Anđeoskim jezikom govoreći
utorak, 12.02.2019.Anđeoskim jezikom govoreći
Anđeoskim jezikom govoreći, ležala sam nakon neprospavane noći potpuno naga, na trbuhu,
svjesna svoje neodoljive mladosti na tamnocrvenom muslinu, pušeći već petu ili sedmu cigaretu,
oslanjajući stopala na zid, igrajući se sjenama.
Vani se danilo, mirisalo je svježe pecivo iz obližnje pekare, povici raznosača novina i razlijevanje prvih žamora na ulici.
Sjene su vidno postajale kraćim i postupno se posakrivale tajnovitim zakutcima sobe,
kao slojevima podsvijesti ili ispijenim čašama, upozoravajući da će sve uskoro postati bistrim, bjelodanim, jasnim kao oštar zimski zrak,
kao biserni odsjaj stakla i kaput boje slonovače bačen na pod u pohotnoj brzini.
On je stajao pored prozora zametenog snijegom, drhtureći u polumraku, naježene kože koju sam voljela,
zamišljajuć se valjda Larom iz Doktora Živaga, čudeći se gdje su nestale narcise.
Već kada sam ga prvi put vidjela, mogla sam ga zamisliti kako kisne na ulici u promočenom svijetlom baloneru,
a kiša mu se slijeva i slijeva, sa šešira, niz lice kaplje, niz revere, a on niti ne nastoji skloniti se.
Ustala sam polako i sjajno crvenim lakom nalakiranim noktima ugasila dogorijelu svijeću na prekrasnom starom stolu njegove pomajke,
dohvatila prhki keksić od đumbira sa srebrom izvezena tanjura, sva još mirisna od ljubavi koju smo si davali puteno,
kradući trenutke potpunog predavanja, ko dva naga i nevina anđela,
lebdeći iznad gradova u trenucima zajedničkog nestajanja u bunilu i zakovitlanim oblacima.
Što ću ti ja, pitao me. Što ću ti ja. Očajnički.
Kao u smiješnoj igri zrcala, čula sam ga : Što ćeš mi ti, pobogu, ljubavi...
Ljubav je magija i pripada poglavlju knjige za odrasle, rekla sam, nimalo tragično.
Blago, oblačeći se. Kao da sam znala. Kao da sam imala pripremljen tekst za već od ranije izmišljen scenarij.
Bijelina snijega snažno je osvjetlila sobu kao neko čudesno saznanje,
nagla spoznaja, pogledao me kao da me prvi puta vidi, i u tom trenutku odlučila sam, neću mu reći za dijete koje nosim.
Znala sam da će on ionako otići u taj prokleti i ničiji rat i da će ginuti za jedno veliko ništa,
i da je to pitanje njegove muževnosti i neke nerazumne odanosti, i da je sve ovo već dio nekog većeg plana
u odnosu na koji je naša ljubav tek prozeblo ptiče koje neće dočekati slijedeću zimu niti s mrvicama,
i da će on baš čitavog života proklinjati svoju malodušnost i sjećati se ovoga jutra
kada su se razišle naše tračnice drumovima.
Ljubav je magija, Sarah, i malodušnost je ubija naglo ili podlokava lagano,
ko umoran stari val stijenu koja je htjela biti vječnom,
negdje na surovim obalama Caprija, prema otvorenom moru.
.
komentiraj (11) * ispiši * #
