SarahBernardht
13.02.2019., srijeda
Očekivanje, svjetlost, strah
|
Očekivanje, svjetlost, strah Kako neke žene znaju lijepo očekivati. Umijeće mudre i svetačke strpljivosti koja ne postavlja stršeća pitanja. Vratarice i vestalke. La creme au beurre. Poplave im koljena od tolika očekivanja, iskrive se gležnjevi, osuši se kosa, nokti postaju tanki i lomljivi. Rastopi se maslac. Uvjerene da će ih i dočekati očekivano, one svoje vrijeme krate na male trenutke čeznutljive čežnje, darujući svojoj prirodnoj putujućoj puti, putanje očarobljenih molitvi koje ne mogu nego li.. biti uslišane i uvijek na vrijeme. Na vrijeme. Jer vrijeme njima ne predstavlja ništa, ama baš ništa. Sve će antidatirati. U međuvremenu, u tom stogodišnjem snu, one rade, putuju, podnose muža, odgajaju djecu, i obratno, mirišu na ružmarin usred zime, izrađuju patuljke, pišu pjesme, saginju se na molitvu, padaju u ekstazi s prvim naoko pristalim muškarcem koji će ih malo voljeti, u nekoj otužnoj sobici apartmana na moru, među palmama koje zavijaju lomeći svoje grane na olujnom jugu, kao zube, grizući to malo strasti, to malo olinjala užitka. Za puno suza. Malo previše. Ko zimzelen, nikako da im dojadi ta vječita nada, to vjerovanje u ništa, u obećanja, u fino sročena pisma s dalekog sjevera, s druge strane oceana, taj spas koji postoji i diše iza zamrznutog stakla na kojem je inje napravilo onu finu čipkanu zimsku rapsodiju od čekanja, taj led u kojem one okovane čekaju svoje ptice, ptice nadopunjavanja i srodnosti, to proljeće koje će pomahnitalo protrčati trgove ljubavi u krvavo crvenim cipelicama izrađenim od čekanja i čežnje, od mirisa klinčića do Schumannova sanjarenja, od naglo pristiglih lastavica pod strehom zatvora u kojeg su se svjesno zatočile, same sebi spremajuć užinu, jedući s poda mrvice koje su si same izmrvile, mrcvareći trenutke potpunog očaja na najsitnije dijelove nikome potrebne žrtve i bezumnog stradanja. Čekajući strpljivo dan kada će reći, gledaj me, uspjela sam. ...( nadopiši željeno ) Dotad sasvim dobro i pristojno podnoseći život. Jer nitko tako lijepo ne očekuje i ne vjeruje...kao žena. "The trick kiddo, his mum replies slowly, is finding someone who complements you, instead of completes you. You need to be complete on your own." Svaka je od nas čekala. Sa jedva pet, strpljivo sam zatvarala oči slušajući onaj dio priče, kad Trnoružici prilazi princ nakon njena stogodišnjeg sna. Znam pouzdano da sam i oblikovala usta na poljubac. Ona od čekanja. Obilježena gotovo trajno pahuljom koja je opasno zastala na mojoj trepavici, pa zatim prvim poljupcem i prvom zorom na travi, meni su, koje li sreće, ipak na vrijeme javili da je umro. Pa sam se na vrijeme i zarana odvikla od te glupe navike čekanja i očekivanja, paleći mu svijeće na Cimetiere Montparnasse, živog ga oplakujući. Inače bih se valjda pretvorila u stup od soli. Postala sam tako Bűche de Noël. Premazana svim kremama kojih se (ne) možeš sjetiti. Moraš riskirati i zagristi da bi znao. Jesam li trpka borovnica ili pak slatka pralina. Jesam li panj ili sam poslastica. Kad sam čula da je živ, nisam se osjećala prevarenom. Godinama sam nakon toga bila jednostavno sretna da postoji, da je dobro, i naučila, pa koga zapravo i možemo izgubiti ukoliko ne umre ili se ne promijeni do neprepoznatljivosti, kao što se upravo i događa sa stvarima kada se nađu u potpunom mraku. Kad smo se zadnji put poljubili, po izrazu lica čovjeka koji je trgao karte na tom opustjelom kolodvoru, po njegovoj staračkoj ganutosti, znala sam da nam je zadnji put. Ja ne čekam. Ja palim svjetlo na trijemu. Ali se ne smrzavam. I ne gledam kroz prozor. Danas znam da se taj strah od mraka zove achulophobia, da pripada rijeđoj u mnoštvu fobija, i da moje ustajanje za mraka iz kreveta u kojem sam utoplila onu svoju bolju stranu, i moje paljenje svjetla dok spavam, proizlazi iz straha da će me progutati mrak, da će mi se oduzeti smijeh, da će sve lijepo nestati neprepoznatljivo, kao da se nikada niti dogodilo nije, utopiti se u jednoličnosti, sivoj masi potpunog nepoznavanja. Nemam li ljupkijeg i senzibilnijeg svjetla u blizini, ja ti neću reći za moje ranjive pete, već ću ispucati u tebe zapaljenu baklju, prkoseći svim zakonima fizike zaborava. Neću te čekati , ma kako te voljela. Stvarati ću svoja osobna svanuća izazivajući požare, vatromete, paleći svijeće, lampe, baterije, kupujući svjećnjake, kristalne lustere, paleći blagdanske svječice u očima djece, staraca i ljudi koji nisu zaboravili voljeti, koji nisu zaboravili to pokazati i reći, ne očekujući, nego znajući da će mi se to moje rastrošno svjetlo od tisuću luksa, odbijajući se ponekad, pojačano vraćati, uspijem li zadržati istu bezazlenost koju posjeduju oni. Koju sam posjedovala ja. Ne očekujem ništa. Samo palim svjetlo. Da se prepoznamo. Ljubav nije do čekanja, Sarah. Čekanje je samo glupa navika. A tvoja je ljubav besmrtna.  |
