Marketing
La delicatesse
Odšetala sam prema polici francuske književnosti, znajući unaprijed samo, da mi treba dašak bezbrižnosti, jednostavne ljepote, drvenasti miris pripadanja i privrženosti, kakav sam ranije znala pronaći među stranicama kvalitetne književnosti. I dok sam prebirala pogledom i prstima izlizanim hrptovima knjiga, tražeći naslov za sebe, među gomilom klasičnih, poznatih i nepoznatih, suvremenih pisaca, pogled mi je zapeo za osjećaj koji me svu prožeo, u ovim danima kad hodam naježenih čula umjesto kože..jer joj s namjerom oduzimam svu slatkoću prisjećanja, nastojeći je učiniti manje osjetljivom.
Manje delikatnom.
Sreli su se na ulici.
Kako je to danas rijedak način upoznavanja, nakon Cioranova citata, zaintrigirala me ta lakoća upoznavanja dvoje do maločas nepoznatih, prepoznavanja, ta hrabrost u odabiru, to koketiranje s pojmom slučajnosti, koje sam susrela samo kod Kundere.
Kao u ubrzanom filmu, oni se zaljube, zavole, ožene, žive zajedno i već u prvoj trećini knjige ti jednostavno znaš da će se dogoditi neko veliko merde, neko ispadanje iz tračnica te slatke savršenosti.
On se nikada više nije vratio sa trčanja.
A nju je najviše mučilo što se nikako ne može sjetiti što joj je zadnje rekao.
Dani i mjeseci i godine koje su za Nathalie uslijedili, podsjetili su me na moje dane nakon.
Živo pulsiranje prepoznavanja. Oblikujem ustima slova, rečenice, sričem naglas, kao da sam sama negdje tom autoru opisala te dane. Al ne plačem. Knjiga mi je dolepršala u pravom trenutku. Snažnija je dočekujem. I blaža.
Radoholičarstvo, potreba da je svi ostave na miru, bježanje u osamu, tupost, praznina, sjećanja koja napadaju, vrebajuć iz svakog ugla na naš naivan smijeh..ljudi koji idu na živce, što god rekli i kako god se postavili.
A priđe li ti tko..mora da će umrijeti.
Nathalie se tek nakon tri godine pitala hoće li moći ponovno voljeti.
I mogla je.
Odjednom. Sasvim nepredviđeno. Netko za koga bi posljednjeg pomislila...
Na tom djelu, autor uključuje strašan humor u fusnotama, iskričav, nekad crn, surov i istinit.
I dalje voli svoje likove, ne izruguje se njima nego situaciji u kojoj su se našli.
Pa kaže, u ime svog smetenog lika:
" Čovjek se ne bi trebao unaprijed štedjeti zbog potencijalne patnje. Ništa nije tragično. Znao je da su otok patnje, otok zaborava i onaj još udaljeniji, otok nade, povezani redovitom brodskom linijom."
Lijep podsjetnik. Raznježi i nahrani.
David Foenkinos autor je koji običnim situacijama daruje delikatnost, a delikatne čini običnim i životnim.
Zanimljiva mu je biografija, a po knjizi je snimljen i film.
Naravno da krećem u potragu za ostalim njegovim djelima.
Toplo preporučujem!
Post je objavljen 03.02.2019. u 22:17 sati.