Marketing
Uljezi
Sam boravak u 4 bunkeru, bez kontakta sa okolinom ne pada mi teško.
Pa ljudi plaćaju ko svetog Petra kajganu godišnji odmor na svjetionik npr., to ide pod luksuz kojim se onda kurčiš po instagramu.
Ali cijelo vrijeme pandemije bojim se te zabrane izlaska zbog koje bi mogla biti prisiljena nekoga zamoliti da nam pomogne.
Izbjegavam to cijeloga života.
Nema mi veće noćne more nego morati nekoga zamoliti za pomoć.
Što mogu sama i tako da drugi ne znaju, to sama i obavim.
Ne volim ikome biti za nešto dužna ili pak zahvalna do groba.
Srećom je muž u ponedjeljak nakupovao svega što bi nam moglo zatrebati u slučaju slučaja.
Susjeda se doduše ponudila da se javimo ako što treba ali ja sam malo pronjuškala po internetu provjeriti što se sve da naručiti online pa sad čekamo paket domaćih specijaliteta, od pršuta i paškog sira do bakalara i ajavara, umjesto šubara i čupavaca ove će godine na stolu biti kutija šarenih brownija (baš stigla),
dostaviti će nam prije badnjaka bio božićno drvce (a koje nije bio?, somat za perilicu i dnevni ulošci za mene jučer su stigli preko amazona.
Naručila sam i home office snack box sa grickalicama, jes da nije zdravo ali u ovoj globalnoj i osobnoj apokalipsi koja je na kraju uz svo paženje, čuvanje i cijepljenje završila po Grinchovom guštu, tjeskobu nam se ne liječi kvinojom i veganskim sirom.
A s tom online praksom nastavit ću i u budućnosti.
Nemam ni najmanje volje pred svakom trgovinom stajati u redu ko za kavu osamdeset i prve i svakoj šuši pokazivati osobne podatke da bi onda još kod nje pare ostavljala.
Tko je izmislio online trgovinu i dostavu trebao bi dobiti Nobelovu nagradu, barem kad bi namćori poput mene birali.
Moglo bi nam ponestati jedino kruha dok ne izadjem iz karantene ali onda ćemo jesti brownije po naputku Marie Antoanete radije nega da Švabe molim za pomoć.
Nego, neki brinu za mačke u doba karantene.
S pravom.
Nije baš da su nešto ludo oduševljeni jer batleri već danima ne napuštaju njihov headquarter.
Inače su sretni kad dolazimo doma, nestrpljivo nas čekaju na prozoru, kao evo jedne večeri prije corone.
Uvijek ista priča, sjedi na prozoru i čeka a onda trči u hodnik prirediti nam dobrodošlicu.
Ali što je previše, previše je.
Cijeli dan po njihovom stanu i njihovom kauču vrhunski je bezobrazluk.
Pa smo malo nadrkani.
i treba nas udobrovoljiti,
da bi onda dalje satima gnjilili na nekom skrivenom mjestu.
Javimo se samo još kad nam posluga mora otključati vrata do ručka ili wc-a
a koja su zaključana da ne zbrišu na krov dok se malo izlufta. A onda opet nadjemo neko mjesto s kojeg se podanike može promatrati s visoka,
smišljajući načine kako se riješiti uljeza jednom za svagda.
Gledaš me okom žene koja moli
Maziš se bez dodira, i dokazuješ svoje
A sve što je tako dobro, dobro u meni
Puštaš da ode, da se kotrlja
Lije niz obraz
Ti nikada nećeš, nećeš moći
Pretvoriti mene u jednog od njih
Kao mačka ti kružiš oko mene
I zoveš moje ime
Kao mačka ti zaboravićeš sebe
I skočićeš na mene
Post je objavljen 18.12.2021. u 16:01 sati.