| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
TREŠNJE
Promjene su ono što svakodnevno uočavam. Počeo sam ih primjećivati na kukuruzu i voćkama. Recimo, kad sam krenuo na put baš je počela sjetva kukuruza. Sjećate se traktora i onih veselih Zagoraca na friško izoranim poljima. Sad mi je taj kukuruz do koljena.
Pšenica polako dobiva onu svoju poznatu pjesničku boju – zlatnu.
Voćke su bile rascvjetane, a jučer, dok sam tumarao Međimurskim gorjem, brao sam zrele trešnje i višnje. U šumi pokraj puta nalazio sam mirisne šumske jagode.
Ali trešnje, ali trešnje...
Prve sam trešnje kušao iz ruke mlađahne Violete u Prelogu. Upravo sam fotografirao crkvu, kad u susjednom dvorištu primijetih jednu simpatičnu djevojku kako bere trešnje.
Pravi prizor iz mladosti: jedna takva Violeta, Božica, brala je trešnje i trpala ih u njedra. Zato me trešnje uvijek podsjećaju na djevojačka njedra.
Ova Violeteža nije trpala trešnje u njedra, nego u džepove i u torbu.
Nisam izdržao i prišao sam joj, te vrlo inteligentno započeo razgovor:
- Berete trešnje, ha?
I odmah sam znao što će odgovoriti.
- Koje trešnje, nasmijala se, berem banane...
Dalje nije nastavila. Ja sam završio njenu započetu misao.
- Naravno, banane! Sigurno vam trebaju da nahranite znatiželjne stare majmune.
Opet se zarazno nasmijala. Zatim je uzela torbu, zagrabila šaku trešanja i pružila ih prema meni bez riječi.
Zahvalio sam. Prešla je onih deset koraka do ulice i izgubila se negdje iza ugla.
Naslonio sam se na trešnju i prisjećao se one ljupke Božice koja mi je, u sedmom osnovne, donosila puna njedra zrelih trešanja.
I danas mislim da su njene grudi, tamo na samim nikad osvojenim vrhuncima, dobile boju upravo tih rumenih trešanja.
|
- 05:37 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
