vidrinsmijeh@gmail.com

SarahBernardht
11.02.2019., ponedjeljak
VJEŽBE DISANJA

Vježbe disanja

Ili dodavanjem sasvim novog i revolucionarnog sastojka u svoj stari, iskušan recept.

Sjećam se, kišilo je nad Parizom tih dana i vladali su nesmiljeni vjetrovi, baš kao sada.
Nosili su mirise vlage i blata, mirise čađavih prstiju i starih tavana,
ostavljenih i ucviljenih žena, mirise zemlje pripremljene za stoljetni san.
Vrijeme rječitih vjetrova.

Escoffier je iznajmio neki sobičak na Montmartreu, u blizini starog mlina i boemskog kabareta
Le Chat Noir, gdje smo se poslije vikendima znali skrivati od svijeta,
kuhati, uživati u glazbi, u vlastitim krikovima, u umjetnosti i jedno u drugome.
Kada je bila smještena na sredini sobe.
Punio ju je vrućom vodom koja je u to doba bila pravi luksuz,
kao što je to bila i naša ljubav i naša strast,
govorio mi da sam njegova rijeka, u kadu mi stavljao mirisne latice posljednjih ruža.
Cijelu me pokrivao njima. Pretjerivao.
Ima jedna takva slika.
Hranio me čokoladom jedva prošvercanom od nekog njegovog lihvara,
u vrijeme kad je glad u gradu dosezala svoje vrhunce.
Kušali smo je s osebujnom grižnjom savjesti čovjeka umirućeg od dijabetesa,
kao zlato, kao tamjan, na isti način na koji smo kušali i naša tijela,
lijepa, mlada, buntovna, bijesna i besmrtna.

Vjetar je fijukao kroz stakla, razbacujući preostalo trulo i beživotno granje,
dogorijele kartonske kutije kojima su se noć prije grijali beskućnici, potrgane kišobrane,
a mi smo znali da živimo trenutak, ovdje i sada,
na kraju jednog vremena, na kraju jednog svijeta,
i da taj trenutak ostat će zapečaćen na baršunastoj podlozi naših sjećanja,
kao nešto jedino vrijedno i smisleno,
i da nijedan trenutak kasnije neće imati tu snagu,
podastrijeti pred nas svu ljepotu ovozemaljskog raja i čiste, radosne ljubavi.

Voljeli smo se žestinom koja se mogla usprotiviti prirodnim zakonima,
bili smo abeceda svih naših snova i meridijan svih naših čežnji.

Potpuno goli brašnili smo stol, skuhali krumpire, razbili jaje, posolili, popaprili,
uvaljali njoke, i poslije ih natopili finim umakom od gorgonzole i šafrana.
Dok sam mijesila tijesto koje mi se lijepilo za prste i dlanove,
prišao mi je s leđa,
i škakljajuć mi ušnu resicu neskrivenom želljom,
šaputao mi najljepše riječi kojih se mogao u tom trenu sjetiti,
nešto o mojim bokovima, guzi, struku,
o mom ljubavnom genu koji nosim u prstima,
kojim ću lako otjerati sve sile ovozemaljske koje prijete
našoj ljubavi, našemu snu.
Potom smo vodili ljubav na podu,
brašnjavi, znojni, prkosni,
silovitiji od svih sila.

Ali ni moji genski ljubavno predodređeni prsti,
niti njegovi kulinarski vješti,
koji su imali umijeće već pri prvom dodiru razaznavati
prirodnu teksturu od umjetnih vlakana,
nisu uspjeli otjerati one naše unutarnje silnice koje su nas udaljile
zbog njegove neshvatljive grubosti
koja me sasvim razumljivo i otjerala na samome kraju.

Nova ljubavnica, novo zlatno tijelo koje treba istraživati.
Pa što. Ne nosim gnjev ostavljene ljubavnice.
Htjela sam priznanje, htjela sam se skupa s njim smijati prolaznosti,
jer znadem namirisati notu kojom me volio.
Ljubav i ljubavništvo, tajno savezništvo onih uginulih cvjetova u pjenušavoj kupki,
prividno pripadanje i moje višegodišnje vježbe disanja
bez njega.



- 12:20 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.