petak, 31.05.2019.

Moja prva Kineskinja

Vrime je od marende. Di ću? Kud Ću? Što ću? Sve mi je dosadilo. U gradu je prevelika gužva, sve puno turista; U Trgovački mi se ne da, em sam jučer bila u velikoj spizi em su sve ceste razrovane i imam osjećaj da se još dugo vrimena neće sanirati. I baš smo spremni za sezonu. Osobito nakon što nam je onaj luđak stuka macom Pozdrav suncu. I učinija je to usrid bila dana, a svi se kao čude što ga nitko od slučajnih prolaznika nije spriječija. Aj ti spriječi idiota kad ima macu u ruci!!!!! Sad nek doživotno isplaćuje solarne ploče. Ma idiota je uvik bilo i bit će samo zanima me na čemu li je samo taj bija kad se odlučija na takvo razbojništvo. Ili mu se možda nešto zamirija Grad u čijem su vlasništvu ploče?! Uglavnom, naša najveća turistička atrakcija je uništena, a s njom mislim i sezona. Aj bar su nam još ostale Morske orgulje, ali ne bi se čudila da i njih sravnaju sa zemljom, tj morem. Nego vratimo se marendi i mojoj odluci da idem u park Vadimira Nazora. Opet park! Postala sam ka manijak i to na crvenom motoriću. I tako se vozikam ja kroz brojne staze Perivoja i zaustavim se na jednoj klupici na koju su kroz gusto granje visokih stabala i borova prodirale sunčeve zrake. Malo sam petljala po mobu kad kraj mene sjedne Kineskinja. Prava pravcata kosooka Kineskinja i nasmije mi se. Refleksno odgovorim osmjehom i ja i ko iz topa provalim; You are not from Croatia? A što sam bistra, što se ne vidi da nije naša. A inače nisam nametljiva i nemam običaj pričati sa nepoznatima, ali eto.....

-No. No. I'm from Canada- i tako mi počele pričati i svašta ja saznala. I to da joj je muž iz Zadra, oni žive u Kanadi, a njeni su iz Kine i svaku godinu posjete Zadar. I rekla mi je da jako dobro govorim Engleski. Moš mislit?! A kad sam je pitala zna li koju rič na hrvatskom , lipo mi je rekla da zna govoriti naški. Pa što ja pravim ridikula od sebe i natucam tu ingleže i svaku rečenicu počinjem sa ; ju nou! Ju Nou! Anderstand? Yeeeee.... I nastavim ja na hrvatskom, ali me kineskinja ništa nije skužila. Pa se vratih na engleski i ponosno joj priopčim da je ona prva kineskinja koju znam.

-Ali kako kad je grad pun Kineza???-upita ona na engleskom.
-Je, je, ali ti si prva s kojoj pričam- objasnim ja i ona se nasmije te nastavi svoj put s mužem koji me lipo pozdravija i baš onako ka pravi drski Zadranin koga mrzi pričati sam sebi u bradu promrlja: Pričale ste na engleskom – i ne čekajući odgovor njih dvoje držeći se za rukice upute se ka gradu, a ja sit on motorin i kam bek tu maj ofis.

- 11:36 -

Komentari (15) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.05.2019.

Ne dirajte mi Vruljicu!!!!!

Vruljica je park mog djetinjstva, a slobodno se može reći i mog života. Iako je udaljen svega 4,5 minuta od moje kuće, mater me jedino uz pratnju ćaće puštala da se idem igrati u Vruljicu. I to iz jednostavnog razloga što je da bi se došlo do parka trebalo prijeći veoma prometnu cestu. Ali, naravno da je nismo slušali ni brat ni ja te smo naizmjenice odlazili u park. Kad bi on bio u parku, ja bi čuvala stražu i javljala se na materin poziv s terace i obrnuto. Danas nema više ni toga. Ne pamtim kad sam čula koju majku da zove svoje dijete s prozora. Moja je uvijek vikala i derala se; Šušoooooooooooooo! Škikoooooooooooooo!. Dovoljno je bilo da se jedno od nas javi i problem riješen. Mislila je da smo na sigurnom. A Škiko je uglavnom izvodio svakakve vratolomije na trapezu, dok bi se ja uglavnom ljuljala, klizala ili brala tratinčice. Nerijetko bi ljeti, izula šlape i gacala po veoma hladnoj rječici. I tako bi gacajući došla do mjesta obližnjeg restorana gdje se nalazio bunar u koji su ljudi bacali novčiće za sreću. Oooooooooooooo koliko smo puta tu sreću dohvatili mi djeca iz susjednog dvorišta.
Veoma čudno, ali danas Vruljica nije baš posjećena. Meni to i odgovara. Ali šteta što Zadrani baš ine koriste ovu ljepotu u samom centru grada. Priroda je savršena, a i u samoj rječici znaju se vidjeti razni životinjske oblici; od kornjača, riba, jegulja. A kao dijete znala sam vidjeti i morskog konjića.

Roditelji s djecom uglavnom koriste svakojake dječje rekvizite postavljene na samom početku parka dok su s druge strane rječice uglavnom psi i njihovi vlasnici. Prelaskom preko jednog mostića ide se u dubinu parka-samu šumu, prelaskom drugog mostića ide se do dječjeg vrtića smještenog također u šumi. A odnedavno je obnovljen jedan mali mostić dug svega metar ili metar i pol puta. Bio je drveni i rijetko tko bi se usudio prijeći preko njega zbog starih dotrajalih dasaka. I eto zabetonirali su ga te mi je ovaj treći mali mostić postao osobito drag jer čak imam uz njega vezanu malu priču .Dakle, pročitale moja Asi i ja u lokalnim novinama da će taj dan biti svečano otvaranje novosagrađenog mostića u Vruljici i to baš u popodnevnim satima kad nas dvije šetamo Vruljicom. Bile smo jako ljute zbog najavljene gužve i najavljenih političara što dolaze na otvaranje mosta, ali ipak smo taj dan krenule u Vruljicu. I na naše čudo; nigdje nikoga! Ugodno smo provele taj dan u parku, a tek sutra nam je sinulo zašto nikoga nije bilo na svečanom otvaranju. Dovoljno je bilo da pogledamo u kalendar i sve nam je bilo jasno; Prvi April. Aprililililiiiiiiiiii!

Ove dane opet čitam u novinama da je navodno „povučen“ neki novac iz Europskih fondova te se vrše ankete građana na koji način bi trebalo obnoviti Vruljicu i na koji način unaprijediti njene sadržaje. Moje mišljenje je da se ne treba dirati u Vruljicu, osim ako ne namjeravaju posaditi još biljnih vrsta, nastaniti još životinja i možda promijeniti ljuljačke i tobogane. Ali dosadašnji primjeri uređenja zelenih površina u Zadru, rezultirali su samo čupanjem stabala i cementiranjem. A to nitko od mojih sugrađana ne želi.!
Želim i dalje šetati ovim parkom gdje se susreću razne generacije Zadrana, a i za mene je idealno što se od ove godine može popiti kava u parku i to u objektu koji je bio isključivo rezerviran za goste restorana. I mislim da nema ničeg ljepšeg od ispijanja kave u okruženjui ispunjenom zelenilom, životinjama i dječjim smjehom.

- 10:41 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 22.05.2019.

Zbogom pameti, nikad te ni nije bilo....

Mora da sam malo makla. Kao da mi se nešto pošemerilo u glavi. Volila bi da s nikim ne moram pričati i nikoga viditi. Sve ljude iz prošlosti bi izbrisala. Jednostavno Delete, a može i Backspace. I Refresh- krećemo iz početka .Družila bi se samo sa ovih mojih par ljudi. Ali ne ide do tako. Ništa se nije prominilo, svit ide dalje. Briga ljude za mene i moje suze. A ja ko glupača kad god nekoga sretnem;plači! A ni sama ne znam zašto. Osim što znam da sam pukla. Neizbježno mi je da susrećem ljude, osobito sada kad sam otvorila „sezonu motorića“ i nisam više prisiljena toliko boraviti u kancelariji. I što mi onda triba da plačem?!
Zaludu, govorija ti meni ili zidu, isto je.
Za vrime marende uputila sam se u „moj kafić“ udaljen nekoliko stotina metara od Firmice. Metri mi sad ne znače ništa jer motorić me dobro služi. I ovde sam se malo razočarala. Potpuno prazan kafić, a kraj je Svibnja. Dobro, što ja oću; ljude ili da nema nikoga?!
Oću ljude, ali nepoznate ljude, a ne ovako tužan prizor;

Na obližnjoj plaži ima par kupača, točnije sunčača:

Nije baš za sunčati se- ledeno je. Ja još u zimskim cipelama i još nosim kanotjericu.
I tako popila kavu i napravila đir po obali. A ionako me put do Firmice vodi po obali. Baš tužno! Sve prazno, a i neuređeno i zaraslo u visoku travu; Turisti welcome! Nisam tila njanka slikati od neke sjete. Ka da je jesen, a ne sredina proljeća. Lani sam na ovaj datum bila već dobrano preplanulog tena. A ovu godinu šipak .
I tako ja pred samim ulazom u Firmicu naletjeh na starog, veoma dobrog prijatelja Vicu kojeg nisam vidila godinama (zaleđe Splita). Naravno, drago mi bilo, ali, ebi ga, suze.
- Pizda ti strinina Šušo, prestani više!- samo sam pomislila u sebi, ali ne; Šuša pravi monu od sebe.
Baš sam se morala sramotiti i pred Vicom, a i iznenadila sam se da Vice ima sa sobom svog malog Iliju, a i kako kaže, čekaju još jedno dite. Presritna sam zbog njega jer stvarno je čovik kakvog triba tražiti, ali što kad nisam mogla normalno ni komunicirati s njim. Ali sva sriča da me Vice dobro zna i da mi nije to zamirija. Samo je reka svom malom Iliji; „Vidi kako se Šuša čudno smije!“.
A Šuša luda ka kupus.

( svaka sličnost sa stvarnim osobama na blogu je (ne)namjerna)!

- 12:00 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 21.05.2019.

Meni draga Ekipa

Ne znam kako bi ih nazvala ; „Ekipa isprid trafostanice“ ili „Ekipa isprid dućana“?!
Uglavnom odgovaraju im i jedan i drugi naziv jer trafostanica je udaljena od dućana svega pet, šest metara.
O ovoj Ekipi govorim s poštovanjem pa čak i s osobitim pijetetom što na prvi izgled izgleda u najmanju ruku, čudno.
To su momci od kojih pedesetak godina koji su se jednostavno rodili u krivo vrime.
Danas sa bocom pive u ruci, a te ratne '91 sa Kalašnjikovom na najopasnijim bojištima. Ali koga to danas briga jer to su samo „oni sa zidića koji bi se mogli oprati“. A mogli bi se oprati, da, ali ih nije briga više. „progutalo ih vrime!“-kaže moj ćaća- „nisu oni dobili ni stanove ni mirovine“.
A ko je tu kriv?! Taj bili prah što im je omogućavao zaborav ili je sudbina tako tila.. Prokleta sudbina svugdi se miša.
Ali Ekipa je to koja se u nikog ne dira, a kad god sam prošla kraj trafostanice , uvik se lipo jave i pitaju treba li što pomoći. Rado porazgovaram s njima, a kako i ne bi kad ih se sićan koji su to lipi momci bili. Sad međusobno razminjuju ako ko ima koju kunu za kupiti bočicu Pelinkovca ili pive. I ne traže ništa...samo pijuckaju, progovore po koju besidu i ne štete nikome, samo sebi.
Ne znam da li je smišno ili tužno, ali moram se i ovog sititi;

Nakon nekog vremina nakon odlaska mog brata, uključila sam njegov mobitel. I stiže poruka. Teškom mukom pogledam i u isto vrime i suze i smij. Bila je to poruka od „jednog kraj trafosatanice“ i poslana par dana nakon što nas je Škiko napustija.;
„Prijatelju,., nek ti je laka......“- a ja se mislim koliko li je samo taj bija urokan kad je iša mrtvom čoviku poruku slati.

- 10:07 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.05.2019.

Sastanak o sigurnosti na poslu i zdravstvenoj zaštiti

Ne pamtim da sam se ovako iživcirala i to na poslu gdje posao nije nikakav problem.
Problem su ljudi sebični, odvratni, ljubomorni, glupi i gledaju samo sebe.
I nisam ljuta na njih nego na sebe što sam si opet dopustila da se dam isprovocirati.
Jutros na početku radnog vremena stiže e-mail od Šefice svim djelatnicima Mog Odjela da svi moramo prisustvovati sastanku u 13 sati u tzv. Svečanoj dvorani (dobro izmislila sam ime dvorane). I ta famozna dvorana nalazi se na katu Firme što za mene predstavlja veliki problem. Odmah uputim e-mail šefici;"Jel baš moram biti prisutna na tom sastanku?"-Odmah je odgovorila da moram, ali da će ipak pitati Predavača na sastanku da li baš moram biti prisutna.
Ma doći ću, ali samo da nađem pratnju- odgovorila sam ja nadajući se da će ona "narediti" nekom od Naših (vražijih) da dođe po mene. Tako je bar do sada činila.
Ja nisam nikoga našla, ona nije nikog poslala, a svi su prošli kraj moje kancelarije i sad sastanče.Suze same peru tipkovnicu, a ja se neću nikom moliti da mi da ruku.
Sastanak je već počeo, a Šefica je poslala SMS sadržaja; " Jeli dolaziš na sastanak?" . Jedva sam se suzdržala da joj ne odgovorim "Još nisam naučila letjeti!"( A bome ni hodati)...
Znam da će sutra biti belaja ,ali pun mi je kufer svega......Jednostavno mi je ponižavajuće više moliti ikoga za ruku....Sad me zanima hoću li biti pozvana na odgovornost,....
Eto ti sigurnosti na poslu...... I naravno "oni" su u pravu, a ja sam ta koja je "neprilagođena".....

- 13:09 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 10.05.2019.

Bio......?! Da bio sam, pa što?!

Dobila sam Nalaze krvi.
Suza mi je kliznula niz lice.
Suza radosnica.
Svi, ali baš svi parametri koje sam provjeravala su u referentnim vrijednostima. I ne mogu se načuditi kako je bilo dovoljno samo malo da sebe dovedem u red. A cijeli život sam patila od anemije i muku mučila s slabošću cijelog organizma. Bezglutenska prehrano-hvala ti!
No, par dana prije nego sam išla provjeriti krv kod doktorice, išla sam na Biorezonancu. Čisto iz znatiželje i jer mi je prijateljica koja tamo radi ugovorila termin, a i činilo mi se da nije ta usluga toliko skupa naspram nekim drugim testovima intolerancije u raznim drugim poliklinikama. Nisam ništa znala o ovom „pregledu“ niti sam prethodno guglala o o ovom postupku kao što to inače činim za bilo što. Kasnije sam saznala da ovaj postupak vezuju uz Homeopatiju - vrstu liječenja o kojoj ja ne mislim ništa loše, ali oprečna su mišljenja Crkve i zagovornika te metode. Ne želim se zamarati tim glupostima, i smatram da ako išta čovjeku pomaže, onda sam ZA. Pa sam Papa Franjo koristi usluge Homeopata. Ali to meni osobno ništa ne znači i nije mi dobar primjer jer ovaj Papa mi je u najmanju ruku čudan. Ali pustimo njega, vratimo se na Biorezonancu. Dakle, prvo je trbalo doći do prostorije u kojoj se odvija Postupak (nazovimo to tako).
Pas mater, treći kat Trgovačkog Centra i jedini dostupni lift koji „vozi“ do tamo je onaj mali prč od lifta koji je još uz sve to STAKLENI. Inače se ne bojim lifta, ali ne podnosim prozirne liftove, a uz to još je toliko mali da moje vozilo ne stane u njega.
I morala sam naći pratnju kako bi se doslovno dovukla do tog trećeg kata. Ruku mi je pružila Asi, ali ebi ga, nikako pronaći taj Prostor. Nitko od slučajnih prolaznika nije ni čuo za taj postupak. I šetaj (čitaj vuci se ka krepana mačka) po Trgovačkom. Ma nije mi ni to problem, ali taj ebeni lift. Dobro nisam umrla od straha i na kraju smo ipak nazvali tu Ženu koja je došla po nas i vodala nas po nekim čudnim uskim hodnicima za koje nisam ni znala da postoje. I eto nas napokon u Prostoriji i Postupak može da počne. I malo razočarenje. Cijeli postupak je taj da Ona ima pred sobom Lap top (najobičniji) koji je spojen nekim žicama; jedna završava nekim valjkom, a druga nekom debljom kemijskom. Ufff što dobro objašnjavam. Uglavnom , uski valjak sam držala u desnoj ruci, a ona je „kemijskom" pikala po mom kažiprstu lijeve ruke. Morala sam maknuti sav nakit. Ali ja sam sve to ozbiljno shvaćala. Gospođa Nutricionistica je bila jako simpatična i pristupačna. I tako me je oko dvijesto puta piknula po kažiprstu ( a možda i više). I samo je govorila ; što smijem jesti , što ne. Začudila se kad je vidila da gotovo svega imam u tijelu, pa čak i Cinka i Joda, a nikakvih teških metala nemam u sebi.. Jetra mi je super, dakle mirno mogu nastaviti piti tj, mogla bi tek početi jer ne konzumiram baš alkohol. Bubrezi super. Jajnici i mjehur isto. Pluća savršena. Aliii?!..... Ali našla je prisutnost Escherikije Coli. Koliko ja znam ova bakterija je normalni stanovnik svakog organizma. A Gospođa kaže da ju je našla, ali da mi ne stvara nikakve probleme. A valjda bi i ja znala da mi stvara. Gospođa dalje govori; da Candide nemam. I da sam jako otporna na stres. Pa ja i svima govorim da sam baš kul, ali mi ne vjeruju baš i misle da se preseravam. Kolega mi je kasnije rekao da me ova Stoka iz firme dobro izdresirala. Ima i u tom istine. I Gospođa nastavlja te kaže da mi je adrenalin na jako visokoj razini. A kako i neće biti kad sam se pentrala onim ebenim liftom. A onda mi je rekla da mi nedostaje kisika. Kad sam to kasnije priopčila teti, ona mi je rekla da izađem na taracu i dišem...duboko dišem.... I svašta tako nešto mi je rekla Gospođa , a mnogi kojima sam rekla da sam bila na tom „pregledu“ su umirali od smijeha kako sam glupa i naivna.
Ja sam TO htijela i ja sam to učinila, a i puno toga mi se baš poklopilo npr Kompić je najviše reagirao na Pšenicu.( Normalno kad imam Celijakiju), Zob (nema gluten, ali ima Avenin-protein koji je sličan glutenu), Laktozu ( ali ne i Kazein, čudno!), kaže hormoni štitnjače ok (što je pokazao kasniji nalaz krvi). I tako još puno toga. Uglavnom, ja ne žalim za ničim što sam bila na tom „pregledu“, a moja Asi mi je rekla da sam ja Gospođi N. mogla održati jedno pravo Nutricionističko predavanje. Asi nije bila baš oduševljena Gospođom nutricionisticom.
Kako bilo da bilo, meni je krv dobra i ebe mi se za išta drugo!

- 08:19 -

Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.05.2019.

Gerijatrija i nada......

Ne kaže se uzalud mladost-ludost, ali to bi se moglo i reći za starost, ali na pomalo drukčiji način. Kad si mlad, imaš snage, zdravlja, energije u izobilju kao i želja ali nemaš iskustva, a ni novaca s kojim bi to ostvario. Kad si star imaš iskustvo pa i novac, ali nemaš zdravlja, a ni želje nisu baš velike. I tako uvijek nešto fali. Ali to je valjda život.
U posljednje vrijeme puno se družim s „gerijatrijom“. Tako bar kaže moj prijatelj Rvoje.
- E?! I što ima loše u tome- upitam ja, ali odgovora nema.
Ali od te „gerijatrije“ ja mogu naučiti svašta pametno i mudro, a od Pametnjakovića mogu slušati samo žalopojke. To mi ne treba i zato svjesno biram gerijatriju.
Tako sjedimo na nedjeljnom ručku nas četvoro (ćaća, teta ,tetak i ja), kad tetak (80) iz čista mira postavi pitanje i to nevezano za prijašnju temu razgovora;
- Postoji li još onaj hotel Alan u Starigradu?!.
Ovo dvoje nije još ni čulo pitanje, a ja odgovaram:
- Je! Je! Baš ga u zadnje vrime stalno reklamiraju na radiju...
- Znaš ti Šušo kad sam ja tamo bija 64.godine.....- i odma ga ja prekidam;
- A di sam ja bila šezdesetčetvrte?!- Nisam očekivala nikakav odgovor, ali neću vam reći koja je bila ćaćina konstatacija. Čisto mi neugodno.
I nastavlja tetak; - Tada je gostovala Nada Mamula
-KO?!!!- viknem ja
- Kako ne znaš, Nada Mamula.-tada poznata Yu pjevačica.
I brzo ja uzmem mobitel i Guglaj.
- Ko zna jeli ta još živa?- upita teta.
- Nije, evo piše da je umrla 2001.- mudro priopćim ja..
- AAAAAAAAAAAAAAA- svi glasno uzdahnemo- nebi da smo je poznavali.
- Tetak, oćete ćuti koju njenu pismu?-upitam, a on sav sritan jedva dočeka; „Aj, aj!“.
I uffff krenule pesme...ne znam jesu li to cajke ili sevdalinke ili što već.
Bila su to mudro smislena imena pismi;
-Mujo kuje konja po mjesecu, Kafu mi draga, ispeci,..Na teferić pošla nana, u đul bašti,...itd...itd....
I odjednom mi oko pobjegne na tetkove noge. Cupkao je sjedeći, s noge na nogu., a bez obzira što se kao smijao na takvu vrstu muzike, lice mu se ozarilo od sreće. I meni je došlo tako milo. Sjetio se tetak svoje mladosti, a zaboravio na hotel Alan i priču koju mi je htio ispričati. A u meni ostaje samo nada da ću i ja u starim danima imati što za ispričati mlađim generacijama.

Poslušaj Nadu ovdje

- 11:13 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.05.2019.

Wings for Life

I ove godine Zadar je hrvatski grad- grad domaćin svjetske utrke Wings for Life (skraćeno WFL) koja se već šesti put za redom održava u za mene najlipšem gradu na svitu. Čujem da će biti oko 9000 natjecatelja. Lipo. Ne sumnjam da će atmosfera biti savršena. Prva liga. Trči se za tako plemeniti cilj (istraživanje leđne moždine) i to u isto vrime na brojnim lokacijama u svitu. Bravo. Sve super. Sve pet. Ali ja ne bi bila ja kad ne bi izrekla svoje mišljenje. Ipak neću ga reći glasno da ne nadrljam, ali svoje misli ću utisnuti na ovu (zasad) bilu stranicu monitora. I ne može me niko ispljucati ni vriđati, a ja sam rekla tj. reći ću svoj stav o WFL-u.
Sad će mnogi reći da sam zločesta. Nisam.
Mnogi će reći da san uvik kontra. A takva san šorta?!
Neki će reći da pretjerujem. Nije istina. Pišem onako kako ja vidim stvari.
Uglavnom, ja nisam posebno oduševljena ovom utrkom. I ne zaboravite da na sve ovo gledam kao osoba s invaliditetom.
Prošlu godinu nisam se ni približila Utrci ponukana prijašnjim lošim iskustvom.
Ma lažem, iskustvo nije bilo loše, ali za mene je bilo jako tužno. I stvari su otprilike išle ovako;
Od ranog juta Grad, a posebno Poluotok preplavile su horde ljudi. Mladi, stari, debeli . Mršavi. Šepavi, a i oni u kolicima. I to je super i to je bit; prevazići (??????koja rić) sve različitosti i na trenutak da postanemo svi jednaki. Još davno prije sam konstatirala da jednakosti nema i da je nikada neće ni biti. I ovaj put (preklani) sam se uvjerila u točnost te moje tvrdnje.
Ova utrka je velika promocija za Grad, organizirane ekipe i pojedinci se savršeno provedu. Teška euforija zavlada poluotokom. Pisma. Smij.....svašta nešto i sve to stoji i sve je to za pohvalu. Pa di je onda kvaka?!
U nama; samima osobama s invaliditetom. Ne mogu vam opisati koliko to meni sve djeluje tužno i jadno. U moj Grad slili se brojni invalidi (namjerno upotrjebljavam tu rič) i s toliko radosti i veselja došli na Utrku. A nitko ih ne ebe za suvu šljivu. Jadni sami sebe guraju , tj, jedan invalid gura drugog i na kraju ih svi izguraju. Da! Da! Živa istina. Kao da se Utrka ne organizira za one koji ne mogu trčati nego za one „zdrave“ koji su došli na izletić u Zadar. Ma baš me boli o tome pisati, ali ipak vidim sriču na licima tih invalida pa zato ovoj Utrci dajem prolaznost. Go! Go!
Ali ja osobno ; „ Ne hvala!“. Uplatit ću kotizaciju za Utrku i neću biti nevjerni Toma i pitat se da li taj novac ide stvarno za ono što je namijenjen. Ali iskreno mislim da će se ova utrka trčati još godinama i godinama jer bojim se da istraživanja nisu daleko dogurala. A ono što je pisnik tija reći je da ovu Utrku „zdravi“ organiziraju radi sebe samih.
Daj Bože da sam ja nepopravljivi skeptik i da sam u vezi ove teme i mojih prognoza pogrišila i da već za godinu dvi svi oni koji ne mogu hodati- prohodaju, a za trčanje-lako ćemo........
Meni osobno nikad nije bio cilj da ja trčim i plešem (ja to svakodnevno činim u svom srcu i svojim mislima). Meni je cilj u životu biti Čovjek i to s velikim Č. Nažalost danas ta vrsta izumire. Malo nas je, ali nas ima. I zato se radujem ovoj nedilji kad će moj Grad posititi brojni moji prijatelji iz cile Hrvatske, a ja ću za svakoga odvojiti vrimena za bar jednu kavicu. I to su moja krila za život! I to je moja snaga.
Vidimo se!