Marketing
Paketići
Davne 1983, točnije 02.kolovoza rano ujutro, negdje izmedju dva i tri, vraćajući se doma, u prometnoj nesreći je poginuo moj bratić.
Njemu je bilo tek 27 a meni 15 godina.
Živio je sa nama a ne sa ocem i maćehom.
Svemu je razlog išao daleko u njegovo djetinjstvo, kada su mu prešutjeli da stričeva žena nije njegova majka a saznao je to slučajno u školi.
Učiteljici je tada vratio svjedožbu jer "piše krivo ime mame", na što mu je ova naravno odgovorila da o tome mora popričati s tatom.
I tada su počeli problemi, koji su na kraju par godina kasnije toliko eskalirali da je bratić pobjegao od doma.
Danima nismo znali gdje je.
A to je najviše boljelo moju babu koja je njega, kao i mene odgojila, ali se nije htjela petljati u stvari koje je stric trebao razjasniti, pa tako unuku nije rekla istinu kada je trebalo.
U svakom slučaju prije nego to sazna od drugih.
Baba je tada poslala tatu da ide od jednog do drugog bratićevog prijatelja i poruči mu da je kod nas uvijek dobrodošao .
Što stric (koji je po njenom mišljenju kao roditelj koji je zasrao stvar trebao popustiti, isto i ja mislim danas kao majka i ne puštam da išta ostane nerazriješenl bez obzira na cijenu) o svemu tome misli ne zanima je, unuk može doći kod nas i pod cijenu da stric sa nama prekine kontakt.
Tih dana dok nismo znali gdje je bratić i što se sa njim dogodilo, mene je na putu u školu zaustavila neka lokalna baba.
Pitala me znam li ja da je strina zapravo maćeha mog bratića.
Tada sam prvi put u životu, sa kakvih osam godina shvatila kakve sve bagre, koja se hrani tudjim problemima i nesrećama, ima na ovome svijetu.
Dan danas prezirem babe koje mi nešto žele reći u povjerenju.
O meni ili o drugima.
Umjesto da pometu pred vlastitim pragom.
Sjećam se dobro te večeri par dana kasnije kad je zazvonilo na vratima.
Od te večeri bratić je živio sa nama.
Sestri i meni bio je kao stariji brat.
Njegova smrt ostavila je ožiljke koji nikada nisu zacijelili.
Niti 39 godina kasnije.
Te godine kada je poginuo za nas nije bilo Božića.
(Kojeg smo oduvijek slavili, baš baba nas je tome naučila. Drvce se kitilo na Badnjak, poklone smo dobivali od svetoga Mikule a babina orehnjača je po kući mirisala tjednima.)
Baba nije mogla podnesti svo to božićno šarenilo i veselje nakon takve tragedije.
A koja nije bila prva takva u njenom životu.
Prije toga je izgubila brata, muža i sina.
Najstariji od njih imao je 34 godine.
Tada, i sama žalosna, po jednoj sam strani razumjela babu i njeno otkazivanje Božića zbog žalosti, po drugoj osjećala sam krivnju jer mi ipak fali okićeni bor pa čak i šiba svetoga Mikule.
Sav taj ugodjaj kojeg božićno vrijeme sa sobom donosi a kojeg kod nas ove godine nema zbog žalosti.
Posebno mi je bilo žao moje mladje sestre.
Ja sam se nauživala Božića i Novih godina, nastavljala papuča u prozor svetom Nikoli.
Ona se toga gotovo i ne sjeća.
Danas kao odrasla još uvijek malo zamjeram starcima da se tada babi nisu suprostavili i bez obzira na svu žalost za mrtvima okitili bor.
Moja mala sestra trebala je to.
Da mogu vratila bi taj davni Božić 1983 i na Badnjak izvukla svu onu šarenu kramu od zvončića, šarenih kuglica, vilinske kose i zlatno srebrnih traka i postavila ga samo za nju, pa ma koliko baba govorila da to ne priliči obitelji u žalosti.
I ma koliko baba ne razgovarala sa mnom danima jer se ne držim nepisanih pravila po kojoma to u žalosnoj kući ne priliči.
Veselje i smijeh uvijek priliči.
Naravno da mrtve nikada nećemo zaboraviti.
Ali prije svega ne smijemo zaboraviti na one žive.
Posebno ne djecu koja će se jednoga dana isto tako sa svojom djecom veseliti tih dana u godini.
Zadnjih godina umjesto božićnih poklona pripremim adventske kalendare za moje dečke.
Tako svaki dan do Badnjaka dobiju neku sitnicu.
Vesele se tome ko mala djeca.
Lani, u lockdownu, kada su nam prvi puta u životu službeno (skoro) ukrali Božić, pomislila sam kako nema smisla složiti adventski kalendar kad je sve ionako u kurcu.
Onda sam se sjetila moje male sestre bez Božića i glede i unatoč svom sranju pripremila dva puta po 24 vrećice.
I ove godine takodjer.
Nema veze što je danas Božić i Advent toliko komercijaliziran.
Doza kiča i patetike nikoga još nije ubila.
Osim Bruce Willisa u Armagedonu.
No o tome drugi neki drugi put.
I'm dreaming of a white Christmas
Just like the ones I used to know
Where the treetops glisten
And children listen
To hear sleigh bells in the snow
Post je objavljen 01.12.2021. u 10:30 sati.