U središtu kružnice radijusa 15km

petak, 31.12.2021.

Stih što se reći nesm'je

- 15:52 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 29.12.2021.

Točno u podne

- 12:00 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 28.12.2021.

Hasselhoff

Neki dan sam sanjala da je muž spasitelj na plaži. Probudila sam se prije nego je počeo bilo koga spašavati jer onda bi se definitivno svi poutapali. Pretpostavljam sa su ovakvi snovi neki manje poznati i dosad nezabilježeni simptom post covida. Na sam Božić ujutro dočekao me neizostavni Clint Istočnodrveni u nekom od špageti westerna bez kojih rijetko prodje bilo koje duže bivanje doma bolje polovice. Još sam dobro i prošla, film je bio pri samom kraju dok sam se probudila. Zbog Clinta mi se možda izbacio i osip na ledjima koji sam otkrila u nedjelju. Mogao bi biti neurodermitis ali nisam sigurna pa me opet čeka odlazak liječniku ako se ne umiri. Smanjio se u medjuvremenu pa neću nikamo, pogotovo ne do onog istog liječnika koji mi na početku svega skupa nije htio dati ništa i pustio me da čekam da mi se pogorša pa odem u bolnicu. Čekati da odem u bolnicu mogu i bez njega, tako da s njime trenutno ne mislim gubiti ni vrijeme ni živce. Mužev herpes se umirio i gotovo nestao ali ga sad muči upala desni. Jedva je dobio termin kod zubara jučer. Danima smo se mučili sa tom upalom. Pasta koju mu je zubar telefonski prepisao nije baš pomogla. Plus da se ne bi smjela koristiti kod pacijenata sa herpesom. Muž je više puta preko telefona naglasio da trenutno uzima i terapiju protiv njega i onda mu daju lijek koji se u tom slučaju ne bi smio koristiti. Tako da nam vrijeme izmedju Božića i Nove godine prolazi po doktorima gdje ćemo, kakve smo sreće, pobrati još i omikron. Onda jučer prvi put nakon 14 dana izadjem iz kuće. Prije toga pročitam nova corona pravila u našoj pokrajini. I ustanovim da smo trenutno nas troje izjednačeni po pravima sa antivakserima. Status preboljelih dobit ćemo tek 12.01. i onda nam po novom to vrijedi samo još 2 mjeseca. Booster ne možemo dobiti odmah jer smo "genesen" a zato jer nemamo "booster" sredinom ožujka ostat ćemo bez svih prava ako se ne želimo testirati svaki dan. Testiranjem svaki dan kad tad ćemo biti pozitivni a onda slijedi 14 dana karantene. Neplaćene jer nismo 3x cijepljeni zato jer nas ne mogu ili ne žele cijepiti jer smo preboljeli ali nam se to ne prizna za odlazak na kavu. Tako nekako. (Ovo s neplaćanjem je moj crni scenarij koji još ne važi. S naglaskom na još.) Već mi je bilo krivo da me nije pobralo. Nisam bila u stanju izdržati više svo to sranje. Kažu mi da se smirim. Smirim? Mislila sam lani da je osam mjeseci lockdowna kraj svijeta a ovo sada je još barem pet puta gore. Muž mi savjetuje šetnju. Jebenu šetnju jebenim smrdljivim švapskim sumpfom od kojeg mi se povraća zbog onih osam mjeseci šetnji u krug po njemu. Provest ću jebeni ostatak živoga slažući goblene od šarenih kamenčića i igrajući remi i Zeldu zatvorena u 4 zida. Jebeš takav život. Nije to ni šaka suza ni vrića smija nego kurac od ovce. Dok sam već razmišljala gdje je najbliži most s kojeg bi se strmopizdila, javila se sestra od našeg liječnika. Nakon razgovora s Gesundheitsamtom ispalo je da se ipak treći put možemo cijepiti već 17.02., tako da će nam jedna covid potvrda nadomjestiti drugu bez rupe izmedju. Onakve kakva je nastala trenutno do polovice siječnja jer naš glupi doktor nije hrio boosterovati nas prije isteka 6 mjeseci od 2. doze. Jer je u vrijeme kad smo tražili termin za booster bila takva preporuka od RKI Institita. Da tada nismo požurili napraviti termin, par dana kasnije mogli smi dobiti raniji termin i možda ne bi u medjuvremenu pobrali coronu. Gdje smo je točno pobrali nemamo pojma. 99,9% od nekog od cijepljenih kolega koji je prešutio slučaj u obitelji i dolazio na posao uz kućne testove. Od kojih kod mene nijedan nije bio pozitivan usprkos pozitivnom PCR-u. Toliko o sigurnosti koju donosi svakodnevno testiranje. Cijepljenje pak pomaže definitivno da se stvar ne bi zakomplicirala a onu priču o tome kako time štitite druge možete zaboraviti. Štitite isključivo i jedino sebe, smanjujući vjerojatnost da skončate život u nekoj bolnici bez ikoga svojega oko sebe. Ništa drugo. Ovako nadrkanoj frendica mi je jučer poslala čestitku za imendan. I nekakvog kičastog svetog Ivana koji me jako voli. Kaže ona. Ajme, neću sada citirati šta sam joj sve odgovorila ovako dobro raspoložena. Imat će sad materijala moliti se za moju dušu. Nemam ja ništa protiv vjere ni svetoga Ivana ali imam protiv toga da ne netko tko dobro zna da u to ne vjerujem obasipa vjerskim sadržajima i to onima kopipejst tipa sa stranica pomolimoseskupa.hr i milostugospodinu.com. Ni ja njoj ne šaljem oglase za posao sugerirajući joj da bi bilo bolje za nju da potraži bilo kakav posao umjesto što sa niti 40 godina dvaput dnevno odlazi u crkvu i živi na mužev račun. Još manje ju podsjećam da joj nisu kolegice iz molitvene grupe nosile kuhanu juhu i sarmu kad je davnih dana bila sama i bolesna i bez obitelji u blizini. Mogu vam samo reći da sam joj poručila neka mu poruči, onom gore mislim, kad me već tako voli da mi neprekidno sere na glavu još od davne 1983 da je moje pomirenje sa njim pomaknuto do daljnjega. I da je skupa s arhandjelom Gabrijelom, svetom Petrom i svim ostalim personalom što se mene tiče od danas pa nadalje i ubuduće u karanteni. Bez nade za pomilovanjem. Moj dragi Bog se spomniš Nisem pogosto težil Če je bolezen v družini Ko potujem z letalom Priznam, da sem svoje težave Kar sam uredil Moj dragi Bog saj poznaš moje grehe Od desetke deset ne bi dobil Meso je Boga, duh je lovec na sanje Priznam da sem te zase po sebi skrojil. Najina žalost so Tvoji trgovci Prodajajo novo življenje ljudem U Tvojem imenu trgujejo s strahom Kaj se bo z nami zgodilo potem Ko nas pokličeš k sebi. Reši nas črnih pastirjev in pridi domov Zapri hinavske štacune Zami jim svoj blagoslov Naj počivajo v miru nebeških gozdičkov in pol Na Zemlji sva midva zame dovolj. Moj dragi Bog, Ti imaš mnogo obrazov In nosiš veliko imen Spoštujem Tvoje ideje Verjamem da si iskren Bodi streha nad mojo družino Ostal bom veter Tvojih semen. Najina žalost so Tvoji trgovci Prodajajo novo življenje ljudem U Tvojem imenu trgujejo s strahom Kaj se bo z nami zgodilo potem Ko nas pokličeš k sebi.

- 11:31 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 24.12.2021.

Kompir

Šišmiš iz Wuhana na bianko se hladi od jučer, (Legenda: itizaj, leklerk Sekić frendica) druga tura bakalara na primorski lagano krčka, palenta je skuhana. (slike su dodane kasnije) Sad malo odmora pa okitit bor i to je bilo to za ovaj Badnjak. Nekako smo ipak uspjeli sve ovako iz bunkera, uz logističku pomoć dvije vilenjakuše iz susjedstva, napraviti kakav takav ugodjaj djedu Mrazu. (Mačak kontrolira kvalitetu parmezana) Koji će nam ove godine donesti qrac. Ali nema veze, ni ja za njega nemam keksića a mlijeko mu nije zdravo u njegovim godinama. Ionako je predebeo. Neka pije vodu. U ponoć izlazim iz karantene. Bilo bi primjerenije da je sutra Uskrs ali i ovako mogu proći kao Isus za po kući. Dobro je, svi troje smo se izlizali ko mačke. S kim si dlakav si. Malo smo se rastužili oko ručka kad je rekao: "A jesi prava kćer svojih roditelja, bakalar ti je ko od našega deda a čupavci ko od naše babe." Sjetili smo se onih Božića kad bi se njih dvoje kao nešto preganjali. Uvijek oko kompira koji se nikako nije htio peći sinkronizirano sa puricom. A mi bi se smijali tim njihovim pizdama materinima i ostalom folkloru, koji sada tako jebeno fali, ma kako se to nekome činilo čudno. Jer bila je iza te šake psovki puna jedna vrića smija. Ča je život vengo nostalgija. Umjesto čestitke neka ide moja najdraža božićna. Šteta da su ovo dvoje iz pjesme Irci u dijaspori jer koje bi to tek blagoslove jedan drugom poslali da su znali ma samo par našim bombi, rašpi i livolvera. Sretan Božić svim ljudima i blogerima dobre volje a posebno onima nadrkanima. You're a bum You're a punk You're an old slut on junk Lying there almost dead on a drip in that bed You scumbag, you maggot You cheap lousy faggot Happy Christmas your arse I pray God it's our last The boys of the NYPD choir Still singing Galway Bay And the bells are ringing out For Christmas day P.S. ono uzbudjenje kad lunapark stiže u vaš grad

- 17:23 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.12.2021.

Kuglof

- 12:37 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 22.12.2021.

Paketić

Polako dolazimo na svoje ali još nismo onako baš "pravi". Moj se kašalj umiruje, krene opet čim duže pričam s nekim na telefon pa sugovornike preusmjeravam mužu. Prekjučer mu se na ledjima pojavio osip koji smo odmah poslikali i poslali doktoru i moram priznati da je u ovom slučaju brzo reagirao. Čak je organizirao sa apotekom da nam lijek dostave kako bi ga čim prije počeo uzimati. Gadna stvar, herpes zoster koji se pojavio zbog pada imuniteta. Srećom, tablete očito djeluju i infekcija se povlači. Pitam se što je slijedeće na repertoaru. Još nas nijedno sranje ovog svijeta nije zaobišlo. Osim dobitka na lotu, naravno, to neće na nas. Za svaki slučaj smo upravo odigrali par kombinacija online. Čudo jedno što sve je moguće kupiti bez izlaska iz stana. Čak i božićnje drvce su nam jučer dostavili pred vrata. Nikad više nećemo se zajebavati sa spuštanjem siceva i usisavanjem iglica po autu. Inače smo u fazi rekonstrukcije. Ko Mirko S.Zlikowski kad ga pogazi vlak ili se strmopizdi na dno kanjona pa se onda vucara po svojoj jazbini. Pokušavamo polako svaki dan obaviti nešto od onoga što bi u normalnim okolnostima izvodili ovih dana. Danas smo napravili francusku. Kažem napravili jer mi je bolja polovica pomogla rezati mrkvu i krastavce. A to je povijesni trenutak u rangu Ivaniševićevog osvajanja Wimbledona davne 2001. Sad ću godinu dana slušati kako sam imala pomagača. Čak se nudi i za umakanje čupavaca u kokos. Ako ih ja ispečem, naravno. Kaže da će i miješat smjesu ako treba. Plus da je sinu uvalio narudžbi hrane da danas ne moram kuhati, kako bi možda do večeras bila toliko u formi da ispečem nešto od kolača. Sve samo da ne bude ove godine Božić ko kod Grincha. I nedaj blože da smršavimo koji gram. Bakalar se moči od sinoć. Kaže sin da mu izgleda ko leš nekog glodavca. Ali ono, kad bolje pogledam, nije puno ni fulao. Izgleda na prvi pogled ko crknuta pantagana. A tako će i smrdit. Jučer nam se javila i druga susjeda pitati trebamo li što iz trgovine. Ljutila se da zašto nismo nju zamolili za pomoć nego ovu koja radi sa mužem. Tako će nam danas ona obaviti još zadnju kupovinu prije Božića. Glupo je da ja mogu van tek na sam Božić i ne mogu sama otići u nabavu dok su trgovine još otvorene. Susjedi sam na listu za kupovinu napisala najosnovnije, ne mogu ženu sad zajebavat da mi traži po trgovinama oblatne i Zvijezda majonezu. To ću ja drugi tjedan kad me puste van. Danas su nas razveselila dva paketa koja nismo očekivali. Jedan od sinove a drugi od moje firme. Dok je uz moj stigla na veliko tiskana božićno novogodišnja čestitka od firme u kojoj se zahvaljuju za angažman u prošloj godini, ona od sinove firme je puno osobnija. No to je normalno, ipak je njegova firma manja, svi su na "ti" a sin stalno pomaže tajnici kad ne stigne sve obaviti pa je ovo sigurno i bila njezina ideja. Kako god, dugo već nisam vidjela rukom pisanu i potpisanu čestitku i ova nas je baš razveselila ovako sjebane i izolirane od ostatka svijeta. Idem sad "odgnjiliti", kako to reče naš sin. A onda dalje u nove karantensko predbožićne pothvate. Na liniji kauč - kuhinja. I za kraj, kao i svake godine u ovo doba ide moj najdraži božićni singl. I evo nam Božić šaren i snen ko ga ne slavi taj je kreten Zalud vam Bajram i Hanuke sve kad imate Božić on bolji je Sretan vam Božić nek pjevaju svi i muslimani i židovi Bog sa šest ruku ma gdje to ima gdje vam je pamet nestala svima Pravoslavcima brojke loša su strana Božić im kasni čak petnaest dana Hej pravoslavci i hindusi niste u pravu u pravu smo mi Peglu za mamu čekić za tatu i novi prstić malome bratu Potrošački Božić u šoping-centru najbolji filing u cijelome svijetu Božićni singl kupite svi osamnaest je kuna uz novi Story Pola litre gratis Kole božićni popust ljudi vole sarme, meso, francuska salata vina, rakije i drugih opijata

- 17:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.12.2021.

Pa ne moraš danas

peglat, možeš i sutra. Ovako meni pomaže moja bolja polovica kad se nakupi veša . To ja zovem podrška i tri kvarti. Tipa tu smo, mislimo i vjerujemo u tebe, napravit ćeš ti već sama i tako uz ovoliku podršku. Slično je i sa šefom. Svaki put kad me utješi da ne moram danas predat projekt ako ne stignem i da je sutra ujutro sasvim ok, pošaljem ga na druženje s mužem gdje mogu lijepo skupa pisati motivacijske govore i diviti se jedan drugom koliko su genijalni. Malo je drugačija situacija kad se netko njima obrati na taj način. Kad je muž na posao javio da je bolestan i ima koronu, zamjenica šefa nakon želja po brzom ozdravljenju prvo ga je pitala kada se planira vratiti na posao. Pa je pizdio da kako ga tako nešto može pitati. Pa zar nemaju nekoga drugoga tko bi radio umjesto njega? Kažem mu ja pa možeš poslati onoga koji meni dodje popeglat slijedeći dan. Sjedimo jutros za doručkom i kažem ja da ne vjerujem da ću ove godine uspjeti napraviti šubare i madjaricu, u najboljem slučaju ispeć ću čupavce. A on odmah na to da ne mora biti za Božić ali valjda će mi do Tri kralja biti bolje. Eto, lako je tudjom koronom glogulje mlatit. Da vas sad ne davim dalje koronaško čupavskom tematikom, evo, zapalili smo treću i četvrtu svijeću danas na adventskom vijencu. Prošli vikend smo zaboravili, a onda znate koliko mi nije bilo dobro. Ali izgleda da sam se izlizala i ovaj put pa vam uz 4. Advent šaljem kisić, pusić i cmokić. Kad već nema čupavaca. P.S. što bi rekao jedan moj prijatelj, nije bilo dosta korone i potresa i sličnih katastrofa u zadnje dvije godine, nego se još i ABBA odlučila vratiti. Iako bi bilo puno primjerenije kad bi se sada zvali BABA, dodajem ja. No bolje i to nego da vam pustim novu božićnu od Siniše Vuce. Iako kažu da je toliko grozna da pacijenti ustaju iz kome kako bi isključili radio a tko preživi slušanje otporan je na sve daljnje sojeve korone.

- 14:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 18.12.2021.

Uljezi

Sam boravak u 4 bunkeru, bez kontakta sa okolinom ne pada mi teško. Pa ljudi plaćaju ko svetog Petra kajganu godišnji odmor na svjetionik npr., to ide pod luksuz kojim se onda kurčiš po instagramu. Ali cijelo vrijeme pandemije bojim se te zabrane izlaska zbog koje bi mogla biti prisiljena nekoga zamoliti da nam pomogne. Izbjegavam to cijeloga života. Nema mi veće noćne more nego morati nekoga zamoliti za pomoć. Što mogu sama i tako da drugi ne znaju, to sama i obavim. Ne volim ikome biti za nešto dužna ili pak zahvalna do groba. Srećom je muž u ponedjeljak nakupovao svega što bi nam moglo zatrebati u slučaju slučaja. Susjeda se doduše ponudila da se javimo ako što treba ali ja sam malo pronjuškala po internetu provjeriti što se sve da naručiti online pa sad čekamo paket domaćih specijaliteta, od pršuta i paškog sira do bakalara i ajavara, umjesto šubara i čupavaca ove će godine na stolu biti kutija šarenih brownija (baš stigla), dostaviti će nam prije badnjaka bio božićno drvce (a koje nije bio?, somat za perilicu i dnevni ulošci za mene jučer su stigli preko amazona. Naručila sam i home office snack box sa grickalicama, jes da nije zdravo ali u ovoj globalnoj i osobnoj apokalipsi koja je na kraju uz svo paženje, čuvanje i cijepljenje završila po Grinchovom guštu, tjeskobu nam se ne liječi kvinojom i veganskim sirom. A s tom online praksom nastavit ću i u budućnosti. Nemam ni najmanje volje pred svakom trgovinom stajati u redu ko za kavu osamdeset i prve i svakoj šuši pokazivati osobne podatke da bi onda još kod nje pare ostavljala. Tko je izmislio online trgovinu i dostavu trebao bi dobiti Nobelovu nagradu, barem kad bi namćori poput mene birali. Moglo bi nam ponestati jedino kruha dok ne izadjem iz karantene ali onda ćemo jesti brownije po naputku Marie Antoanete radije nega da Švabe molim za pomoć. Nego, neki brinu za mačke u doba karantene. S pravom. Nije baš da su nešto ludo oduševljeni jer batleri već danima ne napuštaju njihov headquarter. Inače su sretni kad dolazimo doma, nestrpljivo nas čekaju na prozoru, kao evo jedne večeri prije corone. Uvijek ista priča, sjedi na prozoru i čeka a onda trči u hodnik prirediti nam dobrodošlicu. Ali što je previše, previše je. Cijeli dan po njihovom stanu i njihovom kauču vrhunski je bezobrazluk. Pa smo malo nadrkani. i treba nas udobrovoljiti, da bi onda dalje satima gnjilili na nekom skrivenom mjestu. Javimo se samo još kad nam posluga mora otključati vrata do ručka ili wc-a a koja su zaključana da ne zbrišu na krov dok se malo izlufta. A onda opet nadjemo neko mjesto s kojeg se podanike može promatrati s visoka, smišljajući načine kako se riješiti uljeza jednom za svagda. Gledaš me okom žene koja moli Maziš se bez dodira, i dokazuješ svoje A sve što je tako dobro, dobro u meni Puštaš da ode, da se kotrlja Lije niz obraz Ti nikada nećeš, nećeš moći Pretvoriti mene u jednog od njih Kao mačka ti kružiš oko mene I zoveš moje ime Kao mačka ti zaboravićeš sebe I skočićeš na mene

- 16:01 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 17.12.2021.

Nindžići

- 16:43 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.12.2021.

Mali kućni hororčići

Sinoć se opet vratio kašalj. Nije strašno ali budilo me po noći Jebat ga, kad nisam u stanju mirovat. Sve je bilo ok dok nisam počela previše prtljati po kuhinji, čistiti frižidere, dizati ovo i ono. Od bilo kakvog napora mi se počne vrtiti i zapušem se koda sam trčala pet kilometara. Moram se ipak prisiliti biti na miru. Ali to mi teško pada. Sinu je danas lošije nego jučer ali nije strašno, curi mu nos, kiše i boli ga glava. Mužev je brzi test jučer u 4.pokušaju bio pozitivan, nekako paralelno kako su se pojavili prvi simptomi. Kod njega uglavnom u vidu bolova u mišićima i (produktivnog) kašlja. Upravo je otišao napraviti PCR kod doktora. I tako korona očito sa nama i našim cijepivima vodi osmu ofenzivu. Malo ona napadne kakvim novim simptomom. Malo mi nju zalijemo čajem, medom, juhom, i aspirinom. Malo cjepivo kaže : no pasaran! Malo korona njemu : jebat ću ti mamu, smrade pfajzerovski! Pa tko prvi popusti. Eto kakve sam ja sreće. Nije me pustilo da lijepo sama u miru odradim karantenu po svom guštu nego mi se muž morao pridružiti. I sada korona postaje horor apokalipsa s primjesama crne komedije. E sad, mogli bi mi na primjer 14 dana ležati na kauču i pjevati kamen gori, val se pjeni, zaljubljeni, zaljubljeni. Ali protiv tog virusa cijepilo nas je davno u djetinjstvu. Od previše ljubavne idile počne nam se zijevati i krepamo od dosade. I treba nam barem malo bombi, rašpi i livorvera da oživimo vezu. Tako je on jučer išao gledati Patriota sa Mel Gibsonom. I to sinkronizorano na njemački. Jedno što zna da mrzim kostimirane filmove osim ako nisu neka fantazija sa vješticama i kojekakvih junacima koji spašavaju svijet od apokalipse. Drugo što zna da ne volim baš Mel Gibsona. Treće što ima sve moguće netflixe, prime-ove, sky-eve i kojekakve mediateke preko kojih se može filmove i serije gledati u originalu. Ali ne. On baš hoće Mel Gibsona čuti kako baljezga na njemačkom ko sturmbannführer. A četvrto, gledao je taj film barem 17 puta jer ga iz nekog razloga na televiziji daju barem tri puta na godinu. Pretrpila sam nogomet u subotu, formulu u nedjelju, coronu u ponedjeljak i onda mi on servira jedan od najomraženijih filmova u utorak. Dobro da nije išao puštati Pasiju ili pak ono govno od Gibsonovog filma kad žrtvama bogova naživo srca čupaju. Mada i ovaj je dovoljno sadistički. Em Englezi zapale crkvu punu žena i djece em ubiju Heath Leadgera. Nadam se samo da me neće slijedećih devet dana moje karantene gnjaviti špageti westernima sa Clint Eastwoodom i Charles Bronsonom. Na njemačkom. Slijedeći užas karantene sa boljom polovicom je nogomet. Uz Magenta TV opskrbio se, kao da je znao da će završiti u karanteni, svim programima, aplikacijama, steaming uslugama koje postoje, od Dazn-a, Sky-ja, Prime-a do Disney Plus-a i Netdlixa. I sad nema da će mu promaći nešto čime bi mi vadio mast. Ali nogomet, nogomet je najgori. Ako već ne ide neki od užasa prve, druge i treće Bundeslige onda netko negdje diskutira o ženskom nogometu. No, imam i ja na lageru par horora karantene kao na primjer Ono, jako je zanimljivo Yvonne je oslijepila tamam dok Jo Gerner dlazi u zatvor a Emily je otkazala Božić jer ju je muž prevario sa nekom Kanadjankom a Moritz se zaljubio u Luisa koji ke je pak u vezi sa Miriam a koja je kćer otmičara pokojnog Gernerovog sina. A to nikako ne smijem propustiti. Još dok ovo pišem, otkrio je novi zanimljivi i napeti sport. Biatlon. Što je slijedeće? Curling? Pikado? Gadjanje glinenih golubova? Boćanje? Pitanje dana : tko će od nas dvoje prvi naručiti još jedan televizor? Televizori zuje televizori bruje buljim u ekran slušam što priča ćelavi tetak o je, uuuuu, oje

- 14:56 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 15.12.2021.

Test nas svagdašnji

- 13:17 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 14.12.2021.

Krepana

Kako sam već pisala prije sad već tri tjedna počela sam kašljati pa mi je doktor napravio test. Negativno. Dobila sam tjedan dana bolovanja i to je to. Nikakav medikament, nikakva pretraga, kašlji dok dušu ne ispustiš, ko te jebe. Prošli tjedan mi je bilo bolje i otišla sam na posao. U petak sam se počela čudno osjećati. U subotu je opet počeo suhi kašalj. U nedjelju sam počela disati na škrge. Brzi test doma negativan. U ponedjeljak sam ponovno otišla liječniku s molbom da mi da antibiotik jer bronhitis kod mene nikada ne prodje bez njega. U Sloveniji mi je zbog astme moj liječnik odmah prepisivao antibiotik, tvrdio je da nema veze da li je infekciju izazvala bakterija ili virus, antibiotik mi daje da spriječi sekundarne infekcije. Ovaj švapski idiot mi je jedan jedini put dosada prepisao antibiotik i za to sam morala doslovce krv pljuvati. Mislim, doslovno me neprepisivanjem antibiotika (jer je to "viralni infekt" a kako on to zna kad mi ni krv nije uzeo?) 2017 doveo do toga da mi je krvi bilo u ispljuvku nakon tri tjedna njegovog liječenja ničim! I tako i sada. Ne treba vam antibiotik, bronhitis će proći bez njega, a upala pluća nije, imali bi temperaturu. Evo vam Formoterol da lakše dišete. I da, za svaki slučaj napravit ćemo ponovno test na coronu. Ako vam do sutra ne bude bolje, dodjite ponovno sutra izvaditi krv. Spomenitog lijeka s kojim bi trebala "prodisati" nije bilo u 4 apoteke, mogu ga naručiti i dobit ću ga navečer. Lijek protiv problema s disanjem nemaju debili apotekarski na lageru! Važnije je da oni ne bace jednu dozu nego da netko ne pandrkne od gušenja. Pa onda nije im samo profit na pameti. Zovem debila nazad pitat jel može propisati nešto čega ima odmah. Kaže on nema drugog lijeka koji bi mi mogao dati. Pa nek mi netko još jedanput napiše jednu lijepu o švapskom zdravstvu i heidelberškoj medicini, iscipelarit ću ga namrtvo ako ovo preživim. I danas pozitivni rezultat. Kako nemam pojma, nisam imala kontakt ni sa kime osim sa šefom i jednom kolegom. Oboje s maskom. Oboje su negativno testirani nakon kontakta s pozitivnom kolegicom. Koju sam zadnji put vidjela 24.11. Dakle tko je tu koga? Nemam jebenog pojma. I sad, naravno, neću dobiti antibiotik za moj bronhitis a ni išta drugo jer imam koronu. Dakle, ako mi se pogorša mogu u bolnicu. Tako kaže majmun u bijelom. Rekla sam mu da tamo neću ni mrtva. I da razmišljam sjesti u auto i otić po Sumamed u Hrvatsku. Pa mi kaže on da je to kazneni prekršaj. Kažem ja njemu, ti me tvojim neliječenjem puštaš neka krepam u bolnici, to je kazneno djelo a ne prekršaj, misliš da mi se jebe za tvoje prekršaje, ako moram krepat onda barem medju svojima. Tko me to zarazio ako nitko nije bio u prekršaju od mojih dragih švapskih kolega koji se tako drže pravila da prešućuju kad je netko u firmi pozitivan? Kaže on meni pa cijepljeni ste, neće vam ništa biti! Možeš mislit, strašno cijepivo kad sam uz njega pobrala virus. Svetom vodicom si me cijepio? A ti ćeš me liječiti telefonski, majmune u bijelom, nije ni čudo da ljudi umiru! Preživit ću samo da tebi otkažem ugovor i prebacim se kod drugog kućnog liječnika. Jednom sam išla na hitnu u Heidelbergu kada mi je prst natekao i nisam mogla izvaditi prsten pa su ga morali rezati. Prsten, ne prst. Moglo se i ovo drugo dogodit koliko su sposobni i željni pomoći. I na hitnoj nisu imali škare. Netko ih je ukrao, su rekli. Pa sam morala u bolnicu. Na čijoj porti stoji Whoope Goldberg sa dredloksima i natuca njemački onako usput. Pa dok joj objasniš zašto si došao. A na prijemu United Colors of Benneton. Doktori, sestre i pacijenti svih zemalja, ujedinite se. Veća je vjerojatnost tamo pokupiti tifus, koleru, svrab i četiri rezistentne bolničke superbakterije nego izaći vam živ ako si pozitivan na koronu ušao unutra. I zato tamo ne idem ni mrtva. Ako se izližem ko mačka dobro, ako ne jebiga, to je bilo to. Džaba sam se cijepila, džaba mi termin za booster u siječnju. Tek toliko da udje u zapisnik ako krepam, da ne bi netko kasnije tvrdio da sam rekla ovo i ono. Rekla sam : napušite se kurca svi vi koji ste im pljeskali a ovi kojima se pljeskalo (a ljudi zbog njihovog neliječenja dospiju do bolnice) nek me opsluže oralno. Tako. Sad je napismeno. Da ne bi netko tu nešto petljao o nepostojećim unucima koje sam poželjela cijepiti. Triput. Idem sad dok još mogu nazvat Topaloviće i dogovorit se oko cijene prijevoza do one stijene s koje će me prosipat u more. Ako se više ne javim, ovo je bio kraj, baj baj baj. P.S. tješe me prijatelji da će sad prestat pandemija i da je napasti mene zadnji trzaj korona virusa, nešto kao očajnički potezi Švaba četrejstpete. Ima nešto i u tome. Sve u svemu proklet bio dan kad sam došla u ovu smrdljivu državu u kojoj na kraju možda eto i krepam. Ono što ja kažem onima koji ovih dana razmišljaju otići za Njemačku : Ne dolazite ovamo, nemate pojma koliko ste sretni tu gdje jeste, medju svojima. Ja sanjam jedan bijel Božić da opet dodje u moj grad da su zvijezde gore i tiho da se stvore P.P.S Sad ne da sam majka Božja koronska jer sam se zarazila po svetom duhu nego sam Isus jer, ako preživim, na Božić izlazim iz karantene.

- 14:34 - Komentari (15) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.12.2021.

Srce, ruke i lopata

Ove godine nam je sveti Nikola u firmi umjesto čokoladnog samog sebe donio gumenog debeljka. Debeli, pardon x-size model bauštelca bi trebao služiti kao anti-stres sredstvo (Stressabbau), što bi valjda trebalo značiti da ga, kada si nadrkan, uzmeš u ruke i izgnječiš malo. Eto kaki su Nijemci jedan kulturan i staložen narod. Kad ih netko naljuti a oni uzmu debeljka u ruku, stisnu ga par puta i to je to. A ne kao kad mene razljute pa perje leti okolo a svi se sakrivaju pod stolovima da im ne odgrizem... Nebitno... U ruci vošten U duši pošten Ja sam mala Pitbull terijer Dalo bi se sad tu raspravljati o psu koji laje ali ne grize ali ljudima je ipak draži mirni i tihi, uvijek uvidjavni kolega ili susjed koji tako stišće gumu umjesto da nekada ispusti malo iz sebe sve ono što ga muči. (Pa se svi čude kad jednoga dana zatuče ženu, šefa, susjeda, par slučajnih prolaznika ili pet kolega iz razreda.) Uglavnom, umjesto rasprave predložila sam za slijedeću godinu adventski kalendar sa porculanskim šefovima. Ako ne za sve a onda barem za nas par Balkanaca u odjelu (Hrvatica, Srbin i Albanac, samo nam još peder fali pa da snimimo Paradu 2.dio). Može i isti šef 24 puta (od viška glava ne boli), glavno da je lomljiv pa ga se lijepo na dnevnoj bazi može zaprašiti u zid. Neka draga dimi, rekla bi moja pokojna mama. Uglavnom, kad mi već ne leži stiskanje gumenih kuraca, pardon streseliminatora, iživila sam se na debeljku na drugi način. Dobio je brkove, olovku umjesto borhamera, jednu ljutu i transparent sa mojom omiljenom njemačkom udarničkom pjesmom o brutto-sozial-produktu kad već onu o Avdiji ne bi razumio ni da mu triput prevedem. Domovina naša je rodila Hiljade i hiljade junaka Jedan od tih delija To je moj komšija Avdija Nije bio on niti bomba Nije bio on niti sportista Sve što je imao od orudja To su srce, ruke i lopata Zemlja je bila srušena Valjalo se dizati iz pepela Radio je tada Avdija K'o što radi deset armija Jednog je dana, 23. oktobra Zlatna značka udarna Zasjala na njegovim grudima Dugo će se sjećati Avdija Tog jesenjeg podneva Dugo će se sjećati Riječi jednog od drugova: "Ti si naš ponos, Avdija, Ti si naš ponos k'o zastava" Našla se i slika njegova Usred fabričkih novina Njegov je dan udaran A njegov san je Hiljadu tona za jedan dan Dodjoše nova vremena Izgubi se negdje Avdija Zaboravili smo svi na njega Imamo dovoljno bagera Samo ponekad Pred prvi maj Zovne ga direktor osnovne Da uveliča proslave Priča anegdote i podvige Tog dana Avdija Pokupi plakete i ordenje U okićenom razredu Počasno mjesto zauzme Prije nego pred klince izadje Koju ljutu popije Kao pjesnik što ne vjeruje U vlastite stihove

- 19:27 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.12.2021.

Klaun

Ej blogeri jel vam žao, rastanak se primakao. Ovo je zapravo trebao biti naslov zadnjeg posta ovog blog tjedna tjedna. Namjeravala sam napisati koju o legalizaciji marihuane koju nam obećava novi premijer i njegova sranjka, pardon, stranka. No obećavali su oni koješta i evo nas sad, preko noći covid potvrdom možemo obrisati dupe bez testa ili boostera. Tako da, nekako mi se čini da će i ovo sa travom ostati na radovanju za ludjake, pa bez veze trošit riječi na to. Kad i ako dodje do legalizacije biti će vam jasno. Postovi će jednostavno postati bolimekuristički, bez padanja u sevdah. Potom mi je palo na pamet da bi mogla pisati o drugom Adventu. Ali što se o tome ima reći a da ne bi znali ili mogli izguglati. Zapalili smo drugu svijeću i držimo stražu da mačak ne zapali rep ko jedne od prošlih godina. Najbolje je da zvekan nije ništa primjetio. A i mi smo skontali tek kad je počelo smrdjelti na zapaljenu kosu. Na sreću nije se motao oko zavjesa prije no što smo ga ulovili i ugasili, inače bi nas se ovih dana prisjećali lokalni vatrogasci. Neki dan pisala sam o adventskim kalendarima koje sam pripremila za dečke. Jučer sam slučajno pogledavši na kalendar shvatila da sam se zajebala puneći vrećice. Umjesto da bogatije vrećice dobiju nedjeljama, adventske poklončiće stavila sam u subotnje. Tek desetak dana sam doma i već su mi se pomiješali datumi i dani. O tome da ne znam kad je dan a kada noć bolje da ni ne pričam. Vrijeme je da se vratim na posao prije negoli me onaj stari Švabo koji sakriva stvari po kući ne sjebe do kraja. Pisati o smeću koje nemamo više kamo bacati jer smetlari nisu došli na posao ovog tjedna bila bi čista špekulacija. Vjerojatno netko od njih nije došao na posao jer nije imao covid potvrdu. Kao što neki dan nije stigao paket sa mačjom hranom iz "personalnih razloga" (tako je navedeno u isprici koja je stigla mail-om) a koji mogu biti npr., citiram : "nenadani nagli razlog za napuštanje radnog mjesta". Čitaj : Poštar nema covid potvrdu ili mu je test pozitivan ili mora u karantenu ili je zbog svega otišao doktoru i dao da mu napiše 6 tjedana bolovanja zbog burn out-a. Nije ni čudo da su mužu prije par tjedana izgubili paket koji je slao u Hrvatsku i nitko ga ne može naći (trag mu se gubi u Njemačkoj a ne u Hrvatskoj, da ne bi sad netko počeo hvalit Švabe a pljuvat po našima) a umjesto mačje hrane slijedeći nam je dan dostavljena pasja. Na pritužbu firmi kod koje je naručena i plaćena, došao je mail u kojem nas mole za strpljenje jer trenutno iz personalnih i logističkih razloga nisu u mogućnosti brzo riješiti stvar. A mi možemo naručiti hranu još jednom, dok čekamo na odgovor. Da, sigurno ću ju naručiti i platiti još jednom, da mi ovog puta pošalju kupku za nilskog konja umjesto jebenog Royal Canina. I tako sam je naručila kod Amazona, pa nek me sad pljuju koliko hoće ovi koji kmeče jer se Amazon bogati u pandemiji. Jebat ga, kod njih barem dobijem ono što mi treba i nije se još dogodilo da se nešto izgubilo ili je došla kriva stvar. S naglaskom na "još". Zaboravih i priču o traženju veš mašine u bespućima pandemijske nestašice. A u koju nismo vjerrovali dok sami nismo trebali novu. Jer je stara samo tako od danas do sutra prnula u fenjer. I ode muž onako ležerno u Media Markt. A kad tamo nema. Ko ni brata u onoj staroj dječjoj pjesmi kad tata ode kupit ga u dućan. Ima ali se ne zna kad je dostava, čeka se i do 4 mjeseca!? Na sreću sjetili smo se da bi možda majstor koji nam je par puta popravljao mašinu mogao imati nešto na lageru, ne mora biti sad najnoviji šnik-šnak, glavno da radi i da je Miele ili AEG. I tako sad novi Mile veselo centrifugira. Razmišljajući tako sinoć kako završiti ovaj tjedan i oprostiti se kako blog zapovijeda, otišla sam potražiti nešto prikladno i do jaja patetično na youtube. Tipa Odlazi cirkus. Iako nisam baš ljubitelj ni Djoleta ni Noleta. Ali kad klaunovi odlaze nema baš puno izbora. Odlazi cirkus. Eventualno Predstavi je kraj. Ali kako to biva u životu kad kreneš izmišljati prikladne priče, život ti jednu takvu servira sam. I tako me na youtubu dočekala tužna vijest o smrti jednog klauna. Jednoga od onih iz one stare, stoput ispričane priče o depresivnom klaunu koji odlazu liječniku a ovaj mu ispriča da je u mjestu baš cirkus. I kako, baš prikladno, nastupa tamo jedan klaun koji svaki dan do suza nasmijava ljude. I možda bi mogao otići i on na predstavu... A kako, kad taj klaun baš sjedi ispred njega i traži nekoga tko bi njega nasmijao. Mirco Nontschev (Mirko Nončev), jedan od poznatijih njemačkih komičara (Da i to postoji. Barem je postojalo do jučer.) jučer je pronadjen mrtav u svojem stanu. Razlozi smrti još nisu poznati. Bio je nešto poput njemačkog Jim Careya ili Robina Williamsa (s kojim špelulanti sada povlače paralele, a čemi sve to kad nema više ni jednog ni drugog). Toliko blentav da ne možeš ne umirati od smijeha kad ga vidiš, kao što ne možeš ni ne pustiti suzu jer ga više nema. I tako cirkus odlazi iz vašeg grada s vrićom smijeha i šakom suza. Bez koje ona vrića ne bi imala toliko na vrijednosti. Zavjesa je pala. Predstavi je kraj. Baj baj baj. Dan već se budi Polako kući krećem Glumac masku svoju skida Predstavi je kraj To je vrijeme Kada klaun tužan može biti To je vrijeme Kada nakon svijetla pada tama Pjevač pjeva tada nama Mi smo ljudi s druge strane Mi smo ljudi s druge, Druge strane

- 13:26 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 04.12.2021.

Podlugovi

Kaže mi muž jutros : Trebali smo otić malo prošetat. A ja si mislim jebi se ti i šetnja. Mrzim ovaj dejavu na one beskonačne šetnje u krugu radijusa 15 km prošlog lockdowna. Zaklela sam se tada, da se nikad više neću vratiti na te usrane staze windows xp wallpappera i telettubies svijeta. Da mi po tom putu onako veseli iskoče Tinky Winky, Lala, Dispy i Po, bila bi to zadnja epizoda njihove serije. Kao što je Vidjeh je na stanici Podlugovi bio zadnji vic o Ani Karenjini. Zima je bila sa puno snijega Ček'o sam za Travnik vezu Stresla je snijeg s plave kose Čekajuci voz za Brezu Jebala ga šetnja. Nikad ih nisam voljela. Šetnje koju su samima sebi svrha. Ajmo se malo prošetati. Pa još po mogućnosti uz onu imbecilnu aplikaciju koja broji korake. Pa dušu ispustiš dok napraviš 10000 koraka. A svuda zamišljaš Tinkijavinkija u lila jumpsuitu i crvenom torbicom kako te zaskače iza neke lipe ili bukve. Ma objeb. Kad sam bila mala, mama je sa mnom svakog drugog dana odlazila babi Anici. Njezinoj mami. Koja nije ona baba koju uvijek spominjem. Odlazak babi Anici za mene je bio teški davež. Kao i baba koju smo ju od milja prozvali Muka Isusova jer joj je glavna doskočica bila "za muku Isusovu!". A i sama je bila jedna ogromna muka Isusova, uvijek puna svojih uglavnom izmišljenih boleština. Osim toga stalno je imala akcije po kuću za koje joj je trebalo petsto pomagačica. Treba isklofati tepihe, obje kćeri, strina, ujna i tri susjede moraju u akciju. Treba skinuti i oprati zavjese, obje kćeri, strina, ujna i tri susjede opet u akciji. Treba urediti sobe za sezonu, obje kćeri, strina, ujna i tri susjede ribaju skupa sa njom te tri sobice. Najgore je ipak bilo kad je umro djed pa je trebalo svaki dan "va cimiter". A ne može ona na groblje sama, kao što je moja baba, ona druga o kojoj uvijek pričam radila bez pratilja. Pa je svaka naša šetnja tih godina vodila najprije do babe Anice a onda od nje do groblja i nazad. Baba je išla "nogu na nogu", da se slučajno ne oznoji pa ne dobije upalu pluća od propuha. Tako bi mama i teta polako koračale iz nju, sestra je bila još mala pa se držala mame a ja sam znala triput doći do vrata groblja i vratiti se nazad do njih dok konačno ne bi prohodali tih parsto metara. Tada sam bila uvjerena da baba mora biti jako stara i nemoćna kad tako sporo hoda i za sve joj treba pomoć. (Hladnu trajnu nije trebala jer je imala prirodno frčkavu kosu.) Onda sam kao odrasla skontala da je tada imala 46 godina, sedam manje nego ja sada. Die ganze Welt dreht sich um mich Denn ich bin nur ein Egoist Der Mensch, der mir am nächsten ist Bin ich, ich bin ein Egoist Ona je tada dobila penziju po djedu i nikada više nije radila. Ja moram raditi još 13 i pol godina do pune penzije. Jednom je tako krenula daviti nas sve skupa brentom koju je nosila jednom davno u mladosti i koliko se je ona "nadelala" a ne ko "ovi mladi danas" na što je bratić popizdio i rekao joj da nam je svima pun kurac više tih štorija od kunelićih, kako kod nas zovu stare stoput ponavljane priče. I da i mi svi isto tako delamo i da na kraju ni penziju najvjerojatnije nećemo dočekati, nego će nas pobrati prije toga. Baba se uvredila, naravno. Na sreću prestala nas je gnjaviti nošenjem brente bog te pita koje davne trideset i neke i dalje smo slušali priču o tome kaku su u mjestu davne četrdeset i neke skrivali njenog brata pred Gestapom ko Rene u Allo Allo engleske pilote. Nažalost, pale djevice sa velikim sisama od Van Klompa nije bilo pa da nešto i dobijemo kao odštetu da sve to moramo slušati po stoti put. Bratić btw. stvarno nije dočekao penziju. Umro je prije četiri godine od leukemije. Igrom slučaja na isti dan, iste godine, istog popodneva umro je i moj stric iz one priče sa neokićenom jelkom. Te godine još su dvije šetnje vodile do cimitera. Najprije je u zadnju šetnju otišla strina, par mjeseci kasnije i mama. I zato ne volim šetnje. Asociraju me na babine odlaske na groblje. Koji kreten moraš biti da djecu vodiš skoro svaki dan u šetnju "do cimitera". Evo kakvi nadrkani i negativni kreteni poput mene ispadnu od njih. Muž se uvijek čudi da ne volim odlaziti na groblje, da kako to meni može ništa ne značiti. A ja mu kažem samo da sam se nabivala tamo za tri života i da ćemo ionako cijelu vječnost provesti tamo. A onih čija imena tamo stoje nema tamo. Nego u štorijama od kunelićih kojima ćemo jednoga dana daviti unuke. Ili barem onih par blogera koji svrate na blog. Za kraj, u duhu dnevne doze apokalipsa za napredne korisnike, nek ide jedna onako pravo optimistična s moje kompilacije za kraj. Ich bin bereit, denn es ist Zeit Für unseren Pakt über die Ewigkeit Du bist schon da, ganz nah Ich kann dich spüren Lass mich verführen, lass mich entführen Heute Nacht zum letzten Mal Ergeben deiner Macht Reich mir die Hand Mein Leben, nenn' mir den Preis Ich schenk' dir Gestern, Heut' und Morgen Dann schließt sich der Kreis, kein Weg zurück Das weiße Licht kommt näher, Stück für Stück Will mich ergeben Muss ich denn sterben Um zu leben? Out of the dark Hörst du die Stimme, die dir sagt "Into the light I give up and close my eyes"? Out of the dark Hörst du die Stimme, die dir sagt "Into the light I give up and you waste your tears"? To the night P.S. Jel vi meni vjerujete da kad krenem pisati post nemam jebenog pojma gdje će sve skupa završiti. Ovoga puta završilo je u Priručniku za ostarjele darkere a zapravo sam vas htjela daviti kremšnitama koje spremam po receptu od Gurmanke, koje više nema na blogu. Osim ako se nije reankarnirala pa sada piše pod drugim imenom. Gdje god bila, pusić, kisić, cmokić a vi nemojte šta zamjeriti ako vas nekad bacim u sevdah.

- 16:19 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 03.12.2021.

Baj baj bejbe, bejbe baj baj

Jutros me zvala kolegica reći da je pozitivna na koronu. Kaže, dobro da sam na bolovanju, inače bi sada morala u karantenu. Osim nje nitko u obitelji nije pozitivan niti ima simptome. Cijepljena ja dvaput. Brzi test (onaj za po doma) je bio negativan, kod liječnika pozitivan, pa su napravili i PCR. Kaže najprije da nema pojma gdje se mogla zaraziti, nije bila nigdje u zadnje vrijeme niti se s bilo kim družila... Osim što su bili cijeli dan na bazenu prošli vikend. Osim što je imala u srijedu godišnji razgovor sa šefom u trajanju dva sata (bez maske, u istom prostoru). Osim što je u utorak s šogoricom bila u shopingu. Osim što je prije desetak dana organizirala rodjendansku feštu za mamin osamdeseti rodjendan. A na fešti je bilo samo 18 ljudi. Koliko se tih osim-a pronadje kad se malo bolje pročačka po memoriji. Mislim si, dobro da sam svoj negativni rezultat konvertirala u pdf, da ne bi došla na kraju na ideju da se naravno, zarazila od nekoga s migracijskom pozadinom (itizaj, leklerk, ofkors) ne od Jürgena i Kartin (bio Nijemci nikada nisu prvi sumnjivci), rodjaka u trećem koljenu koji su nešto malo kašljucali dok je mama puhala u svijećice na torti. Nikad se ne zna što nekome može pasti na pamet pa je dobro biti pripremljen. Nismo badava prije imali one NNNI akcije pa nas sada ništa ne može iznenaditi. Uglavnom, trenutno je najpametnije čičiti doma jer ili ćeš negdje sam pokupiti coronu ili će je pokupiti netko od kontakata, pa ćeš opet čičiti doma. Ili napraviti malo prometa familiji Topalović. A onda je bolje ni ne dignuti dupe sa kauča. Barem ja imam vrhunskog majstora meditacije i gnjiljenja u bilo koje vrijeme na bilo kojem mjestu u svom kućanstvu. Trebala bi se češće ugledati na njega. Od danas vrijede nova pravila u našoj pokrajini. Uz dosadašnje 3G-pravilo na poslu (cijepljen, prebolio, testiran) uvodi se 2G+ pravilo u gastronomiji. A to znači da i cijepljeni i preboljeli moraju imati negativan test, ne stariji od 24 sata, za odlazak na ručak ili večeru. Vlasnicima restorana i kafića ovo je pravilo gore od lockdowna jer im nije zabranjen rad pa nemaju pravo na potpore a njihovi zaposleni na naknade (zbog smanjenog prometa), te će mnogi od njih na kraju biti prisiljeni staviti ključ u bravu. Naravno, sad tu dolaze ona obrazloženja o solidarnosti i svima onima koji tako neće oboljeti. Fora je u tome da se već cijelo vrijeme ponavlja kako restorani nikada nisu bili žarišta zaraze a uporno se strogoća mjera iživljava najprije na njima. Ako je i bilo lanaca infekcije koji su do njih vodili, onda se netko zarazio na vjenčanju ili proslavi rodjendana, pa je uz 2G pravilo bilo dovoljno zabraniti poslovne i obiteljske fešte. No nije na meni da sudim, struka sigurno zna čemu služe mjere zaštite u restoranima koje ni do sada nisu služile ničemi osim gubljenju posla ljudi iz gastro branše. O logici mjera po kojima zaposleni u restoranima (dakle oni koji imaju kontakt sa stotinama ljudi na dan) ne moraju biti cijepljeni nego samo testirani a gosti (dakle oni koji tu najčešće dolaze u pratnji ljudi s kojima žive ili rade) i jedno i drugo bez veze raspravljati. Moramo vjerovati struci. Zabranjeni su barovi i disco klubovi u koje već tjednima smiju samo cijepljeni. Barovi i disko klubovi na prvom su mjestu potvrdjenih žarišta zaraze. Kako to ide skupa sa zabranom ulaska necijepljenih i na koji način su necijepljeni tamo prenašali virus takodjer će nam objasniti struka, čemu naprezati naše laičke pileće mozgove kad bankar Herr Spahn i veterinar Herr Wieler misle umjesto nas. Struka pretpostavljam zna i odgovor na pitanje zašto na nogometne utakmice još uvijek smije dokaziti publika (u smanjenom broju ali svejedno, nije zabranjeno) dok su u isto vrijeme zabranjeni božićni sajmovi bilo koje vrste. Još bi neki teoretičar zavjere, level za početnike mogao doći do zaključka da corona politiku vode Karl Heinz Rummenigge i Ulli Hoeneß a ne vrhunski političari (kao npr. bankar na mjestu ministra zdravstva) na osnovu preporuka vrhunskih epidemiologa (kao npr. veterinar na mjestu predsjednika Robert-Koch Instituta). Nastavljamo u revijalnom tonu. Danas smo se oprostili od Angele Merkel. Ne, nije pandrknula, bit će nje još sto godina, naigrat će se ona karata s engleskom kraljicom u lockdownima slijedećih tridesetak godina, samo se oprostila od mjesta kancelarke. Otišla je tako, ne isprobajući sarmu u revijalnom tonu, uz glazbenu podlogu koju je sama izabrala. Tako su se tu ni krive ni dužne našle pjesme "Für mich soll's rote Rosen regnen" pokojne Hildegard Knef Mit 16, sagte ich still Ich will, will groß sein, will siegen Will froh sein, nie lügen Mit 16, sagte ich still Ich will, will alles oder nichts i "Du hast den Farbfilm vergessen" Nine Hagen. Da li je Nina Hagen još živa ili joj je pozlilo kad je ovo saznala nije još objavljeno u medijima. Nun sitz ich wieder bei dir und mir zu Haus Und such die Fotos für's Fotoalbum aus Ich im Bikini und ich am FKK Ich frech im Mini, Landschaft ist auch da, ja Aber, wie schrecklich, die Tränen kullern heiß Landschaft und Nina und alles nur schwarzweiß Micha, mein Micha, und alles tut so weh Tu das noch einmal Micha, und ich geh Du hast den Farbfilm vergessen, mein Michael Nun glaubt uns kein Mensch, wie schön's hier war haha, haha Da je kojim slučajem odlazila na našim prostorima, ko rahmetli babo Atif, novo anketno pitanje bilo bi na primjer: Koja pjesma bi po vašem mišljenju najbolje pasala uz odlazak premijerke sa političke scene: a) The Doors : The End b) KUD Idijoti : Baj baj bejbe c) Haris Džinović : I tebe sam sit kafano d) AC/DC : Highway to hell e) The Rolling Stones : Angie f) Andrea Bocelli : Time to say Goodbye g) Oliver Dragojević : Andjela h) Mišo Kovač : Malo mi je jedan život s tobom i) Daleka Obala : Sad mi je ža (ča sam te upoznava ja) j) ništa od navedenog Ovako lijep pozdrav do slijedećeg javljanja, baj baj bejbe, bejbe baj baj, baj baj bejbe, sad je kraj.

- 16:54 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.12.2021.

Pdf

Još sam doma, kašalj se polako smiruje, pa od ponedjeljka najvjerojatnije opet krećem povećavati brutto-nacionalni dohodak nove mi domov'ne. Tako da, cirkus sa naslovnice, a po novonormalnom i s kul liste, polako odlazi iz vašeg grada. Pogled kroz prozor jutros bacio bi me u depresiju da nema naših dlakavaca koje za sve onako debelo boli kuki , što još ovako bezobrazno demonstriraju pa sam prije no što rastjeram dlakavu bandu skuhala kavu i bacila pogled na fejsbuk. Nasmijala me tako slika koja sam vjerojatno već i vidjela ali mi je svejedno još uvijek zabavna, , toliko da sam i sama upisala isto u tražilicu i, za razliku od originala, meni gugl nudi prijelaz na pdf tek na šestom mjestu. Po sistemu pop na bolovanju i piliće iz dosade krsti htjela sam pitati kako mogu...smršaviti (ovo je on sam ponudio, nisam to htjela pitati) Ovo gugl djubre valjda čita misli...ili je direktno umrežen sa vagom u kupaonici. Iznervirana istinom koju mi ovako drsko i politički nekorektno servira, jer nitko od nas nije debeo, svi smo mi danas x-size modeli a tko misli drukčije je hejter i antovakser, odem potražiti razlog zašto me onaj ludi blogi stavio na lijevu umjesto na desnu stranu liste. Tako krenuh upisivati : kako se..."postaje kul bloger" nisam stigla upisati jer me ovaj opet pljusnuo religijskim temama. Nije me još ni na pdf preobratio već mi nudi krunicu. Kako se kiseli kupus ugurao u katoličko-muslimanski vjeronauk nemam pojma. Čudni su putevi bložiji. No ne dam se omesti, ne reče se kod nas bezveze krepat a dalje guglat, pa malo mijenjam traženi pojam u "kako postati cool"...i prije nego upišem "bloger" zaskoče me guglovi prijedlozi: Dakle, iz ovoga se daje zaključiti da cool bloger ne postoji jer cool može biti samo cura ili djevojka. A takvih ne da nema na kul listi nego uopće na bloghaeru. Sve je ili starije od 50 i neke (a onda je svejedno jer muškarci u toj dobi počinju mutirati u babe) a onih par mladjih ženskih primjeraka je uglavnom udano. Ako pak kul bloger ne postoji onda možda ne postoji ni blog.hr pa je moguće da stvarno blogamo u simulaciji i da uopće ne postojimo. Nedam se smesti pa bez obzira na ne previše obećavajuće rezultate pokušavam saznati kako se iz kul mutira u top i gle čuda, ni top blogeri ne postoje: Sad već dobrano nadrkana pokušavam pronaći odgovor na pitanje : zašto...(nema top blogera na guglu, pa to je lista svih lista oko koje se lome koplja a google se pravi glup). Tko je pobogu fra Ivo Pavić i kako je dospio na prvo mjesto top liste a nije objavio ni jedan post. Ili barem sliku. Mislim si, jebeš hrvatski, tko zna što je on preveo translejterom, pitati ćemo googl na materinjem kako je sve ovo skupa moguće i nažalost izgleda da je original još i gori od prijevoda. Osim ako fra Ivo Pavić nije upoznao nečiju mamu prodajući joj online hašiš i meth pa obzirom da ne može u Hrvatsku provjerava u koliko država na svijetu može pokušati imigrirati. I dok veliku većinu najviše zanima kada će završiti pandemija, nekima je školske godine već sada preko glave, a ja vas pozdravljam i skupa sa Tomom Žeznatijem (koji mi je danas popravio dan - slika s fejsbuka) odlazim na dalek put s kauča u kuhinju. Izlizane traperice,jakne, čizmice Usijane kacige,kožne torbice Odlaze na dalek put, ko Tomo Žeznati Samo neki stoper ljut što ih prstom prati

- 16:40 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 01.12.2021.

Paketići

Davne 1983, točnije 02.kolovoza rano ujutro, negdje izmedju dva i tri, vraćajući se doma, u prometnoj nesreći je poginuo moj bratić. Njemu je bilo tek 27 a meni 15 godina. Živio je sa nama a ne sa ocem i maćehom. Svemu je razlog išao daleko u njegovo djetinjstvo, kada su mu prešutjeli da stričeva žena nije njegova majka a saznao je to slučajno u školi. Učiteljici je tada vratio svjedožbu jer "piše krivo ime mame", na što mu je ova naravno odgovorila da o tome mora popričati s tatom. I tada su počeli problemi, koji su na kraju par godina kasnije toliko eskalirali da je bratić pobjegao od doma. Danima nismo znali gdje je. A to je najviše boljelo moju babu koja je njega, kao i mene odgojila, ali se nije htjela petljati u stvari koje je stric trebao razjasniti, pa tako unuku nije rekla istinu kada je trebalo. U svakom slučaju prije nego to sazna od drugih. Baba je tada poslala tatu da ide od jednog do drugog bratićevog prijatelja i poruči mu da je kod nas uvijek dobrodošao . Što stric (koji je po njenom mišljenju kao roditelj koji je zasrao stvar trebao popustiti, isto i ja mislim danas kao majka i ne puštam da išta ostane nerazriješenl bez obzira na cijenu) o svemu tome misli ne zanima je, unuk može doći kod nas i pod cijenu da stric sa nama prekine kontakt. Tih dana dok nismo znali gdje je bratić i što se sa njim dogodilo, mene je na putu u školu zaustavila neka lokalna baba. Pitala me znam li ja da je strina zapravo maćeha mog bratića. Tada sam prvi put u životu, sa kakvih osam godina shvatila kakve sve bagre, koja se hrani tudjim problemima i nesrećama, ima na ovome svijetu. Dan danas prezirem babe koje mi nešto žele reći u povjerenju. O meni ili o drugima. Umjesto da pometu pred vlastitim pragom. Sjećam se dobro te večeri par dana kasnije kad je zazvonilo na vratima. Od te večeri bratić je živio sa nama. Sestri i meni bio je kao stariji brat. Njegova smrt ostavila je ožiljke koji nikada nisu zacijelili. Niti 39 godina kasnije. Te godine kada je poginuo za nas nije bilo Božića. (Kojeg smo oduvijek slavili, baš baba nas je tome naučila. Drvce se kitilo na Badnjak, poklone smo dobivali od svetoga Mikule a babina orehnjača je po kući mirisala tjednima.) Baba nije mogla podnesti svo to božićno šarenilo i veselje nakon takve tragedije. A koja nije bila prva takva u njenom životu. Prije toga je izgubila brata, muža i sina. Najstariji od njih imao je 34 godine. Tada, i sama žalosna, po jednoj sam strani razumjela babu i njeno otkazivanje Božića zbog žalosti, po drugoj osjećala sam krivnju jer mi ipak fali okićeni bor pa čak i šiba svetoga Mikule. Sav taj ugodjaj kojeg božićno vrijeme sa sobom donosi a kojeg kod nas ove godine nema zbog žalosti. Posebno mi je bilo žao moje mladje sestre. Ja sam se nauživala Božića i Novih godina, nastavljala papuča u prozor svetom Nikoli. Ona se toga gotovo i ne sjeća. Danas kao odrasla još uvijek malo zamjeram starcima da se tada babi nisu suprostavili i bez obzira na svu žalost za mrtvima okitili bor. Moja mala sestra trebala je to. Da mogu vratila bi taj davni Božić 1983 i na Badnjak izvukla svu onu šarenu kramu od zvončića, šarenih kuglica, vilinske kose i zlatno srebrnih traka i postavila ga samo za nju, pa ma koliko baba govorila da to ne priliči obitelji u žalosti. I ma koliko baba ne razgovarala sa mnom danima jer se ne držim nepisanih pravila po kojoma to u žalosnoj kući ne priliči. Veselje i smijeh uvijek priliči. Naravno da mrtve nikada nećemo zaboraviti. Ali prije svega ne smijemo zaboraviti na one žive. Posebno ne djecu koja će se jednoga dana isto tako sa svojom djecom veseliti tih dana u godini. Zadnjih godina umjesto božićnih poklona pripremim adventske kalendare za moje dečke. Tako svaki dan do Badnjaka dobiju neku sitnicu. Vesele se tome ko mala djeca. Lani, u lockdownu, kada su nam prvi puta u životu službeno (skoro) ukrali Božić, pomislila sam kako nema smisla složiti adventski kalendar kad je sve ionako u kurcu. Onda sam se sjetila moje male sestre bez Božića i glede i unatoč svom sranju pripremila dva puta po 24 vrećice. I ove godine takodjer. Nema veze što je danas Božić i Advent toliko komercijaliziran. Doza kiča i patetike nikoga još nije ubila. Osim Bruce Willisa u Armagedonu. No o tome drugi neki drugi put. I'm dreaming of a white Christmas Just like the ones I used to know Where the treetops glisten And children listen To hear sleigh bells in the snow

- 10:30 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.