Fleurs carrés
ponedjeljak, 25.02.2019.
- Sjajiš Sarah, sjajiš...rekla mi je Claudette tog jutra na trgu cvijeća, dok sam kupovala potočnice, a dan se kišan i uplakan zrcalio u tim snažno plavim cvjetićima, poput plavookog dvogodišnjaka u gumenim čizmicama.
Znala me iz svakakvih vremena. Bile smo si svevremene.
Oslikala sam je tušem puno prije nego smo se upoznale, tehnikom malih pravilnih crtica,
a nekih davnih, davnih dana, dijelile smo dnevničke zapise, poeziju i citate, slomljena srca i ponose aranžirane poput ranih proljetnih buketića na Fleurs carrés.
Da, sretna sam, rekla sam jednostavno, milo i čisto.
Zasjajila je i ona zbog moje sreće, vidjela sam to na tren, mada je prije nekoliko mjeseci zauvijek ostala bez ljubavi svog života. Umro je, a ona je pokušavala živjeti dalje, bez pola svoga rebra, bez vrata, bez dlanova.
Voljela sam je zbog te sposobnosti da bude sretna zbog mene.
Nismo se pitale više ništa.
Za svevremenost nije potrebno puno riječi.
I sve je tako milo i jednostavno i čisto dok se volimo tako, dragi.
Dok jedemo s raskošne trpeze naših osjećaja, koji provaljuju kao mlada i proljetna i neobuzdana rijeka
na loše postavljene brane. Stare neobnovljene brane.
Pazimo da se ne utopimo, mili. Pazimo. I dnom hodamo poput ronioca s bocama kisika, za svaki slučaj.
I nemam nikakva očekivanja, lažem sebi i ne više tako vješto kao prije, prekrajajući nebo i rijeku i svoje i tvoje poljupce u male trenutke savršene sreće, dok se ko pravi ljetni ljudi hranimo svježim datuljama i smokvama s otoka, dok ližeš čistu vaniliju s mog pupka i mojih bradavica, a kristalno se ocrtavaju tvoje ruke na mojim ramenima, poput Rodinova Poljupca zamrznuti u izmišljenu vremenu.
Moj oblik glave i tvoja ključna kost. Tvoj osmijeh zaustavljen u pramenu mi kose, naramenici grudnjaka.
Dok ti objašnjavam kako stoje stvari s prošlošću, sadašnjošću, budućnošću, dok ti prepričavam što sam sve radila prije, dok te nije bilo, kome se trebam vratiti, a kome ne, dok mi prepričaš koga si volio, a koga ne, pored koga si bio budan i koga si sve čekao, dok nas ti stavljaš u korelaciju s ovim vremenom koje jedino prepoznajemo i znamo, jer bio si zreo muškarac dok ja sam bila ona djevojčica u crvenim štramplama, mene preplavljuje neobičan osjećaj da je sve upravo onako kako mora biti, i da je sve odlično zamišljeno u nekom višem smislenom umu. Neopisivo.
Baš kao ona fotografija. Koja može pripadati svakom vremenu. Svevremena.
Branili se mi ili ne.
Kada postane odveć opasno, a to uvijek nama postane, samo mi nemoj ponovno zariti nož u rebro.
Nemoj.
Uvuci ga tamo gdje je već bio, gdje sam davno prestala krvariti,
gdje se davno sastavio, zaokrenuo i savinuo ožiljak
potpuno isti ko na tvome dlanu.
komentiraj (15) * ispiši * #
