utorak, 30.04.2019.

Zvir od makine

Zamalo me nije kolpalo kad san ga vidila. Crveni. Baš onako kako san tila. Reka bi moj ćaća da je crvena kurvanjska boja. Možda i je, ali on nije kurvanjski. On je krvavo stečen i zarađen sa mojih deset prstiju tipkajući šugave naloge i račune. Dakle stigao mi je ravno pred kuću ne glavom i bradom nego s kolima i timunom, moj nov motorić marke I(n)vacare.
Teško san disala kad san ga vidila jer iako sam ga naručila prije još tri tjedna, nisan virovala da će mi doći. Iako je ovo ozbiljna firma koja mi ga dostavlja, ali opće je poznato da san pegula u svemu pa tako i u pošteno plaćenim i odrađenim poslovima.
Ali, evo doša je!
I gledan ja njega, a on me poziva „Aj probaj me, aj! „
Zamolila sam dečka koji mi ga je dostavija; „Aj molim te, ti ga prvo probaj da ja ne odletim u ......“.
I Tin (dečko iz ortopedske kuće) side na njega i GAAAASSSSS! Naprid, nazad, u krug, uz uzbrdicu , niz nizbrdicu.......trubi, žmigavce pali,..... Ebate što je dobar!
A ja mu samo buljim u kola. Ka traktor je....koje felge ima.
I nisam mu još našla manu, sve dok nisam sila..... A onda šok i vjeverica!
„Di su?“-pitam
„Ko“-pita Tin.
„Pa... pa....“- nikako se nisam mogla sititi kako se zovu, ali rukom sam pokazivala na timun. I u isti glas viknemo i Tin i ja ;“Retrovitori!!!!!
-„Nema!- slegne ramenima Tin.
-Kako nema?!-čudim se ja.
- Oni se posebno naručuju- nastavlja Tin- ne idu s motorinom.
- Kako to?! (reka bi Vojko v.) pa svaka bicikla ima retrovizore!!!!!- pametujem ja – i samo mu nonšalantno rečem „Naruči mi!“.
Ma nije meni retrovizor važan da gledam nazad ima li auta ili ne, meni je retrovizor da popravim šminku, a i uvik nešto idem pa sam musava i šporka... I tako smo i to rišili!
A drugi tjedan će mi doći neki drugi barba koji će Zvir od makine spojiti na kompjuter i isključiti mi ono pištanje kad motorin ide u rikverc. Mogu zamisliti ujutro u šest kad iden na posa kako bi mi susidi skidali sve po spisku kad ono uvati pištati.
Ma ebeš suside, nego mene živcira! I to ćemo rišiti.
Ovaj novi puno je viši od mog starog motorina i mislila sam da će mi to biti problem jer teta Ravnoteža i ja smo se odavno posvađale i ona mi na svaki povišen centimetar priti vrtoglavicama i inim glupostima. Ebeš i ravnotežu!
A moram spomenuti i ćaćino oduševljenje kad je skužija LCD ekran ;“vidi , ima i kompjuter!.
A taj „kompjuter“ pokazuje ne samo uru nego i temperaturu zraka uz naravno pređene kilometre.
Sad ću se vozati po gradu i pitati ljude ;“ Znaš kolika je temperatura?!!!“ pa nek mi neko reće da nisam faca.
Iskreno sam pitala Tina oće li me ova makina služiti bar godinu bez kvara.
„Ma oće, nego što će!!!- uvjerava' me, ali ne znam jeli Tin samo dobar trgovac ili je to stvarno tako.
-Znaš što?!!!! Pokvari li se..... naći ću te ja....mali je ovo grad!!!-okuražila se ja.
Naravno Tin se samo nasmija. I tako sam se ja dva dana samo vozikala po kvartu pa sam čak imala i prvi udes!!!!
- Bum!... Tras!!!- svom snagom zalipila sam u dvorišne stupiće. A što ću kad mi je zazvonija mobitel i išla sam viditi ko je i BUM!!!! Ali baš baš BuM da je ćaća izletija iz kuće i gleda kako sam ja, a ja od muke panično vičem „ Jesam li ga ogrebala, jesam li ga razbila?!“.
Nema veze i da jesam. Moj je!, Ali nisam. Čudo za onakav udar.
Sad kujem plan za ovaj vikend. Spremam se na put i to malo izvan grada. Meta mi je poznati trgovački centar. Doktor Gugl kaže da od moje kuće do TC-a ima pet kilometara. Poznavajući moju (dez)orijentaciju dakle bar 8 km tamo, 5 km po centru i 7 ipo nazad i to bi ova makina trebala izdržati. Tako piše u prospektu da može s jednim punjenjem proći 55 kilometara, a koliko znam 20 je manje od 55 ;-). Sumnjam da će toliko izdržati, ali ovo će mi biti test.
Čak ću na "put" poniti i ruksakić sa hranom i pićem jel nikad ne znaš?!!!!
Sve će biti dobro ako sutra dan ne osvane naslovnica u Zadarskom listu; „ Mlađa gospođa uzrokovala lančani sudar....dosad neviđen slučaj“, a nije isključena ni mogućnost da nazovem ćaću i pitam;
„ Evo me pred tablom na kojoj piše A1, di ću sad?!!!- i pritom ne mislim na teleoperatera, a TC nije ni u blizini autoceste.
Uglavnom, držite mi fige da uspijem!!!!


- 09:48 -

Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 24.04.2019.

Kako sam Niti uništila rođendan

Fala dragom Bogu prošlo je! I neka je. Još do prije par godina obožavala sam blagdane, a sada?! Sad mi se doslovno gade. Ove godine sam bojkotirala Uskrs i to gotovo u svemu osim, naravno u hrani. Taj dio sam uspješno odradila kao i svih prijašnjih godina. Ovaj Uskrs Gospodin Bog i ja smo bili na Vi. E, kad se On pravi da me nema i ništa, ali baš ništa me ne čuje ni uslišava, onda ću se i ja praviti da mi je stranac. Pa ćemo viditi do kad ćemo se tako igrati. Doduše, imala sam baš dobru volju ići na jutarnju misu i baš sam samu sebe ubjedila da sam jaka i da ja to mogu.
-Neš mi ti, misa ka misa, ionako je svaka nedjelja mali Uskrs- samu sam sebe ubjeđivala. Lipo sam se sriktala, našminkala i sve po pravilima obavila, ali kad sam došla do Crikve- SLOMILA SE! I to ne ono malo, nego teški nered. Suze su same lile u potocima niz obraze. Ni sunčane naočale nisu mogle sakriti razlivenu šminku i onda je Nita strogo i vrlo pametno zaljučila; „ Ne mo'š ti takva na misu, aj kupi se i idemo na kavu!“.
Nije joj se imalo smisla proturiječiti i svoj motorin sam uputila prema prvom kafiću.
Ebi ga , opet problem; svi kafići krcati, nema mista ni za lik.... i onda šetaj dalje...
Lako za mene, ja se vozikam, ali Nita u štiklama je bome dobar đir prošla do prvog kafića u kojem je bilo mista. Ma bilo je sve prazno jer to je fensi kafić u koji ekipa dolazi tek u podne. I tako smo mi lipo popile kavu na suncu i u miru. I ono najbitnije što nisam rekla je to da je Niti bio i rođendan. U šali sam joj rekla da je današnji dan dan samo Velikih..... a u biti to sam i mislila jer ne trebam opet napominjati koliko mi Nita znači.
Dakle, ne samo da sam joj usrala Uskrs nego sam joj i rođendan pokvarila. Ona me uvjeravala da se ne opterećujem glupostima te je posli naše kave otišla na misu, a ja se zapičila motorinom kod tete na ručak.
Nakon što sam teti tetku čestitala Uskrs, upitali su me da li sam bila na misi.
- Da! Da!- kimnula sam uvjerljivo glavom što znači da ne samo da sam Niti usrala rođendan, sebi blagdan, nego sam još i lagala. I to na sam Uskrs.
Ručali smo „bogovski“. Ka prasci smo se natukli đanđe. Probala sam janjetinu na sve moguće načine; i lešo, i sa bižima i pečenu pa tako opet u krug. Jedva sam disala, a bome i ćaća mi.
Teta i tetak su se oduševili kolačima koje sam napravila ofrlje i to reda radi.



Nikad manje vrsta nisam napravila, ali oni su bili baš sritni pa čak i zbog pogače koja mi je ovu godinu „ispala tako dobro“ da si s njom komodno moga ubit čovika da ga pogodiš u glavu. Kad ti ne ide-ne ide! Pa tako ni pogače nisu bile ni približno lipe lanjskima.


Kasno poodne smo se vratili doma, a tad me posjetio bratov prijatelj s dicom. Nisam ga mogla izbjeći mada bi sve ljude iz prošlosti nekako izbrisala. Kunem se, nisam ni suzu pustila. I tako proša' Uskrs 2019..... bez mame...bez Škike....
Ali ebi ga, proša mi i godišnji. A di si bija. Što si radija- NIŠTA!
S kave na kavu, čakula na čakulu i pafffff- prošlo, a da se nisam ni okrenula. Dobro, našla sam se s dragim ljudima koje zbog posla baš ni ne viđam, malo sam kuću očistila, a i svaki slobodan trenutak sama bi šmugla u obližnji kafić i uz knjigu provela bi bar po ure.


Eto takvi su bili moji Uskršnji blagdani. Svašta nešto, a opet ništa.
Valjda će dogodine biti bolje?!




- 09:19 -

Komentari (23) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.04.2019.

I šlag na kraju....

Obožavam praviti kolače, a još više ih volim jesti. No, to ne mogu reći za torte. Točnije volim ih jesti, ali ne i praviti. Jednostavno iz razloga što mi to baš i ne ide. Šunjava sam. Super napravim biskvit, a i kremu, a kad treba tortu “obuči“ – ajme majko! To „cimentiranje" mi nikako ne ide. Nije svatko za sve, tako ni ja za pravljenje torti. Ali moj prijatelj Rvoje navalio;
- Ajmo praviti tortu, ajmo!- gotovo svaki naš telefonski razgovor me pilao sa istim pitanjem;
- Kad ćemo? Kad ćemo?
Bio je dosadan „ka proliv“ tako da sam ja popustila;
- Aj dođi kod mene, čekam te!
- Evo me za 20 minuta! Jel trebam što doniti?
- Ne, sve imam, samo požuri da što prije počnemo.
- Nema problema, evo letim.
Tih njegovih 20 minuta pretvorilo se u uru i po i za to vrijeme ja sam pripremila sve namirnice, nauljila kalup, samljela orahe i svašta nešto i eto mog pomočnog kuhara.
- Što ću ja raditi?
- Evo, odvoji bjelanjke od žutanjaka- smišljeno sam mu uvalila taj posao koji ne volim misleći da će on to napraviti bolje i brže od mene. Ali zajeb!
Ja imam „dvi live“, ali brate, on je totalno....a bolje da mučim. Jedva je on to uspio napraviti vadeći papirnatom salvetom one djelove žumanjka koji su mu upali u bjelanjak, a bjelanjci se neće stući ako u njima ima iti malo žumanjka. Idiota sam jedva u to uvjerila.. Aj uspili smo nekako stući te bjelanjke I krenuli dalje.
Nismo štedjeli na ničemu i redom dodavali sastojke u smjesu za našu buduću tortu;-žumanjke , šečer, vaniliju, malo ruma, malo vode, orahe, rastopljeni maslac, brašno...e tu stajem i kažem ja njemu;
- Sad mi dodaj prašak....
- Jeli za pecivo?!!! – glupavo me upita.
- Ne, nego za robu!!!!!- i hahahahahahhaha-nismo mogli od smijeha oboje.
I onda kad smo stukli šlag da „obučemo“ tortu, bratski smo podijelili metlice od miksera i svatko je svoju dobro oblizao.
I sad je trebalo tortu lipo zacimentirati šlagom. E, tu su mi suze išle od smijeha.
Ni jedno ni drugo nismo za ništa. Ali zaključili smo da izgled uopće nije važan, bitno je da je torta ukusna.
I završni tač torti su bile čokoladne mrvice koje su trebale zakamuflirati neuredno raspoređen šlag po torti, ali ni one nisu to uspjele.
- Ebate već je deset sati!- on je uzviknuo koji je bio na godišnjem, a ja se dižem rano na posao.............. i nisam se ni snašla, on uzme nož i onako vruću tortu koja nije odstajala ni deset minuta „kokne“.
Nisam imala ni snage vikati na njega jer sam bila preumorna i samo sam ga se htijela riješiti.
Pojeli smo od gušta svatko svoju fetu, a ostatak smo podijelili, opet bratski, eli.
I uzme on svoj „dio kolača“ i ubaci u neku plastičnu kutiju pa u neku kesicu i gotovo bez pozdrava izjuri iz mog stana.
Samo sam bacila pogled na kuhinju i zamalo mi slabo došlo od nereda koji smo napravili po kuhinji. Još mi je bilo i lako za suđe koje je bilo raštrkano svud po kuhinji, ali problem je bila krema koju se moglo naći na svakom elementu od kuhinje i po podu pa ćak i po dnevnom boravku.
Od umora nisam se mogla ni sekirati, samo sam ugasila svijetlo, povukla i zatvorila vrata od kuhinje. Jedva sam smogla snage istuširati se i legla sam.
Ujutro sam ustala na posao bez nekih većih problema, ali u kuhinju nisam htijela ulaziti. I iskreno mislim da mi skoro neće pasti na pamet praviti tortu.
- E Rvoje, Rvoje, dobro si ti mene zaeba, ali nećeš više pa makar se mi i posvađali radi toga!
I tako je završila još jedna avantura s mojim prijateljem Rvojem. I dok pišem ovo, stiže poruka;
-Jel spremamo večeras šparoge!!!!!!!!
Ooooooo ne! Bojim se i pomisliti što ćemo nas dvoje napraviti. Lolek i Bolek iz „A je to !“ su ništa za nas dvoje smotanih.





- 11:31 -

Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 09.04.2019.

Ma koja dijeta?!!!!!

Nikad, ali baš NIKAD u životu nisam bila na nikakvoj dijeti. Otkad znam za sebe jedem što hoću i koliko hoću. Nerijetko se prežderavam, a uvijek sam mršavica (bila) i na istoj kilaži od 15-e godine (60 kg/175 cm).
I onda mi se dogodila Mrs Celi i pod hitno bez ikakve prilagodbe aj na bezglutensku dijetu.
Bezglutenska dijeta po meni nikako nije dijeta, samo ima takav naziv. Točnije na dijeti si od glutena koji je ionako beskorisni protein bez ikakve nutritivne vrijednosti. Bez glutena svatko može pa tako i ja.
U biti na ovoj dijeti ja se nisam ničega odrekla, samo sam nadodala hrpu tzv. Zdravih namirnica.
Kruh i kolače iz pekare sam zamijenila bezglutenskim friško pečenim kruhom i kolačima. I ponosna sam na moju kuhinjicu. Ali , aj se ti suzdrži da ne pojedeš više od po' kile kruha onako lipo toplog upravo izvađenog iz pećnice. I tako gotovo svaku večer.
Onda sam ubacila u prehranu friška jaja koja do tad uopće nisam koristila( Ne samo friška da nisam koristila, nego nikakva). I tako svaki dan Šušunjara stuče Zavajun od 2,3 sirova jaja.
Za marendu se hranim „totalno“ zdravo; Špeka, šunke i najmanje po litre domaćeg kefira. A znam u kefir umuljati i Cornflakes ili zobene pahuljice, naravno bezglutenske. To kad sam doma, a na posao ponesem moj kruhić i svašta nešto pa kolege umiru od smijeha kad me vide kako dolazim na posao s punim kesama.
Za ručak pojedem sve što čača skuva. Sve je meni dobro. Uz ručak ka ne jedem kruh, ali zato obavezno vadim i drugi pijat pun do vrha.
Za večeru „ lagano“ nekoliko jaja i špeka, ali to pofrigam i ne jedem kruh uz to, ali čopnem kasnije„malo“ od ovog friško pečenog što ga nosim na posao. Moram probat jeli?!
Kad idem teti vikendom, ne mogu odbiti ( nepristojno je) npr. Zapečene palačinke sa sirom koje su spremane s mojim brašnom i samo za mene. A već kad mi je spremila odvalim točno 10 palačinki ( 4 kod nje i 6 mi da za doma). To je gotovo cijela roštijera. Ali ono što volim, ne znam stati.
Interesantno, da čokoladu nikad nisam voljela, a sad ju tamanim samo tako. Biram onu s lješnjacima, rižom i crnu, tako da ni tu ne jedem gluten.
Mlijeko i mliječne proizvode sam mrzila i još ih mrzim, ali probala sam bademovo i rižino mlijeko i , eto, svidilo mi se.
I tako ja svako jutro kad se oblačim primjetih da nešto ne štima s mojim botunom na gačama. Povuci, potegni i onda legni na krevet da bi zakopčala šlic i taj šugavi botun. Blažene bile gače na laštik, ali i one su počele klizit.
- Ma jesam li se ja to možda udebljala?!- slučajno mi palo na pamet.
Kako ću znati kad sam se vagala jedino u školi i na sistematskim pregledima, ili kad bi završila u bolnici.
- Ne budi lijena Šušo i pronađi tu staru materinu vagu“- unutarnji glas mi prišapnuo
- Ali tko zna jeli uopće radi još?! – ipak sam kupila novu bateriju i probala.
Baš sam veselo stala na nju, ali , bome, nisam se veselo skinula s nje.
-Pas mater kako?!!!! Pet i po' kila gori!- ali kako????- nisam se nikad udebljala ni 10 deka od srednje škole.
Meni stvarno nije jasno kako, a još sam i na dijeti, bezglutenskoj.
'Benti, 'benti- moram pod hitno nešto poduzeti. Ide lito, a ja kolut oko droba. Nijednu vešticu neću moći obuči. A kupaći?!!!!
Evo nek pojedem još ovaj kolač jer šteta ga je baciti kad sam ga već donijela na posao i od sutra sam na reduciranoj bezglutenskoj dijeti (a možda i od ponedjeljka)..




- 12:11 -

Komentari (22) - Isprintaj - #

petak, 05.04.2019.

Raditi u Firmici

Često samu sebe pitam da li je raditi u državnoj firmi blagoslov ili prokletstvo. Odgovor na ovo pitanje ni sama ne znam, ali znam da sve ima svoje pluseve i minuse pa tako i rad u državnoj firmi koju ću u daljnjem tekstu zvati Firmica.
Kad sam dobila posao u Firmici nakon što sam 6 i po' godina bila na Zavodu za zapošljavanje, mislila sam da mi se ostvario životni san i mojoj sreći nije bilo kraja.
Velika je to stvar da jedna osoba s invaliditetom dobije posao na neodređeno vrijeme i to još u Firmici.
Priznajem da sam u Firmicu došla glupa i naivna i vjerujući u ljubav, red, rad, znanje, mir i svi su ljudi dobronamjerni i spremni na pomoć. Oooooo yes! Malo morgen!
Danas kad je prošlo više od deset godina mog rada u Firmici znam da je jedina prava istina i parola koja vrijedi u ovoj „tvornici sitnih duša“; „Uzdaj se use i u svoje kljuse!“.
Jadno ovo moje kljuse zamalo nije riknulo u Firmici. Ali da ne budem nezahvalna da spomenem čime sam sve blagoslovljena radom u „državnim jaslama“.
Imam dobru plaću koja kompenzira sve ono negativno što me snašlo u Firmici.
Ne ubijam se od posla, nego sve laganini; posao si sama rasporedim unutar tjedna.
Imam vikend slobodan i ta dva dana su mi taman za odmor.
Godišnji odmor koristim kad hoću.
Svako malo nešto kapne sa strane; Božićnica, Uskrsnica, Regres,...
I sad bi neki rekli „Pa kud ćeš više?!“.
E, sad ću vam reći di je falinga; u LJUDIMA!!!!
Međuljudski odnosi su katastrofa. Svak svakome „ebe mater“ bez razloga. Svak na svakoga puše. Tračevi i petljanja u tuđe živote su dio svakodnevnice. Osobito ženske; izmišljaju takve gluposti da ti prisjedne svaki dolazak u Firmicu.
To što imaš znanje i voljan si raditi, to ti je minus. O posjedovanju stranačke iskaznice neću govoriti ništa jer , ebi ga, bojim se. Svejedno je u kojoj si stranci jer sve je to isto sranje i nitko više ne zna ko je skim u koaliciji i ko koga vrbuje. NIkad ne znaš kad će ko doći na vlast pa treba sve uvažavati.
Napredovati možeš samo ako si guzolizac. A ja to nisam pa sam tu di jesam. Ali nije mi krivo. Imam svoj mir. U početku sam suze ronila zbog nepravde i štitnjača „otišla k vragu“ i gastritis proradio i svašta nešto. Svih živih sam maltretirala sa mojim stanjem u Firmici. Uništila sam svojim plačem i mater i ćaću i sve bližnje. Sad to znam i žao mi je, ali nisam mogla protiv sebe. I onda shvatim da ništa nije vrijedno mojih suza i da se protiv onih na poziciji ništa ne može osim da se ja iskuliram i radim „po svom“.
Posao pošteno obavim,poštujem rokove, nikad nisam zakasnila na posao. S kolegama kolegijalno, sve u okvirima posla i tako naizgled –sve je divno i krasno.
Radim uglavnom s muškima i tu sam blagoslovljena; nema nikakvih pizdarija; čisto korektno.
Trenutna Šefica mi je Sunceee- jedno razumno i pošteno biće uvijek spremno na pomoć za razliku od one bahate i samodopadne Krave koja mi je uništila 7-8 godina života. Tužno je kad jedna „zdrava“ osoba ne može prihvatiti da jedna osoba s invaliditetom nije imberlana ako ima svoj fizički hendikep nego da ima svoje znanje koje je , nerijetko, veće od njenoga. I sad svečano obećajem B(l)ogu i narodu da je nikad više neću spomenuti nikome i nigdje; „Iš, iš Kravo Debela iz mog života!“.
I onda opet postavljam pitanje jesam li blagoslovljena ili prokleta radom u Firmici?!
I sad definitivno znam odgovor; BLAGOSLOVLJENA!!!!
Shvatila sam da se protiv "rogatih" ne može ako hoću imati svoj mir.
A svoj mir sam napokon našla.
Živila moja Firmica!!!!!






- 09:17 -

Komentari (34) - Isprintaj - #

srijeda, 03.04.2019.

Sunce moje

Prolijeće je u punom jeku.
Sve se budi.
Osim mene.
Uspavana sam ( a nisam ljepotica).
Oko mene, svi đogiraju, a ja ,evo, blogiram.
Stalno nešto čekam, a ni sama ne znam što.
Samo želim da prođe...nešto,
A prolazi sve.
Ja samo promatram;
Život.
Sreću
Ljude.
Ljude koji su se pretvorili u neljude.
Stalno se nečega sjećam.
Stalno me nešto vraća.
A ne želim nazad.
Želim naprijed.
A nemam snage.
Slaba sam .
Pokleknem.
Ali se dignem.
I ovaj put ću.
Razumjet ćeš;
To je moj put.
Ali mi ne sudi.
Dovoljna sam sama sebi;
I sudac i krivac.
Idem dalje .
Sunce, tvoja sam!




- 11:02 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Opis bloga

Vesele i manje vesele priče jedne Šuše.

Skitnica srca

Oduvijek me privlačilo ono nepoznato i na oko nedostižno.
I onda kad to postignem prestaje mi biti zanimljivo.
To sam ja .
Vječito u traženju.
Vječito u lutanju.
Gladna znanja.
Gladna dobrote.
Gladna ljubavi.
Najviše ljubavi.
Ljubavi koju sam upoznala u stihovima nepoznatih pjesnika.
Ljubavi koju sam vidjela kod slučajnih prolaznika.
Ljubavi koju sam skoro dotakla, ali onda je izabrala nekog drugog.
I uvijek to tako meni biva. Ali ne ljutim se. Jer i Ljubav zna da ću je ja čekati.
I u žudnji i u čežnji da ću je poželjeti još više. I još jače. I uhvatit ću je.
A onda pustiti. I opet strepiti za novim prilikama. Jer to sam ja;
Vječna lutalica koja uvijek traži nešto više.
Strastveni kolekcionar lijepih riječi i gospodskih manira.
Riznica tajni i neispričanih priča.
To sam samo ja.

JEDNA MALA ŠUŠA

Linkovi

......moj prvi post

Važno je.....ne sekirati se!!!









Flag Counter

Od 25.07.2021.