Danas je i boljoj polovici došao rezultat testa.
Pozitivan.
Zove on Gesundheitsamt i ovi mu kažu da ima deset dana karantene i onda, ako mu bude bolje, može na posao.
Kaže on njima : pa ljudi, jeste li vi normalni, žena i sin koji sjede u birou i ne rade sa strankama 14 dana u karanteni a ja koji svakodnevno u trgovini imam kontakt sa barem stotinu ljudi mogu na posao nakon deset?
Mali s druge strane nije znao što će reć, totalno ga je zbunio.
Izgleda još nije imao slučaj koji se buni da je karantena prekratka.
Uglavnom dosada se nismo pobili, to je dobro.
Čak smo pronašli par zajedničkih programa koje možemo pratiti.
Dobro, muški biatlon ne spada u tu kategoriju, pa koristim priliku za pisati blog.
Večeras i sutra navečer gledamo finale njemačkog Ninja Warriors-a.
Inače na televiziji osim toga ne pratimo gotovo nijedan od show-ova ili kvizova osim, kad stignemo, njihovog Lovca.
Let's dance iliti njihov Ples sa zvijezdama mi je nezanimljiv. Jedno što ne znaš tko je zvijezda a tko pleše, a drugo što su sva tri člana žirija samozaljubljeni i iritantni likovi.
Plus da je meni žalosno gledati Nijemce kad pokušavaju plesati.
Ne znam zašto masu njih odlazi na plesne tečajeve kad jednostavno nisu za to.
Ono što su oni u stanju je naučiti korake.
To je slično dresuri pasa pa im ide.
Kvik kvik, slou slou.
Ali džaba im koraci kad nemaju duše koja ide uz ples.
Ples imaš u krvi ili nemaš, to se ne može naučiti.
Švabo ne.
Ono malo Bavaraca kad obuče dirndrlice i rastegne harmoniku pa baci jednu polku, ajde, to jedino još nekako ide.
Ali za to im treba par krigli piva u guzici a ne štap kojeg ostatak države ima.
Gledati Švabu kako pleše sambu, rumbu i ča ča ča stvarno je žalosna "angelegenheit".
The blond german Fräulains
are pretty, but vain
You say 'Guten Tag'
and they say 'Auf wiedersehen'
They're very hard workers,
from monday to friday
Make love an the weekends,
and yodel like Heidi
Jawohl -- living in Germany is very nice
We're masters of war, we've tried it twice
And now we're on standby for World War III
Prost and auf wiedersehen, Germany!
Na Ninje smo se navukli sasvim slučajno.
Obično show ide petkom u osam a to je moje vrijeme tjednog čiśćenja stana.
Tada ja čistim a televizija ide za društvo, muž petkom obično radi u to vrijeme pa ne moram gledati špageti westerne.
I tako sam slučajno zapazila to natjecanje.
Na prvi pogled, mislila sam imajući u glavi trećerazredne akcione karate filmove, ono, ninja warrior, to mora biti neka glupost.
Onda sam pogledala par takmičara i vidi vraga, pa to je čak i zanimljivo jer nije samo stvar sirove snage, mišića ni izdrilanosti, nego moraš biti napola Spiderman da dodješ do kraja staze.
Majmunsko skakanje s lijane na lijanu isto nije u djiru u toj igri, bitna je uz snagu i staloženost.
Ali i brzina.
Malo pomalo, navukla sam se na show i onda zarazila tim virusom još i muža.
Sad pratimo već četvrtu sezonu, imamo svoje favorite, veselimo se i žalostimo s njima, kao onomad kad je naš ljubimac pao na predzadnjoj prepreci:
Profesionalni dobro plaćeni sportovi i uspjesi kojekakvih Noleta i njemu sličnih ne zanimaju me već godinama.
Nacionalne euforije još manje.
Osim kad kćer maminog bratića osvoji broncu u rukometu kao kapetanica hrvatske rukometne reprezentacije a nećakinja ima velike šanse zaigrati za hrvatsku žensku nogometnu reprezentaciju.
Ali onda je to obiteljski a ne nacionalni ponos.
Mislim, stvarno mi puca kuki za to hoće li neka manekenkica za njih udana od honorara napraviti treću sisu i nove ćube, te koliko je netko od njih plakao jer nije opet osvojio par milijuna dolara.
Ovi naši nindžići su ko Ibro Dirka.
Svake godine tu dolaze manje više isti takmičari, koji polako dovode i svoje najbolje učenike u igru.
Uglavnom su to "kleterer"-i, oni ludjaci koji planinare po skoro vertikalnim stijenama, penju se na nebodere ilk pak imaju svoje dvorane za penjanje.
Neki od njih žive od tog sporta, nekima je to tek hobi.
No i ovi kojima je to zanimanje životare, daleko su nagrade od honorara nogometaša njemačkog trećerazrednog Vratnika.
Ono što se meni pritome dopada je njihova ljubav prema tom sportu.
Svidja mi se da se vesele svačijem uspjehu.
Oni koji prodju stazu savjetuju protivnike koji dolaze na stazu iza njih.
Svi skupa čekaju kao i mi da netko konačno osvoji konačnu prepreku - Mount Midoriyama.
Ima tu još nekog sportskog duha i entuzijazma koji je u profesionalnom sportu davnih dana prnuo u fenjer.
Trostruki "Last Man Standing" je prije 3 godine uspio završiti treću stazu i uopće doći do spomenute prepreke ali nije uspio poplesti se do vrha u traženom vremenu.
Nadamo se da će ove godine nekome to konačno i uspjeti.
U svojim starim kožnim sandalama
Nikad nisam bio nesretan
Zaplesale bi uvijek kad bih je sreo
U njima nikad nisam bio sam
Jer imao sam društvo cijeli dan
U mome rodnom gradu plesala se
Samba, rumba, ča-ča-ča
Post je objavljen 17.12.2021. u 16:43 sati.