Marketing
Ne dirajte mi Vruljicu!!!!!
Vruljica je park mog djetinjstva, a slobodno se može reći i mog života. Iako je udaljen svega 4,5 minuta od moje kuće, mater me jedino uz pratnju ćaće puštala da se idem igrati u Vruljicu. I to iz jednostavnog razloga što je da bi se došlo do parka trebalo prijeći veoma prometnu cestu. Ali, naravno da je nismo slušali ni brat ni ja te smo naizmjenice odlazili u park. Kad bi on bio u parku, ja bi čuvala stražu i javljala se na materin poziv s terace i obrnuto. Danas nema više ni toga. Ne pamtim kad sam čula koju majku da zove svoje dijete s prozora. Moja je uvijek vikala i derala se; Šušoooooooooooooo! Škikoooooooooooooo!. Dovoljno je bilo da se jedno od nas javi i problem riješen. Mislila je da smo na sigurnom. A Škiko je uglavnom izvodio svakakve vratolomije na trapezu, dok bi se ja uglavnom ljuljala, klizala ili brala tratinčice. Nerijetko bi ljeti, izula šlape i gacala po veoma hladnoj rječici. I tako bi gacajući došla do mjesta obližnjeg restorana gdje se nalazio bunar u koji su ljudi bacali novčiće za sreću. Oooooooooooooo koliko smo puta tu sreću dohvatili mi djeca iz susjednog dvorišta.
Veoma čudno, ali danas Vruljica nije baš posjećena. Meni to i odgovara. Ali šteta što Zadrani baš ine koriste ovu ljepotu u samom centru grada. Priroda je savršena, a i u samoj rječici znaju se vidjeti razni životinjske oblici; od kornjača, riba, jegulja. A kao dijete znala sam vidjeti i morskog konjića.
Roditelji s djecom uglavnom koriste svakojake dječje rekvizite postavljene na samom početku parka dok su s druge strane rječice uglavnom psi i njihovi vlasnici. Prelaskom preko jednog mostića ide se u dubinu parka-samu šumu, prelaskom drugog mostića ide se do dječjeg vrtića smještenog također u šumi. A odnedavno je obnovljen jedan mali mostić dug svega metar ili metar i pol puta. Bio je drveni i rijetko tko bi se usudio prijeći preko njega zbog starih dotrajalih dasaka. I eto zabetonirali su ga te mi je ovaj treći mali mostić postao osobito drag jer čak imam uz njega vezanu malu priču .Dakle, pročitale moja Asi i ja u lokalnim novinama da će taj dan biti svečano otvaranje novosagrađenog mostića u Vruljici i to baš u popodnevnim satima kad nas dvije šetamo Vruljicom. Bile smo jako ljute zbog najavljene gužve i najavljenih političara što dolaze na otvaranje mosta, ali ipak smo taj dan krenule u Vruljicu. I na naše čudo; nigdje nikoga! Ugodno smo provele taj dan u parku, a tek sutra nam je sinulo zašto nikoga nije bilo na svečanom otvaranju. Dovoljno je bilo da pogledamo u kalendar i sve nam je bilo jasno; Prvi April. Aprililililiiiiiiiiii!
Ove dane opet čitam u novinama da je navodno „povučen“ neki novac iz Europskih fondova te se vrše ankete građana na koji način bi trebalo obnoviti Vruljicu i na koji način unaprijediti njene sadržaje. Moje mišljenje je da se ne treba dirati u Vruljicu, osim ako ne namjeravaju posaditi još biljnih vrsta, nastaniti još životinja i možda promijeniti ljuljačke i tobogane. Ali dosadašnji primjeri uređenja zelenih površina u Zadru, rezultirali su samo čupanjem stabala i cementiranjem. A to nitko od mojih sugrađana ne želi.!
Želim i dalje šetati ovim parkom gdje se susreću razne generacije Zadrana, a i za mene je idealno što se od ove godine može popiti kava u parku i to u objektu koji je bio isključivo rezerviran za goste restorana. I mislim da nema ničeg ljepšeg od ispijanja kave u okruženjui ispunjenom zelenilom, životinjama i dječjim smjehom.
Post je objavljen 27.05.2019. u 10:41 sati.