Arhiva
< lipanj, 2005 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Plan puta za danas
Plan hodanja

DANAS:


JUČER:

Blogomobil linkovi
Naslovnica
Trenutna lokacija

Postavi kao Homepage
Tko hoda?
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju

30.06.2005., četvrtak
PRELOŠKA RIVIJERA
Taj vjetrovit dan nije bio sklon ribičima na Preloškom moru. Naravno, da Prelog nema more, ali ima golemo akumulaciono jezero, a na njemu dobro uređenu rivijeru. Tu je i sportski aerodrom, kamp naselje i, dakako, lučica.
Naravno, ne bi išlo bez kafića, središnjeg mjesta, u kojem se kamperi i ribiči nalaze na kavici, piću ili samo čašici razgovora.
Toga 10. lipnja kamp naselje bilo je gotovo prazno. A u kafiću, šanker, ribič, neki njemački kamper, i još dva čovjeka.
Više teška torba i štap nego ja, pobudila je znatiželju. Naročito se Nijemac zanimao tko sam i što sam, pa je zamolio šankera da porazgovara sa mnom i da mu poslije sve kaže. Njemački prilično dobro razumijem, ali sam pustio da me šanker, kroz razgovor ispita tko sam i što, pa da onda prevede Nijemcu. Naravno, ribu ne treba tjerati u vodu, a ni mene pričati. Na brzinu ispričah priču o Blogomobilu. Budući da mi nisu vjerovali da sam mlad koliko sam star, morao sam pokazati osobnu iskaznicu. Šanker je sve uredno preveo Nijemcu. Ovaj je pak bio oduševljen. Imao sam dojam da će svaki čas dignuti sa stolice i početi me pipati.
A mene je, pak, zanimalo ovo akumulaciono jezero, tko sve ovdje ima kampicu, što je s aerodromom, što s lučicom, kakvo je brojno stanje riba i, uopće, koliko ima vode u tom Preloškom moru.
Odgovore ću svesti samo na informacije: kampicu imaju oni koji drže do sebe, jer pruža mogućnost da se ovdje provede cijeli vikend, a neki bormeč i cijelo ljeto; aerodrom se navodno seli na drugo mjesto; u lučici se čuva sve više čamaca, budući da je Prelog grad spidvej-motorista, a vožnja brzim čamcima je jednako atraktivna, tim više što se mnogi bave letenjem onim zmajevima; riba ima poprilično, a ribiči svake godine poribljavaju jezero - ima smuđeva, šarana i svih ostalih riječnih i jezerskih riba; Preloško more je golemo, snimio sam tablu s osnovnim dimenzijama, a šanker mi je otkrio da jezero sadrži 933 milijuna kubika čiste dravske vode.
Podravsko more nije plavo nego zeleno, nije slano nego slatko, pa je pogodno i za slatki život. Što vedri Međimurci i strasne Međimurke rado čine.
I to u doba kad komarci spavaju.
- 07:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #
29.06.2005., srijeda
DVIJE PUTNE
Ostao sam dužan objašnjenja za mnoge slike. Dok ovih dana brinem o staroj majci i usput liječim bolesnu nogu, iskoristit ću prigodu i prisjetiti se pojedinih priča s ovog dugog hodanja. Evo prve dvije.

ZAMKA ZA AUTOMOBILE
Na putu Ludbreg – Prelog, valjalo je 10. lipnja, negdje oko deset sati preći most na Dravi.
Baš lijep most, pomislih, dok sam gazio po njemu.
Ali, kad sam malo pažljivije pogledao, vidio sam da je most oštećen i da je prijetnja vozačima koji, u pravilu, mostom prelaze velikom brzinom.
Ni ne sluteći da ih na mostu čeka ovakva opasnost.

VOŽNJA KOČIJOM
Baš tamo u Vulariji, 33. dan putovanja, kad sam iz Preloga išao u Čakovec, susreo sam pravu kočiju koju vuku dva konja, vranac i zelenko. Za volanom (uzdama) sjedio je simpatičan sredovječan čovjek, a uz njega mlada dama. Rijetka slika, pomislih i fotografirah ih.
Poslije, dva sata, otprilike, dok sam grabio prema Ivanovcu, kraj Čakovca, čujem konjski topot iza sebe. Opet ista kočija, isti vozač i ista dama. Blago njima, pomislih, baš bih se i ja volio malkice provozati s njih dvoje.
Kočija prođe pokraj mene i stade.
- Izvolite, provozajte se malo s nama, reče mi sredovječan muškarac.
Nije me trebao dugo nagovarati. Ukrcah se otraga i kočija krenu. I, tako, dok konji jednolično kaskaju, upoznah se s vlasnikom kočije, Zdravkom Simonom.
- Malo rastrčavam konje, reče mi.
Upoznao me i sa svojom susjedom Anom Makšak.
Simon se i inače bavi konjima i kočijama. Živi u Varaždinu, a dio konja mu je u Totovcu. Iznajmljuje kočije za razne svečanosti, osobito vjenčanja.
Pitam ga ima li posla, a on kaže da srećom ima, jer još postoje romantični ljudi koji priželjkuju vjenčanje u kočijama. Osobito u Slavoniji, a sa svojim kočijama često zna doći i u Zagreb.
Provozasmo se tako prometnom cestom, a onda on jednom sporednom cestom skrenu za Totovac, a ja sa žaljenjem siđoh i nastavih put prema Čakovcu.
Taj se susret zbio 33 dan putovanja, 11. lipnja oko 13 sati, a ja još čujem topot konjskih kopita po asfaltu.
- 07:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #
28.06.2005., utorak
BLOGOMOBIL AUTOSTOPER
Nažalost, zbog ozbiljnih razloga, morat ću prekinuti putovanje na dva-tri dana i vratiti se u Zagreb. GPS sam ugasio kad je kod autobusne stanice u Sokolovcu, između Koprivnice i Krriževaca, pokazivao 1053 kilometra.
Odlučio sam stopirati i – imao sam sreću. Jedan mlad vozač kombija zaustavio se i povezao me. Mladiću je ime Dražen Krenus, pa tako nas dvojica krenusmo put Zagreba.
Kad vidim koliko su ozbiljni razlozi zbog kojih prekidam put, javit ću.
A zasad, hvala Draženu.
- 08:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #
27.06.2005., ponedjeljak
TEKST SA ŽLIČICOM VEGETE
Ni danas mi se uopće nije radilo, to jest hodalo. Nekako, kao da sam još u onom filmu iz Vukovara.
Ili mi se svidjelo što sam se, poslije toliko vremena opet vozio. I one razdaljine koje inače pješačim satima, prolazio za svega dvadesetak minuta, zahvaljujući Željeznom konju, kako bi se slikovito izrazio Bik Koji Se Vozi.
Zato mi se nije previše hodalo. Ipak, uključio sam GPS i krenuo u laganu šetnju Koprivnicom u nadi da ću naletjeti na nekog od blogera. Naletio sam na Podravku. Pa kad sam već tu, pomislih, hajde da vidimo što tamo ima novoga, budući da je prošlo barem trideset i više godina od onih dana kad sam o Koprivnici pisao panegirike pod naslovom GAŽI, GAŽI, SRCE NAŠE, to jest Srce Podravkino.
Bilo kako bilo, baš i nisam bio zadovoljan što ću morati kontaktirati s nekakvim uredom za odnose s javnošću. K vragu i odnosi i odnošaji, mislio sam, čekajući kod glavne porte. I baš kad sam se mislio povuči, eto ti dvije dame i jednoga gospodina.
Nije loše za početak, pomislio sam i – nisam požalio.
Najprije, dame su uvijek dame i moja sklonost prema njima zaista nema granica. Osobito ako su ljupke kao što su Katarina i Ines.
I još ako je gospodin zaista gospodin, kao što je to Mario, pa vas prvom rečenicom obori su nogu, jer zna sve o vama, a kad netko nešto zna o nama, onda smo mi puni sebe, pa si u mislima pjevamo – paune moj!
I tako je Podravkin odbor za doček Blogomobila u meni od prve pobudio poštovanje. Jer nije šala kad vas dočeka voditeljica protokola, što je radno mjesto ljupke Katarine Sitarić, k tome u društvu mlade i šarmantne novinarke, kao što je Ines Banjanin. Treći iz Odbora za doček bio je Mario Pintar, specijalist za internet i intranet. Rekao je da je iz Podravka koma, a Katarina je skočila i rekla da Podravka nije koma, nego com. A to je golema razlika!
Počastiše me kavom i studenom. Inzistirali su da uzmem kavu sa šlagom, ali ja sam tražio šlag od vegete, našto su se nasmijali i odustali. Još mi je čast učinio i Alen Kišić, pomoćnik direktora za korporativnu komunikaciju, štogod to značilo. Nije imao vremena za druženje, jer je imao zakazan novi sastanak. Sastanci uvijek završavaju rastancima, pa i ovaj naš, rekao sam, a on se nasmijao i otišao na novi rastanak.
Popričali smo u svemu, pa i o golemom Podravkinu srcu. Sve si mislim da je Podravka srce ovog dijela Podravine i da će to ostati do vijeka vijekova. Sjećam se prošlogodišnjeg razgovora s gradonačelnikom Koprivnice, Zvonimirom Mršićem, kad smo snimali Domovnicu u Đurđevcu. Tad je bilo aktualno da Podravka promijeni vlasnika, ali on mi je samo namignuo i rekao: Ad calendas Graecas, rekli bi starti Grci, a mi Podravci – Na sveto nigdarjevo!
Inače, kad ulazite u Koprivnicu svugdje vas dočekuju panoi na kojima piše da ulazite u grad vegete. Zato sam svoje domaćine zamolio da me upoznaju s gospođicom Vegetom.
Vrlo rado, rekla je Katarina. Štoviše, htjela me je i povesti do rečene dame, ali sam vožnju sa žaljenjem odbio, jer moglo bi mi se svidjeti. Zato sam otpješačio do drage mi Vegete, a Katarina se dovezla, premda je pokazivala veliku volju da tih pet-šest kilometara odhoda. Ustanovilo se da Vegeta nije gospođica, nego veeeliiikaaa tvornica! Primio nas je sam direktor Vegete, gospodin Miro Kukec, mlad i vrlo simpa čovjek.
Dok smo sjedili i pričali ja sam demonstrirao moć blogomilske tehnike. Naime, snimio sam tvornicu sa svojim štapom, pa je otišao za kompjutor pogledati sliku. E onda sam ga, dok je s Katarinom gledao moj umjetnički uradak, još jednom mobitelnuo i – demonstracija je bila gotovo.
Poslije su me odjenuli u bijelu kutu, stavili na glavu bijelu kapu i poveli u pogon. Izgledao sam kao da idem u vizitu.
A u tvornici sve je tako automatizirano da vidite samo kako jedna velika rijeka upakirane vegete teče neprekidno, sama se pakira i odlazi prema skladištima, gdje ih neprekidno čekaju teretni automobili koji vegetu razvoze svijetom. E moj Dario, pa ovi imaju bolju tehnologiju od mene!
Kažu da je vegeta najpoznatiji hrvatski proizvod u svijetu.
Ako mene pitate, to me ne čudi, jer i ja vegetu upotrebljavam kad spremam ukusna jela. A zna se da ja kuham isključivo zdravu hranu.
- 20:54 - Komentari (4) - Isprintaj - #
26.06.2005., nedjelja
SENTIMENTALAC
No, dobro. Cijelo jutro gledam fotografije s jučerašnje Ambine promocije, pa su me proždrljive emocije gotovo požderale.
Bilo je zaista svečano.
Mnoštvo roditelja, sestara i braće, prijatelja i prijateljica, rodbine i inih namjernika. Tu je i Predsjednik države i Predsjednik Hrvatskog sabora, ministri, najviši vojni dužnosnici, brojni uglednici, građanke i građani.
Od Ambinih gostiju, ja sam prvi stigao. Malo smo prošvrljali po vojarni, družili se s brigadirom Mladenom Mikolčevićem Padobrancem, koji je završio najvišu ratnu školu pa je i on promoviran, njegovim ocem i ostalim gostima, među kojima je bio i glasoviti Zulu.
Poslije sam se družio s Amirovim naraštajem, pokazivao im Blog, demonstrirao kako fotografija putuje iz mobitela Sony Ericsson u laptop.
Ludnica.
Onda je stigao i Ambin ujak Zlatko Vitez, a potom i mama Lela i sestra po majci Tara, djevojka Ivana, te moja sestrična Senada i njen muž Darko. Naravno, nije moglo proći ni bez SMS poruke i mobitelske čestitke moje kćerke Nataše.
Amba je bio divan, svugdje je stizao, sa svakime porazgovarati. Čak je stigao i zapjevati s ujakom Paune moj.
Onda glavna svečanost. Nekoliko što kraćih, što dužih govora, te promocija kadeta u poručnike i pilote. Nakon toga promocija visokih vojnih dužnosnika koji su završili najvišu ratnu školu. Među njima i naš Padobranac, pa se može reći da sam zapravo imao dvije promocije.
No, sve sam to fotografirao i držim da slike više govore od riječi.
Poslije su se Amba pridružio Ivani i Histronima, kao šef tehnike, a ja sam se morao vratiti.
A kako sam se osjećao kao roditelj?
Ah, sentimentalno. Do suza.
A takav sam i danas cijeli dan.
- 18:48 - Komentari (6) - Isprintaj - #
25.06.2005., subota
ZVONIMIR GOLOB
Sjedim u vlaku Koprivnica – Osijek. Iz Osijeka ću za Vukovar. Vlak upravo kreće, naravno s malim zakašnjenjem u polasku.
Dok sjedim i pišem, pokraj prozora giba se krajobraz Koprivnice. Naravno, i za Koprivnicu me vežu neke davne lijepe uspomene.
Ostavimo uspomene tako gdje počivaju u nemiru života.
Kad gledam Grad Vegete, kako piše na mnogim reklamnim panoima, prisjećam se da je odavde rodom moj davni prijatelj, Zvonimir Golob.
Bio je lijep čovjek i sjajan pjesnik. Volio je ljude, a naročito žene. Dakako, i one su njega voljele.
Voljeli smo ga i mi, njegovi nešto mlađi prijatelji, kao što je Alojzije s Bijelim Bestjelesnim Krinom, muškoga prezimena Majetić, Branimir Bošnjak, Tito Bilopavlović, Josip Sever, Vladimir Frenky Reinhofer... Držimo da je Zvonko presudan utjecaj imao na Arsena Dedića, koji je i prije bio sklon poeziji, ali poslije druženja i dugogodišnjeg prijateljstva s Golobom, razvio je onu tipično golubovsku lakoću izražavanja.
Golob je bio i jedan od naših vrsnih prevoditelja poezije, gotovo sa svih jezika. Rekao bi mi: ne moram znati jezik da bi osjetio glazbu stihova. Tražio bih da mi se doslovno prevedu stihovi, a onda bih ih napisao točno onako kako bi ih napisao i taj pjesnik, naravno da je znao hrvatski jezik.
Jedna anegdota o njegovu prevoditeljstvu datira iz vremena kad sam ga zamolio da prevede poeziju Koste Racina, makedonskog pjesnika. Knjigu Bijeli mugri zaista je maestrealno preveo na hrvatski jezik. Toliko dobro, da su mi Gane Todorovski i Ante Popovski, makedonski klasici, rekli da im se čini kao da stihovi i nisu prevedeni, jer se u njima osjeća ritam makedonskog jezika, baš kao da je prevoditelj makedonski pjesnik koji izvrsno govori, misli i piše na hrvatskom jeziku.
No, bilo kako bilo, Koprivnica je već iza mene. Golob, premda je umro, još je, kao što vidite, vrlo živ u meni.
Zato vam poklanjam jednu od njegovih sjajnih ljubavnih pjesama. Nažalost, jedinu koju još znam naizust.

Zvonimir Golob:
KOŠULJA


Ljeto, miris ulja
u kapljima kiše.
Otišla si. Vjetar
dlanovima maznim
na užetu mokru
košulju ti njiše.

Zagrli me barem
rukavima praznim

- 08:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #
24.06.2005., petak
RODITELJ
Poslije današnjeg štrapaciranja, prekidam hodanje samo sutra.
Naime, sutra idem u Vukovar jer zaista želim prisustvovati promociji moga mlađeg sina, Ambe. Završio je fakultet i od sutra je i službeno inženjer, poručnik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i pravi pravcati pilot.
Zato ostavljam stvari u Bijeloj kući, prekrasnom i komfornom hotelu u Koprivnici, ujutro sjedam na vlak i pičim za Vukovar.
A o tome kako je bilo u Vukovaru izvijestit ću sutra na ovome mjestu.
Nadam se da mi ni vi, obožavane i poštovani, kao ni Dario nećete zamjeriti jednodnevni prekid blogomobilsko-hodačke egzibicije.
Ipak sam ja, prije svega, samo roditelj.
- 23:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #
U ĐELEKOVCU BEZ KANIŽAJ PAJE
Posljednji put bio sam u Đelekovcu, rodnom mjestu Pavla Kanižaja, znanog nam pjesnika i vrsnog satiričara Paje, prije gotovo trideset godina. Bijah bio u Koprivnici po nekom novinarskom zadatku i tada slučajno pročitao da mu je umro stric ili vujc, ne mogu se točno prisjetiti. Sjeo sam u autobus i na pogrebu iznenadio svoga dobrog prijatelja.
Neki sam mu se dan najavio, ali on je morao ići u Šibenik, tamo gdje mu je i mjesto, na Dječjem festivalu. Rekao mi je da se svakako javim direktoru škole Dolencu i da će me on odvesti do kuće Pajina djetinjstva.
Bio sam siguran da njegovu kuću mogu sam naći. Nekako mi je ostalo u glavi gdje je. Dobro, fulao sam pet-šest kuća, ali su me njegovi bivši susjedi, oni koji su živi, uputili na pravu adresu.
Ne znam je li ikoga bilo u staroj kući, ali u onoj novoj, u dvorištu, javila mi se vrlo lijepa djevojčica.
Naravno, to je mlada Pajina rodica, Ida.
I sve nekako mislim da je bolje kaj nije bilo Paje, jer Ida je prava. Radosna i vesela, i vrlo/vrlo mlada, za razliku od nas dvojice koji smo samo mlađahni starci, po bilo kojem kriteriju. Čini mi se, po nastupu, otvorenosti i šeretskom osmijehu, da iz obitelji Kanižaj možemo uskoro očekivati jednu lijepu, pametnu i veselu djevojku. Možda i spisateljicu.
Bilo kako bilo, fotografirah je baš pokraj Pajine kuće, pa štogod Pajo o tome mislio.
Sad sjedim u kafiću Classic No 1, u Đelekovcu.
A ovdje, Pajo moj, dvojica mladića naših godina raspravljaju uvijek iste teme: tko ima kakvu mirovinu i gdje ju je zaslužil.
Pa si mislim da je prava šteta što nema
Nigdje jajeta
Kanižaj Pajeta!

- 11:38 - Komentari (7) - Isprintaj - #
ČETIRI KILOMETRA POSLIJE
Sjedim u kafiću Kiki, u samom središtu Legrada. Nakon što sam dobro počastio komarce, sad častim sebe: dupla kava i Fanta.
Ako hoćete iskrenost, onda moram reći da se ne osjećam kao čovjek koji je prošao tisuću kilometara na vlastitim nogama. Čini mi se kao da sanjam jedan dug san. I da ću se svaki čas probuditi na svome krevetu u Trnju. I od tog me osjećaja zazebe oko srca.
Sad više neću slaviti okrugle brojke, ono 100, 500, 1000 kilometara. Sad ću slaviti samo iste brojke, dakle 1111, 2222... 7777 kilometara! To mi je nova fora. Jebeš okrugle jubileje!
- 08:42 - Komentari (3) - Isprintaj - #
SOMA KILOMETARA!
Evo, upravo sad i na ovom mjestu GPS je označio da sam propješaćio prvih tisuću kilometara. Sa mnom slave komarce. Častim ih, dok pišem.
Zahvaljujem svima koji su me pratili na ovome putu, a posebno Dariju, Tabi, Žezlini i Anderlonu. Dakako i svojim još uvijek dobrim nogama.

Javim se iz prve birtije.
- 07:14 - Komentari (4) - Isprintaj - #
I TREĆA ŽUPANIJA JE ODHODANA
Moja međimurska priča još nije završila. Ostao sam dužan nekoliko tekstova. Jedan od njih je i priča o međimurskoj dijaspori.
A sad polako prema Koprivničko-križevačkoj županiji.
Dakle, Donja Dubrava, Legrad, Đelekovec, Koprivnica. Prvi odmor je kod Legrada ili nešto dalje.
Tamo će mi moj GPS pokazati da sam prešao magičnu brojku od tisuću kilometara. Ali, do te brojke valja prohodati još punih osam kilometara. Pa, Kemo moj, ruksak na leđa, šćap u ruke, pamet u glavu i - sa srećom!

- 04:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #
23.06.2005., četvrtak
ZLATO I ZLATO DONJIH VIDOVACA
Nitko nije prorok u svojem mjestu, kaže jedna stara narodna, u ovom slučaju – neistina. Jer u Međimurju u svakom mjestu živi barem po nekoliko proroka. Naime, nisam vidio da netko toliko drži do svoga rodnoga kraja, kako to drže Međimurci.
Od prvoga dana moga hodanja ovom županijom znao sam da se nalazim na posebnom području. Em što rade po cijele dane, Međimurci sve zarađeno ulažu u svoj uži zavičaj. Sve dosadašnje priče to pokazuju, pa i ova današnja.

Hotel u kojem sam se smjestio vlasništvo je ljupke Darinke i uglađenog Vinka Nestića. Ona je svojedobno radila u trgovini, a on je inženjer strojarstva.
Hotel koji drže je lijepa mala zgrada, znalački opremljenim prostorijama, u kojoj se možete odmoriti, dobro najesti, isključivo domaćih specijaliteta, okupati u obližnjoj Dravi, popiti pivo koje se proizvodi unutar samog restorana, a ako ste ljubitelj golfa možete se u toj igri okušati na prostranim terenima.
Dobro, viđali smo to i drugdje, ali ovaj vam hotel nudi ono što ni jedan drugi hotel na svijetu ne nudi: da se dobro odmorite i sve što ide uza to, pa i da dobro zaradite.

Dobro, pa ti nisi normalan! Kao da čujem usklik uvijek nepovjerljivih blogera. Gdje si vidio da takvih ludih gazda ima?
Ovdje, moj Koki, ovdje u Donjem Vidovcu.

Ako ste spremni raditi, ovdje možete zaraditi na ispiranju zlata. Naime, svojim gostima Darinka i Vinko Nestić nude prave stručne ispirače zlata koji će vas odvesti na nalazišta te plemenite kovine, pokazati kako se barata starim tradicionalnim zlatarsko-ispiračkim alatom, a na vama je da ispirući šoder, odnesete kući onoliko zlata koliko sami isperete. A sve je to uračunato u njihov dnevni pansion.
Jučer sam doista vidio da su Robi i Vlado u četrdesetak minuta ne baš žestokoga rada, isprali sedam-osam grama zlata. Budući da je to zlato najviše svjetske kvalitete, može se, kad sve platite, nešto odnijeti i doma.
Koliko? Onoliko koliko budete radili. Ja nisam vičan tom radu, ali sam siguran da bi uz stručnu pomoć Robija i Vlade, te uz pomoć, recimo Darija, mogao dnevno isprati deset grama zlata. Po sadašnjim cijenama, to je 100 eura. Meni pedeset, Dariju pedeset. Kad bismo platili troškove boravka u hotelu, hranu i ostalo, moglo bi se nešto i doma odnijeti.

Zato me zanima u čemu je štos.
- Štosa nema. Zlato ne možete naći bez naše stručne pomoći, kaže Vinko. Platite i mi ćemo vam unajmiti sve. Na vama je da dalje sami radite. Nemojte zaboraviti da su moj Robi i Vlado potomci starih dravskih zlatara, kakav sam i ja. Oni već pogledom mogu ustanoviti gdje ima zlata, a gdje možete raditi mjesecima, a da vam se ne isplati. Naime, Drava ima svoje zlatne zakone. Njih dvojica točno znaju kamo matica donosi sitna zlatna zrnca.
- Pa zašto sami ne vade zlato za sebe?
- A tko vam je rekao da ne vade? Moj sin ima već priličnu količinu zlatnih kuglica, veličine staklene oveće pikule. Ja ga zezam da skuplja zlato za buduću ženu, a on se samo zagonetno smiješi.
- Dobro, nema u Dravi toliko zlata da bi mogla nastati zlatna groznica, realnija je gospođa Darinka. Ali, zlato je dobar mamac za turizam. Onaj visoki, koji nazivamo povratak prirodi. Imamo šatore, čamce, stručnjake za ispiranje, imamo bistru Dravu punu riba, ornitološki raj, pa tko voli – nek izvoli.
- Zbog tog turizma smo i napravili golf igralište, nastavlja dalje Vinko. Sad proširujemo hotelske kapacitete, jer su nam ovi nedostatni. Gradimo i ribnjak u kojem ćemo uzgajati samo smuđeve, jer je smuđ car riječnih riba. Pa kad već moramo za golf imati vodenu prepreku, zašto u toj prepreci ne bismo uzgajali i ukusnu hranu za golfere.

Prošetao sam gradilištem. Veliki bager ne miruje cijeli dan. Baš kao što ne miruju ni njih dvoje, Darinka i Vinko. Oni su recepcioneri, kuhari, ugodni domaćini.
Obećao sam da ću doći kad završim s putem, te da ću cijelo iduće ljeto ispirati zlato. Naime, Robi i Vlado su mi otkrili neke tajne, pa sam siguran da će mi se posao isplatiti.
A do tada, šutjet ću.
- 20:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #
MEŠTRI OD ZLATA
Ako niste znali, dravsko zlato smatra se jednim od najčišćih prirodnih zlata na svijetu. Tako piše u svim prospektima, a ja sam tradicionalno sumnjičav. Jer napisati se može svašta, ali kad idete provjeravati, onda se pokaže da to nije istina.
Tako sam i ja mislio da Vinko Nestić, gazda hotela Golf-Pivovara u Donjem Vidovcu samo fulira kad inzistira na priči o ispiranju tog plemenitog metala, e ne bi li pridobio naivne turiste Da je tome tako, mislio sam, na obalama Drave vrvilo bi od ispirača zlata. A obale Drave, barem ovdje, vrve od ribiča, kupača i mnoštvo različitih ptica, budući da se ovdje nalazi jedan od hrvatskih ptičjih rajeva.

Svoju sam sumnju izrazio rečenom Vinku, a on je - ni šest, ni pet, kako bi rekao jedan junak iz pripovjedaka Ranka Marinkovića - organizirao dva najbolja ispirača zlata u Hrvatskoj, Roberta Nestića i Vladu Štefića, dva najbolja prijatelja, a poslije se pokazalo dva zaista vrsna ispirača zlata.
Robert je gazdin sin, vrlo simpa i zgodan mladić (prava prilika za moju virtualnu unuku Ifu), tipičan Međimurec. Radio je, radio i štedio. Kad je skupio dovoljno love da kupi motor, otišao je i kupio – plastenik. S nama je išao i Branko Hertenlendi, iz Donje Dubrave, koji tu dugo živi, ali još nikad nije vidio ispirače zlata na djelu osim u američkim kaubojskim filmovima. On je ovdje kao nepristran svjedok svega što pišem.
- Mislil sam si: ak si kupim plastenik, onda bum uzgajal svoje povrće, a od zarade bum kupil motora i tak bum imal i motor i plastenik, priča mi povjerljivo Robi dok čamcem plovimo niz Dravu.

Tamo gdje mutna Mura uvire u bistru Dravu, i tu svršava svoj riječni život, napravismo krug. Imao sam dojam da me voze bez veze, samo da ne bih upamtio put do zlata.
Vinko me uveseljavao pričama o svome ocu i njegovu najboljem prijatelju, djedovima Robija i Vladeka.
- Oni su bili pravi ispirači, a njihovi unuci koriste i danas alat koji su oni upotrebljavli od 1940. kad su postali ispirači zlata. Kad bi njih dvojica, ta dva dedeka, moj tatek i njegov najbolji prijatelj, išli na ispiranje, onda bi im kolima do Ptuja dovezli čamac i opremu, a oni su se tada čamcem spuštali od spruda do spruda i ispirali zlato. Kad bi stigli do Pitomače, išli bi ponovo kolima po čamac, opremu i njih dvojicu. Sjećam se da su uvijek doma donosili priličnu količinu plemenite kovine. E, Robi i Vlado su baš od njih dvojice učili zanat. Bute videli kakvi su majstori.

I, poslije nekoliko kilometara vožnje kroz ribičko i ptičje carstvo, stigosmo do jednog spruda. Tu se iskrcasmo, a onda učinismo sve ono što su činili pravi zlatari: Robi i Vlado zagrabili su šoder lopatama, a onda provjeravali ima li tu zlata. Tu su činili tako da su polako ispirali šoder s lopata. Kad je ostao sam pijesak, pokazalo se da tu ima zlata.
Onda su postavili alat i krenuli na posao. Vlado je grabio šoder sa spruda, a Robi je taj šoder ispirao dravskom vodom.

Poslije dvadesetak minuta, s metlicom su pomeli sav krupniji pijesak, a onaj sitni sastrugali da posebnu dasku, na kojoj se vrši posljednje ispiranje.
Robi se prihvatio tog posla i začas je pijesak nestajao s daske, a tamo je ostajalo zlato, pomiješano s finim crnim pijeskom. Mogu vam reći da sam gledao puno filmova o ispiračima zlata, ali još nisam vidio tako spretnog momka kakav je Robi.
Potom su sve ponovili još jednom.
Kad su taj dio završili, sasuli su zlato, pomiješano s pijeskom u malu zdjelicu i zavezali je krpom. Potom su zdjelicu iscijedili, a na dasku stavili živu i tom živom skupljali zlato. Naime, živa na sebe navlači zlato, a pijesak odbacuje.
Poslije dobijeno zlato, pomiješano sa živom, stavljaju na ugrijanu ciglu i onda to pažljivo valjaju, sve dok živa ne ispari, a ne ostane čisto, 24-karatno dravsko zlato.
Gram toga zlata vrijedi 10 eura. U svega sat vremena, Robi i Vlado su isprali oko sedam-osam grama zlata.
Robi je htio još ostati, jer kaže da je ovo nalazište vrlo bogato zlatom, ali mi smo se htjeli što prije vratiti, budući da su komarci organizirano navaljivali na nas.

Na povratku su Robi i Vladek pjevali, jer su se dobro zabavljali, a usput zaradili i osamdesetak eura.
- Koliko biste mogli dnevno isprati kad biste ozbiljno radili, pitam ih.
- Mi uvijek ozbiljno radimo. Ali kad bi s nama bile male zlatarice, to jest ljupke djevojke, kad bismo spili koje pivce i spekli kojega smuđa, kad bismo se usput i kupali u bistroj Dravi, e onda bismo dnevno mogli isprati dvadesetak grama, a to znači svakom po sto eura zarade.
Na povratku smo poplašili jato bijeih labuda.
Tata Vinko je samo šutio dok sam mu tiho hvalio vrijednog sina.
- Ne pada unuče daleko od djeda, promrmljao je sebi u bradu.
- 15:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #
BLAGDANSKO DRAVSKO PRIJEPODNE
Jučerašnji praznički dan protekao je u dva radna dijela.
Jutro sam proveo hodajući širokim prostorom između Donjeg Vidovca i Hidroelektrane Donja Dubrava. Između odvodnog kanala, kojim protiče bistra dravska voda, do Drave, hodajući vrbacima, dravskim sprudovima i poljima na kojima se, unatoč praznika, okopavalo.
- Čujte, kaj kukuruz i grah znaju da je blagdan, rekao mi je električar Josip Kedmenec iz Svete Marije, koji je blagdansko jutro proveo s obitelji, suprugom Smiljanom, kćerkama Ivom i Matijom, s motikama u vrijednim rukama.
- To vam je cijela obitelj, pitam.
- Ne, doma su ostale ona najstarija i najmlađa. Najstarija, moja mama, skrbi o najmlađoj, našoj trećoj kćeri koja još nije dorasla do motike.
- Ali danas je dan antifašističke borbe
, inzistiram.
- Znamo mi dobro kaj je danas, ali nama je danas i – antikorovski dan. Jer ako ovaj korov ne očistimo, ne bu niš ni od kukuruze ni od graha.

LJUTITI STRAŽAR
Kad sam stigao do hidroelektrane, imao sam problema. Naime, čuvar hidroelektrane u blagdanskom jutru nije me pustio unutra da fotografiram rad turbine. Zabranio mi je čak da fotografiram elektranu izvana.
- Gdje piše da se ne smije fotografirati?
- Posvuda
, strogo je odgovorio.
- Ali ja sam već fotografirao neke dijelove elektrane, jer nigdje ne piše da je zabranjeno fotografiranje.
- Kaj ne piše, kad svuda okolo piše,
inzistirao je, siromak, ne znajući da doista fotografiranje hidrolektrane nije zabranjeno. Ja nemam kaj z vami razgovarati. Ak ste slikali, to bumo riješili, jer bumo slike uništili.
- Ali, fotografije su već na internetu.
- Kaj onda, mi sve možemo
, rekao je ljutito i povukao se u svoju stražarsku kućicu.

NA DRAVSKOJ ŠODERICI
Drava lijeno protiče sprudovima, između vrba i polja. Baš sam išao nekim gustišem, braneći se rukama, nogama i štapom od nasrtljivih komaraca, kad začuh vesele glasove – dječje, ženske i muške. Krenuh prema tim glasovima i vidjeh neku stazicu koja se probija prema dravskom sprudu. Spustih se stazicom i odjednom se ispred mene nađoše mlade obitelji Poljak, Štefić, Orehovec i Heterlendi.
Djeca se, ne gubeći vrijeme, baciše u bistri dravski plićak, žene raspremiše stvari, a momci se baciše na skupljanje drva za vatru i pripremanje kotlića, u kojem će kuhati grah s kobasicama.
Naravno, i mene su pozvali da im se pridružim, ponudivši me hladnim sokom.
Sve su obitelji iz obližnje Svete Marije, osim jedne, obitelji Heterlendi iz Kotoribe.
Damir Poljak rekao mi je da nisam pisao o svetomarijanskoj čipki, koja je jednako vrijedna kao ona paška, a vrijednija od lepoglavske.
- Nisam ja pisao o mnogo čemu, šalim se.
- Je, al to morete ispraviti. Kaj vas košta da to napišete? Em je istina, em vaši čitatelji će više znati o našoj Svetoj Mariji.
Porazgovarasmo još malo i krenuh dalje. Iza mene ostade vesela cika Karla, Paule, Antonija, Ane Marije, Luke i Dore. Njihove mame, Marijana, Kristina, Željka i Paulina čekale se da odem, pa da se onda presvuku u kupaće kostime. A momci naložiše vatru i pristaviše grah u kotliću.

ZLATNA GROZNICA
Dva kilometra dalje, uz urednu obalu, na kojoj strpljivi ribiči čekaju neoprezne ribe, u hladu jednog vrbika opazih veću skupinu izletnika. Upravo su završavali s kuhanjem graha, pa me pozvaše na klopu. Svratih do njih, a oni me počastiše hladnim sokom i toplom kavom.
Kad su sjeli za stol, poželih im dobar tek i požurih vrelom cestom prema hotelu Golf, jer tamo me već čeka društvo za ispiranje zlata.
Osjećam da me hvata zlatna groznica. Eh, da mi je nekoliko zlatnih aspirina, jedinog poznatog lijeka protiv te vrlo zarazne bolesti.
- 07:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #
22.06.2005., srijeda
BLOGER, LIJEČNIK I SPORTAŠ
- Oprostite, jeste li to...
- Jesam, ja sam...
- Uh, cijelo Međimurje sam provozio da bih vas našao...

Tako se otprilike vodio razgovor između meni nepoznatog biciklista i mene, upravo kad sam jučer izlazio iz Donje Dubrave, uputivši se prema hotelu Golf u Donjem Vidovcu, moglo bi se reći mojoj stalnoj trodnevnoj bazi. Naime, ne mogu se pouzdati da ću naći smještaj tamo gdje ga nema, pa sam se smjestio gotovo na samoj granici Međimurja s Koprivničko-križevačkom županijom.
Biciklist o kojem je riječ inače je naš bloger i možete ga naći na adresi ironije.blog.hr. On je i liječnik. Živi u Hodošanu. Budući da je sportaš, triatlonac, o čemu sve možete saznati na njegovoj prilično atraktivnoj adresi, trenirao je Međimurjem, vjerujući da ćemo se susresti. Kad je skužio da sam prošao kroz njegovo mjesto a da se nismo susreli, sjeo je na bicikl i obišao svaku stazicu na putu od Kotoribe do Donjeg Vidovca.
Razgovaramo na cesti. Budući da je liječnik, preporućio mi je kako da zaliječim posljednji veliki žulj na peti. Poslušao sam ga i već mi je danas bolje.
Na piće nismo otišli premda me je zvao. Naime, neposredno prije nego smo se susreli, ja sam popio svoju litricu mlijeka. Osim toga, bio sam prilično umoran, pa sam žurio na odmor. On me je razumio. I tako se rastasmo. On ode biciklom prema Hodošanu, a ja blogomobilom u Golf. Mislim da je u svoj dom stigao prije mene, jer meni je trebalo dobrih 90 minuta do hotela, a vidjevši ga kako vozi, mislim da je on puno prije stigao u Hodošan.
Doktor ovaj tjedan vozi utrku u Mađarskoj. Molim da nas izvijesti kako je prošao na toj utrci.
A što se mene tiče – Ironije Pavlek je već pobjednik!

Ja sam se vratio s obilaska jezera i Drave, o čemu ću pisati kad se vratim s ispiranja zlata. Da mi je naći barem kakvu zlatnu - kapilaru!

- 14:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #
KOT RIBA
Možda život u Kotoribi postoji još od pretpovijesnog doba, kako kažu arheolozi, ali mjesto Kotoriba je mlado naselje, sagrađeno kao utvrda praesidium Cotorib.
Osim tog imena, susrećemo se i s ovim imenima: res praesidiis cothuribensis, praesidium Cothuribense, praesidium Koturiba i praesidium Kotoriba, in praesidio Kottorij, selo Kottori i capella oppidi Kottori.
Zanimljivo je da se Kotoriba spominje u dokumentima o Zrinsko-Frankopanskoj uroti, gdje se navodi kao Cotoriba, Cathoriva, Cottoriba, Kottoriba, Kothoriba ili Kottryba. Mađari su Kotoribu nazivali Kottory i to u doba one čuvene mađarizacije Međimurja.
E, još samo ovo: zanimalo me kako je Kotoriba dobila ime, pa sam našao da se prema predaji dobila ime od riječi kotao riba. Ovdje je oduvijek bilo mnogo riba, kako u Muri, tako i u brojnim rukavcima, mrtvicama, potocima i močvarama koje su okružuivale mjesto.
Neki misle da ime potječe od riječi kot, što će reći kut, kot riba itd.
Bilo kako bilo, meni je Kotoriba vrlo lijepo mjesto. Malo rasuto, da ne kažem razbacano posvuda, između tih rukavaca...
Učinilo mi je da je ovdje svaka kuća izgrađena na svakom mjestu gdje je bilo malo slobodne zemlje, pa je Kotoriba i široka i duga. I zaista lijepa.

PISAC BEZ RODNE KUĆE
Mene je u Kotoribi zanimala rodna kuća Jože Horvata.
Tko pita, ne skita, kaže poslovica, pa sam se kod mještana informirao gdje je ta kuća. Čini mi se da u Kotoribi nema nikoga tko to ne zna. Zato sam je lako našao.
A kuća mu je daleko izvan zamišljenog centra Kotoribe.
Zapravo, Joža Horvat i nema rodne kuće, jer kuća u kojoj je rođen 10. ožujka 1915. godine, više ne postoji. Na njenom mjestu je izgrađena nova.
Možda onaj WC i stare gospodarske zgrade u dnu vrta još mogu svjedočiti o djetinjstvu glasovitog pisca i moreplovca.
Kuća pokraj Jožine još je živa, kao i ona stara kovačnica preko puta, te kuća Elizabete Levak, također preko puta Jožine.
Elizabeta Levak je četiri godine mlađa od Jože i puna je uspomena na nj i njegovu sestru, svoju prijateljicu. Njena je kuća jedna od najstarijih, kaže da ima 156. godina.
Ja Jožu volim i kao pisca i kao moreplovca.
Kao pisac proganjan je od samoga početka. Sedmi be našao se na indeksu nepoćudnih knjiga odmah čim je tiskana.
U partizanama, 1944. godine, biva nagrađen za jednu humoresku, a odmah i kažnjen za tu istu humoresku.

JOŽA, KRLEŽA I NAZOR
Jedno je vrijeme radio u Agitpropu. Tu bilježim anegdotu o pomirenju Krleže i Nazora kojemu je on posredovao. Ali najprije valja reći da mu je bilo smiješno umjetnike kažnjavati za suradnju s okupatorom. Naime, umjetnici su dobivali neke smiješne kazne. Joža, uvijek prepun paradoksa, na sastanku Agitpropa tražio je da se kažnjavaju tramvajci koji su prevozili okupatore, pekari koji su im prodavali kruh itd. Tako je kažnjavanje doveo do apsurda i ono je ukinuto.
E, sad Krleža i Nazor. Bio je to dugotrajan sukob. Krleža, kurčevit i prčevit kakav bijaše bio, branio je Nazora kad su ga nasilno umirovili 1925. godine. Polije su se njihovi putovi razišli i došlo je do sukoba, kad je Krleža napao Nazora 1936. godine što nije pristupio nekoj listi, ne sjećam se kojoj, uglavnom naprednoj itd.
Poslije je Nazor otišao u partizane, a Krleža je ostao u Zagrebu. Možda bi i Krleža završio u partizanima, ali nije vjerovao vezi. Uglavnom, Krleža je poručio da mu je svejedno tko će ga ubiti – Dido ili Đido.
Zaista su ga Pavelićevi bojovnici dva puta odveli na strijeljanje, ali oba puta spas je došao u posljednji čas. Poslije ga Vranešić držao u svome sanatoriju, ali to je druga priča.
Nazor je poslije rata postao predsjednik Sabora. I naš Joža dobi zadatak da spoji tu dvojicu književnika i da ih pomiri. Nazvao je Krležu da ga pripremi za sastanak. Šetali su obalom Save i sve je bio u redu. Sutradan ih je trebao primiti Nazor u svojoj vili u današnjoj Nazorovoj ulici. Krleža i Horvat dođoše točno u zakazano vrijeme i prije nego što pozvoniše na vrata kuće, Nazor otvori vrata i oni uđoše.
Nije važno što se tada govorilo, ali bitno, kako mi je Joža naglašavao, da govore o literaturi i umjetnosti, da govore o mnoge čemu na nekoliko jezika i sad citiram Jožu Horvata: A ja sjedim pokraj njih kao mali sitni agitpropovac i ništa od svega što su razgovarali ne razumijem.

MEĐIMURSKI MOREPLOVAC
Po njegovu romanu Mačak pod šljemom snimljen je film i TV serija. Mnogi misle da je to jedna od naših najboljih TV serija.
Pisao je radio-komedije, a okušao se kao scenarist u filmu Ciguli-miguli. Taj se film našao u cenzorskom bunkeru, a Jožu su jedno vrijeme eliminirali partijski sudrugovi, Baltić & co.
Onda se naš Joža uputio na put oko svijeta. Kao pravi Međimurec, dakle panonski mornar, oplovio je svijet dva puta, da bude siguran da je to učinio. Prvi puta na Besi.
Koliko pamtim, Joža ni danas ne zna plivati. Kad su ga novinari upitali kako to da se kao neplivač uputio na put oko svijeta, odgovorio je protupitanjem. A što bi mi vrijedilo da znam plivati, ako se brod prevrne, recimo na pola Tihoga oceana.
O putu s Besom ostavio je vrlo upečatljiv putopis Besa, brodski dnevnik.
S tih svojih putovanja nosi mnoštvo uspomena koje godinama sistematizira. Jedna od tih knjiga je i fantastična knjiga za djecu i odrasle Waitipu, za koju dobiva mnoge nagrade.

On i danas i piše, a katkada i zaplovi.
Ploviti je počeo jer je more sloboda. A on se na kopnu u vrijeme kad je krenuo na plovidbu baš i nije osjećao najslobodnije.
Svojedobno sam plovio s Jožom na Marku. Bila je to plovidba po Jadranu, ali se ne bih nimalo ustručavao da me svojedobno pozvao na put oko svijeta.
Joža je čovjek širokih pogleda, ali ne toliko širokih kao što sam misli i što zna neupadljivo naglašavati. Njegova Renata je sjajna žena, upravo onakva kakva je potrebna da smiri takvoga avanturistu kakav je bio Joža. Tiha, nenametljiva, ali uvijek prisutna. Njen dah osjetio sam na brodu s Jožom, premda nije bila s nama.

PLEMENIT ČOVJEK
Joža je zaista plemenit čovjek o čemu svjedoči i ova anegdota.:
Poslije 1945. godine, kad je došao u Zagreb, prepoznao je jednoga ustašu na cesti. Uputio se prema njemu, ali ovaj je počeo bježati. Joža ga je sustigao i zagrlio, jer mu je taj ustaša ostao u dragoj uspomeni. Naime, kad je Joža 1941. godine iskočio iz kamiona, tamo kod Črnomerca i klisnuo u partizane, taj ga je ustaša vidio, ali je njegov bijeg odšutio. Joža ga je naganjao da mu se zahvali za tu uslugu, a ovaj je mislio da ga Joža hoće koknuti.
Nesporazum je izglađen, čini mi se, gemištom u obližnjoj gostionici na Trešnjevci. Imena gostionice se ne sjećam.

Možda ovo nije dobar tekst o Kotoribi.
Morate me razumjeti. Joža je moj heroj.
Možda bih i ja plovio oko svijeta, ali jedva sam se dočepao dobrih cipela.
- 08:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #
21.06.2005., utorak
PJEŠICE KUD DUŠA ZOVE
To je naslov teksta razgovora sa mnom, objavljenom u današnjem broju Međimurja, na 20. stranici. Naslov mi se jako sviđa, zato sam njime i naslovio ovaj današnji tekst.

S KLINCIMA U DONJEM VIDOVCU
Evo, približio sam se gotovo samom kraju boravka u Međimurskoj županiji. Obišao sam gotovo sva mjesta, skupio mnoštvo priča, a neke od tih skupljenih priča objavit ću tijekom iduća dva dana. Sutra ću malo proći kroz vrbake oko Drave i jezera, svratiti do hidrocentrale Donja Dubrava, a popodne idem ispirati zlato na Dravi.
No, što će biti... o tome poslije, kad biti bude bilo... a sad se vratimo današnjem vružem i prilično laganom danu. Naime, danas sam prevalio svega 17 kilometara.

Donji Vidovec baš i ne izgleda maleno mjesto. Više mi liči na omanji grad, i kao svako mjesto u Međimurju, prilično uredan gradić.
I prvo što sam uočio zapravo nisam vidio nego čuo.
A čuo sam vesele dječje glasove. A potom ugledao osnovnu školu i dječji vrtić. Ista zgrada, dvije institucije.
Lijepo je jutro početi s djecom. Zato svratih u vrtić gdje me djeca i tete baš lijepo dočekaše. Možete samo zamisliti koliko su klinci bili strpljivi, jer su se u malom prostoru skupili gotovo svi, e ne bi li se fotografirali.
Poslije sam od njih saznao da neki doma imaju kompjutor, pa sam teti napisao adresu... nek im se nađe pri ruci.

STRAH OD PLETENJA
Jutrošnju zdravu prehranu počeo sam bijelim ukusnim trešnjama. I tako zobam ja trešnje, kad s lijeve strane ceste primijetih milijun krasnih vrbovih šiba. Naravno, odmah osjetih bol u stražnjici, jer me kao klinca mila majčica dobrano znala isprašiti tim žilavim šibama, što ih je baš za takve svečane namjene redovito kući donosila s obale Une, dvadesetak metara od rodne mi kućerine. Jedno sam vrijeme šibe bacao ili skrivao, ali što je to vrijedilo kad mi je vrba rasla gotovo u dnevnom boravku.
Vidim da je ovdje jedan od pogona Međimurjepleta, pa svratih da vidim kako se vrbove šibe mogu korisne.
Naime, sad su u modi pletene košare, stolice, stolovi i što ti ja znam što sve ne.
Dočekao me mladi komercijalist Jura Horvat, proveo me kroz pogone i, na kraju darovao mi jednu lijepu malo košaricu.
U Međimurju je pletenje bilo vrlo popularno, budući da se pletenjem može upotpuniti kućni budžet.
- Mi ne možemo proizvesti onoliko koliko možemo prodati. Evo, vidite, pletenog namještaja uopće nemamo. Narudžbe stižu sa svih strana, ali zaista ne možemo svima udovoljiti. Mi ovisimo od kućne radinosti, a čini se da ova umjetnost polako gubi svoje pristalice. Stariji pletači umiru, a mlađi, čini se nisu zainteresirani za tu vrst zarade, kaže mi ljubazni domaćin.
Fotografirah ga među majstorskim izlošcima pletarstva, ali s već vrlo poznatim blogomilskim obilježjem, štapom.
Sad pišem i gledam onu poklonjenu košaricu. Zašto se ne mogu oteti dojmu da će skočiti na mene i opaliti me na ono poznato mjesto?!

Danas je u Međimurju, Županijskim novinama, tiskan vrlo lijep tekst o meni. Zahvaljujem Željki Drljić, znatno mlađoj kolegici, na lijepim riječima i domišljatom naslovu, Dubravku Lesaru na izvrsnim fotografijama, a glavnom čifu Ivici Jurgecu na prostoru koji mi je posvetio.
- 20:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #
SKICE S PUTA
MEĐIMURSKO MORE
Jučer ujutro prolazim kroz maleno naselje Donji Pustakoce. Tri momka sjede na biciklima i razgovaraju. Ne voze se nikamo, samo sjede i kao da čekaju nekoga.
- I što sad?, pitam. Škola je završila i kamo ćete?
- A kam bi, odgovori, čini se njihov glasnogovornik.
- Na more, u grad, bilo kamo šalim se. Recimo, svi škiolarci sa sela bi trebali ići u grad, s sva gradska djeca na selo.
- Kaj bi? Nama je i ovak dobro.
- Pa kako provodite vrijeme.
- Lijepo. Malo delamo na zemlji, pomažemo roditeljima, a malo idemo, ovak na biciklima, na more. Naše Međimursko more na Dravsko jezero kod Preloga. Tam je naša rivijera.
- Zar nije daleko?
- A kaj bi bilo na biciklima daleko. Nismo mi blogomobili da hodimo po svetu pješke, mi smo vam biciklomobili, pak se vozimo kak gosponi!

Krenuh dalje. Nakon dvadesetak metara prođoše pokraj mene. Bilo ih je četvorica.
- Sad vas je četiri, viknem za njima.
- Bude nas još. Usput nam se pridružuju i ostali iz sela.
I odvezoše se.

NOJEVA ARKA
Damir Vidović i Ivan Jurčec pokazuju mi nojeve na farmi u Hodošanu.. Damir tu radi, a Ivan Jurčec je bio samo ljubazan, pa mi pokazao put. Ali Ivan zna sve o nojevima. Kad priča, vrlo je duhovit. Mene zanima zašto su nojevi odvojeni.
- Zato kaj se ne razumiju. Ovdje ima osam obitelji nojeva. Obitelj čini jedan mužjak i dvije ženke. Budući da su jedni iz Belgije, drugi iz Austrije, treći iz Namibije, četvrti iz Nizozemske, jasno je da se ne razumiju. Zato su odvojeni.
Poslije mi objašnjavaju da skupinu nojeva tove i prodaju kao meso.
- To su ovi naši, kaj su tu rođeni. A kam idete dalje.
- U Goričane.
- Je, oni su svoji.
- Kako mislite: svoji.
- Pa, kak da vam velim. Išel je jedan Goričan prek mosta i nosil je ruksak, ovak kak ga vi nosite. Unutra su bili kukuruzni kruhi. I pita ga carinik na mostu, kaj nosi u ruksaku. Kruhe, odgovori Goričanin. A koliko ih je, pita dalje carinik. To morate pogoditi. Ak pogodite dam vam svih devet.

Kad smo se opraštali, pita me znam li gdje Međimurke skrivaju novce od svojih muževa. Budući da nisam znao, rekao je:
- U knjigu, jer Međimurec nigdar ne čita.

NAJVEĆE POLJE LUKA
Primijetio sam da na poljima uveliko rade pumpe, jer valja zalijevati luk. Zaustavljam se kod jednog nepreglednog polja luka, blizu Goričana. Nikad nisam vidio toliko luka na jednom mjestu.
- Puno je ovo luka, kažem postarijem čovjeku, generaciji reklo bi se.
- Je, puno je.
- Koliko ga bude bilo kad sazrije?
- Pa, oko petsto tona.
- To je velika zarada.
- A kaj bi bila? Kad sve poplaćam, pa i ovu vodu, malo bum penezi spremil.
- Pa zakaj onda delate?
- Je, gospon, delati se mora
.

VESELE ŽENE DONJEMIHALJEVEČKE
Hodajući kroz Donji Mihaljevec, jedan crveni automobil krenu iz dvorišta i zaustavi se pokraj mene. Ja sam skrenuo s puta, jer sam primijetio da se djeca veselo kupaju u velikom plastičnom bazenu. Htio sam ih fotografirati, ali kako nije bilo njihovih roditelja, nisam imao koga pitati za odobrenje.
Kad se automobil zaustavio pokraj mene, izašle su dvije žene. Jedna me je pitala da li koga trađim, a druga je zvala sina da hitno dođe s mobitelom.
I tako se pokaza da su me žene prepoznale, pa su htjele imati fotografiju sa mnom. Dok sam odgovarao na njihova znatiželjna pitanja, stigao je i klinac s mobitelom. Bio je u kupaćim gačicama i još mokar od vode.
Ja uslikah njih, a klanac me poslije fotografirao za obiteljski album.
- Joj, gospon, kak vam se da tulike pješačiti, rekla mi je mama dječaka. Svejedno, svaka vam čast.
A sad lijepo idem u Kotoribu, a potom u Donju Dubravu.
Sutra ću možda nešto zaraditi, jer idem na Dravu. Ispirati zlato.
- 07:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #
20.06.2005., ponedjeljak
AFRIČKI NOJEVI IZ AUSTRIJE
Mislio sam da ću izdržati i ne javljati se prije nego što danas prevalim polovicu predviženog puta. Nije išlo.
Malo naselje Hodošan, vrlo blizu mjestu i graničnom prelazu Goričan, toliko me oduševilo da sam ovdje, umjesto u Goričanu, izvadio laptopić iz ruksaka i sjeo da s vama podijelim ovo oduševljenje.
Ovdje je sve tako uredno da sam gotovo skinuo cipele i u čarapama prošao kroz mjesto.
Kad me je jedna žena vidjela kako skidam cipele, vješam ih oko vrata i spremam se da u čarapama krenem prema crkvi i dalje do kafića Gradska 10, zaustavila me i pitala – Kaj pa je zvami?
Kao da me pitala jesu li mi svi doma u glavi. Objasnio sam joj namjeru, a ona se najprije prekrižila, a onda rekla da – to ni potrebno, jer svi hodiju v cipeli, a kaj se vi delate gospon, a hodite peške!
Hodašan je samo jedno naselje u općini Donji Kraljevec. Donjem Kraljevcu administrativno pripadaju još Donji Pustakovec, Palinovec i Sveti Juraj u Trnju.
Sva ta mjesta odlikuje beskrajna čistoća, a čini mi se i bogatstvo. Ovdje se mnogi bave uzgojem peradi i naravno – krumpirima, pšenicom, lukom, kukuruzom, a vidio sam i dostra krava na pašnjacima.
Hodošan ili Fodošene je staro naselje. Ime je dobilo u 13. stoljeću po vlasniku imanja, grofu Hodošu.
Meni se posebno svidjela negdašnja škola, izgrađena 1903., ali ona je neupotrebljiva, zapravo jedina neuredna zgrada u cijelom naselju, razbijenih prozora, ali još uvijek dovoljno lijepa da svojim secesionističkim izgledom plijeni poglede. Naime, Hodošani su izgradili novu školu koju pohađa 380 klinceza i klinaca.
Valja svakako spomenuti i pjesnika Luku Purića (1881. – 1914.) jednog od onih Hrvata koji je život posvetio da rodni Hodošan i Međimurje vrati svojoj Hrvatskoj.
Hodošani vole sport, a ponosno ističu da je ovdje rođen jedan od najboljih hrvatskih atletičara uopće, Branko Zorko. Zato nije ni čudo što imaju sportsku dvoranu kojom bi se ponosilo i znatno veće mjesto.
Ako se bavite pčelarstvom svakako znate da se ovdje izrađuju vrlo kvalitetne košnice.
Možda još samo ovo i to kao kuriozitet. Naime, ovdje uzgajaju afričke nojeve, podrijetlom iz – Austrije. To me oborilo s nogu!
- 11:03 - Komentari (4) - Isprintaj - #
19.06.2005., nedjelja
ŠETAČKI KRUG, ALI NE KREDOM!
Jučer je bilo još jedno radosno pješačenje. I to od Male Subotice do Male Subotice. Zanimljiv i nepravilan krug. Prošao sam kroz Palinovec, Strelec, Držimurec, Turčišće, Kvitrovec, Domašinec, Dekanovec, Novakovec, Podturen, Romsko naselje, Ferketinec, Celine, Sivica, Novo Selo Rok, pa kroz polja do Belice i onda cestom do Male Subotice, gdje sam ugasio GPS u kafiću Teens, poslije prijeđenih 39 kilometara.

Subotom ujutro sve je zatvoreno. Radila je jedino višnja u Plinovcu. Iskoristio sam njenu dobrotu i doručkovao zdrave zrele višnje.
Nakon toga sam hodio i hodio, masovno i srdačno pozdravljan jedino od seoskih pasa. I u ovim naseljima uočavam izuzetnu kulturu stanovanja. Kuće su vrlo lijepe i uredne. Po cvijeću ispred kuća vidim da Međimurje u naseljenim mjestima podsjeća na dobro uređen cvijetnjak.

U Držimurcu uočavam lipu-spomenik. Lipa je zaista stara, al se još drži. Ne piše koliko joj je godina, ali ta mora da pamti, kako se to kaže, možda i više od sedamsto godina. Koliko kužim neke stvari, starija je od one Gupčeve lipe u Stubici, a zna se ka je Gubetz sjedio u njenom hladu.

Prvu kavu popio sam u na terasi kafića u Kvitrovcu. Tad sam skužio da se polako počinjem gubiti u prisjećanju gdje sam koga upoznao.
Za stolom nasuprot meni sjedi znanac koje sam upoznao u Podravskim noćima, na izlasku iz Varaždinske županije, gotovo na samoj Dravi. Znam da ga znam, pozdravim ga uljudno, započnemo razgovor kao stari znanci, a ja nemam pojma gdje da ga svrstam.
On očito redovno prati moje hodanje, jer me pita gotovo o svakom mjestu. Ja mu odgovaram, ali nikako da se upali ona lampica identifikacije.
Razgovaramo kao stari znanci, štoviše ne usudim se ništa pogrešno reći ni njegovu prijatelju.
Popismo svoje kavice, on i prijatelj odoše u pravcu Preloga, a ja ću još sjevernije.
Cijelo vrijeme mi ne izlazi iz glave. Tek sam se u Novakovcu prisjetio. Bilo je doba gableca i ja sam u Podravskim noćima hranio svoje tijelo. Sad, kad sam se prisjetio, osjećam da sam nahranio i svoj duh. Čovječe, oprosti na neugodnoj lijenosti pamćenja.

U Podturenu sam, točno u 11,06 uočio nevjerojatnu sliku. Dječje igralište i groblje, odijeljeno samo ukrasnom živom ogradom. Tako klincima nije dosadno na pogrebu. Dok njihovi roditelji tuguju za pokojnikom na groblju, djeca se lijepo igraju na vrlo uređenom igralištu.

Iza Podturena, zaista lijepog i urednog naselja, ugledah seoce od desetak kuća, neobilježeno na karti.
Romsko naselje.
Na svakoj je kući satelitska TV antena. Stanovnici mi rekoše da nemaju kompjutore. Kad sam im objasnio da fotografije, koje sam snimio, mogu vidjeti samo na internetu, rekoše mi da će nabaviti internet. Nasmijao sam se i pojasnio da internet mogu nabaviti samo s kompjutorom.
Njihovi su me klinci oduševljeno okružili. Vole se slikati i vole kune. Prvoj dvojici dadoh po pet kuna, našto veselo otrčaše.
Na odlasku me stariji upitaše za ovu adresu. Htjedoh im napisati, a oni rekoše da će upamtiti.
Naravno, nisu upamtili. Zato su poslali za mnom klinca na biciklu. Da mu napišem adresu Blogomobila. Naravno da sam napisao. I još i njemu dao pet kuna. Našto se on radosno nasmijao, jer nije morao prositi, a dobio je.

Za Ferketinec sam mislio da je vukojebina. A nije. Vrlo uredno i lijepo naselje, možda najljepše u Međimurju, premda je sve relativno. Svaka kuća ima vrlo lijep travnjak. Većina kuća nema ograda. Samo travnjak, cvijetnjak, kuća, travnjak i tek onda ograda koja dijeli prostor za stanovanje od onoga za seosko gospodarstvo.
U naselju ima mnogo djece, jer imaju krasno dječje igralište. A i rodu na jednom stupu, premda Tito Bilopavlović u jednoj pjesmi kaže da o nastanku djece rode nemaju pojma, ali da zato imaju pojma mamica i tatica.

Ni Celine nisu vukojebina. Ali to zaslužuje posebnu priču.
Kad sam ugledao uređena dva nogometna igrališta, jedno za veliki, a drugo za mali nogomet, iznenadio sam se. Trava bolja nego na Dinamovu stadionu.
Ali kad sam uz ta dva igrališta ugledao izvrsno uređeno dječje igralište, mislio sam da sanjam.
Nisam sanjao.
Na igralištu se igrao neki klinac, a na klupi je sjedio njegov otac. Naravno da su Zagrepčani. Mama dječaka je rođena u ovom naselju, pa smo došli posjetiti baku, rekao mi je klinac.
Njegov mi se otac činio poznat, ali nisam načinjao tu temu. On mi je objasnio da je tu nekada, kao svuda okolo, bilo kukuruzište, a onda je općina prostor poklonila djeci i nogometašima.
Još sam s ocem razmijenio nekoliko riječi. I tako se upoznasmo, premda se otprije znamo. Budući da je mjesto susreta bilo nemoguće, potisnuli smo ono da se znamo.
A kako, molim vas, ne bih znao Ivana Ivančana, umjetničkog rukovoditelja najboljeg profesionalnog folklornog ansambla u svijetu, Lada, kad smo surađivali u nekim TV emisijama za koje sam emisije pisao scenarije!
A kad smo to skontali, nasmijali smo se.
On je rekao da je svijet malen, a ja sam dodao da su Celine malene, pa smo se morali sresti.

U Sivici se povela prilično šestoka diskusija između ovog veselog društva i mene. Naime, motali su me kao budala novine. Dokazivali su mi da nisam vidio ono što sam vidio, da su Međimurci bogati ljudi. Nisam mislio na neko veliko bogatstvo, nego sam mislio da su vrijedni i vrlo radišni i da su tako stvorili uvjete i za sve ono što imaju. Mislio sam da su im polja obrađena, da su im poduzeća uspješna...
A oni su mi tvrdili da su siromašni, da nemaju ništa osim zadovoljstva da uvijek imaju što raditi, a raditi vole.
Poslije su mi se smijali kad sam žestoko reagirao.
Baš su bili zabavni, a ja sam im fino naletio u zafrkanciju.

Od Novog Sela Rok do Belice sam prošao kroz polja. Naime htio sam vidjeti gdje to raste toliko krumpira da ga proizvođači mogu bacati. Kao što se neki dan dogodilo u Belici. Tamo su proizvođači bacili 100 tona mogućih pečenih krumpirića.
A na urednim poljima raste red pšenice, red krumpira, red kukuruza, red raži, red zobi, red krumpira, red pšenice, red krumpira, red kukuruza i tako u nedogled.
Oni mogu doista više proizvesti nego prodati. Za razliku od naših političara koju mogu sve prodati, a ništa, osim dugova, proizvesti.

U Maloj Subotici susreo sam kolegu novinara na bicikli. Gledao me, gledao i napokon pitao ono što me svi pitaju.
- Hoću, odgovorio sam mu, zaista ću proći svih osam tisuća kilometara pješice!

Poslije toga završio sam s klincima u kafiću Teens. Oni se smiju, piju pivo i zekaju se. Kristina slavi osamnaesti rođendan, njezin brat Kristijan, onaj u kratkim hlačama, podržava je u slavlju pivicom, Darko, vozač šlepera na međunarodnim relacijama, odmara poslije dvotjedne ture, a plavuša Mirjana radi za šankom. Eto, sad ih i vi znate. A oni su, da vam i to kažem, budući blogeri.

A sad lijepo idem u Donji Vidovec. Smjestit ću se u hotelu Golf i odatle obići ono što mi je preostalo u Međimurju.
A za koji ću dan imati malo slavlje. Preći ću prvih tisuću kilometra. Milijun metara, gospode bože!
- 10:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #
18.06.2005., subota
RAZGLAS
Na samom ulasku u Malu Suboticu dočekala me glazba. Neka meksička pjesma na hrvatskom (?) jeziku. Momci su to obavljali prilično meksikanski, ali to nije moja glazba.
Stao sam i gledao odakle glazba. I gore, pri samo vrhu srebrene jelke, primijetih na stupu razglas. Nakon pjesme išle su vijesti. I tako, red pjesme, red vijesti, red oglasa. Očito je da sve ide s domaćeg lokalnog radija, jer su oglasi, mahom pozivi na neka događanja, bili lokalnog značaja.
Otkad nisam čuo i vidio razglas u nekom mjestu?!
Čini mi se od djetinjstva, kad sam ljetne ferije provodio u Bosanskoj Dubici, kod nane i tetke.
U to je doba radio bio rijetkost. Moj je otac bio električar, pa je složio razglas po svim važnijim mjestima u gradu s deset tisuća stanovnika. Predvečer, kad je moj otac stavljao električnu centralu u pogon, tip koji je bio zadužen za razglas puštao je sevdalinke i gdjekoji šlager. Ljudi su se skupljali oko stupova s razglasa, slušali pjesme i šutili.
Na tom su razglasu čitane i važne vijesti, a koliko se sjećam puštani su i prijenosi nogometnih utakmica.
Tako je razglas u gradu moga rođenja pobijedio gradskog telala, čovjeka koji bi dolazio na raskrižja, lupao u bubnjeve i govorio važne i manje važne obavijesti
Spiker na razglasu u Bosanskoj Dubici bio je neki Todor, Referent za kulturu i šef Doma za kulturu. Bio je loš govornik, teško je sastavljao rečenice, prilično budalaste. Evo dva njegova bisera:
Dragi moji Dubičani, danas se u kinu Kozara, ovo izgovaram na latinici i ćirilici, prikazuje engleski vilm u varbi – Rob Rou! Karte koštaju 4,5 dinara i nemojte mi slati djecu da se švercaju, jer ću im uši iščupati, pa balavčad više nikad neće moći da čuju!
Dragi moji Dubičani, danas se na livadama, iza Laića kuće, otvara gradski stadijum na kojem je muku mučilo sto ruka i devedesetdevet noga, jer jedan omladinac nije imao nogu. Izgubio ju je negdje u ratu, pa sad samo skakuče na onoj jednoj, jer je lijen nositi štake. Štake smo platili svi mi Dubičanci, daklem su štake narodne, a on bi htio kolica. Ko da kolica rastu na vrbi uz Unu. Svejedno mu fala jer se je i on mučio na stadijumu.
Toliko o razglasu.
- 02:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #
17.06.2005., petak
MALA RANČERICA
Jučer sam se igrao, danas ispaštam.
Nekako mi se jučer hodalo, unatoč tome što su me vrlo često zaustavljali. Pa se sve skupa malo odužilo.
Pred noć, hodajući između Gornjeg Kuršaneca, tamo kod varaždinskog mosta i Kuršaneca, shvatio sam da se noć približava brzinom tmine, a brzina tmine nije ništa manja od brzine svjetlosti. Njih dvije kao da paralelno putuju svemirom.
Bio sam neoprezan, pa će opet biti problema sa spavanjem, jer teško da ću stići do bilo kakvog konačišta prije pola noći, mislio sam. Naravno, u Međimurju je sve prekoputa Čakovcu, ali to preko puta pješaku često predstavlja nepremostivu teškoću.
Htio sam vidjeti veliko jezero kod hidroelektrane Čakovec.
I vidio sam ga, fotografirao i poslao vam ga onako veliko i mokro, punog ribe i ostalih vodenih stanovnika.
Cijelo vrijeme, dok sam išao pokraj jezera, pratio me veseli zbor komarica-vampirica. Srećom, nešto ja, a nešto lastavice, upjeli smo onemogućiti respektabilan broj krvopijačica. Svejedno, moje dobro srce nije izdržalo a da ne nahrani neke posebne komarice-ljepotice.
Sumrak me je već hvatao za leđa kad sam primijetio nju, pravu ljepoticu Snježanu. I ime joj je, u ovim vrućinama, osvježavajuće.
Zapravo, ako ćemo pravo za zdravo, najprije sam ugledao nekoliko rasnih krava kako pasu.
Zadivljen sam stao i promatrao. Nedaleko od tih krava je štala, a u štali još nekoliko znatiželjnih krava promatralo me. Neki veliki pas, tamo ispred štale, samo me je pogledao, rekao dva puta av, av, naravno na psećjem jeziku, tek toliko da naglasi kako me je uočio i da sam pod njegovom prismotrom.
A onda ona. Tipična dama iz američkih filmova. Dugonoga i vitka rančerica. Priđoh joj i predstavih se, a u njenim rukama pun naramak sijena. Pitam jesu li krave njene, a ona reče da su roditelja njenoga dečka Dejana.
No, fino, pomislih, cura radi, a dečko skiće. Kad sam joj to rekao, ona se samo nasmijala i rekla da ne skitari okolo, nego da ide u večernju školu. Željka Pervana?, pitam. No, ona se nije dala zbuniti, nego je rekla da joj dragi ide u večernju školu u Čakovcu.
Vitka mlada rančerica je učenica poljoprivredne škole. Kad god nema što učiti, ili doma u susjedstvu raditi, ona pomaže svome dečku i njegovim roditeljima. Roditelji, otac Milan i mama Nevenka Branović imaju veliko imanje, 40 jutara zemlje, četrdesetak krava i svu silu posla.
Upoznao sam i njih dvoje. Baš su muzli krave. Naravno, tata, ili svekar, kako hoćete, pohvalio se da mu je krava, prošli tjedan na Mesapu u Nedelišću, izabrana za Mis Međimurja. Dok je mama, ili svekrva, kako hoćete, muzla krave, on je otrčao u kuću da mi ponosno pokaže kravlju pobjedničku lentu.
Svaki cigo hvali svoga konja, a naš Milan hvali svoju kravu. Vidio sam je. Baš je prava ljepotica, s vimenom, recimo, broj 40, ako tako nešto uopće postoji. Unutra ima mlijeka za barem dvadesetak tetrapaka!
Ja nisam mogao oka skinuti s visoke i vitke male farmerice. S lakoćom i osmijehom na vedrom licu, valjda se takva rodila, sve je obavljala. Očito je da joj to nije prvi put.
- Kad završite, rekoh, idete na spavanje, kao u svim američkim filmovima.
- Vraga spavanje, kad se Dejan vrati iz škole, uredit ću se, kao u svim američkim filmovima, i malo ćemo još prošetati.


Noć me uhvatila u nedalekom Šandorovecu, tamo gdje se glavna ulica i zove Glavna ulica.
I kako me uhvatila, nije me puštala sve do Strahonineca, gdje sam bezobrazno odmorio noge na klupi dječjeg igrališta.
Ne brinite, klupu sam poslije obrisao papirnatom maramicom.
- 22:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VIKENDICA I FORMULA 1
Neće ići, moj Dario. Tek što sam prošao šest kilometara, pritusnulo me sa svih strana. Gore sunce, dolje peta, u sredini ništa. Umoran sam.
A dan je počeo vrlo zanimljivo. Probudio sam se vrlo rano, okružen prirodom sa svih strana. Nisam ni znao da te prirode ima posvuda.
Krenuo sam u pravcu prema Pribislavcu, ali vrlo teška koraka. Kao da sam pretovaren magarac, a ne pretovaren čovjek. S tim da je magarcu lakše jer on hoda na sve četiri, i pritom se dobro snalazi, a ja hodam na dvije i pritom se loše snalazim.
Mislio sam da me muči glad, a kad ja mislim – obično sam u pravu. Ljubazna prodavačica složila mi je dva super sendviča, koja sam u slast pojeo, zalivši ih litrom hladnog mlijeka.
I dok sam ja preživao u parku pokraj puta, mobitel zasvira Za Elizu. Javlja se Grga – Ljudevit Grgurić – i Čikara. Traje njihova emisija Vikendica, pa se zanimaju kako sam ja u svoj cestovnoj vikendici i koliko sam napredovao od zadnjeg susreta u Toplicama.
- Dobro je, kažem, žuljeva, hvala bogu, sve više..
- Neću reći: baš lijepo, dobaci Grga iz Toplica.
Uglavnom je Grga na vrlo lijep način govorio o Blogu i Blogovcima, pritom pažljivo stavljajući naglasak na ljupke Blogerice, od Annie de Meni do Megi, Mamice, Mirisnice, Ife, Ptice, Rajske djeve, Bridge (evo me uskoro u Križevcima, postavljaj šator i stavi janje na ražanj), svih naših Amerikanki, Kupusice, Napolitankice...
Grga je baš kao pravi bloger promovirao cijeli Blog, a naravno i mene kao Blogomobila. Štoviše, pozvao je čak i sponzore, samoinicijativno, valjda kad me je vidio onakvog u Toplicama.
U ugodnom čavrljanju brzo je preteklo predviđeno vrijeme. Grga mi je obećao da će svakoga petka zvati, gdje god se nalazio, i informirati se kako napreduje projekt osam tisuća kilometara sa osam tisuća žuljeva.

Sad sjedim u Formuli 1, na samom ulazu u Priblislavec. To je ugodan lokal s klimom i, naravno Udo Uvrnuti, s vrlo ljupkom šankericom. Gosti sjede vani, u hladu suncobrana, Emina u hladu jasmina, a ja sjedim do vrata, polako pišem, pijem mineralnu vodu i kavu, tjeram dosadnu muhu s kompjutora i povremeno bacim umorni pogled na svježu i lijepu šankericu.
I nećeš vjerovati, moj Udoslave: odmah se osjećam...
- 12:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #
MOJBLOGER KOJI JE VOLIO PILIĆE
Gotovo na izlazu iz naselja Pušćine dočekao me Danijel.
- Četiri vas sata čekam, na nekoliko dana očekujem, rekao mi je nakon pozdrava i upoznavanja. Na Blogu pratim, po fotografijama, gdje ste.
- Malo sam odmarao i ručao. Grah ,repa i kobasica. A potom preživanje, čitanje novina... A vi, vi se koliko vidim po natpisu ispred kuće, bavite kompjutorima?
- O, ne, bavio sam se kompjutorima, a sad se bavim pilićima.

Danijel i njegova mama Dragica najprije me ponudiše štruklama i sokom od bazge, ali štrukle nisam mogao čak ni kušati, dok sam rado popio sok.
Potom me odvedoše u veliku, veliku dvoranu. Tamo uzgajaju piliće. Sedamnaest tisuća komada, gospode bože!
Mislio sam da će me smrad u najmanju ruku ubiti, ako ne i nešto gore. Svejedno, valja poštovati želje domaćina i pretrpiti mogući smrad, tim više što sam se doista nadisao svježeg i mirisnog međimurskog zraka.
Ali ne! Unutra uopće nije smrdjelo. Ventilacija je fantastična, pa sam sa zanimanjem razgledao kako kolonija pilića živi u tom prostoru.
Uglavnom se zadržavaju oko hrane, koja im non-stop dotiče.
- Sve je ovdje kompjutorizirano, kaže mi Danijel.
Ja uslikah piliće, on uslika mene, i vratismo se na verandu iza kuće. Pitam ga je li zadovoljan.
- Naravno da jesam, reče. Čakovec, Varaždin i Zagreb su mi na dohvat automobila. A ovaj mir ne bih nikome prepustio.
Danijel je nekad bio naš bloger, ali, čini se, nije se snašao, pa je u eri za moj ukus malo nervoznih prebjega i on našao utočište u Mojblogu.
Rekoh mu da me je Plavi san zvao da pređem k njima, ali da me sjajno društvo veže za Blog.hr. Da sam stekao mnoge prijateljice i prijatelje među blogerima, a da poštujem Darija i njegovu neizmjernu radnu energiju. Kao što i dalje pratim ljubimce na Mojblogu, kao što su stanovnici Šumske Republike i, naravno, Keš pičkice...
Potom ga pitam bedasto pitanje da li se od pilića da živjeti.
Naravno da se da, jer Danijel, mama Dragica i tata Josip godišnje isporuče šest generacija po 17.000 dobro uhranjenih pilića.
Osim toga, Danijel i radi. Budući da je bliže tridesetoj nego dvadesetoj, držim da će ubrzo, osim pilića, uzgajati i male Danijelčice i Danijelčiće.
Naravno, poštujem njegovu odluku da ga ne predstavljam punim imenom, prezimenom i fotografijom.
- 09:45 - Komentari (9) - Isprintaj - #
16.06.2005., četvrtak
DOBRE NOVINE I ZRELE VIŠNJE
Naprosto ih nisam mogao izbjeći – Međimurje, županijske novine. Jer u svakoj županiji pratim lokalne novine i tako se informiram o svemu što se značajno zbiva u pojedinim županijama.
Pa kad sam prolazio pokraj redakcije, srce me povuklo i ušao sam.
Uopće nisam očekivao da će me primiti glavni urednik. Htio sam samo osjetiti miris redakcije i krenuti dalje putem.
A prije toga valjalo se predstaviti.
Jedna ljubazna dama uputila me glavnom uredniku Ivici Jurgecu, a ovaj me primio kao da se znamo od pamtivjeka. Zanimao ga moj put, a ja sam otvorio kompjutor i pokazao mu, da ne bih previše pričao.
Pokazao sam mu slike, što sam pisao o Toplicama, a što o guskama... Guske je odmah prepoznao.
- Ove su iz Zebanca, rekao je.
Imam dojam da Jurgec pozna svakog Međimurca. Komplimentirao sam uređivačkoj politici, jer su mu novine vrlo pitke i čitke. Za razliku od Varaždinskih, koje uređuje Međimurec Ernest Fišer. Ali, Fišer je više pjesnik, a manje novinar, što je vidljivo i u sadržaju novina.
Jurgec me predstavio redakciji, upoznao me s Bojanom Benčikom, direktorom županijskih novina.
- On se ne voli slikati, veli Jurgec. A ne voli zato kaj je zadužen za financije, pa da ga ljudi ne bi furt vukli za rukav.
Nakon ugodnog druženja i intervjua, slijedilo je uslikavanje, a Jurgec me je počastio majicom i kapom svojih novina.
Kad intervju izađe u novinama, javit ću Dariju pa neka ga prenese.

Sad sjedim u kafiću Lovac, na kraju Nedelišća i pišem tekst. Mlada i vrlo lijepa Petra, zaposlenica u kafiću, počastila me zrelim višnjama. S višnjama sam ukrasio kompjutor, a s Petrom ću ukrasiti dan svakome onom koji voli ljepotu. A to smo, uglavnom, svi.
- 14:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #
LEGENDARNI PRVI CE
Naprosto nisam mogao zanemariti poziv Chichi i njenog legendarnog Prvog Ce razreda Graditeljske škole u Čakovcu. Zato sam sinoć požurio kako bih stigao na dogovoren čvenk u 8,45 ujutro.
Naravno, Chichi je već bila ispred škole kad sam stigao, točno na vrijeme. Cijeli je razred bio na odmoru, tamo kod kioska ispred škole. Klopali su sendviče, pili neke sokove...
U početku mi se učiniše sramežljivim klincima, premda više nisu klinci, izdužili su se, neki čak i propušili, a sjećam se da se ni ja nisam osjećao klincem u prvom srednje.
U razredu je još dvoje blogera, a čini mi se da će ih poslije današnjeg susreta biti više.
Izbjegavali su slikanje, pa sam pomislio da proživljavaju onu najgoru pubertetsku fazu. Onu – pusti me na miru, kaj ti kužiš o životu!
Srećom, prevario sam se. Naime, oni vas kao pravi Međimurci, dočekaju s osmijehom, ali, čujte, ne bih se slikal. Meni se činilo kao da me proučavaju.
U tom ispitivanju jedan me je mladić pitao zašto ne slikam njegovu skupinu. Odgovorio sam zato što čine nezdrave stvari, a je nisam sklon da cinkarim tko se u razredu sve bavi nezdravim sportom, to jest pušenjem.
To im se valjda svidjelo i ubrzo smo se skompali. Bilo im je malo neugodno, pa su bacili cigarete.
Chichi, kao prava domaćica, pozvala me u razred i tamo je puklo sve ono što nas je dijelilo. Oni su u klupama prilično jaki, a ni ja se ne osjećam loše ispred njih.
Nekoliko dobrih obostranih štosova i – tu smo: svi smo mi naši!
Fotografirao sam ih, razgovarao s njima o školskom zdravlju i temeljitim učenicima, onima koji u svaki razred idu dva-tri puta, e da im slučajno ne bi što promaklo od gradiva.
U legendarnom Prvom Ce nema ponavljača, premda ih je u razredu 34.
U kratkom vremenu, do dolaska profesorice zemljopisa, porazgovarali smo o svemu pomalo, a ja sam iskoristio prigodu da pohvalim jučerašnju priču unuke mi Ife, a nisam izdržao da se ne pohvalim kćerima i sinovima.
Uglavnom, bla/bla/bla, smijeh, pa opet ispočetka.
A onda je u razred ušla još neka klinka, mislio sam.
Zapravo se uopće nije razlikovala od svojih učenica, ta ljupka profesorica zemljopisa, Silvija Martišek.
- Muževo ili očevo prezime?, upitah.
- Očevo, reče i nasmija se.
Uglavnom, profesorica Silvija je zadovoljna ovim razredom, a ni ona nije mrska učenicima. Štoviše, moglo bi se reći da je i uvažavaju i vole.
Najprije sam je fotografirao samu, a poslije je željela da ima zajedničku sliku. Lijepo su se poslagali pred pločom i zemljopisnom kartom.
Nakon nekoliko minuta, ispričah se što sam smetao i mahnuh štapinom na pozdrav.
Nadam se da ćemo se još katkad sresti.
Kad ja završim put, oni će već biti pri kraju legendarnog Drugog Ce razreda. A Silvija možda tatinom prezimenu doda još jedno.
Chichi me je ispratila.
Kiša me dočekala.
- 11:30 - Komentari (7) - Isprintaj - #
15.06.2005., srijeda
KAD ONO – GRGA!
Sjedim ja lijepo u restoranu Toplica, kad... ne mogu očima vjerovati – Ljudevit Grgurić Grga. Budući da je bio u sjeni, nisam bio siguran, zato ga pozvah tiho, onako nesigurno. Grga još uvijek dobro čuje i okrenuo se. Da, on je. Dugo se nismo vidjeli, a uvijek smo dobro surađivali, pa je i susret bio takav: radostan, u stilu što mi tu radimo.
Ja njemu objasnih, a on meni objasni. On i njegov urednik Čikora došli su dogovoriti sve kondicije za njihovu emisiju u petak – Vikendica. I to od 10 – 16, naravno na Drugom programu Radio Zagreba.
Sjeli smo i popričali malo, pa su njih dvojica predložili da se čujemo u petak, izravno u programu, što sam prihvatio s obje zdrave ruke i obje žuljevite noge.
Ma s Grgom mi je uvijek bilo vrlo/vrlo. On ima onaj zdrav dječački osmijeh, pa i kad biste se naljutili na nj, on bi vas začuđeno pogledao, nasmijao se i – razoružao vas.
Malo smo se družili, popričali o starim dobrim vremenima, a potom su oni sjeli u auto, a ja sam uzeo svoj štap i – svatko svojim putem.
Radujem se radio-susretu u petak.
- 17:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #
NI MED TOPLICAM NI PRAVICE!
- Kako se god zeme, Europa bu najprije kroz Međimurje, ili pak kroz Istru, došla ka nami, u Hrvatsku. Meni se ipak štima da bu tu došla malkice na kupku, malkice na vinčeko, malkice na dobru međimursku klopu, a onda bu se, tak sita, napita i zadovoljna spustila sve do Zagreba, pa morti i dalje, rekao mi je danas konobar u Toplicama. Dečko je u onim najboljim, valjda pedesetim godinama, i zna što govori.
Prošao sam Toplicama uzduž i poprijeko. Pokraj brojnih bazena, vanjskih i unutrašnjih, novosagrađenih apartmana, staza za šetnju i romantično očijukanje, ako ne i nešto više...
Je, tak je, kak je. Zaista lijepo i svrsishodno.
Naravno, sve će to sutra biti izglancano, ali nisam mogao čekati do sutra da vam sve ovo pokažem. Blogovci su, eto, prvi saznali za novi turistički raj u Hrvatskoj. Pa ako sve ovo hoćete vidjeti i osjetiti uživo, dođite sutra na svečano otvaranje ili u petak dok Grga i Čikora budu odavde šest sati pričali prave međimurske bisere na Drugom programu Hrvatskog radija.
Gazda ovoga projekta u Međimurju, Rudolf Radiković, pravi pravcati Međimurec, kaže mi da je to samo početak, jer poslije svečanog otvaranja on ide dalje graditi.
- Takvi smo vam mi Međimurci, furt bi nekaj delali, furt gradili. Ja ću ovdje još izgraditi nove bazene, nova igrališta, nove restorane, nove apartmane, pa ako treba i nove brege i nove toplice.
Njegov šef za marketing, Željko Zadravec, mlad i simpa čovjek, smije se, ali mi poslije ozbiljno kaže da će doista tako i biti.
- Njega nemre ni vrag zaustaviti, smije se Željko. A ja se nadam da će ove Toplice ubrzo postati popularne ne samo u ovom dijelu Hrvatske, nego i u cijeloj Hrvatskoj, pa i šire. Prek u Mađarskoj, Sloveniji i Austriji, jer tamo, svaka čast, nema ovako dobro opremljenih toplica.
Naravno, gazda me zaustavljao da budem barem večeras njihov gost, ali predamnom je dalek put i morao sam sa žaljenjem odbiti.
Ja bih još samo dodao: Ni med toplicam ni pravice. Neke imaju bistru vodu i ništa više, a neke imaju bistru vodu i bistrog i poduzetnog gazdu.
- 16:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #
SA ŠTEFOM U KLIJETI
- Hoćeš-nećeš moraš ponovo na Željeznu goru, k meni u klijet, rekao mi je jutros muž Ilonke, gazdarice Motela u Murskom Središću, Štef Čanadi.
- Čujte, baš mi se ne vraća putem kojim sam jučer prošao, rekoh.
Ali nije išlo. Morao sam svratiti k Štefu u njegove gorice, tim više što je mu klijet svega dva kilometra udaljena od Toplica Sv. Martin, u mjestu Vučkovec, kamo sam se zapravo danas uputio.
Malo smo se družili u klijeti, štoviše kušao sam i njegov rajnski rizling, odbio lijepo dizajniranu butelju vina, jer mi je i ovo što nosim preteško. A vino je zaista kvalitetno i bilo bi ga šteta baciti u grabu pokraj puta.
Kad su došli neki Varaždinci da od njega kupe vino, ja sam se lijepo spustio dolje, prema Vučkovcu.
Na putu sam sreo skupinu dječaka koja je išla u školu čak u Štrigovu. Oni su mi pokazali poljski put, pak sam lijepo stigao na radilište, jer se Toplice upravo friziraju za sutrašnje svečano otvaranje.
Sutra će ovo sve ljepše izgledati.

Žao mi je što se nisam oprostio od gazdarice Ilonke. Kao što mi je i danas žao što se nisam oprostio od Crnkovića seniora i juniora u Ludbregu. Ima, tako, nekih ljudi koji toliko puno rade da se nemaju vremena opraštati. A ja se takvih ljudi uvijek rado prisjećam.
- 13:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #
TREŠNJE
Promjene su ono što svakodnevno uočavam. Počeo sam ih primjećivati na kukuruzu i voćkama. Recimo, kad sam krenuo na put baš je počela sjetva kukuruza. Sjećate se traktora i onih veselih Zagoraca na friško izoranim poljima. Sad mi je taj kukuruz do koljena.
Pšenica polako dobiva onu svoju poznatu pjesničku boju – zlatnu.
Voćke su bile rascvjetane, a jučer, dok sam tumarao Međimurskim gorjem, brao sam zrele trešnje i višnje. U šumi pokraj puta nalazio sam mirisne šumske jagode.
Ali trešnje, ali trešnje...
Prve sam trešnje kušao iz ruke mlađahne Violete u Prelogu. Upravo sam fotografirao crkvu, kad u susjednom dvorištu primijetih jednu simpatičnu djevojku kako bere trešnje.
Pravi prizor iz mladosti: jedna takva Violeta, Božica, brala je trešnje i trpala ih u njedra. Zato me trešnje uvijek podsjećaju na djevojačka njedra.
Ova Violeteža nije trpala trešnje u njedra, nego u džepove i u torbu.
Nisam izdržao i prišao sam joj, te vrlo inteligentno započeo razgovor:
- Berete trešnje, ha?
I odmah sam znao što će odgovoriti.
- Koje trešnje, nasmijala se, berem banane...
Dalje nije nastavila. Ja sam završio njenu započetu misao.
- Naravno, banane! Sigurno vam trebaju da nahranite znatiželjne stare majmune.
Opet se zarazno nasmijala. Zatim je uzela torbu, zagrabila šaku trešanja i pružila ih prema meni bez riječi.
Zahvalio sam. Prešla je onih deset koraka do ulice i izgubila se negdje iza ugla.
Naslonio sam se na trešnju i prisjećao se one ljupke Božice koja mi je, u sedmom osnovne, donosila puna njedra zrelih trešanja.
I danas mislim da su njene grudi, tamo na samim nikad osvojenim vrhuncima, dobile boju upravo tih rumenih trešanja.
- 05:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #
14.06.2005., utorak
PRI POTRTEM KOTAČU
Vrijeme je da poslije 20 kilometara malo prizalogajim. A kažu da se u ovim krajevima najbolje jede kod Potrtog kotača, obiteljskog gazdinstva smještenog na vrhu brijega sjevernog dijela međimurskih goricah.
Teško da bi tko s puta, zbog hrane, skrenuo pješke i kilometar, a ja sam skrenuo dobrih pet kilometara. Gore, dolje, gore, dolje... Jest da ovdje nema Himalaja, ali kad hodate toliko dugo kao ja, onda vam je svaki brežuljak Mont Everest.
Gazdu, Valenta Končića susreo sam još u Svetom Martinu na Muri kako farba svoje reklamne putokaze. Najavih mu se, a sad kad sam došao, časti me pićem, dakle mineralnom. Naime, nije vjerovao da ću doći. Odmah potom otišao je dalje farbati svoje reklame, a ja mu, pola u šali, pola u zbilji, rekoh:
- Jebeš gazdu koji radi.
- Gazda koji ne radi nije gazda
, on je mafijaš, brzo mi odgovori.
- Čini mi se kao da imate veliko spremanje?
- Je, pa i imam. U četvrtak se otvaraju obnovljene Toplice, tu na bregu polek, pak i ja moram imati sve novo.

Vraga novo u Potrtom kotaču. Pogledajte slike. Tu je sve staro, samo kaj izgleda kak novo.
- Ima li gostiju, pitam dalje.
- Je, gdjekad svrati koji pješak u automobilu.A gdjekad ih svrati više, pak bude sve puno. U svakom slučaju ja imam dosta dobre i prave hrane, izvrsnog pića i friškog zraka koliko god možete udahnuti. Zrak ne plaćate. On je poklon Međimurske županije.

I, tako, vjetar pirka, dišem besplatno i radosno se bacam u gastronomske užitke.
Mmmmmm...
- 15:28 - Komentari (3) - Isprintaj - #
MALI PARIS I UMJETNOST
Vrijeme je za drugu kavicu, sad u Juravcu, naselju koje administrativno pripada najsjevernoj našoj općini – Sveti Martin na Muri. Kafić nosi tipično međimursko ime – Mali Paris. Vrijeme je sunčano, ptice cvrkuću, a konobarica je sramežljivo pobjegla čim sam spomenuo mobitelsko uslikavanje. Malu Parižanku zvao sam još nekoliko puta, ali fotografiranje nije uspjelo.
- A gdje je tu umjetnost?, rekla mi je kad sam plaćao kavu i mineralnu.
- Umjetnost... umjetnost je ispred mene, rekoh, a ona čedno spusti zelene oči i nasmija se.
I to je bilo sve što se dogodilo u Malom Parisu.

Pet minuta poslije, Mala Parižanka ipak mi je dala. Da je fotografiram, naravno.
- 11:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #
NA KAVI KOD HELENE
Stvari su mi ostale kod ljubazne Ilonke, pak skičem Međimurjem samo s aparatima i laptopom.
Nakon ugodne šetnje, od Murskog Središća, pa onim poljskim putem do skele na Muri, evo me u Hlapičini, kod Helene na prvoj današnjoj kavici. Ljubazna šankerica ispunila mi je želju i slikala se s mojim štapom. Ispričah joj simboliku štapa, a ona se više zanimala za hodanje i što mislim o njenom Međimurju.
A što bi čovjek mojih godina mogao odgovoriti ovako lijepoj djevojci?.
Samo sam uzdahnuo.
- 09:28 - Komentari (3) - Isprintaj - #
GUŠČJA POSLA
Zaista vam se na ovakvom, usporenom putu može svašta dogoditi. Čak i ono što ne biste ni sebi mogli objasniti, a kamoli nekom drugom. Sve izgleda tako nevjerojatno da, poslije, ne možete sa sigurnošću potvrditi je li se zaista nešto dogodilo ili je to stvar vaše mašte.
Međutim, o onome što vam sad želim ispričati postoji fotografija.
Jato domaćih mladih gusaka, evo fotografije, stoje uza samu ogradu u kao da razgovaraju s onim koji ih slika. Čovjek bi mogao pomisliti da vode obične seoske razgovore uz ogradu s nekim gusanom. Pa je, taj gusan, iskoristio prigodu i uslikao pernate ljepotice, e da bi se mogao pohvaliti nekom drugom gusanu: Vidi, rekao bi, kakvo sam jato mladih gusaka šarmirao!
Budući da se još nije dogodilo da neki gusan nešto fotografira, premda je tehnika toliko napredovala, a još manje da je fotografiju poslao na internet, i to još na moju stranicu, meni sve to izgleda kao jedna od gotovo neobjašnjivih zagonetki. Budući da se ta misterija dogodilo meni, pokušat ću je na svoj način razjasniti.
Dakle, u naselju Zebanec, na putu prema Murskom Središću, dok je zvizdan pustio u opticaj sve svoje vatre, primijetih jato gusaka kako se odmara u hladu nekih krošanja. Učinilo mi se da bi slika guščje fjake mogla biti zanimljiva, pa odlučih tu scenu ovjekovječiti svojim Sony Ericssonom. Ali, kad sam se namjestio, guske su se digle i povukle. Baš mi je bilo žao što su to učinile. Iz očaja, gaknuh im razočaranim gakomneku psovku. U stilu: guske, jedne, što se bojite, ta neću vam ništa, želim samo dobru fotografiju.
I, gle čuda. Guske zastadoše nekih dvadesetak koraka od mene. Neke, kunem vam se, kao da odgovoriše na moje gakanje. Zato nastavih i dalje gakati.
I čudo se nastavi. Kao dobre znanice, gotovo mi sve guske odgovoriše. Potom krenuše, onako gačući, prema meni i zaustaviše se uz samu ogradu. Bio je to zaista nestvaran prizor. S jedne strane ograde stojim ja, a s druge guske. Po njima možete zaključiti kao da razgovaraju s nekim. A razgovarale su sa mnom.
Trajao ja taj razgovor sve dok ne fotografirah pernate ljepotice. Još se malo zadržah s njima u ugodno guščjem časkanju, a zatim odoh, pozdravivši ih s – ga, ga, upravo onako kako sam neki dan pozdravio onu klinku-guskicu.
Tamo u dnu dvorišta, neki je postariji Međimurec stajao i sve to promatrao. Potom mu se priključila i žena. Mogu samo pretpostaviti što su mislili kad su ugledali svoje guske kako razgovaraju s nepoznatim čovjekom!
Budući da sam sklon jednostavnim objašnjenjima, sve sam sebi rastumačio ovako: neki sam dan spasio jednu malu gusku, a to se valjda pročulo u guščjem svijetu. Kad sam pred ovim jatom progovorio njihovim jezikom, one su, valjda, shvatile da sam ja onaj koji je tamo u Otoku spasio njihovu suplemenicu. Pa su htjele sa mnom malo proguktati, onako kako to guske rade svuda po svijetu.
Ili sve ovo što sam ispričao uopće nije dogodilo? Možda je to samo utjecaj pasje vrućine?
Dobro, a kako je onda nastala ova raspričana fotografija?
- 07:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #
13.06.2005., ponedjeljak
NI P OD PEKLA!
Ti bokca, da sam znao da je Chichi u Čakovcu, pričekao bi je pred školom, baš onako kako sam čekao generaciju njene bake. Ovako sam mislio da ide u školu u Murskom Središću, pak sam polehke hodil, sve nogu pred nogu. Malo bi zastao, negdje popio kavu, negdje mineralnu, a onda se zaustavio u kući Franje Sakača. On je soboslikar, što se i vidi, jer je cijelu kuću i sva drveća oko kuće obojio. I dok smo nas dvojica razgovarali, o čemu ću pisati posebnu priču, zazvoni veseli telefon. Amba se javlja da je obranio diplomski rad na faksu, pa sad imam sina koji je dipl. ing. i poručnik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Gigo je jučer počeo sa snimanjem svog filma prvijenca. I što mi više treba.
Onda sam krenuo zaobilaznim putem prema Peklenici, jer je Chichi bila o školi. Nije mi se žurilo.
Kad se vratila iz škole, požurio sam i sreli smo se na njenom terenu, u Peklenici, vrlo lijepom naselju kraj Murskog Središča.
Peklenica je mjesto gdje se još u 19. stoljeću vadila nafta i maščoba za konjsku zapregu, kolomast. Ovdje to zovu pekel, pa je i mjesto dobila pakleno ime, premda mu, koliko sam vidio ne odgovara. Prije bi se moglo reći da je riječ o pravom Raju u Peklu, jer i moja današnja domaćica, Chichi, više izgleda kao rajska djeva, nego coprnica.
Kad malo odmorim, idemo na njenu ranč s konjima i ovcama. Kad sam Chichinu mamu pitao jesu li ovce opasne i grizu li, ona me začuđeno pogledala i rekla ono dugo – Neee, pa kaj bi grizle?!
No, dobro, bumo vidli grizu li ili ne, a morti neka izrazi želju da se sama obrće na ražnju, vrag će ga znati...
- 16:16 - Komentari (5) - Isprintaj - #
MESAP U NEDELIŠĆU
Mesap je kratica, a znači Međimurski sajam poduzetništva. Pa kad se već nađoh u Nedelišću, hajde da pogledamo što nam to nude poduzetnici.

I nije mi bilo žao. Nagledao sam se rasnih međimurskih teških konja, traktora svih vrsti, od onih teških, do lakih, gotovo sportskih. Bilo je tu motora, bicikla, automobila...

Posebnu pažnju znatiželjnih posjetitelja privukli su brojni proizvođači vina. Međimurci drže do svojih vinogradarskih proizvoda, tim više što je posebna komisija kušala sva vina, a nagrađivala samo ono što valja. Naravno, nitko nije izložio delanec ni glavobolec, nego se svatko htio pohvaliti svojim vinom. I mene su nudili da kušam, ali ujutro i nisam bio raspložen, onako gladan, na vino. Naravno, najbolje je prošlo Agromeđimurje za svoja kvalitetna vina, moslavac, pinot bijeli i sauvignon. Sva su ta vina od izabranih bobica. Dakako, bez zlata nije mogao proći ni mađarski predstavnik Degenfeld za svoj tokajac, andante i, naravno, moslavac.

Ono što me je posebno oduševilo su – kolači. Međimurke su se zaista potrudile, pa su ljubitelji međimurskih slatkih specijaliteta, naročito klinci, došli na svoje.

I, tako, razgledajući sve i svašta, od kompjutora do kupaonica, od vrata i prozora do tekstilnih uradaka, od raznih vaga (tko na život svoj polaže, taj se često važe) do svakojakih kućnih potrepština, ogladnio sam.
Naravno, na sajmu je bilo postavljeno nekoliko šatora u kojem su prodavali ćevapčiće, kobasice, kotlete i slične proizvode. Budući da se nisam mogao odlučiti što ću, pogledao sam sve što u šatorima i kioscima nude.

A u posljednjem šatoru iznenađenje: deseci vrsta golubova, kokica, zečeva, kunića, raznih ptica pjevica i dva pijevca kapitalca. Njihov gazda, koji je valjda kušao svako vino, samo je ponavljao da ih je zabunom kesne navinul, pak kukurikaju i u deset ujutro.
Naravno, iskoristio sam prigodu pa sam najljepšeg zeca poklonio dragoj unučici Ifi, a Annie de Svima Nama poslao sam rasnog goluba. Ptici Trkačici htio sam poslati pijevca, ali nisam našao ni jednog koji bi je budio tek kad se naspava.

I još samo ovo: u Međimurju nema puno konja. Konji su, srećom, postali ukrasne životinje. Ore se traktorima, vozi luksuznim automobilima. Zato je na izložbi bilo svega desetak prekrasnih kobila i dva rasplodna ljepotana. Jedan pravi teški međimurski konj, a drugi bijeli poni ili tako nešto. Budući da su bili okruženi samim konjskim ljepoticama, malo su se uzbudili, pak su posjetitelji, a naročito posjetiteljke, sa smiješkom pogledavali što će se dogoditi.
Dogodilo se nije ništa, a meni je bilo jako smiješno što se onaj mali poni toliko uzbudio. Viš ovog malog kaj se uzrujal! A kaj more siromaček, ovak mali. Na kog bi on skočil, kad je svaka višla od njega za metar, rekla je gospođa u najboljim godinama svojoj, nešto mlađoj prijateljici.

Sa sajma sam otišao gladan, a u Čakovcu sam pojeo pravi međimurski specijalitet - picu. I naučio da u Varaždinu ne valja jesti ćevapčiće, a u Čakovcu - picu.
- 07:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #
12.06.2005., nedjelja
VUOLARIJA
Između Preloga i Čakovca, gotovo na pola puta, smjestilo se malo mjesto Vularija. Malo mjesto s lijepim kućama i ugodnim kafićem Viktorija.
Svratih u kafić na uobičajenu kavicu i pola litre mineralne. Na terasi sjede tri mladića i osvježuju se pivom. Očito su završili posao, pa odmaraju.
I, kako to biva, povede se razgovor sa strancem koji je uhodao u mali grad. Njih zanima moj štap i ja im ispričah priču o štapu i hodanju.
Mene je pak zanimalo što znači ime naselja – Vularija.
- Negdar je ovdje bilo puno vuolova, kaže onaj najmlađi. Stari bi rekli da je tu bila duomovina vuolova. I tak je mjesto dobilo ime po, kak vi kažete – volovima. Nama je nekak bliže reći vuolovima. Vremenom se ono o izgubilo, pa se mjesto zove Vularija. Kak Hungarija, ne?!
- 23:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #
VOĐEN SNOVIMA BARBARE OTHMAN
Upravo sam se vratio iz Nedelišća, a čini mi se da još uvijek izlazim iz Ludbrega.
U tome je nedostatak ovakvih tekstova. Htjeli biste sve reći, a kažete vrlo malo. Tako ni ja o Ludbregu nisam rekao gotovo ništa. Ne mislim na suhe činjenice u prilično vlažnom zraku, nego o dojmovima koje neko mjesto ostavlja na vas, zahvaljujući stanovnicima tog mjesta.
Tako si uopće ne postavljate pitanje: o kojem je brijegu riječ? Naime, Ludbreg se ugodno smjestio u ravnici. Tek južnije su obronci Kalnika!
Dumam ja o tome i danas, a tražio sam odgovor i ono jutro kad sam napuštao mjesto ugodnoga druženja.
Jedno vrijeme uopće nisam znao kamo idem.
U Selniku sam iz čista mira skrenuo s puta i ušao u dugu vijugavu ulicu Vladimira Nazora. Uobičajen štimung, onaj iz jedne tipično slavonske pjesme Tita Bilopavlovića, koja je, kao sve dobre pjesme, prispodobiva i Zagorskoj podravini: ... džukci laju, bećar je u raju...
Zaustavio sam se pred jednom kućom pokraj koje se gradi, čini mi se garaža. Kuća je katnica, lijepa, sva u cvijeću. Ispred kuće orah i neke ukrasne biljčice.
Iz susjedne kuće jedna je majka krenula s djetetom.
- Stanuje li u ovoj kući Barbara Othman?, pitam.
- Stanuje, kratko je odgovorila mamica i otišla s djetetom.
Sve je bilo nestvarno. I jutro, i džukci, i cvrkut grmuša i ostalih pernatih pjevica.
Pogledao sam gore na kat i vidio da sam trenutačno u Barbarinim snovima. Oni su me, naime, vodili točno do ove kuće oko koje čak i vrapci lijepo živžiču.
Mahnuo sam rukom na pozdrav i snovi su nestali.
Ne znam je li se tog trenutka Barbara probudila.
Uostalom, to uopće nije važno.
- 13:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #
SENZACIJA: KRAVE NA ISPAŠI!
Poslije točno 697 pređenih kilometara, na izlasku iz Preloga, nekoliko stotina metara od ceste, učinilo mi se da na livadi vidim krave. Koje li senzacije!
Zato sam skrenuo s puta i našao se u pravoj pravcatoj tvornici mlijeka u vlasništvu Mladena Novaka. Mladen je upravo čistio radna mjesta svojih sisatih radnica: krava. Neke od radnica-krava, baš su imale gablec, dok im je glazba, ne preglasno, svirala Četiri godišnja doba majstora Vivaldija. U tako opuštenom kravljem ozračju vodio se i ovaj ljudski razgovor.
- Ne mogu, vjerovati, kažem mladom, naočitom i vrlo simpatičnom, hajde da kažem, direktoru-vlasniku Mladenu Novaku, krave pa na livadi, na suncu!
- Moje su krave uvijek na suncu. Cijeli su dan na ovoj prostranoj livadi, ali ne udaljavaju se previše od štale. Tad su bliže glazbi.
- A tko ih čuva?
- Električni čoban. Cijelo sam imanje ogradio strujom. Krave pasu, kad dođu do čobana, ovaj ih blago pecne i one se okreću i dalje pasu.
- Koliko imate krava?
- 76! Ja sam ovdje najveći proizvođač mlijeka.
- Vi ili krave?
- Krave, ali ja sam im šef.
- Jeste li čuli za kravlju stipendiju?
- Pročitao sam to kod vas na Blogomobilu.
- Stipendiraju li koga vaše krave?
- Naravno, pa zašto bi se inače time bavio?
- Isplati li se?
- Isplati se rad.
- Što je s vikendima, godišnjim odmorima, državnim praznicima...
- I tad se jede, pije i - radi.
- Slušaju li vas vaše mliječne proizvođačice?
- I vi biste me slušali da vas tako pazim.
- Ali ja ne dajem mlijeko.
- Možda biste u nečem drugom bili korisniji.

Dalje nisam inzistirao, jer Mladen ima za sve odgovor.
- 06:02 - Komentari (4) - Isprintaj - #
11.06.2005., subota
KAKO SAM SPASIO MLADU GUSKICU
Evo, stigoh ovaj čas u Čakovec poslije 26 dugih, dugih kilometara. Osjećam se sjajno.
Naime, jutros kad sam prolazio kroz Otok, svega nekoliko kilometara od Preloga, zaustavili me nego bolno predpubertetsko gakanje. Baš sam prolazio pokraj nekog dvorišta u kojem sam vidio roditeljski par gusaka s malim guščicama. Bilo mi je bedasto što me stari gusan napada, pa sam se naljutio i krenuo dalje, ali ono bolno gakanje me ponovo zaustavilo. Gledam, gledam i napokon vidim. Mala guskica se zaglavila između dvije letve plota. Zato se oko nje okupila cijela obitelj, ali guske zaista nemaju pojma kako da iz takve nevolje spase svoje neoprezno mladunče.
Zvao sam i zvao vlasnike, ali se nitko nije javio. Onda sam se sagnuo i pažljivo gurnuo guščju glavicu prema dolje, jer je između kraja plota i zemlje bilo više prostora nego između dvije letve.
Dok sam to radio, mala je guskica još jače bolno gakala, a stari je gusan htio preletjeti plot i napasti me.
Dok sam ja gurao njenu glavu dolje, mala se guskica nije dala. Ona bi gore. Guram ja dolje, gura ona gore! Ipak, ja sam bio jači i oslobodio sam je. Odmah se oko nje skupila cijela obitelj i ona im je nešto mladenački gakala.
Zatim su se uputili prema sredini velikog dvorišta.
Stari gusan više nije siktao na mene, a prije nego što sam krenuo dalje, vidio sam da se mlada neoprezna guščica okrenula i rekla: – Ga, ga, gaaa!
- Ga, ga, odgovorio sam i krenuo dalje!
- 17:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #
10.06.2005., petak
MJESEC DANA!
Točno prije mjesec dana krenuo sam na ovaj put dug najmanje osam tisuća kilometara. Danas sam stigao u Prelog i tako ušao u treću županiju. Međimursku.
U ova 32 dana odhodao sam 695 kilometara ili 695.000 metara, što iznosi 21.719 km dnevno. Vjerojatno bih prohodao više da nisam nekoliko dana izgubio liječeći brojne žuljeve.
U ovih mjesec dana potrošio sam jedne hlače, jedne dobre tenisice, 8 pari čarapa, dvije potkošulje, troje bokserica, nekoliko metara živaca i osam svojih kilograma. A o lovi da i ne govorim. Najmanji su mi trošak baterije za GPS, za koje sam dosad iskeširao nešto više od 500 slatkih kunića.
Najskuplje je spavanje, možete samo misliti.
Najviše su me impresionirali takozvani obični ljudi. Njihova mudrost, smisao za praktičnost, totalna apolitičnost i spremnost da vam pomognu.
Nije bilo dana da se pokraj mene nije zaustavilo barem tri automobila. Vozači su mi ponudili da me malo povezu, kao neće nitko znati. Naravno, zahvalio bih na ljubaznom pozivu.
Kisnuo sam, ali se i znojio onih nevjerojatno vrućih dana.
Snimio sam gotovo dvije tisuće fotografija.
Prošao kroz tisuću naselja.
Družio se s djecom, lijepim damama, simpatičnim ljudima i neodoljivim blogerima.
Neobično su me se dojmili varaždinski studenti.
Hala odavno čitam. Sad ga i znam. Upravo je onakav kako piše. Cijenim njegovo gostoljublje, poštujem prijateljstvo koje mi je ponudio, a divim se silnoj želji za učenjem. Miran je i razložan. Uostalom, što reći o čovjeku koji sukobe sa svojim klincima, pa i kad su krivi, rješava razgovorom?!
Hale, Hale... lijep si čovjek.

Jesam li ikad htio odustati?
Da, jesam. Katkad sam se uhvatio u želji da skinem onaj ruksak sa sebe i bacim ga u tri... stara bunara, da skinem cipele i bacim ih u grmlje pokraj puta, bacim svu onu tehniku sa sebe i vratim se doma prvim autobusom. Osobito mi je teško navečer, kad mi se čini da imam nekoliko tisuća rajsnegli u tabanima. Kad me ramena nesnosno bole.
Ali, već negdje oko četiri ujutro, dižem se i jedva čekam da krenem dalje.
Jednom ću pisati o tim bolnim razmišljanjima. Naućio sam da sve što boli - proći će. A sve što ne boli - boljet će. A to dosad nisam znao.
Evo, sad ležim i pišem. I mislim: ako ne budem mogao hodati kao svaki čovjek, dakle na nogama, hodat ću na rukama. Sad ću se dići i – trenirati.
Eto, mile blogerice i uvaženi blogeri, začas prođe mjesec dana. Još samo jedanaest mjeseci!
- 22:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #
09.06.2005., četvrtak
LUD(ILI PAMETAN)BREG?
Zapravo to uopće puno ne košta.
To da daš nešto love nekom likovnjaku da opremi vrijednu informaciju kao turističku atrakciju, dostupnu svakom putniku namjerniku. Naravno, tako opremljena informacija mora biti na mjestu pokraj kojega se mora proći. Tako uopće ne trebate takozvane turističke mahere koji laprdaju sve i svašta, kao da im je svaka riječ zlata vrijedna. A nije.
U Ludbregu je svaka informacija, na koju sam naišao, znalački napisana i opremljena. Ništa joj se ne treba oduzeti, ništa dodati. Prava blogerska informacija: kratka i jasna.
Moji domaćini - Hal, Dragutin i Boris Crnković - očito zaljubljenici u svoj Ludbreg, jednostavno su me vodili od jedne turističke atrakcije do druge, a ja sam trebao samo škljocati mobitelom i upućivati to Dariju na daljnju distribuciju.

Tkogod štogod mislio o legendi da je Ludbreg Dan Centrum mundi središte svijeta – točno iznad kojega se rukuju Hal i Dragec Crnković - ovdje se mora priznati barem nešto: Ludbreg je bio grad svjetski rekorder.
Jer je u onom mračnom dobu, kako voli dramatičnim glasom govoriti saborski zastupnik Ivo Lončar, Ludbreg imao tri puta više zaposlenih nego stanovnika.
Tu su se od pamtivijeka događala svakojaka ljudska i religijska čuda, a jedno od njih je i najnovije: naime, Ludbreg čak nije uspjela uništiti ni ona čuvena hrvatska pretvorba, kad se nešto pretvaralo u ništa. U Ludbregu je ipak dosta toga ostalo.

A to je li staro ilirsko, keltsko, rimsko ili hrvatsko naselje dobilo ime po križaru Lodbringu ili po onoj nesretnici koja je, nakon što joj je mrski Turčin drpio dijete i nestao s njim u šumi, uskliknula: Prokleti taj ludi brijeg!, uopće nije važno.

Meni se čini da ovdje ništa nije ludo. Naprotiv. Samo kaj Ludbrežani čkomiju i delaju.
O onome o čemu čkome drugi ispredaju legende, a od onoga kaj delaju lijepo žive.
Pa bih ja danas mogao uskliknuti: Pametan je taj – Ludbreg!
- 14:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #
LUDBREŠKI NEPONOVLJIV DOŽIVLJAJ
Posljednja dva kilometra, od trideset koliko sam prošao od Varaždina do Ludbrega, protekla su mi u mobiteliranju. Najprije me Barbara Othman pitala gdje sam. Mislio sam da je mama vozi k meni. Potom me je Hal, moj domaćin u Ludbregu, izvjestio da mi je rezervirao mjesto u hotelu Crnković, u samom središtu grada. Onda mi je Barbara rekla da ćemo ići najprije u školu u kojoj njena mama predaje glazbeni odgoj. Pa Barbara javlja da dolazi pred mene. Zatim mi objašnjava gdje je škola.
Sve je to u redu, mislim, prolazeći pokraj groblja, nedaleko od škole, ali gdje si ti, Barbara? Još prije, sam jednoj ruži oteo prekrasni bijeli pupoljak. U borbi s njegovom mamom -ružom, bilo je i krvi. Ruža mi je dobro izbola prste prije nego što sam joj iz naručja oteo pupoljak.
A Barbara kao da me čula, pa javlja da trči prema meni.
Na ulasku u školsko dvorište nema nikoga, pa ni Barbare.
Sve što sam pripremio za nju, propalo je. Ali zato nije propalo ono što je ona meni priredila!
Naime, dvadeset metara pred školom, odjednom je sve oživjelo. Iz škole je nahrupila horda vesele djece i začas su me okružili.
Vjerujte, teško me je iznenaditi, ali sam ostao bez teksta. Dvjestotinjak klinaca okružilo me i počelo pljeskati. Osjećao sam se kao maratonac koji pobjeđuje u olimpijskoj biser-utrci.
A onda se iz skupine izdvojila jedna klinka, zagrlila me i cmoknula u obraz da mi i sad zuji u glavi.
Ta je klinka bila Barbara. Na pravom sam mjestu.
Poslije poljupca počeo je drugi dio programa. Vođen Barbarom, njenom mamom i profesorima u ludbreškoj školi, prolazio sam kroz špalir učenika koji se stalno nešto vikali, smijali se i neprekidno pljeskali. Sve do zbornice. A u zbornici su me čekali preostali profesori. Barbara i njena mama predstavili su me svima, a ja sam nešto zbunjeno odgovarao na brojna pitanja.
I kad sam mislio da je program dočeka gotov, opet je slijedilo iznenađenje. Barbara, njena mama i još jedna lijepa gospođa, valjda direktorica škole ili tako nešto, odveli su me u jedan simpa razred. Valjda najbolji glazbeni razred u Hrvatskoj. Djeca su mi pjevala, a Barbarina mama svirala je na glasoviru. Bilo je fantastično. Ta djeca zaista znaju pjevati. Naravno, s njima mi je pjevala i Barbara.
Poslije sam morao održati predavanje o sebi, ali ja sam pričao o Blogu i Dariju, o kompjutorima, o Barbari, o svojoj djeci, o Halu, o Ifi, o mome bestjelesnom Bjestelesnoj, Ptici Trkačici, Annie de Mennie, o mojoj prvoj i vječnoj blogovskoj ljubavi Beštijici, Big Mamici, mirisnoj Bugenviliji, zapravo o svim blogericama i blogerima.
Onda su mi pokazali cijelu školu, pa i sportsku dvoranu (u kojoj je Barbara pokazala da joj ni nogomet nije stran, pa je u G-duru šutnula loptu u same rašlje rukometnog gola), brojna sportska igrališta, sve školske hodnike ukrašene cvijećem, likovnim i literarnim radovima, pa i jednu glazbenu kabinu iz koje klinci, u doba odmora, puštaju sami glazbu koja im se sviđa.
Naravno, sve ovo što sam opisao snimio je nastavnik tjelovježbe, jedan fantastičan entuzijast i uspješnik u svome poslu. I to na razini Hrvatske. Osim što vježba djecu, on kamerama vodi neku vrst video-dnevnika škole.
Cijeli taj doček trajao je valjda cijeli sat, a potom me Barbara prepustila Halu. Koji je vrlo ugodan i vrlo obrazovan čovjek. S Halom sam u društvu proveo ugodan sat, a onda me je umor svladao.
Zaspao sam s Prevertom u glavi:
Sjeti se, Barbara,/oko Ludbrega je puhalo cijeloga dana/a ti si stajala nasmijana...
- 05:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #
08.06.2005., srijeda
DVIJE KOŠARICE
Dug i vjetrovit put.
Od Varaždina do Ludbrega cestom prema Koprivnici i Osijeku. S lijeve strane Varaždinsko jezero i Drava, odakle puše severec-kozodorec. S desne strane obronci Topličkog gorja koji polako prelaze u Kalničko gorje. Uredna polja, uredna naselja. Tamo kod Šemovca skrenem na sporedni put, prema Jalžabetu. Tu je osnovna škola, Košarica 1.
Onda ravnica, uznemireni fazani, Topličica i Bednja što žubore jedna uz drugu, kao dvije najbolje prijateljice. Pa Jalžabet.
Zanimljiv susret sa ženom koja svoj teret nosi na glavi. Lako me je dostigla i, bez žmigavca, prestigla. Zatim je stala i rekla:
- Joj, gospon, kaj vam nije teška torba za ramena. Stavite je na glavu, ovak ka sam ja stavila svoju torbu, pak bu vam lakše!
I ode.
Tek što prođoh onu tablu koja označava da je područje Jalžabeta završilo, ugledah lijepu veliku kuću. Izgledala je kao dobro zamišljen hotel, pa svratih da vidim što je. Upravo me tada nazvao Mitar Kavkaz. Ako sam ga dobro razumio, pun je organizacijskih problema oko izbora najljepšeg športaša Hrvatske. Ne znam koga su popularni komadi izabrali. Naime, zaboravio sam upitati Mitra. A zaboravio sam zato, jer me pred velikom kućom dočekala vrlo ljupka, ma što ljupka, vrlo, vrlo ljupka!, medicinska sestrica. Ta velika kuća je Dom za starije osobe.
- O, to je nešto za mene, rekoh ljepotici-sestrici, nakon što joj se predstavih.
- Uđite unutra, reče mekim i obećavajućim glasom.
Koji li sam ja srećković, pomislih, ali kad uđoh tamo me dočeka Košarica 2.
Sad sjedim u Boniju, ugodnom lokalu u Vrbanovcu i pišem. A ne bih pisao da mi nije potreban odmor i kavica. A toga ovdje ima.
Upravo me nazvala Barbara Othman. Čekat će me kilometar-dva ispred Ludbrega.
A sad evo košarica.

KOŠARICA 1
Osnovna škola u Šemovcu izgledala mi je vrlo šik. Mala i uredna. S lijepom i radosnom djecom. Još kad me upraviteljica dočekala s osmijehom, mislio sam da sam u nekom ljubaznom raju.
Nakon što sam upraviteljici objasnio tko sam i što radim, te izrazio želju da me odvede u jedan od razreda, ona me odvede u zbornicu gdje me predstavi ljupkim učiteljicama. I njima sve objasnih, pomalo kuštravo i razbarušeno.
Direktorica me odvede u jedan od dva četvrta razreda. Bio je veliki odmor i djeca me lijepo dočekaše. Baš sam bio u najboljoj spiki s klincima, kad eto ti direktorice i reče da je učiteljica tog razreda zabranila da fotografiram djecu.
Ja sam pristojan dječak i zahvalih učenicima na veselom dočeku, upraviteljici na ljubaznom prijamu, a strogoj učiteljici ne rekoh ništa. Samo sam pomislio: da sam dječak i da idem u ovaj razred, ne bi mi bilo drago da mi je ona učiteljica.
Srećom, upraviteljica je uzela ovu internet adresu, pa se nadam da će još danas vidjeti ovaj tekst.
A ja sam se natovario s učiteljičinom košaricom, mahnuo razočaranoj djeci i opsovao nešto sebi u bradu. Ne sjećam se što, ali nadam se da psovka nije bila ružna.

KOŠARICA 2
Dom za starije osobe zvuči prilično neodređeno. Zato uđoh za ljupkom sestrom. Kad tamo, se desne strane, dnevni boravak u kojem sjede stariji ljudi i gledaju TV program.
- Dobar dan, milena generacijo!, pozdravih ih.
Nitko mi ne odgovori pozdravom. Ljudi sjede i bulje u TV program, a u očima im vidim da su u nekom svom posebnom svijetu, u nekim drugim prostorijama. Valjda u onim gdje su živjeli prije nego što su ih smjestili ovamo. Valjda u kućama i stanovima, među veselimunucima i praunucima.
Stvarno, ljudi, odavno ne vidjeh na jednom mjestu toliko odsutnih pogleda. Baš mi je zastala knedla s velikim kokosovim orahom u grlu.
Gledam ljupku ljepoticu-sestricu, a onda se ispred nje progura jedna stroga veeeliiikaaa teta.
- Gospodine, ovdje vam nije mjesto, reče.
- Kako nije, kad mi je ovdje generacija, našalih se.
A onda mi ona objasni da mi ne može dopustiti slikanje stanara, jer je ovo privatni Dom, a fotografiranje mi može dopustiti samo vlasnica. A vlasnice, pogodile ste, nije bilo.
Nje je bilo puno više nego mene, premda i mene ima poprilično. Osim toga, moji si brkovi njegovaniji. Zato se pokupih i odoh žurnim korakom. Naravno, s novom košaricom.
Iza mene osta začuđena ljepotica-sestrica i moja šutljiva milena generacija.
- 13:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #
ZEBEC
I tako ja polako šepesam, ne da mi žulj da skakučem, kad pokraj mene zaškripaše gume. Okrenem se prestrašeno, misleći da se opet neki, ne, zeza s mojim živcima, kad ono – Zebec. Dražen Zebec, molim lijepo!
Zebec je još jedan moj varaždinski ratni drug. S kojim baš imam onih pravih ratnih priča. Izgrlismo se, izljubismo se i odemo na kavicu na igralište Varteksa. Tamo upoznah Herjavca i još neke mladiće.
Malo slušah što pričaju, malo fotografirah. Naravno, slike završiše na ovoj stranici, što izazva nekoliko neuobičajenih mobitelskih razgovora.
Najprije je Zebec nazvao svoga ratnog zapovjednika, brigadira Mladena Mikolčevića – Padobranca, a meni je rekao da me hoće pozdraviti zajednički prijatelj. Odmah sam prepoznao Padobrančev glas.
Da mu se revanširam, ja pozvah Sulejmana Tabakovića i rekoh Zebecu da ga hoće pozdraviti zajednički prijatelj. I on je odmah prepoznao Tabin glas.
Potom zasvira njegov mobitel i ja čuh ovo: Moja slika? Gdje? Na internetu! Molim? Koji Blogomobil? Stranica onog čudaka što hoda Hrvatskom? Jebo te on! Da ja sjedim s Herjavcem. Otkud ti to znaš? Na slici smo. Opet taj blogomogobogomobil! Uh, čovječe, pa to je nešto ozbiljno. Dobro, hvala ti. Saznat ću ja tko je to, pa je onda najebo!
Poslije smo se Zebec i ja izdvojili. Imamo o čemu pričati.
Ne bojte se, ne o ratu.
, Zebec, kao ni ja, ne voli pričati o ratu. To je bilo i prošlo, kaže, valja se okrenuti životu. I Zebec se okrenuo životu kao poduzetnik. Ima malu tvornicu, dobro, ne baš malu, Elektromehaniku. Proizvodi specijalne krevete za njegu, noćne ormariće, stolove za masažu, kolica za posebne namjene, relaks mehanizme i invalidska pomagala.
I dobro mu ide, jer Zebec voli raditi. U tvornici je zaposlio cijelu obitelj, ženu, djecu i nećaka. Ne znam ima li koji Zebec koji ne radi u njegovoj tvornici.
Pozvao me da ga posjetim u Donjem Ladanju, općina Maruševac.
I ja ga jučer posjetih.
Zekali smo se malo po pogonima. Htio mi je pokloniti kolica za posebne namjene, e ne bi li sjedeći prohodao ovaj put. Rekoh mu da bih uzeo kolica, ali da su Mercedes. Kad sam mu se požalio na kroničnu neispavanost, ponudio mi je jedan vojnički krevet, jer, kako kaže, najbolje se spava u vojničkom krevetu. I, bračnom, rekoh mu. Da, ali tek poslije nekoliko godina braka, reče.
I, tako, štos po štos i ja krenuh natrag.
Kad god nađem kojeg prijatelja, uvijek se izgubim u nekom od vremena, pa se teško vraćam u ovo doba. A ovdje opet kiša pada.

A sad lijepo kompjutor u ruksak i put pod noge. Čeka me dalek put do Ludbrega. A tamo me čeka jedan naš bloger i, naravno, izvrsna pjevačica, čarobnog glasa, i prijateljica – Barbara Othman.
- 05:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #
07.06.2005., utorak
PUBERTETSKA PRIČA
Nikad neću zaboraviti davnu nogometnu utakmicu između Varteksa i Hajduka u polufinalnu negdašnjeg Kupa Maršala Tita. U to sam doba bio u jednom od svojih brojnih puberteta, dakle zaljubljen i vidovit. Dakako, navijao sam za Varteks, jer sam lokal patriot. Naime u to doba nisam izlazio iz lokala. Šalim se. Moja ljubav bijaše bila Varaždinka, a odavno je poznata ona narodna: odakle ti je žena, odatle si i ti. (Zato sam valjda ovakav - odasvud!)
Bilo kako bilo, Varteks je pobijedio i ja sam slavio. Ni danas mi nije jasno što imam slaviti tuđe pobjede, ali tako mu je to.
I sad dolazimo do teme. Žan Miljenović. Jedan od najboljih igrača Varteksa u ono doba. Oženio je prijateljicu moje žene. A muž prijateljice moje žene i moj je muž, pardon, prijatelj. Naime, stari je Tkalčec, Žanov punac, imao tri kćeri. Tri sestre. Kao u Čehova. Ili varaždinskog Čehova sa k – Čehoka. Elzu, Zlatu i Zdenku. Žan voli sredinu, pa je oženio Zlatu. Kapa, također igrač Varteksa – Kapustić, oženio je malu vragoljastu Zdenkicu, a Elza se udala za Zagrebačku banku.
I nas smo se dvojica skompali. Malo mineralne, malo vina. Onda malo vina, pa malo mineralne. Između koji čvarak ili domaći špek.
Unaprijed smo slavili pobjedu Varteksa nad Vardarom. Pokazalo se da ne valja unaprijed slaviti, jer su neki sve učinili da Varteks ne bude pobjednik. Žana je pozvalo u vojsku, a još im dva igrača kaznilo. I Varteks je izgubio.
Poslije sam se rastao od žene, ali nisam od prijatelja. I kad god dođem u Varaždin, javim mu se.
Tako je bilo i ovih dana.
Zaboravio sam reći da Žan ima sina, Dadeka, vršnjaka moje Nataše.
E, taj je sin, onda kad je zagrmilo 1991. otišao u rat. S Pumama je obišao sva ratišta. I zaradio čin časnika, čini mi se, poručnika. U Varaždinu ga znaju kao Bronksa, ali ja na taj nadimak ne pristajem. On je za mene uvijek mali Dado.
Nismo se vidjeli godinama, pa nam je Žanova žena, Zlata, narezala malo suhomesnatih delicija, skuhala jaja i počastila nas s mineralnom. Naime, mi smo u godinama kad smo ostali kod 50 % navika. Dakle, mineralna bez vina. Čvarci bez špeka. Žena bez seksa.
Priključio nam se Dado i razvila se lijepa priča o prošlosti i prošlosti. Ljudi, kad se nađu rijetko razgovaraju o budućnosti. A mene zanima Dadekova budućnost. Naime, Dado više nije profesionalni vojnik, sad je u mirovini. Žan se šali da primaju tri mirovine, a to je kao jedna osrednja plaća. A ja bih volio da se Dado primi nekog posla. Jebeš mirovinu u tim godinama! Žan, premda u mirovini radi. Trenira juniore varaždinske Slobode.
- Čuj, veli, vrijeme mi, čini se, prolazi korisnije. A i klinci buju dobri nogometaši. Imam im kaj pokazati, ne.
Ne razgovaramo o ratu, u kojemu smo bili i Dado i ja, jer kao da danas nije popularno razgovarati o danima kad smo branili i obranili svoju domovinu.
Družili smo se cijelo popodne. A potom otišli na igralište Varteksa, gdje smo sreli ondašnjeg golmana Jureca. I opet krenusmo u one kasne šezdesete godine. Htjeli smo odigrati utakmicu na dva mala gola, ali smo se zadržali na dvije male mineralne, a Jurec na pivu.
Navečer sam se jedva vratio u ovo doba. Kad ono – kiša.
A od puberteta je ostala samo ova mala priča.
- 17:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
SVAKI DAN BOŽIĆ I NOVA GODINA
Zanimljiva je ova fotografija snimljena u Vinici kraj Varaždina, u ponedjeljak 6. lipnja.
Mlađi blogeri, a starih više ni nema, zasigurno se ne sjećaju filma Svake noći Nova godina. Film je tako davno prikazivan, da se ne mogu prisjetiti ni režisera, ni scerarista, a ni glumaca. Jedino čega se sjećam je da je riječ o nekom mondenom lokalu u kojem se svake noći, kao, čeka Nova godina. Kao, svake noći je vrhunsko raspoloženje, zabava sve to.
U Vinici su, kao što vidite, napredovali.
Njima je svakoga dana i Božić i Nova godina.
- 12:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #
TRI KRATKE PRIČE
Iz bilježnice vadim ove tri kratke priče. Naime, jučer sam imao prilično naporan da, što ste mogli zaključiti praćenjem fotografija, pa sam se vrlo kasno vratio u Pansion Maltar, prilično mokar.

VIŠAK PROIZVODA
Prolazeći nedavno kroz Vidovec, pokraj Varaždina, primijetio sam da mnogi žitelji tog mjesta imaju ispred kuće stol na kojem prodaju svježe povrće i voće, uglavnom luk, krumpir i jagode. Vrag mi nije dao mira, pa sam upitao jednog takvog prodavača i evo što mi je rekao:
- Čujte, ja ovo, kak bi rekli, proizvodim. Kad sebi spremim ono kaj mi treba za celu dugu godinicu, onda ovaj višak, kaj vidiš na stolu, prodam onome kaj to, bumo rekli, ne proizvodi. Za peneze koji dobijem za ono kaj je višak mog proizvoda, ja si kupim ono kaj ne proizvodim i kaj mi doma fali. Recimo, cuker ili kompjutor. Jer danas se nemre ni bez cukra, ni bez kompjutora!


KRAVLJA STIPENDIJA
- Kako školujete djecu?, pitam jednog stanovnika Donjih Ladanja, kraj Varaždina, koji u Zagrebu školuje dva studenta.
- Imaju stipendiju.
- Općine?
- Ne, kaj bi! Imaju kravlju stipendiju.
- Ne razumijem?
- Kaj ne bi razmeli! Vite, ja imam pet krava. Jedna krava ospkrbljuje mene i moju obitelj s mlijekom, sirom, vrhnjem i putrekom. Druga krava hrani ostale krave. Od njenog mlijeka, kaj prodam, kupim im vitamine i ono kaj im treba. One tri, kaj su mi preostale, školuju moju djecu. Eto, to vam je kravlja stipendija.


NOVA NARODNA POSLOVICA
Stojim ispred dvorca u Maruševcu. Tamo sam posljednji put bio prije tridesetak godina, kad nas je tamo vodio Gustav Krklec. Što sada tada zbivalo, tema je druge priče, koja nema veze s ovom.
Dakle, dvorac Maruševac, vidite po slikama, prilično je uščuvan. Gdjegdje poneko razbijeno staklo. Virim kroz prozore, unutra pustoš.
Tamo kod vodoskoka, ispred samog dvorca, sjede tri mladića i razgovaraju uz pivo. Lijepo ih pozdravim i predstavim se. Pitam ih zašto je dvorac tako pust.
- Ha, čujte, dvorec je štel kupiti naš sused kaj se bavi seoskim turizmom. Štel ga je urediti, onak kak izgleda Trakoščan, ali mu dečki nisu dali.
- Koji dečki?
- Oni kaj upravljaju svim i svačim. Dečki su procijenili da je bolje da dvorac propadne, neg da se seljak obogati. Prije je kod nas bila popularna ona izreka – dabogda susedu krava crkla. Sad smo to popravili, pa govorimo: dabogda se susedu dvorec srušil!

- 07:41 - Komentari (3) - Isprintaj - #
06.06.2005., ponedjeljak
NOVI MAJUR OLITI NOVI MAROF
Da nije Grebengrad izgorio u požaru ne bi bilo ni Novog Majura, to jest Novog Marofa.
Naime, po toj priči Grebengrad je sagrađen u XII. stoljeću. Bio je obitavalište mnogih velikaških obitelji, sve dok nije došao u vlasništvo obitelji Erdődy. Naime, jedan od Erdődyja, Jurica, oženio se i tako je cijela obitelj stekla vlasništvo nad vlastelinstvom.
Ne znam što bi na to rekla obitelj Patačić budući da se Novimaroff spominje u pravovaljanoj ispravi, nešto ranije nego je Jurica domazet doselio punici, kao vlasništvo Nikole III. Patačića.
Nadam se da će modernizirana hrvatska gruntovnica riješiti sve nejasnoće, ako ovdje ima ikakvih nejasnoća.
Budući da ne mogu pješačiti prošlošću, evo me, zahvaljujući eksperimentalnom vremeplovu drage mi unučice Ife, u prezentu i već šećem parkom lječilišta za plućne bolesti.
Naime odavno želim prošetati tim parkom budući da je upravo u ovom lječilištu umro, kasnih dvadesetih godina prošloga stoljeća, Đuro Sudeta, meni vrlo drag pjesnik. Pokušavam u parku identificirati drveće pokraj kojega je, u ono doba, šetao pjesnik. Ima tu dosta starih drveća koje bi, kad bi pamtilo, moglo upamtiti tužnog mladića.
Ptice cvrkuću, bolesnici šeću, drveće šuti i pamti, najvjerojatnije i samu Luiseu Erdődy, koja je inzistirala na ovom lječilištu.

Negdašnja općina Novi Marof, danas je grad koji je kulturno, prometno i administrativno središte za još 22 naselja. Najbrojniji je sam grad s 2000 stanovnika, a najnenaseljenije je selo Paka sa svega 82 žitelja.

Ako kojim slučajem dođete ovamo moći ćete uživati u sportsko-rekreacijskom centru u Topličici i Grebengradu, s planinarskim domom. Moći ćete loviti, šetati među brojnim nivogradima, a oni koji vole seoski turizam dođi će na pravo mjesto.

Premda Novi Marof, zajedno s naseljima, ima svega oko 14.000 stanovnika, može se govoriti i u privredno uspješnom kraju budući da se ovdje može raditi i zaraditi u brojnim poduzežima. Kako u tekstilnoj industriji, tako i u industriji građevnog materijala, obućarkoj, drvoprerađivačkoj industriji, a ovdje ima i dosta poduzetnika.

U novomarofskom kraju rođeni su slikari Mirko Rački, Ivan Rabuzin, Franjo Klopotan, a dio svoga života ovdje su ostavili i slikar Oton Iveković, književnici Mirko Bogović i Antun Nemčić, a ne smijemo zaboraviti ni damu Lujzu Erdödy, začetnicu marofskoga zdravstva.

Budući da pamtim mnoge anegdote, tako sam i upamtio anegdotu sa slikarom Mirko Račkim. Tamo negdje 1979. godine trebao sam nekako neuobičajeno čestitati velikom slikaru 100. rođendan. Dumao sam i dumao i smislio da je najbolje ako na jednom mjestu zabilježim što se sve u njegovu stogodišnjem životu dogodilo. Što je izmišljeno, koji su se ratovi vodili i slično. Bio je to prilično impresivan popis. Dan nakon što su novine, eto ti Račkog u mojoj redakciji na Gornjem gradu. S vrata je poviknuo gdje je onaj Mujičić. Mislio sam da sam nešto zanitao, pa se stari slikar došao žaliti. Začas su ga okružili moje kolege urednici i čestitali mu rošendan, našto je on svakoga pitao kako se zove. Ja mu nisam prišao, sjedio sam za stolom, i čekao bujicu negodovanja.
Napokon, glavni urednik dovede velikog slikara za moj stol i predstavi me. Podigao sam se, a Rački mi je prišao i zagrlio me:
- Svaka ti čast, rekao je, mogao sam i umrijeti a da nikad ne bih znao što se sve u mome stoljeću života dogodilo!

Za nekoliko dana, 13. lipnja, Novi Marof slavit će svoj dan i ja koristim prigodu da ima zaželim dobru zabavu i sve što ide uza slavlje.
- 07:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #
05.06.2005., nedjelja
AUTOMOBIL I MALA VJEŠTICA
Na povratku iz Novoga Marofa, u Presečnom me je presrečnuo Krešo Meštrić, vlasnik ugodnog restorana Bednja. Vrućina je nesnosna i poziva me na hladno osvježavajuće piće.
Kad smo ulazili u lokal, pitam ga kako to da se lokal zove Bednja, a Bednja je dolje, prilično udaljena. Kaže, da je lokal nekad bio na Bednji, a kad su se preselili ovamo, ponio je sa sobom i ime lokala.
Uskoro nam se u razgovoru pridružila i njegova žena Verica.
No, što tupiš, već čujem glas gunđala u sebi. Koji te je to putopisni biser natjerao da činiš čovjeku reklamu zbog čaše hladne limunade?
Pa, evo priče.
Krešo me pitao kamo ću sve dalje i ja u jednom trenutku spomenuh Vinicu, Opeku i grofa Bob Bellesa. I, razvi se priča. Spomenuh da je Bon Belles prvi uvezao automobil u Hrvatsku, a Krešo će:
- Moja je baka u doba Bon Bellesova automobila bila djevojčica. Mi smo iz ovih krajeva. Ona je sa svoja dva brata sjedila na brijegu i gledala dolje na ovu cestu, koja nije bila, naravno ovakva nego prašnjavi puteljak. Baš u to doba, kako bilježe ondašnje novine, grof Bon Belles je automobilom došao u Novi Marof. I tako je moja baka vidjela taj auto. Auto su vidjela i njena dva brata, ali ona je dotrčala prva u selo i pohvalila se da je vidjela kočiju koja su jurila cestom, a da je nisu vukli ni konji, ni volovi. Naravno, otac ju je istukao, a kako je ona bila uporna, otac ju je zatvorio mjesec dana u kuću. Plašio se, naime, da je župnik i seljani ne optuže da je vještica. Jer tko je u to doba, a bijaše početak dvadesetog stoljeća, vidio da se kola mogu kretati bez konja ili volova?!
- A zašto je njena braća nisu podržala? Pa i oni su vidjeli ono što je ona vidjela!
- Jesu, ali kad su vidjeli da je ona dobila batine, onda su šutjeli, jer, kako mi je baka rekla, njen otac (moj pradjed) imao je prilično tešku ruku.

- 15:12 - Komentari (7) - Isprintaj - #
03.06.2005., petak
GROBLJE PUNO USPOMENA
Naravno, prošetao sam i glasovitim varaždinskim grobljem. Zapravo, parkom u kojem se grobovi jedva vide od uredno održavanih čempresa.
I, tako, dok šećem tim tihim i urednim parkom, prolazim i pokraj grobova ljudi koji mi i danas puno znače. Recimo, moja prva punica. Lijepa i dobra žena koju život baš i nije milovao.
Bila je učiteljica, isto kao i muž. Ali, muža su joj, mirnog čovjeka i uvjerenog Radićevca, odveli 1942. godine u Jasenovac, gdje je okrutno ubijen, isto kao i mnogi drugi Hrvati nekomunisti. Ostala je sama s troje djece. Nije se više udavala. Učila je drugu djecu, a učila i podizala svoju. Možete samo misliti kako je, onako mirna i učiteljski stroga, nastojala razumjeti tipa poput mene, prpošnog i uvijek sklonog nekim šalama, koje, ako ćemo pravo, nije razumjela.

Baka Đina, kako ju je zvala moja kćerka Nataša, bila je iz ugledne obitelji Režek. Njen brat Adolf Režek bio je glasoviti kemičar i pravo je čudo što mu rad nije vrjednovan Nobelovom nagradom. Predavao je kemiju na Veterinarskom fakultetu i čini se da mi je bio vrlo sklon. Kao osvjedočenom ljubitelju knjiga, poklonio mi je svoje stručne knjige, a posebno me oborio s nogu kad mi je darovao Krležin Izlet u Rusiju, tiskan 1925. godine, s posvetom samog starog dobrog Frica. Njih su se dvojica dobro znali te 1925. godine. Jer da nije tako, Krleža mu zasigurno ne bi napisao onako toplu posvetu.
Naravno, s tom knjigom sam se hvalio u svome društvu, tim više što je Krleža poslije doradio neke tekstove, dok neke druge nije tiskao u novijim izdanjima.
Sjećam se, osamdesetih godina mi je Rade Šerbedžija pričao o monodrami koju je napravio od Krležinih polemičkih tekstova. Monodrama se zvala Moj obračun s njima, po naslovu jedne od čuvenih Krležinih polemičkih knjiga. Nisam bio zadovoljan Radinim izborom, jer je bio nedorađen i nedorečen. To sam mu i rekao. Pitao me za rješenja, pa sam mu predložio drukčiji izbor, što je on prihvatio. Međutim, u tom izboru bili su i tekstovi koji su se nalazili u onoj knjizi koju mi je poklonio Adolf Režek. Rade me zamolio da mu posudim tu knjigu, e ne bi li je fotokopirao. Budući da je knjiga bila prilično pohabana, bio sam je dao jednom knjigoveži da je uredi. Odveo sam Radu knjigoveži, dao mu razrezane stranice i otada knjigu nisam vidio. Rade ju je jednostavno zaplijenio. I zato ne volim Radu Šerbedžiju. Jer je samoživ i jer ne poštuje tuđe uspomene. Kad smo se posljednji put sreli, hladno sam odbio svu njegovu glumačku srdačnost. Bilo je to prije više od godine dana. Obećao mi je knjigu vratiti, ali – magarac bio, tko Radi Šerbedžiji vjerovao!

Drugi brat moje punice glasoviti je slikar Ivo Režek. Adolf je bio skroman, tih i samozatajan, a Ivo je naprosto pucao od silne energije. Obojica su bili vrlo obrazovani i uza njih sam puno toga naučio. S Ivesom me, kako se potpisivao ispod svojih karikatura Ivo Režek, povezivao i smisao za humor. Bio je neodoljivo duhovit, a karikature su mu bile vrhunske. Režek pripada samom vrhu hrvatskoga slikarstva, ali ovdje ću se prisjetiti jedne njegove karikature, objavljene na naslovnoj strani Kopriva 1937. godine. Naravno, zbog te karikature Koprive su bile zabranjene, a ja ću vam je ovdje prepričati.
Karikatura označava vrlo prepoznatljivo pitomo Hrvatsko zagorje. Kod klijeti stoji čovjek u zagorskoj nošnji i drži kostur krave za povodac. Kostur je sav krvav, s krave je skinuto sve meso. Iz krvave glave objesio joj se jezik. Drugi čovjek, dolje pri dnu vinograda, nosi na leđima krvavu tešku vreću. U vreći je meso. Taj čovjek je odjeven u šumadijsku narodnu nošnju.
Ispod karikature je slijedeći tekst: - Stevane, ostao je još jezik!

Kad sam pronašao grob moje prve punice, malo sam ga uredio, stavio svoj štap i tako joj odao počast. Fotografiju groba i uspomene ostavljam ovdje.

Danas sam pješačio do Novog Marofa i drugim se putem vcratio u Varaždin. Ukupno sam prohodao 36. kilometara. Na Varaždin bregu susreo sam kćerku Natašu i njeno društvo građevinara. Obišli su cestu koju je projektirala njena šefica, a nakon toga su se počastili izvrsnim ručkom. I mene su počastili, ali to zaslužuje novi tekst.
- 23:13 - Komentari (5) - Isprintaj - #
02.06.2005., četvrtak
JA NISAM VARAŽDINEC, ALI JESAM
Ima, tako, nekih gradova koji vam naprosto prirastu uza srce, a da ni sami ne znate zašto. Meni je jedan od takvih gradova Varaždin. Zato nije ni čudo što sam se žurio što prije doći. Toliko sam se žurio da sam prežurio. Kad sam bio desetak kilometara do Varaždina, odjednom sam stao. Više nisam mogao dalje. Bilo je to u Maruševcu. Srećom, tamo se našao neki motel i tamo se izvrnuh. Dogodilo se ono što se moralo dogoditi – zamor materijala, ako je ono od čega sam sazdan uopće nekakav materijal.
Bio sam toliko umoran da čak nisam stigao ništa ni pisati. Već sam objasnio da imam nekih zaostataka. Budući da lako pišem, te sam zaostatke namjeravao vrlo brzo objelodaniti. A nisam.

IVANA LAJTMAN
Jučer ujutro jedva stigoh do Varaždina. Za tih desetak kilometara trebalo mi je gotovo pet sati. Doduše, znao sam i gdjegdje stati, popiti kavu, popričati s ljudima, zabilježiti to što pričam u notes, ali – pet sati!
A na ulazu u Varaždin morao sam stati. Naime, tamo me čekala gospođa Ivana Lajtman. Reče mi da me čeka još od jučer. Da mi je pripremila okrjepu. Što sam mogao, nego sam sjeo za stol u dvorištu. Gospođa je pred mene iznijela friške čvarke, sir, nekakve nareske... I skuhala mi je kavu.
Čvarci su bili izvrsni, prhki i dovoljno slani. Malo popričasmo o njenom životu. Kaže da je imala tešku prometnu nesreću, pregazil me je pijanac, jedva sam preživjela, čini mi se kao da sam došla iz drugog svijeta. Rekla mi je da prati ovo moje hodanje od prvoga dana. Kad smo se iskomplimentirali, krenuh.

KAMIONDŽIJA - TERORIST
Putem sam razmišljao i o pijanim vozačima. Zaista vas ne mislim opterećivati tom temom, ali ima vozača koji su za volanom luđaci. Mene je tog jutra jedan luđak htio pregaziti nekom kamiončinom. Bijah prešao cestu da nešto snimim. I dok sam gledao što i kako da snimim izložen mladi luk ispred kuće, osjetih kao neku opasnost. Bio sam na rubu ceste, tamo mi se zaista ništa nije moglo dogoditi, mislio sam, ali svejedno sam brzo zakoračio u jarak. Tek što sam to učinio, pokraj mene je, projurio neki kamion. Kotačima je prešao preko ruba kolnika i da se nisam sklonio danas bih vam pisao negdje iz Svemira.

GRAD OD LJUDI I ZA LJUDE
Kad god bih došao u Varaždin, mislio sam da grad ne može biti ljepši.
I uvijek se iznenadim nekim novim lijepim detaljima. Kćerka mi je oduševljena što sam snimio onu cvijetnu patku, recimo.
Dobro, i mi Zagrepčani volimo svoj grad, ali nas je previše, a mnogi i ne znaju kako se svoj grad treba voljeti.
Varaždinci to zaista znaju. Ovdje idete od kuće do kuće i čitate povijest grada, zgrada i ljudi koji su živjeli u tim lijepim i obnovljenim kućama. Jest da su tu danas smještene neke institucije, ali one moraju brinuti o tome da sačuvaju povijesnu patinu prostora u kojem obitavaju.
Mi to u Zagrebu nemamo. O, da, imamo i puno više spomen-ploča i svega drugog, ali to nije to.
Varaždinske su spomen-ploče male i čiste. Morate ih uočiti. Napravljene su tako kao da govore – dođite, ovdje vas čeka nešto što niste znali, ovdje vas radosno čekaju ljudi koji bi vas se skromno predstavili.
Pitam se, pitam, kako će izgledati spomen ploća na golemoj kući u kojoj sad živi moj prijatelj Alojz Majetić.
Znam gdje je živio i umro Lojzek Majer, tamo u novom Zagrebu, ali ne znam ima li tamo neka spomen ploča osvijetljena, recimo, blijedom svjetlošću one njegove starinske plinske laterne. Itd.

BLOGERI KONAC KRASE
Kad sam se smjestio, otvorio sam kompjutor i tamo zatekao poruku varaždinskih blogera. Ostavili su mi broj telefona i javih im se. Dogovorismo čvenk u 19 sati u mome prebivalištu. Naravno, momci su bili točni, nazvali me i ja se spustih dolje u gostionicu.
Tamo su u čošku sjedila četiri mladića. Sjedoh za drugi stol, naručih kavu i mineralnu. Oni su se nešto došaptavali i jedan mi priđe.
Tako upoznah četiri mlada blogera. Već mi je dosadilo govoriti da su pravi, da su zgodni i tralalala, mogao bi netko pomisliti da sam stara pederčina, a nisam.
Ja doista nisam upoznao nijednog starog Blogera. Osim Majetića, ali on je samo po godinama star. Zato se i nazvao Bestjelesnom. Htio je naglasiti da... no, nije važno što je htio De Belly, ali on definitivno nije star.
Provedoh s momcima, Bojanom Paučom, Dejanom Bukovićem, Danijelom Bezjakom i Vlatkom Andrijaševićem vrlo ugodno vrijeme. Pričali smo o svemu i svačemu i, i to mi je glupo svaki put naglašavati, momci su me iznenadili svojom zrelošću. Naravno, studiraju. Naravno, nemaju para. Naravno, jedva su skucali za moju kavu i mineralnu. Naravno da sam i ja njih počastio. Ali ono prebiranje po džepovima da se skupi 35 kuna, koliko je stajala runda u kojoj je bilo i moje piće, nikad neću zaboraviti. Tako smo i mi kao mladići radili.
Momci su mi zaista učinili čast i ja im se ovim putem zahvaljujem. Neka ih stigne moja čuvena kletva: Dabogda vam cijeli život bio lijep i radostan, kao ono vrijeme koje ste mi posvetili.
- 17:25 - Komentari (4) - Isprintaj - #
PRODAVAČICA JAGODA
Nekim stvarima u životu ne mogu odoljeti. Na primjer, ne mogu proći pokraj ljupke djevojke koja putnicima namjernicima nudi svoje rumene jagodice. Za svega 10 kuna. Kad sam je ugledao, stao sam i promatrao što radi.
A ona nije ništa radila. Jednostavno je, onako dražesna i mlada, stajala je uz uredno spakirane zrele jagode, a pokraj su se zaustavljali mali i veliki automobili. Stao je i jedan pravi transkontinentalni kamion, dug dobrih deset metara.
Ništa, pomislio sam, što je suđeno, suđeno je.
- Prodajete li ili poklanjate, upitah je.
- Prodajem, ali putniku kao što ste vi – poklanjam.
- Zašto meni poklanjate, a drugima prodajete.
- Zato što ćete mi vi napraviti dobru reklamu na Blogu.
- A hoću li?
- Hoćete, gospon Blogomobil, vidjela sam što pišete. Možda još meni možete odoljeti, ali ovim lijepim jagodama sigurno nećete
, nasmijala se Spomenka, prodavačica jagoda.
U jednom se prevarila. Ne bih mogao odoljeti ni njoj, kao što nisam odolio njenim sočnim rumenim jagodicama.

- 12:48 - Komentari (6) - Isprintaj - #
01.06.2005., srijeda
IVANEC – NOVO KONJSKO SREDIŠTE!
Baš se pravio važan, svjestan svoje konjske ljepote, snage i brzine. Naprosto ga se nije moglo ne primijetiti na onim prostornim livadama na izlasku iz Ivanca. Pokraj mene su jurili i trubama pozdravljali vozačice (više) i vozači (manje), a ja sam stajao fasciniran razigranošću rasplodnog konjskog ljepotana. Trčao je, kaskao, galopirao, šetao i stajao u prostoru jedne od ograđenih velikih korala, tamo odmah uz cestu.
I prvo što pomislih bilo je – moram ga fotografirati. Kad već nisam vidio ni jednu kravu na ispaši, barem da snimim ovog vraški lijepog vranca. A on, mangup, kao da je znao što hoću, pa je pola sata izbjegavao uopće prići mjestu na kojem sam ga čekao.
A poznato je – tko čeka, dočeka. Njemu su, čini mi se, popustili živci. Prišao je ogradi i namjestio se kao da pozira.
Poslije priđoh trojici muškaraca koji su radili sjenik ispred štala. Uredno se predstavih i tako upoznah jednog od vlasnika, Mladena Markovića, onog na slici s najljepšom kobilom. Drugi je vlasnik Mladen Smontara (ako sam dobro zapisao). Imaju 13 rasnih konja. Uglavnom vranci i, čini mi se, tri zelenka. Mladen & Mladen grade na ovom prostoru hipodrom. Nadaju se da će Ivanec uskoro biti i poznato konjsko trkalište.
- Neki ljudi uzgajaju krave, neki ovce; jedni vole nogomet, drugi rukomet; ja, vam, gospon, volim konje. Partner i ja imamo ih trinaest, a uskoro ćemo imati više. Kad završimo hipodrom, bute vidli, pozval bum vas, Ivanec bu bil središte konjskog športa u Hrvatskoj. Dobro, ne moremo se još mjeriti sa Zagrebom i Slavonijom, ali za pet-šest godina bumo mogli reći: I mi Zagorci konja za trku imamo! I ne samo konja, neg i hipodrom!
- 12:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Copyright © Blog.hr, od 2004.