U mojoj vitkoj maloj čaši Crin Roje, Tempranillo, zrelo i zlatno južnošpanjolsko sunce
okupalo je tamne bobice grožđa i kupina,
prije no što se sunovratilo za padine dalekih obronaka,
ostavivši mi par kapi ljubičastog na usnama, u povečerju mirisnih i ocvalih hortenzija.
Tempranillo, kad izgovoriš polako, najlaganije, prospe se vrijeme uličicama kojima smo hodali zagrljeni,
bez straha od neželjenih susreta, tako mladi i snažni u svojoj ljubavi.
Tempranillo, onako kako more zapljuskuje vjerno svoje žalo, a vidjelo je svijeta.
Onako kako škripi uže u luci, na vezu, i zove na nove plovidbe i putovanja.
Čuješ li, od onih sam koja bdijem nad ljubavlju kao na mrtvoj straži, sastavljena od ponajboljih vojnika,
onih koji su prošli najteže pripreme za slučaj pravog, gerilskog rata, jedan na jedan, jedan za sve,
s improvizacijom kada zagusti, al uvijek u punoj ratnoj spremi i bez luksuza opuštanja.
Oni posjeduju suptilnu opremu prisluškivanja neizrečenog. Znaju sve o naglom spuštanju pogleda,
zastajkivanju pri izgovaranju istine,
slijeganju ramenima, iznenadnoj i ničim izazvanoj grubosti.
Dojavljuju mom ludom srcu svaku promjenu u boji glasa,
pomicanju jagodične kosti ili pak one u grlu koja ukazuje na krivnju.
Znaju da ću istinu platiti suhim zlatom
Plaćam ih i vjerno mi služe tako, godinama. Štite me od daljnjih ozljeda.
No, u tvojim me očima više nema mon cherri, zagledane su u daleke obale, i do tebe ne dopiru moje riječi.
Uvijek me boli to odljubljivanje, te ptice koje se razlete preplašene iz mojih očiju,
pa potraže drugu lisnatu strehu gdje će svijati gnijezdo od grančica povjerenja, strasti i snova.
Mogu ja sanjati za dvoje, ljubiti za dvoje, izmišljati priče.
Vidi me. Mogu ja.
Ali vojsku...vojsku raspuštam, što će mi.
jer kako ti ono pametno kažeš...
Nikoga se natjerati ne može da nas voli.
I želi.
Post je objavljen 28.02.2019. u 16:10 sati.