|
NAFTALAN, PANONSKO MORE I SLAVKO KOLAR
U Ivanić Gradu požurio sam do specijalnog lječilišta naftalanom.
Naime, u Ivanić Gradu je jedino nalazište u Europi (drugo u svijetu) tog dragocjenog i ljekovitog crnog zlata. Ako niste znali naftalanom se liječi psorijaza, psorijastički atritis, dermatitis i ekcemi. A takvih bolesnika u Europi ima više od 100 milijuna. Da, da... stotka milijuna!
Prije petnaestak ili više godine u Ivanić Grad doveli su me prijatelji Vinko Grgin, tv urednik i autor brojnih televizijskih zabavnih emisija, i Mladen Cesarec, nažalost sad već pokojni TV režiser. Njih su dvojicu pozvali iz lječilišta da im osmisle reklamnu promidžbu novootvorenog medicinskog centra, a oni su poveli i mene, računajući na moje katkada i dobre ideje.
Neću sad opisivati detalje te posjete, ali mene je lječilište fasciniralo. Ne zbog termalnih voda. Premda je i to prilično atraktivno budući da su ivanićgradske termalne vode slane, a stručnjaci su otkrili da je ta voda morska, to jest da su to ostaci Panonskoga mora. Pa kad skočite u bazen s termalnom vodom, skočili ste u Panonsko more.
Mene je impresionirao upravo naftalan. Znam koliko ljudi u svijetu boluje od rečenih kožnih bolesti, pa sam mislio da se Ivanić Grad može razviti u fantastično lječilište, tim više što je grad povezan sa svijetom svim kopnenim i zračnim prometnim sredstvima. Tu je autocesta, željeznička pruga i zračna luka Pleso.
Odmah mi je mozak počeo raditi nevjerojatnom brzinom i tada sam razvio tezu da bi Ivanić Grad mogao sjajno živjeti od zdravstvenog turizma. Valja samo izgraditi bolnice i zdravstvene hotele i cijeli bi kraj procvao. Tad sam zamišljao bolnice i hotele s pet tisuća kreveta, otvorene i zatvorene bazene s panonskim morem itd.
I Grgin i Cesarec bili su oduševljeni mojim oduševljenjem.
Sve sam to i napisao kao svoj i njihov prijedlog. Ne znam što se poslije toga s tim događalo.
Zato sam požurio prema lječilištu.
I - nemalo se iznenadio kad sam ugledao ono što je ovdje bilo prije toliko godina.
Spava Ivanić Grad, spava naftalan, spava i davno Panonsko more u učmalim glavama, moj dragi Krleža!
Zanimljiv susret imao sam u Lepšiću, tamo na raskršću kod groblja.
Kraj mene se zaustavio automobil švicarskih registracija. Čovjek me pitao kamo da krene da bi stigao u Zagreb, jer na raskrižju nema putokaza. Ja sam isto krenuo prema Zagrebu, zapravo prema Dugom Selu, pa sam izabrao manje poznati put. Njih sam uputio prema nedalekom Ivanić Gradu, na autoput. Nisam im rekao da mogu i do Kloštar Ivanića, pa odatle isto prema Zagrebu.
Međutim, oni su krenuli mojim pravcem. Još su mi ponudili da me povezu, pa sam opet morao zahvaljivati, objašnjavati i tralalala...
Jest, ljudi, vruće je doista, ali zrak je pun tako lijepih mirisa suhog sijena, šuma, različitog zelenja, da gotovo i ne primjećujem vrućinu.
I tako, fućkam ja i hodan, kad eto ti opet mojih Švicaraca. Tim putem nema prolaza za kola, pa su se morali vratiti. Ići će na Kloštar Ivanić. Mene nedostatak puta ne može zaustaviti, pa sam nastavio prema Prečecu kroz šumu, polja i uz Lonju.
Upravo sam tu spjevao pjesmicu: Lonjsko polje, lijepo li si, jer u tebi hlada nema!
Oko podne, poslije pređenih 15 kilometara, došlo je vrijeme za odmor uz kavu. Nadomak Prečecu privukao me ugodan kafić. Zato skrenuh i - ne pokajah se. Ugodna hladovima, dobra kava i hladna mineralna. Što ćeš više u ovo vrelo podne?!
Pa kad je tu još lijepa krčmarica na kojoj možete odmoriti i oči, kao što je to Irena, kćerka također lijepe vlasnice, onda je doživljaj ljepote i mira pun!
Poslije je zvizdan doista posvizdio.
Ne cesti tek pokoji biciklist.
Iz šume se ne čuje cvrkut.
Čak ni psi ne laju na mene.
Ovce su našle hlad, pa ih ne privlači ni sočna trava. Janjci se ispružili pokraj svojih runastih mamica, nije im do igre.
U hladovini kuća pokraj puta primjećujem ljude. Sjede i šute.
Tim je veće moje iznenađenje bilo kad sam u Gornjoj Gredi naletio na pristalu mamicu kako sa svojim dječakom igra badminton. Tatica i tetice sjede u hladovini, a klinac se muči s reketom, suncem i znojem. Isto kao i njegova mama. Priđoh im i fotografirah. Kad je to tatica vidio, izašao je i on iz hlada. Ali i on s foto-aparatom.
A ja, naivac, pomislio da će se pridružiti mamici i sinčiću u veseloj igri!
Božjakovinu pamtim po Slavku Kolariću, sjajnom hrvatskom piscu.
Ako niste znali Slavko Kolar i negdašnji poglavnik, Ante Pavelić, poznavali su se iz studentskih dana. Kad je Pavelić došao na vlast, znate sve to, pozvao je k sebi Kolara i ponudio mu da bude ministar kulture ili za nastavu i bogoštovlje, zaboravio sam. Uglavnom, Slavko je to odbio, jer je on studirao agronomiju, pa nije u redu da agronom bude ministar u tako važnom resoru. (Ovim današnjim ministrima nije važno što znaju, samo nek budu ministri!)
Pavelić je tada ponudio Kolaru da bude ministar za poljoprivredu.
Budući da Kolar nije htio s Pavelićem tikve saditi, odbio je i to i predložio da bude upravitelj imanja u Božjakovini.
I bi tako.
Za vrijeme upravljanja Kolar je pomagao partizanima tako što im je slao hranu i lijekove. Veza je bila perfektna, jer je među njegovim radnicima bilo dosta simpatizera partizana.
Kad je došlo doba da se Božjakovina oslobodi, ti su suradnici partizana to povjerili Slavku Kolaru.
A naš je Kolar, ni šest ni pet, kako bi rekao jedan od Marinkovićevih likova, nakrcao kola hranom.
Onda je sjeo u fijaker. U drugom fijakeru su bili mužikaši.
Možete zamisliti kako su se partizani iznenadili kad im je došao veliki pisac u pratnji tamburaškog orkestra i nakrcanim kolima različite hrane!
Posljednje kilometre do Dugog sela samo sam hodao. Više se, od vrućine, nije moglo.
Sad se spremam u Dugo Selo, pa ću polako prema Velikoj Gorici. Ako bude sreće, navratit ću i do jezera Čiče i tamo uroniti u bistru i hladnu vodu.
Danas sa mnom ponovo hoda Ljerka Vitez. Svidjelo joj se, unatoč žuljevima.
|
- 04:48 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
PAKLENA VRUĆINA!
Kad je kiša padala bilo je kišno i vlažno.
Sad kad sunce gari, vruće je i vlažno. Dakle, uvijek je vlažno.
Danas je bilo pakleno vruće. Toliko vruće da mi je bilo žao suhodačice. Pokušao sam je oraspoložiti šljivama, kojih je putem bilo poprilično. Ona ne voli šljive, pa sam sam doručkovao slasne voćne plavuše.
Znao sam da danas baš nije uputno hodati, jer prijete žuljevi čak i na mozgu. Ali, kad dama hoće, nek joj i bude. Štoviše, divio sam se njenoj upornosti. Izdržala je osamnaest kilometara, a onda je pribjegla autostopu. A do Ivanić Grada bilo je svega još šest.
Damama koje me ovdje prate zacijelo je bilo isto, dakle nesnošljivo, pa im poklanjam dva cvijeta koja su, unatoč svemu, zadržala svježinu. Darujem im cvijetni dio svježine onom starom i prilično derutnom muškom doskočicom: cvijeće cvijeću.
S time, dakako, što ono cvijeće kojemu poklanjam svježinu ubranog cvijeća, ne bih brao, ali bi mu se divio upravo onako kako se one dive ovim cvjetovima.
Zanimljiv je električni pastir i usporedba mladih i starih.
Jedno cijelo područje, tamo na pola puta od Dubrave prema Ivanić Gradu, čuva jedan jedini električni čoban. Unutar tog strujom opasanog područja primjećujem mlade voliće kako pasu. Njihovih mama nema ni za lijek. E, sad, što je?
Pametni gazda znade da krave treba puštati i na ispašu, a ne samo hraniti suhotravnim kobasama i salamama u štali. Dok one stoje, sirote, zavezane, ne videći ni sunca, ni mjeseca. Dokazano je da tako krave daju više mlijeka. Uglavnom, ja sam uvijek za to da krave pasu, a ljudi jedu iz tanjura. Zato je gazda tog zemljišta opasao svoje pašnjake električnom strujom. I krave mirno pasu. Kad dođu do struje, ova ih pecne i one skrenu tamo gdje nema struje, dakle na pašnjak.
Ovo što vidite na slikama nisu krave. To su muški telci. Rastu i stalno su gladni, pa halapljivo gutaju travu, unatoč gotovo nesnosnoj vrućini. One odraslije krave, recimo njihove mame, leže u hladu vrbika i već polako preživaju. Čista klasika: mladima ništa ne smeta, dok stariji traže prostor u kojem će bez napora uživati. U ovom slučaju - preživati.
Zašto me više ne čudi kad svako mlado biće na selu ima doma, tamo između košare svježih jaja i košare svježeg voća, kompjutor?
Sati je 11,33. Jedna zaista lijepa mlada dama kosi travu. Jednostavno nisam mogao ne primijetiti sklad njena lijepa tijela. Zaustavio sam se i zamolio je da mi pozira. S kosilicom za travu, na livadi. Odgovor je bio: Joj, ne bute valjda mene?
Budem, budem, odgovorio sam. I tako je nastala ova fotografija. Prišao sam joj i pokazao kako putuje nebom do svih svjetskih kompjutora. A ona me je jednostavno upitala gdje može naći sliku koju sam poslao. Dao sam joj adresu. Ništa nije zapisila.
Oprostismo se, dakako uz moju zahvalu, jer će barem muški dio uživati u ovom zdravom skladu svih dijelova njena tijela. Možda se jedino neće svidjeti tužnom Eugenu, jer on u svakoj dlaki vidi jaje. Za ostale sam siguran da će barem na sekundu odmoriti oči, s možda samo jednom griješnom misli.
Kad sam se okrenuo, ona je već grabila prema kući.
Jasno je da je otišla pogledati sliku na svome kompiću.
- Idete vidjeti kako ste ispali, viknuo sam za njom.
- Naravno, žensko sam, ne... dalje nisam čuo jer je već ušla u kuću.
Negdje iza 14,30 sati ponovno sam razgovarao s Ljudevitom Grgurićem - Grgom.
Kao što znate, Grga me svakoga petka zove i mi razgovaramo za slušatelje emisije Vikendica, Drugog programa Hrvatskoga radija.
Kad me nazvao, baš sam sjeo u parku kod ivanićgradske crkve. Debela hladovima, štitila me od sunca, ali nije od komaraca. I tako sam se prisjetio današnje borbe za život i smrt s komarcima. Oko deset ujutro zaskočili su nas iz šume, dok smo hodali hladom otvorene ceste. Bila je to ogorčena borba u kojoj sam pokazao svu svoju nekontroliranu okrutnost. U tom bijegu prema suncu, ubio sam najmanje pedeset, mahom živopissnih komarica. Ispričavam se ljubiteljima životinja, ali to je zaista bilo - ili oni, ili ja. Bila je to, koliko se sjećam 4. komarčeva ofanziva. Koju sam preživio, ali s bezbroj ljutih rana po rukama, vratu i licu.
To sam ispričao Grgi i slušateljima Vikendice, upozoravajući ih da svakako i u svakoj zgodi nose najučinkovitije oružje protiv tih komarčevih Amazonki.
Naravno, ispričao sam im da imam u suhodačicu, da je predivna jutarnja i predvečernja šetnja zelinskim i vrbovečkim gorjem itd. Uglavnom, volim razgovarati s Grgom.
I uvijek se, poslije razgovora s njim, osjećam zaista dobro i zadovoljno. Grga, hvala ti.
Današnju šetnju završili smo u kući ugodne Slavke, prijateljice Ljerke Vitez. Dama nas je počastila hladnim svježim krastavcima i vrućom kavom. Dakako, fotografirao sam je. To mi je bila posljednja današnja fotografija.
Kad je vidjela sliku na zaslonu laptopića, dama je Blogomobila stavila u favorite na svome kompjutoru.
Znate što, u manjim mjestima možda nema krava? Možda se sve rjeđe viđaju i kokoši kako čeprkaju po vrtu ili dvorištu? Možda, velim, ali ne znam da li to želim ili ne želim.
Ali da svaka kuća ima kompjutor, e u to smo se bezbroj puta uvjerili.
Kad smo odlazili od Slavke, a ona nas je pratila, iz dvorišta su nas pozdravljali.
- Eno, Bloga, viknuli bi i krenuli prema seoskim ogradama.
A ja uvijek pitam:
- Gdje je, gdje?
Sutra, hvala vrućini, hodam sam od Ivanić Grada do Dugog Sela, također grada. Proći ću Prečec, Lupoglav, Prikraj i Kozinščak. I pripadajuća naselja.
Ako se negdje putem ne istopim i isparim.
|
- 23:15 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
URESU DIVNI OD DUBRAVE KRASNE
Najprije ugodno iznenađenje: suhodačica Ljerka Vitez poslušala je sinoć savjet i, nakon nekoliko telefonskih konzultacija, probušila bolne žuljeve. Naravno, jutro joj je bezžuljno svanulo, pa se i danas priključila roštiljanu. Kad sam je nazvao, ona je već spremna čekala.
Svaka čast, gospođo!
Danas je dan bio pun ugodnih susreta. Imali smo sreću pa nas je do autobusnog kolodvora u Vrbovcu, gdje sam jučer ugasio GPS, povezao mlad i vrlo simpa veterinar Tomislav. On poput mene putuje Hrvatskom, ali ne s blogomobilom, nego u vrlo ugodnom automobilu. Tih pola sata do Vrbovca protekao je u ugodnom časkanju. Ponovo sam se uvjerio da su mladi ljudi vrlo obrazovani i da bi bilo bolje za sve nas da oni vode glavnu riječ u mladoj nam i međunarodno priznatoj državi, a ne oni takozvani političari. Politika je dobra tek onda kad se svak bavi svojim poslom itd. da ne trabunjam nepotrebno.
Zahvaljujem Tomislavu na ugodnom društvu, zahvaljujem mu što se vratio i donio mi očale i dvije baterije za Sony Ericsson, koji su mi ispali u njegovu automobilu a da nisam znao. I, napokon, valja reći da je očalama bilo suđeno da danas budu izgubljene. Jer sam ih poslije negdje ipak izgubio.
Posljednja kuća u naselju Konak je vrlo zanimljiva. Ne samo zbog toga što je tamo Konjički klub s rasnim konjima, nego najviše zato što tamo živi gospođa Nada Zorko. Iza kuće je imanje, prostrane livade na kojima se konji hrane sočnom travom. Gospođa drži školu jahanja, a bavi se i terapijskim jahanjem. Djeca ovdje vole dolaziti, jer oko kuće ima mnoštvo različitih životinja. Ne samo konja, predvođenim sjajnim Darlingom, visokim ljepotanom koji zna da je lijep, koji pozira pred kamerom i koji znade odglumiti neposlušenka. Ja mislim da se zna i smijati. Pokušao sam mu ispričati jedan vic. Čini mi se da je vic bio loš ili Darling naprosto ne voli viceve.
Tu u dvorištu ima dosta rasnih mačaka, nekoliko vrsti pasa, zanimljivih kokošiju, dvije ovce i, mezimica, kineska svinja - Ling Li. Mene je ta svinja pokušala izgurati iz dvorišta, dok je mojoj suhodačici ponizno lizala tenisice. Tko će razumjete te svinje?!
Budući da Vitezica radi u Domu za napuštenu djecu u Nazorovoj, vrlo se lako dogovorila s gospođom Zorko da ugosti, naravno besplatno, njenu grupu djece. Bit će im to zaista ugodan izlet.
Dubrava je gotovo gradić, ugoldno smješten između Vrbovca, Čazme, Križevaca i Ivanić Grada. Mjesto je čisto, zeleno, s urednim kućama, napuštenim autobusnim kolodvorom, gostoljubivim stanovništvom i sve naj/naj.
Tu smo upoznali mjesnu fotografkinju. Dok sam ja obilazio oko crkve, ona je izašla iz svoje radnje. Što da se hvalim; prepoznala me. Upoznali smo se i dama nam je rekla da su mještani nedavno proslavili devetstotu obljetnicu. I da ih je neki dan poharalo olujno nevrijeme, nezapamćeno u tom kraju. Vjetar je opustošio park oko crkve, odnio sa sobom u vjetrovitu pećinu nekoliko starih borova i krovova, te svojim divljačkim ponašanjem uništio i dio usjeva. Premda se to dogodilo nedavno, ništa se od svega ne vidi. Mora da su ljudi vrlo vrijedni i sve na brzinu uredili.
Bilo kako bilo, kad jednom budem gledao sve fotografije koje sam snimio, i koje ću još snimiti, fotografkinje, tog uresa divnog od Dubrave krasne, prisjećat ću se s radošću na licu i u srcu.
Do Vrbovca nas je dovez gospodin Ivan. Mlad čovjek koji se bavi biciklizmom kao rekreacijom. Vozi brdski bicikl, a znade se povesti i ravnicama. Složili smo se da je prostor između Zeline i Vrbovca vrlo lijep, osobito za bicikliste, jer brijegovi nisu visoki i strmi, ceste su asfaltirane, a promet zanemariv.
Ivan radi u PIK-u Vrbovec i zna da je komercijalni direktor Popović, o kojem sam jučer pisao, učinio od Vrbovca respektabilno mesno u suhomesno središte.
Na kolodvoru u Vrbovcu upoznao sam dvije vrlo lijepe i mlade djevojke. Vesele su i ljubazne, a vole se i slikati. Njihov osmijeh bio je pravo osvježenje u ovome vrelom damu. Bilo kako bilo, puno je ljepše kad vas sa željezničke stanice isprati srdačan osmijeh. A mene su ispratila dva takva osmijeha.
Sutra će nas sunce pržiti na relaciji Dubrava - Kloštar Ivanić - Ivanić Grad.
|
- 04:55 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
GORE DOLJE PO VRBOVEČKOM KRAJU
Uopće taj vrbovečki kraj je lijep. Moja suhodačica i ja prolazimo preko šumovitih i vinorodnih brežuljaka. Dakako, Vrbovec je pravi dragulj oko kojega su se natiskala mala biserna naselja. Ovdje je sve idealno posloženo: voćnjaci, šumarci, vinogradi, šumarci, kukuruzišta, šumarci, povrtnjaci, šumarci, gdjegdje neki mali industrijski pogon, šumarci...
Ceste su dobre, većim dijelom asfaltirane. Naravno, ja obožavam poljske i šumske putove. Tim je putovima teže hodati, pa sam danas poštedio svoju suhodačicu te težine.
Naravno, ona je hrabra žena, optimizmom se brani od nedaća. Međutim, danas nije mogla dalje. Poslije četrnaest prohodanih kilometara, predala se.
- Ne mogu dalje, rekla je u Vrbovcu,
- Dalje i ne idemo, odgovorio sam. Još samo dva kilometra, da prođemo Vrbovcem, onda gasim GPS, sjedamo u autobus i doma si već oko pola pet.
- Zaista ne mogu, rekla je kod benzinske pumpe. Zatim je stala i autpostopirala, što sam i fotnuo. Poslije pet minuta, jedan je vozač stao, mahnuli smo si i automobil je odjurio u pravcu Zagreba. Nisam siguran da će mi se sutra pridružiti, jer je dobila žuljeve. Kad sam joj jučer savjetovao da promijeni čarape, poslije gacanja po močvarnom tlu, nije me poslušala i eto žuljeva.
Ja sam produžio vrbovačkim ulicama, uživajući u urednim ulicama, lijepom parku oko crkve u kojem stoji bista Marije Jurić Zagorke, ulicama koje se iz nizije penju i spuštaju u četiri pravca: prema Zagrebu, Dubravi, Križevcima i Zelini.
Naravno, gradom dominira PIK Vrbovec, ali i on je vidio bolja vremena. Sjećam se PIK-a prije 35 godina. Tada sam radio kao propagandist u Tehnopublicu. Družio sam se s Popovićem, negdašnjim igračem Dinama. S nama u društvu je bio i Miljenko Čiča, tadašnji šef hrvatskih manekenki. Često smo se znali naći na piću ili nekoj modnoj reviji. Čiča kao predsjednik manekena, a Pop i ja kao obožavatelji manekenki.
No, dobro. Pri jednom takvom druženju Pop mi je predložio da osmislim propagandu za PIK Vrbovec. Njegov je otac bio jedan od direktora i čovjek koji je osmislio razvoj PIK-a. Pristao sam i tako je PIK potpisao ugovor s mojim poduzećem. E, u tom je poduzeću radio stanoviti Ante Vojkovič, likovnjak i pravi Dalmatinac. Predložio sam mu da kao zaštitni znak uzme boju karata - pik. On je to lijepo oslikao i tako smo mi dobili posao.
PIK se razvio u dobro poduzeće. U pretvorbi je nestao, a sad ponovo oživljava, ali neću pisati na koji način da ne bih dobio smrznutim goveđim ili svinjskim butom po glavi.
Što se dogodilo s mojom suhodačicom?
Nije imala sreće s autostopom. Mijenjala je vozila.
- Najprije me onaj tip vozio do nekakvog mjesta sa K, onda drugi do nekog mjesta sa L, zatim treći do nekog raskršća. Dugo sam čekala autobus ili neki drugi prijevoz. Sad sam doma i upravo sam se otuširala, a gdje si ti?
- I ja sam doma. Upravo sam mamu smjestio u krevet, jer je iscurila iz njega.
- Imam žuljeve na tabanima, možda sutra ne budem mogla s tobom. Kako si ti riješavao žuljeve?
- Bušio sam ih.
- Ali to boli.
- Ne boli, a i da boli, nije ništa u odnosu na porod.
- Lako je tebi.
- Znam da jest, ja nisam rađao.
Moj Sony Ericsson pokazivao je sedamnaest sati.
|
- 21:35 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
ŠKOLA HODANJA
Dakle, škola hodanja je počela vrlo dobro. Ljerka Vitez bila je dobra hodačica i danas je hodala puna 33 kilometra.
Naravno, nismo trebali toliko hodati, jer od Komina do Vrbovca ima svega dvadesetak kilometara. Zato sam odmah skrenuo s puta i vodao je kukuruzištima i šumama punih dvadeset kilometara. Očekivao sam da će moja suhodačica pozvizditi i napustiti ideju o hodanju. Jer u tih dvadesetak kilometara nigdje nije bilo ni trgovine, ni gostionice. Dakle, nije bilo ni vode, ni sokova. A dan je bio prilično vruć i vlažan. Hodajući kroz šume, komarci su se s nama dobro i do sita nahranili.
Međutim, ona je sve izdržala!
Štoviše, bila je jako zadovoljna hodanjem i onim što je vidjela. Gdjegdje smo drmnuli koju krušku i jabuku i to je bilo sve dok nismo došli do trgovine i počeli gutati hladne čajeve, gotovo u bocama.
Tek pri kraju puta, poslije prijeđenih 32 kilometra, požalila se na umor. Posljednji kilometar baš je bauljala.
E, sad, u čemu je tajna ove škole hodanja? Kako će se dama riješiti viška zamamnih oblina?
Jednostavno, neće jesti. Kao što ni ja ne jedem. Pijem golemu količinu tekučine, a ona mi zavarava glad. Tek predvečer nešto se pojede. Zanemarivo. Jer umor i tekučina traže svoje.
Da je tome tako, sam sam se osvjedočio. Kad je došla doma, moja suhodačica se otuširala, izmasirala noge i - pravac spavanje.
Ništa frižider, ništa kobasice, sendviči itd. Samo čaša cedevite i baj/baj Baja! A tijekom cijelog dana pojela je TEK nekoliko krušaka, jabuka, jednu papriku i nešto malo kupina.
Naravno, da sutra nećemo hodati toliko, nego tek dvadesetak kilometara. IstiM ritmom i istom količinom tekučine.
S tim što ću se ja ponovo baviti druženjem s različitim ljudima, razgovarati s njima i upoznavati ih.
|
- 21:59 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
IZGUBLJEN U ZADRKANOVCU
Baš lijep dan bez kiše. Vruć, doduše, ali sa zanimljivim susretima.
Najprije sam pogledao osnovnu školu u Donjoj Zelini. To me zamolila kćer. Rekla je da imaju vodoskok ispred škole. Kao tri delfina pljuckaju vodu.
Škola je na mjestu i mogu Uni poručiti da će biti sve u redu kad krene u peti razred. Krov popravljaju majstori, dakle, neće prokišnjavati, kao što i nije, i neće morati sjediti s kišobranom u ruci za vrijeme nastave.
PAUN UBOJICA SRNA
Na ulazu u Zelinu svratio sam na onu glasovitu farmu pasa La Paloma, koju drži bračni par Bogdan. Gazdu znam iz kazališta Komedija. Farma je u redu. Pasa ko u priči. Svih vrsta i svih uzrasta. I ne samo pasa, nego tu je i papagaj, razne ptice, pauni, poni i jedna sasvim mala, mala srnica. Gazda voli srne. I ispričao mi je jednu zanimljivu priču baš o srnama. Kaže da ih je i prije srne, a jednu mu je ubio paun. Kljucnuo ju je kljunom u čelu i srna se izvrnula, mrtva da mrtvija nije mogla biti. Nisam znao da paun ima tako opak i snažan udarac kljunom.
A inače, ta farma pasa je i hotel za četveronošce. Vlasnici pasa, kad idu na godišnji odmor, ovdje ostavljaju svoje četveronožne ljubimce na punom pansionu. Svaki pas ima svoju kućicu, svoj prostor za skakanje i lajanje, šetnju šumom u kojoj nema krpelja i gazde koji doista skrbe o psima.
Jedino je frka oko toga tko je vlasnik farme. Bogdani su to, kažu, pravovaljano kupili, ali sad im grad Sveti Ivan Zelina osporava vlasništvo. Papiri i sve ide u prilog Bogdanima, pa se nadam da će ova farma ostati. Pače, uvjeren sam da je prošlo doba kad je svatko tumačio, umjesto provodio, zakone.
RUŠEVINE OKO BAZENA
Sveti Ivan Zelina grad je rasut po brijegu i dolu (i dragome kraju). Dolje, na putu prema Kominu, čuveni zelinski bazeni. Nikad tamo nisam bio, pa svratih, nadajući se odmoriti oči na nekoj zamamnoj zelinskoj ljepotici. Ali, prvi bazen je bio prazan, a u onom manjem mnoštvo klinaca i klinki koji uče plivati pod budnim okom profesora tjelovježbe Dragutina Vunčića. Tu su bile i dvije desetgodišnje ljepotice koje su se htjele fotografirati, što sam i učinio kad su se uredno pokrile ručnicima.
Bila je tu i jedna dobro držeća bakica (uopće tako ne izgleda). Njenih dvoje unuka vježbaju plivanje, a bakica odmara oči na skladnom tijelu profesora tjelovježbe.
Nekad je ovdje bio uredan auto-kamp. Sad nema ničega. Gospodin Vunčić mi kaže da je prostor prodan mužu one glumačke ljepotice srednjih godina, Anne Oxe, i da će tu već iduće godine biti prava rivijera. Zasad sam snimio samo pust prostor i ruševine.
GENERACIJA 1939.
Kad god mi dosadi glavna cesta, ja skrenem na sporednu. Sad sam skrenuo u Pretoke, nadajući se da ću tako, preko Zadrkanovca, stiči do krajnjeg odredišta – Komina.
I odmah na početku te sporedne ceste, u urednom vrtu, primijetih vrlo lijep mali bazen. U bazenu je plivao gospodin valjda mojih godina. Pozdravih pristojno, ako je pozdrav s ceste pristojan. Gospodin mi uzvrati pozdravom, ali u tom trenutku k njemu priđe lijepa dama s mobitelom u ruci. I razvi se razgovor. Pomislih kako je tom čovjeku lijepo, jer radno mjesto ima čak i u bazenu. Kad je razgovor završio, upitah za dopuštenje da fotografiram bazen i kuću. Gospodin je bio ljubazan, štoviše, ponudio mi je da snimku učinim kod samog bazena.
Prihvatio ponudu i upoznasmo se. Riječ je o gospodinu Dragutinu Žigroviću i njegovoj lijepoj ženi Dijani, hrvatskoj gospođi Di. Mobitelnuo sam ih dvaput, za svaki slučaj. A onda, kako to već biva, započesmo razgovor i ustanovismo da imamo zajedničke prijatelje. Gospodin Žigrović bio je svojedobno glavni financijski inspektor u Ministarstvu financija. Sad je u mirovini. Moja generacija, dakle ona uspješna berba lijepe djece 1939.
Žigrović prijateljuje s mojim prijateljima, recimo Zvonimirom Milčecom i Jožom Čačkovićem. Dobro se družio i s mojim pokojnim prijateljima Mirkom Braunom i Vinkom Česijem.
Kroz razgovor ustanovismo da smo se čak i družili na nekim mjestima. Zato mi je bio tako poznat. U negdašnjoj gospodarskoj zgradi uredio je mjesto za druženje. Na zidovima su slike s Otom i Stjepanom Bobekom, po njemu i meni dosad našim najboljim nogometašem, i mnogim drugim poznatim facama. Očito gospon Žigrović voli društva. Pozvao me u goste kad završim s hodanjem, što prihvatih. Naravno, ako preživim idućih 6 tisuća i nešto kilometara.
BIJEG OD TERORIZMA
Po ovom pravom engleskom autobusu vidljivo je da se Hrvatska pročula po svijetu kao sigurna zemlja. Pa je ovaj pravi engleski dvokatni autobus svratio u mjesto Šalovec. Ako povećate sliku, moći ćete pročitati na koljim je sve postajama autobus stajao, prije nego što se skrasio, valjda uplašen od terorista, ovdje na samom ulazu u selo Šalovec. Gdje su danas počele moje nevolje.
Naime, želeći što prije doći do Zadrkanovca, skrenuh u Šalovec. A iza Šalovca nema ceste. Stanovnici su me uputili poljskim putovima, pa sam se dvaput izgubio. Najprije u velikom polju kukuruza, a zatim i u šumi. Dobro mi je došao moj GPS koji me odveo na siguran put.
ZADRKANKE
I tako napokon stigoh u Zadrkanovec. Doduše, prohodao sam osam kilometara više od predviđenih, ali nema veze.
Na ulazu u selo upitah jednu bakicu, nešto stariju od mene, u kojem se selu nalazim. A bakica će:
- U Zadrkanovcu.
- Onda ste vi...
- Je, ja sem rođena Zadrkanka, muž mi je bil Zadrkanec, a djeca i unučići Zadrkančići... jeste zadovoljni?
Naravno da sam bio zadovoljan, pa je zamolih za dopuštenje da je fotografiram.
- Kaj bute mene ovak staru slikali. Da ste došli kad je Jelica, a to sem ja, imala pedeset let manje, e onda bi fotografirali pravu ljepoticu. A izgledala sam kako sad izgleda moja unuka.
Pozvala je unuku i nakon kratkog nagovaranja pristala se fotografirati. Šesnaest joj je godina i, kako kaže...
- Je, je, svi me u školi zafrkavaju da sam Zadrkanka. Pa ni vi ne biste svratili da moje selo kojim slučajem nosi neko drugo ime.
I ne bih, ako ćemo pravo.
Inače, unuka ima doma kompjutor, spojena je na Internet. Dao sam joj svoje internetske adrese i nagovorio da otvori svoj Blog. Zato joj ovdje ne spominjem pravo ime.
U Komin sam stigao tek oko 16 sati. Sutra nastavljam prema Vrbovcu u društvu druge žene, Lele. Čini se da je ona prva u mojoj budućoj školi hodanja, to jest mršavljenja. Cijeli će ovaj tjedan prohodati samnom, sve tamo do Pisarovine. Ako se hodanje pokaže svrsishodnim, rekla je, onda nastavlja sama svakodnevnim šetnjama po Retkovcu i Dubravi.
Tko hoće, može nam se pridružiti.
|
- 22:48 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
HISTRIONI, KANUNY, BLAŠKOVIĆ, 0B0JE 69 I BEPO!
Na premijeri Histriona bilo je histrionski. Veselo, vedro, prava kazališna atmosfera.
Nisam fotografirao, ništa osim završnog poklona i Ambinu i Giginu sestru Taru, koja je u predstavi igrala jednu od Histrionki. Naravno, fotografiranje je inicirala Tarina mama. Meni nije drugo preostalo nego ispuniti želju svojoj bivšoj dragoj, dami koja mi je rodila prekrasne sinove.
Ako mene pitate, svakako pogledajte Frica i pjevačicu. Neće vam biti žao. O predstavi ću pisati samo ako se neki nado(ne)budni kazališni kritičar bude neargumentirano iživljao na račun spisateljskog, glazbenog, režijskog i glumačkog posla.
U predstavi možete uživati u pravim glumačkim bravurama Žarka Potočnjaka i Barbare Rocco; Sanje Marin i Hrvoja Klobučara; Davora Svedružića i Tomislava Stojkovića; Nade Abrus i Borisa Pavlenića; Nenada Cvetka i Slavka Brankova; nenadmašne Branke Cvitković i neponovljivog Bobija Marottija; Alena Šalinovića, Ronalda Žlabura Saše Bunete, Ranka Tihomirovića i sedam mladih i sjajnih Histrionki; uživat ćete u glazbi Nine Cosseto, klavir, Miljenka Puljića, violina, i Maria Igreca, bas gitara.
Valja spomenuti izvrsne pjevačice Jadranku Gračanin, Janju Ivančan, Anu Kelin i Morenu Kovač. Meni se posebno svidjela i režija Zlatka Viteza, a da i ne spominjem glazbu Zorana Juranića, koreografiju Milka Šparenbleka, kostime Ike Škomrlj i Elvite Ulip. Izvrsna je i scenografija Dinke Jeričević. Pogledajte predstavu na Opatovini, neće vam biti žao.
Kanuny i ja smo se jutro rano uputili put Pule, odnosno Banjola. U privatni posjet mome davnašnjem prijatelju Igoru Blaškoviću i njegovoj sjajnoj obitelji.
I dok su Kanuny i Igor obavljali poslovni dio našega susreta, ja sam se družio sa suprugom Danicom, sinoć Ićom, budućim Ambinim prijateljem, i kćerkom Ninom, koja je sretna što su joj za jesenski rok ostala svega tri ispita na faksu. Tu je bila i Ićina djevojka, prava ljepotica.
Sve u svemu, ugodno druženje s meni najdražom istarskom obitelji. Ako ne vjerujete, svratite u Banjole, u piceriju Nina, i uvjerit ćete se i sami.
Oboje69 pozvali su me da se upoznamo na Danteovu trgu u Puli, gdje stanuju. Ostavio sam im ovdje broj telefona i tako se dogovorismo za sastanak. Cijela obitelj, njih četvero su blogeri. Ali na druženje sa mnom i Kanunyjem došle su samo članice šestice, dok su devetke ostale doma. Ne znam jeste li bili na Danteovu trgu u Puli, ali ako jeste, onda znate da je fontana glavni dio trga. Sam pogled na vodu donosio nam je osvježenje, pa nije bilo potrebe da gubimo vrijeme u kafićima.
Malo se podružismo i popričasmo. Na odlasku smo dogovorili ponovo viđenje kad budem prolazio Istarskom županijom. Kažu da će sa mnom pješačiti dio Istre.
Sve je prošlo vrlo brzo. Na povratku u Zagreb, svratismo s Bepom na marendu kod Stanislava Lucile u selu Grandići. Bepo je zapravo Josip Kožljan, jedan od najpoznatijih istarskih mesara. On i Kanuny su davnašnji prijatelji, još iz doba kad je Bepo pobijedio na Prstencu, staroj istarskoj tradicijskoj igri, koja se u Sinju trči kao tradicijska Alka.
Istarski gurmani raduju se Bepovu povratku u mesnu industriju. Pogotovo što Bepo otvara pršutanu. Možemo pričati o svim hrvatskim pršutima, ali istarski pršut je zaista/zaista. Nema ni grama sala, a sušen je na prvorazrednom dimu.
A bura je, kažu, svuda ista.
Tu se našao Vladimir Rojnic kojega zovu Šajeta. Prilično glasan čovjek.
Uza sir, pršut, paprike, rajčice i krastavce, koje je Stanislav ubrao u svome vrtu, te hladnu mineralnu, brzo nam prođe vrijeme. A nas je još čekao dug put do Zagreba.
S gostovanja u Istri nosim Dariju flašu prave rakije, medovače.
E, moj Dario, koji si ti sretnik. Takvu su medovinu nekad pili samo bogovi!
|
- 21:31 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
FRA MLADEN, GAZDE I ONA – UNA!
Rano ujutro krenuo sam iz Dubrave, pjevušeći u sebi Ovdje Radio Dubrava.
Čim od Dubrave krenete prema Markuševcu, prođete pokraj Franjevačke crkve i samostana. Zaustavio sam se da fotografiram to novo zdanje budući da je gvardijan samostana fra Mladen, moj davnašnji prijatelj i negdašnji gvardijan u Širokom Brijegu. Znamo se iz vremena kad je Široki bio Lištica.
I kad sam obavio dvije fotke, začuh njegov glas iz crkve. Fra Mladen služio je jutarnju misu. Uđoh u crkvu, odslušah kraj mise i stadoh u red da se pričestim. Zapravo samo da pozdravim dragog prijatelja. Naravno, poštujem tuđe vjerske običaje, pa se usput i pričestih.
Sve do Markuševca pratila me kiša, kano vjerna ljuba.
Negdje ispred Markuševca, kad mi se ostalo svega kilometar-dva, pokraj mene se zaustavio taksi. Mislio sam da će mi ponuditi vožnju, da ne bih pokisao. A taksist mi je htio pomoći tako da mi poveze štap.
Činilo mi se da je ljudima više stalo do štapa nego do mene. Slikaju se s njim, hodaju s njim, a evo sad bi ga i vozili. I to u Mercedesu! Ali kad sam bolje pogledao u vozilo, vidjeh Darija kako se smije.
Naravno, gazde se voze, a šljakeri... zna se: pješke.
U Markuševcu rodnom mjestu glasovitih rok-tamburaša Gazda, nađosmo se s Markom Bujanovićem, Silviom Šimunkovićem, Vladimirom Kotom, Mariom Kršićem, Damirom Popovićem i Robertom Ševićem (ili, kako Robi voli reći: ševa dolazi na kraju!). Bili su u Rondu, a Dario i ja smo iskoristili priliku da demonstriramo kako Blog radi. Marko Bujanović, glavni među jednakima, brzo nas je razoružao, jer on odavno prati Blog, a ostali su znali za moje hodanje.
Prisjetili smo se starih dobrih vremena. Naime, ja sam pisao scenarij za prvi veliki samostalni koncert Gazda u Zagrebu. Bilo je to 1994. godine. Branko Uvodić bio je glavni savjetnik i voditelj, a ja sam priredbu scenaristički odradio.
Sjećam se tog koncerta kao da je bio jučer. S Uvodićem sam se složio da koncert valja napraviti u Velikoj Sportskoj dvorani, dok je Miki, menadžer i skladatelj Gazda, htio da to bude u Maloj dvorani.
- Vi ste ludi, govorio je, ne mogu tamburaši napuniti Veliku dvoranu.
Vraga ne mogu. Dvorana je bila dupke puna. Itd.
Danas Gazde idu u Sarajevo. Sviraju večeras u Koloseumu. Zato smo odmah krenuli u fotkanje. Malo ovdje, malo tamo; malo crkva, malo gostionica; malo cesta, malo ekologija i brzo bijasmo gotovi. Naravno, kad se slikaju Gazde, onda sam predložio da se slika i moj gazda, Dario. Marko & Društvo neograničenih tamburaških mogućnosti prihvatiše ideju i tako su na fotografijama sve same gazde. Budući da Dario izvrsno svira u Blogomobil, on je pozirao sa svojim, to jest mojim, instrumentom.
Večeras su Gazde u Sarajevu. Blago Sarajlijama. Jer Gazde baš znaju napraviti štimung! Prave su šmekeri. Meraklije, kako bi rekli Sarajlije.
Požurio sam danas do Une. Nisam je odavno vidio, pa mi srce od uzbuđenja hoće iskočiti. Jest da me kiša lagano pratila, ali, vjerujte, uopće nisam osjećao da sam mokar.
Dalje se više nema što reći. Ona živi s majkom, očuhom i sestricom u Vukovju Zelinskom. Mjesto ima svega nekoliko kuća. Lijepo je i mirno.
Ponosno mi pokazuje race, kokice i tri gice u pubertetu. Dakle, nisu odojci, a nisu ni svinje.
Kamelija i Andrija me počastiše kavom i sokom, a mala Lucija poljupcima. Malo smo sjedili i pričali, a potom nas Andrija i Kamelija diskretno napustiše. Luce se nije dala.
Prvi Unini susjedi dočekaše me u dvorištu. Upoznasmo se, fotografirasmo i pozdravismo.
Kad sam odlazio, kišica je prestala. Kao da je Unina ljubav rastjerala oblake.
Što reći, nego: sretan sam. Bože, baš sam hepi!
Večeras ću na premijeru Histriona, tim više što je jedan od pisaca Frica i pjevačice Tahir Mujičić. Drugi je Boris Senker. Ako bude dobra rasvjeta, pokušat ću se fotografijama javiti s premijere.
Sutra ujutro idem u privatno Pulu, a navečer se vraćam.
U ponedjeljak hodam od Donje Zeline do Zeline i Komina. Itd.
To je to. Sve ostalo ispisale su fotografije.
|
- 18:33 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
AMURI ILI AMORI, PITANJE JE SAD!
Kad me spopadne tuga, nitko nema šanse da me nađe, pa ni Kanuny i Kulić, koji su me dva sata tražili po Prigorju. Dobro, tuga nije bila vezana za njih, nego za Unu, jer kad sam bio svega pet kilometara daleko od njene kuće saznao sam da je kod prijateljice u Zagrebu, ali da će sutra biti doma.
Zato sam skrenuo s puta i uputio se prema, što ja znam kamo.
Poslije bauljanja po nekim seoskim putevima, odjednom sam se našao među plastenicima.
Inače, u ovom kraju cvjetaju plastenici, a u plastenicima je puna sezona berbe rajčica i mahuna. Koliko sam vidio, iz ponekih plastenika već nam se smiješe paprike.
Tako je bilo posvuda. I tamo u sesvetskom kraju, u zelenskim i prigorskim zaselcima i naseljima.
Kad gledam kako iz šake zemlje, nešto veće od kutije cigareta, raste biljka rajčice gotovo nebu pod oblake, a na biljci, molim vas lijepo, ima plodova kao u nekom vrtu, onda je ona priča o Alici u zemlji čudesa moguća. Uskoro će, mislim, špagu po kojoj se vere alpinist Paradajz ili milostivica Mahuna, vezati za mjesec, a do kraja stoljeća možemo očekivati i proboj u druge galaksije. Tako će se ljudi pentrati Svemirom, klopati rajčice i brati mahune.
Ali, sjeme mora biti dobro, jer, kako se žale uzgajivači, ovogodišnje sjeme rajčica nije prvoklasno, premda su ga kao takvo platili, pa urod baš i nije za izloge maloprodajnica.
Bilo kako bilo, u današnjoj su se berbi našle i kompletne obitelji.
Baš kad sam skrenuo za Drenovu Donju, točno tamo iza ugla gdje sam fotomobitelirao natpis, odjednom je iz dvorišta na ogradu nahrupila, ljutito lajući, cijela vojska zlatnih retrivera.
- Odakle se vi nađoste, vrag vas pasji, gotovo ste me uplašili, prozborio sam, više sebi nego njima, dok sam pripremao Sonyja, sina starog Erica, za fotografiranje. Toliku gomilu tako lijepih četveronožaca nisam vidio ni na izložbama pasa, a tamo se svašta može vidjeti.
Kad – što? Eto ti iz kuće gazdarice, a psi me odmah napustiše, očekujući neki kolačić za nagradu, jer, eto, na vrijeme su uočili sumnjivca i zalajali. Dobro da još nisu zapucali!
Razgovori uz ogradu su zaista izvrsni. Tako smo se gospođa Jasna Knafelj i ja brzo upoznali. Ona je saznala što ja radim, a ja sam već prije vidio da je ona uzgajivačica pasje aristokracije, kako još nazivaju te zlatne retrivere, ili kako se već zovu.
Jasni sam uspio objasniti sve prednosti Bloga, a ona mi je obećala da će pročitati sve što sam dosad pisao, odmarajući se od hodanja.
Inače, Jasna je iz Zagreba. Nova je stanovnica Donje Drenove. Tu će se ona i muž baviti uzgojem pasa, pa su Knafelji sad u fazi kupovine livada oko kuće, e da bi im se psi mogli slobodno natjeravati prigorskim krajem.
Malo dalje, što li je to? S ceste mi se učinilo da su dvije baretine, a kad sam bolje pogledao, u tim baretinama ljudi pecaju ribe.
Jasno, ribiči. Uredno poslagani, kao sardine, čekaju da im plovci zaigraju na vodi. Vidim lijepe ljude, vrlo skup ribički pribor, hladne pive; čujem vesele priče; ne vidim nigdje samo ribe. A kako bi ih i bilo u tim barama!
Lijepo se predstavih i čuh pravu priču. Bare nisu bare, nego prava žuta jezera, duboka dva metra, u kojem obitavaju šarani i amuri. I to pravi pravcati komadi, kao što mi je poslije pokazao jedan od ribiča.
I upravo su tog amurastog ljepotana, kojeg vidite na fotografiji, namijenili meni, na gradelama, koje su trebali naložiti za sat vremena.
Obveselio sam se, jer točno me je za sat vremena trebao nazvati Ljudevit Grgurić. Kao što znate, svakoga petka Grga me zove i mi fino popričamo o svemu i svačemu za emisiju Vikendica, Drugog programa HR.
Ali kad sam pogledao na mobitel, vidio sam da ovdje VIP nema veza ni protekcija. Ovdje igra samo T-Mobile. Budući da mi je moj privatni mobitel na ovdje bezveznoj vezi, VIP-u, morao sam krenuti negdje gdje će me Grga moći nazvati. (Dario, učini nešto da i ja imam T-Mobile, a ne samo fotografije i laptopić!)
Između Vikendice i amura na gradelama, izabrao sam Vikendicu. Kad sam se opraštao od ribiča, vidim da je amur odahnuo. To je primijetio jedan od ribiča i zlobno mu se nacerio u zijevajuću amursku gubicu.
Grga je zaista pravi. Svaki petak me uredno zove, tako da imam prigodu izvjestiti brojne slušatelje Vikendice o mome putu. Štoviše, Grga se zaista potrudio. Smontirao je sjajnu najavu. Prvo čujete ujednačene korake. To bi imali biti moji koraci. Onda se čuje zviždanje neke lijepe melodije, a potom me Grga najavljuje kao... o, nekog važnog pješaka. Onda me pita što je bilo zanimljivo proteklih sedam dana, ja mu ispričam i već prođe predviđenih pet minuta, a gdjegdje i deset.
Meni razgovora nikad dosta. Ako ne vjerujete, pitajte sve one koje sam do sada susretao, upoznao i popričao s njima.
Grga me uvijek zove kad sam negdje sam na cesti. Danas me je zvao kad sam prolazio kroz Moravče. Kad je nazvao, sjeo sam na travu ispod kruške, točno dvadesetak metara od pravog moderno sagrađenog dvorca. Nešto prije dvorca, valjda kilometar, fotografirao sam negdašnji drveni dvorac, staru kuću, dobro uščuvanu. Iz mraka otvorenog prozora te kuće gledala me jedna starica. U dvorcu, čini mi se nije bilo nikoga. Ili su me gledali kroz spuštene zavjese?
Eto, moj Ljudevitu Grguriću, razgovarao sam s tobom i zamišljao te iza zavjesa ovoga dvorca. I mislio, zašto ne otvariš prozor ove dvorske vikendice i ne pozoveš me na čašu hladnog kiselog mlijeka. Kad smo se pozdravili shvatio sam da sam sanjao samo jedan lijep radio san, a u snu ovu divnu Radio-vikendicu!
Kad sam bio kod Kašine, dobio me Kanuny:
- Idi k vragu i ti i dogovor s tobom. Kulić i ja provezli smo se kroz cijelo Prigorje, a tebe niotkuda, čovječe. Ta zar se nismo dogovorili? Gdje si bio?
- S ribičima, rekao sam, lovio amure.
- Amore, a ne amure, vraže stari, nasmijao se Kanuny.
Ujutro sam u Markuševcu već u pola devet. Tamo me čekaju tamburaški sastav Gazde u kafiću Rondo točno u pola devet.
|
- 21:38 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
OKRET KA JULIERE
Poslije desetak kilometara hodanja od Sesveta prema Donjoj Zelini, evo me kod Gurmana u Soblincu uz prvu jutarnju kavu i mineralnu. Čovjek za stolom do mene naručio je gulaš s tijestom. To toliko opojno miriše da je teško odoljeti. Da sam proizvođač mirisa, proizvodio bi upravo miris goveđeg gulaša.
Sesvete pamtim kao malo naselje, a danas je to velegrad, što možete vidjeti i na fotografijama. Kockarnice ga čine zagrebačkim Las Vegasom. Sami mještani za Sesvete kažu da je Zagreb na istoku.
Skrenuo sam malo s puta da obiđem svetište Antuna Padovanskog u Sesvetskim selima. I, što reći, osim da je sve lijepo uređeno. Crkva je prva liga, tim više što je su sklopu crkve i dječji vrtić i igralište. A ni dvori iza crkve nisu loši.
Na povratku iz Sesvetskih sela, u lijepom malom šumarku ugledah drvosječe. Svratih do njih, jer odavno nisam gledao prave drvosječe kako rade. Nekad sam ih promatrao u slavonskim šumama kako oštrim sjekirama muče hrastove. Ovi momci nemaju sjekire. Naoružani su motornim pilama. A motorna pila za drvo je isto što i giljotina za čovjeka. S tim što stablo pada, a glava, to jest korijen, ostaje u zemlji.
Kad sam pokraj puta ugledao suncokrete kako se okreću oblacima tražeći sunce, odmah sam pomislio na našu Juliere. Zato sam opet skrenuo s puta i kroz gustu, vlažnu i visoku travu probio se do tog simbola naše voljene dame. Dario, molim te stavi fotografiju suncokreta uz ovaj tekst. Juliere je to zaslužila. Kao što zaslužuje rukoljub, pa i sve ostalo što je lijepo.
Što se tiče mirisnog gulaša, izdržao sam i nisam naručio. Baš sam karakter.
|
- 10:22 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
ZAMKA BEZ LOVINE!
Baš nemam sreće s vremenom. Nakon pljuska, krenuo sam prema Dubravi, a zatim Sesvetama.
Htio sam dva svoja današnja gosta uhvatiti u pravno-gospodarsku zamku, pak sam planirao da ih dočekam ispred negdašnjeg mesno-prerađivačkog magnata "Sljeme". Slučajno nešto znam o tom nekad velikom poduzeću, budući da mi je otac tamo radio i odatle otišao u mirovinu. Kao mladić znao sam ga posjećivati i tamo se dobro najesti. Jest da sam tih godina, između 1963. i 1967. više zarađivao od oca, ali to se sve potrošilo ni na što, a on je uvijek imao električarsku rezervu, kako je znao govoriti.
Budući da sam tih godina dobro igrao i nogomet, on me registrirao za NK "Sljeme", barem da imaš badava hranu, govorio je.
Zato sam tu htio dočekati Kanunija i Slavka Kulića.
Zna se da je "Sljeme" riknulo. Radnici čekaju otpremninu.
U ovoj državi svi nešto čekaju.
Umirovljenici svoje mirovine, radnici zarađenu plaću, oni koji imaju nesreću da rade u poduzećima koja su u stečaju ili pred likvidacijom, čekaju otpremnine, a država pak čeka da nas Europa primi u Europu. Htio sam ih upitati dokle ćemo svi čekati.
Nažalost, dok sam šetkarao pred "Sljemenom", dok sam zabavljao koze na nogometnom igralištu, opet je počela kiša.
I naravno, Kanuny i Kulić javljaju da ne mogu šetati po kiši i da šetnju sa mnom odgađaju dok se nebo barem malko osuši.
Kad sam vidio da se nebo sve više vlaži, odustao sam i ja.
Inače, osjećam se sjajno. Danas sam prošao svega 20 kilometara. Sutra krećem dalje prema Donjoj Zelini i Markuševcu. U Donjoj Zelini, točnije u Vukovju Zelinskom čeka me kćerka Una, a negdje na tom dijelu puta pridružit će mi se, valjda, Kulić i Kanuny. Ako se nebo osuši!
A u subotu, u kafiću "Rondo" u Markuševcu, čekaju me "Gazde" u punom sastavu. Možda padne koja pjesma. Padne i slomije se.
|
- 14:10 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
NEKI DRUGI ZAGREB
Na putu od mjesta gdje stanujem prošao sam Vukovarskom, Borongajem, Trnavom, prešao Branimirovu i evo me sad u mirnom kafiću u Virovitičkoj ulici. Sklonio sam se od kiše. Ako ćemo pravo, onda je vrijeme za pauzu i prvu jutarnju kavicu, budući da sam prošao nešto više od osam kilometara.
Što ima zanimljivoga na tom putu? Pa ono što gotovo i ne primijećujemo, toliko nam je svakodnevno.
Eno, tamo pri kraju Vukovarske ponosno se uzdigla nova crkva. Da nema križa na vrhu, mislio bi čovjek da je to neka moderna građevina kojoj tek trebamo naći svrhu. Teško da u onom uskom zvoniku može zazvoniti crkveno zvono. Ali, ako je arhitektura moderna, onda je valjda i moderno zvono. To jest snimljen zvon na CD, ili takvom nečem, koji će se odbijati od okolnih nebodera i putovati uvis, sve dok njegova snaga ne razbije ove kišovite srpanjske oblake.
Impresionirao me i odojak na ražnju u ranu zoru. Očito da ovdje u Borongaju, u blizini vojarne, već oko deset sati svraćaju ljubitelji vrućeg odojka i hladnog piva ili pak gemišta.
Impresioniralo me i prometno nesređene ulice. Recimo, Savudrijska ulica. Ona je u Borongaju. Ta ulica vodi prema jednom ulazu u vojarnu. Iz ulice se granaju, samo na desnu stranu, druge male ulice koje ne vode nikamo. Jer na kraju svake od tih ulica, pa i Savudrijske, je kuća, ograda ili voćnjak. Nema više puta. A na početku ulice nema znaka da je ulica slijepa.Pa kad netko kao ja skrene u tu ulicu, jer želi vidjeti kućerke i kućetine, onda može sve to razgledati do mile volje, a poslije se vratiti na glavni put i nastaviti.
Trnava je lijepa. Tu se isprepliću nove i stare kuće. Po nekim dvorištima i vrtovima primjećujem prave domaće koke i njihov već poodrasli naraštaj. U drugim dvorištima primjećujem i gospodarske zgrade iz kojih se čuje mukanje krava i roktanje svinja.
Sad čekam da prestane kiša i da se uputim dalje prema Sesvetama.
A danas će mi se pridružiti prijatelji Kanuny i Slavko Kulić, prvi sjajan pravnik, a drugi vrastan i svjetski poznat ekonomist. Slutim dobro druženje dva stručnjaka, pravnika i ekonomista, i jednog laika.
Hajde da i to vidimo.
|
- 08:38 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
DINAMO JE, OPET, ŠAMPION!
Zahvaljujući dugogodišnjem prijateljstvu s Josipom Kužeom, evo me danas na treningu Dinama, nema sumnje našeg najuspješnijeg nogometnog kluba u ovogodišnjoj pripremnoj sezoni.
Pobjeđivali su sve s kojima su igrali, a to su bile i neke od najboljih europskih momčadi. Na treningu, naravno, nisam prepoznavao sadašnje igrače, ali sam zato, osim Kužea, prepoznao Đemu Mustedanagića, Jožu Čačkovića i neke starije novinare, neka mi mlađi oproste. Dok igrači skaču, trče i natežu se, razgovaram s Jožom Spominjem mu da je Dinamo ovogodišnji nogometni hit, što i sam trener najavljuje vrlo ozbiljnom izjavom: Ove godine idemo na obje titule.
- Ozbiljna je to izjava, kažem Joži. Osobito kad se uzme u obzir snaga Hajduka.
- Znam za njihovu snagu, znam i to koliko im znači Ćiro Blažević, znam da je Rijeka vrlo jaka, znam da je i Inter sa Čečijem Bogdanom također vrlo jak, znam da Zagreb visoko puca, vrlo dobro poznajem Šuškov rad, pa mislim da je i Osijek tu negdje, ali – Dinamo je Dinamo.
- Na čemu gradiš taj optimizam?
- Na igračima i suradnicima. Imam odlične nogometaše i još bolji tim suradnika. A kad to imaš, dakako uz podršku uprave, onda je lako raditi. Svatko vodi računa o svome segmentu posla i rezultati su se vidjeli već u pripremama.
- Pripreme su pripreme, prijateljske utakmice prijateljske, ali sad počinje prvenstvo. Tada se drukčije igra.
- Upravo na tome i gradim svoj optimizam. Propusti koji su nam se događali u pripremama, neće se ponavljati u prvenstvu.
- Ipak...
- Ipak smo mi posložili sve na svoije mjesto. Igrači sad drukčije razmišljaju, nije to onaj prošlogodišnji tim. Sad su puni samopouzdanja, puni snage, a odgovornost prema igri i suigraču je vrlo visoka. Eto, na tome gradim svoj optimizam.
- Hoće li to gledatelji prepoznati?
- Naravno da hoće. Već protiv Željezničara bilo je mnogo publike. Ja se zaista nadam da Dinamovci nisu zaboravili Dinamo. Stvorili smo sjajnu atmosferu u momčadi i u cijelom Klubu. Mi ćemo igrati i za svoj i za gušt publike, a to znači da će opet stadion u Maksimiru biti pun. To je onda i povratak sponzora... ma ja sam ti, znaš, uvijek optimist. Ovaj put s puno razloga.
|
- 12:17 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
IDEM DALJE
Ne mogu po cijele dane ništa ne raditi, osim onoga što moram u kući. Tijelo mi je naviklo na napore, imam već onaj neophodan ritam pisanja i svega ostaloga što sam činio proteklih pedesetak dana.
Zato sam odlučio da nastavim s hodanjem.
I to tako da do kraja obavim hodanje Zagrebačkom županijom. Prohodao sam onaj zapadni i sjeverni dio, sad je red da to obavim i s druge strane.
Sutra još moram obaviti susrete s liječnicima i socijalnom radnicom, a već prekosutra, rano ujutro krećem put Čučerja i Kašine, pa onda slijedi Donja Zelina, Sveti Ivan Zelina, Komin, Gradec, Farkaševec Dubrava, Vrbovec, Brckovljani, Dugo Selo, Rugvica, Orle, Velika Gorica, Kravarsko, Pokupsko i Pisarovina.
Na ovome putu pridružit će mi se nekoliko prijatelja. Gdje će mi se prijatelji pridružiti i kako, javit ću ovdje uvijek dan ranije.
Do kraja puta Zagrebačkom županijom nadam se da ću sve srediti u svezi s majkom, te da ću nastaviti put tamo gdje sam ga prekinuo - u Đurđevcu.
Za ovakvo rješenje odlučio sam se zato što bih tako idućih osam dana bio u blizini Zagreba, zlu ne trebalo. Svake noći mogu dolaziti doma i pomoći u kući.
Naravno, da bih potpuno završio Zagrebačku županiju, preostaje mi Jastrebarsko i Žumberak, te južni dio Samobora. Taj dio puta ostavljam za definitivni povratak u Zagreb, negdje koncem travnja ili početkom svibnja iduće godine.
To bi bilo to.
|
- 22:36 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
BOLNIČAR
Cijeli sam dan u stanu. Igram se bolničara.
Uglavnom obavljam sitne kućanske poslove - pranje i pospremanje. A toga ima koliko ti god srce želi, bogu hvala. Ostalo vrijeme provodim sa zemljopisnim kartama i kompjutorom. Crtam rute hodanja. Čitam blogove, komentiram... živim virtualno.
Večeras, kad majka bude zaspala, prošetat ću gradom da ne bih ispao iz štosa.
Sutra ću obilaziti liječnike, da vidim što se dade učiniti.
|
- 18:04 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
STARICA I MORE - POSLOVA!
Cijeli dan prilično posla doma. Tek sam sad malo predahnuo.
Fali mi hodanje. Na primjer, jutros sam se vrlo rano digao. I počeo sam se spremati kao da ću na uobičajenu relaciju od tridesetak kilometara. A onda shvatio da od toga nema ništa.
Otišao sam rano na plac, naravno pješke, ali bilo je prerano. Zato sam se vratio doma i tu pospremao stan sve do osam, a onda ponovo otišao na trešnjevački plac.
Potom opet rad doma.
Zapravo, cijeli dan dosta posla u kući.
Kad bi uhvatio malo vremena, pogledao bi poneki blog i tako cijeli dan.
Večeras nisam mogao čak ni na histrionsku probu.
|
- 22:50 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
PROLOM OBLAKA? KAJ ONDA!
Fric i pjevačica, nova predstava Histriona, premijera koje se očekuje ovih dana, danas je imala još jedan mokri pokus. Baš kad je generalka počela, stuštio se prolom oblaka na Opatovinu.
Ali, ni prolom oblaka nije bio razlog da režiser i tata Histrona prekine probu.
- Igrajte, niste od šećera, ne bute se rastopili!, bodrio je glumice i glumce. I ovi su doista igrali, sve dok je to više nije bilo moguće. Ne zbog kiše, koja se počela smirivati, nego zbog kostima koji su bili skroz mokri i onemogućavali bilo kakvo kretanje scenom.
Kad je to vidio, Vitez je prekinuo pokus.
Sad se glumci suše (vidi Slavka Brankova). Kad kiša potpuno prestane, pokus će se nastaviti, ali ne više u kostimima, nego u normalnim, građanskim odijelima.
Sa mnom je moj stari ljubimac Žarko Potočnjak. Pitam ga kako je igrati u ovakvim uvjetima.
- Što reći? Nekome bi to izgledalo sumanuto, ali glumci Histriona, koji su do ove godine veći dio predstava na Opatovini i na turnejama igrali u otvorenim prostorima, navikli su igrati i po neverama, olujama, kišama, koji puta i u blatu po malim mjestima i selima. Sada je samo bitno da se kostimi za sutrašnju probu osuše, i da sutrašnja generalka bude u punoj snazi!
|
- 21:02 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
PREKID, A NE ODUSTAJANJE!
Život nam negdje daje, a negdje uzima.
To je ta neophodna ravnoteža.
Eto, meni Život daje snage da izdržim na ovome teškom putu. I, koliko god bilo teško, čini mi se da sve savladavam s neopisivom lakoćom.
Zahvalan sam Životu na tom daru.
S druge strane, Život mi uzima drugo. Najstarija članica moje obitelji, čini se, sve je slabija. Zato sam danas morao ponovo prekinuti put i vratiti se u Zagreb. Moj GPS zaustavljen je u hotelu Picok u Đurđevcu.
Dobro. Što je - tu je. Iz ove se kože ne može. Premda je Josip Jure Kanižaj bio organizirao, sa svojim prijateljima i prijateljicama, vrlo zanimljivu trideset kilometarsku šetnju obroncima Bilogore. Bilo bi to dobro druženje na kojem bih nešto naučio od pravih planinara. I to od onih koji su ove godine uspješno osvojili sve snjegove Kilimandžara. No, ima još dana, Bili!
Nadam se, mile Blogerice i uvaženi Blogeri, a i svi ostali koji pratite ovo pješačenje Hrvatskom, da ćete mi i dalje podržavati. Vjerujem da će se zdravlje moje stare majčice ubrzo toliko popraviti da ću se vrlo brzo vratiti na cestu.
Moj povratak u Zagreb bio je vrlo zanimljiv. Najprije sam u vlaku željezničarima pokazivao kako radi ovaj moj fantastični T-mobile sustav.
Potom sam jednoj Nataši, Slovenki iz Novog Mesta, koja je bila u posjetu prijateljici u Budimpešti, objašnjavao isto. Nataša lijepo izgleda, što je Sony Ericsson ovjekovječio.
A Blog je proširio brojnu obitelj za još jednu buduću matematičarku.
Ako večeras bude sve u redu, javit ću se uživo s nove histrionske predstave.
|
- 18:37 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
GRADONAČELNIK KAO TURISTIČKI VODIČ
Mislio sam da će me gradonačelnik Đurđevca, Mladen Roštan, mlad i vrlo komunikativan čovjek, provesti gradom tek toliko da se fotografira, a onda ćemo negdje sjesti i razgovarati.
A gradonačelnik me je proveo gradom kao pravi turistički vodič, samo znatno kvalitetniji i upućeniji. Najprije, on doista voli svoj grad i točno znade što valja i što ne valja. Kaže da Đurđevčani dobro znaju što je dobro, a što nije dobro. I zato nije dobro prešućivati ono što mnogi prešućuju.
- Mi se hvalimo onime što je dobro, ali ono što nije dobro ne skrivamo, nego nastojimo popraviti. Recimo, naši mladi se žale da nemaju kamo subotom. A nama su naši mladi prva briga. Jer ih želimo ovdje zadržati, znate kak mi kažemo: na mladima Đurđevac ostaje.
Šetnja je zapravo počela u njegovu uredu. Stajali smo ispred prozora, odakle puca pogled na glavni trg i on mi je pokazivao što mu se sviđa, a što mu se ne sviđa.
- Vidite ovaj središnji trg. Na njemu valja još poraditi i dati mu pravi smisao. Naravno da smo ponosni što smo od moćvarnog zemljišta učinili atraktivan prostor. Sada tom prostoru treba dati pravu dušu.
Pitam ga kako bi opisao svoj grad u nekoliko rečenica. Nasmijao se.
- Teško je i jednu rečenicu opisati u nekoliko rečenica. Ali, pokušat ću. Dakle, Đurđevac je najmanje gradsko središte Koprivničko-križevačke županije, koje sa prigradskim naseljima ima oko 9.000 stanovnika. Smješten u maloj udolini, u bogatom zelenom, prirodnom okružju poljoprivrednog, vinorodnog i šumskog zemljišta, u blizini mađarske granice, na pola puta između Osijeka i Varaždina. U Đurđevcu su djelovali i djeluju Petar Preradović, Ferdo Rusan, Đuro Sudeta, Franjo Viktor Šignjar, Josip Turković, Mijo Kovačić, Ivan Tomerlin, Miroslav Dolenec – Dravski, Božica Jelušić, Zdravko Seleš, Ivan Andrašić, Željko Seleš, Zoran Homen. Jeste li zadovoljni?.
Naravno da sam bio zadovoljan.
Kad smo izašli iz ureda, odmah me je odveo u vrlo uređenu Knjižnicu. A kad dođete u knjižnicu, onda ćete teško izaći. Naime, knjižnica je i stalni izložbeni prostor. Tu se izlošci mijenjaju kao na tekućoj traci. Đurđevac ima najviše izložbenih prostora u Hrvatskoj. Naravno, kad govorimo o broju stanovnika i broju izložbenih prostora. Kaže:
- Gdje god možemo, mi prostor kultiviramo kao izložbeni prostor. A obje knjižnice, ova i dječja, su pravo mjesto za svu vrstu izložaka. Od slikarskih, do ručnih radova učenika naše škole.
Zatim me je odveo do škole. A tamo su i vanjski zidovi oslikani. Iza škole vidim vrlo dobro uređena sportska igrališta. Hvalim ta igrališta, a on će:
- Je, dobra su igrališta, ali učenici nemaju dobru sportsku dvoranu u sklopu škole. Na tome moramo poraditi.
- Ali zato imate izvrsnu sportsku dvoranu.
- Imamo, ali i učenici moraju imati samo svoju dvoranu.
A onda smo prošetali do tržnice. Tržnica je prostrana, blizu samog središta grada. Kažem mu da tržnica izgleda velegradski.
- Pa, dobro, izgleda lijepo, ali još je neuređena. Vidite, ovaj prilaz tržnici zauzeli su prodavači razne uvozne robe. Pa je pristup tržnici vrlo težak. Valja vam se probiti do prostora gdje biste kupili salatu, mrkvu ili voće. Zato ćemo uskoro ovaj prilaz osloboditi od ovih malih prodavača razne uvozne robe i smjestiti ih na prostor koji je i predviđen za njih.
Tržnicu smo iskoristili da gradonačelnik napiše svoje prvo izvješće s tržnice. A potom smo se uputili prema Starom gradu. Pitao sam ga što zna o starom gradu Đurđevcu, spomeniku kulture I. kategorije, inače najprepoznatljivijem đurđevačkim objektom i njegovim vizualnim zaštitnim znakom.
- A kaj reći da vaši Blogeri to ne znaju. Ovaj Grad jedan je od najznačajnijih sačuvanih utvrda u sjevernom dijelu Hrvatske. Smješten je u ravnici. Nekad je bio okružen močvarom. A možda će vas zanimati da su svjetovni gospodari utvrde Đurđevca bili: hrvatski ban Stjepan Mikac, kralj Sigismund, ugarski palatin Detrik Bebek (eto, i mi svoga Bebeka imamo!), Herman Celjski, braća Talovci, Ivan Hunjadi, kralj Matija Korvin, te švedsko-ugarska obitelj Ernušt de Hampo. Upravo je pripadnik te obitelji, pečuški biskup Sigismund Ernušt uredio stari kaštel-kuriju, kako približno odgovara današnjem.
- Odavde je krenula legenda o picokima?
- Da, to je prastara priča. Ulama-beg je htio da Đurđevčane, zatočene u Starom gradu, glađu prisili na predaju. Legenda govori da su ga đurđevački branitelji nadmudrili, jer su po savjetu jedne starice ispalili topom u turski tabor posljednji ostatak hrane, jednog pjetlića - picoka. I otad smo ponosni Grad Picoka.
- Možemo li ovdje naručiti kakvo pečeno pile?
- U tome je problem. Ne možemo, jer umjesto da turizam gradimo na tradiciji, mi grijemo odavno ugrijanu vodu.
Poslije smo prošetali izložbenim prostorom. Uz pomoć kustosice Edite Janković Hapavel, uskoro sretne majke, razgledao sam zaista Podravski Louvre. Fotografije ne mogu dočarati ono čime se Đurđevčani ponose, ali kao informacija su dobre. Kad dođete znat ćete, naime, što možete vidjeti.
Poslije, za gablecom, u središtu grada pitam ga što još ima zanimljivoga.
- A kaj nema? Recimo, nedaleko su Hlebine središnje mjesto svjetske naive. Zanimljivo je i to da je klima na južnim padinama Kalnika vrlo slična polusredozemnoj, onoj kakva je kod Rijeke i Senja. Vranilec, na primjer, najviši greben Kalnika, stršio je svojedobno kao otok u Panonskom moru. A zanimljivo je da su se ovdje zadržale biljke koje su uspijevale u doba Panonskoga mora: crni jasen, rađeljka, veprinac i zlatnjak. Zanimljiva je i pješčana dina, glasoviti Đurđevečki pesci. U Pescima i danas možete vidjeti pustinjske biljke s davnih panonskih pješčara. Tu i na Kalniku možete susresti životinje koje na ovome području nisu uobičajene, kao što su primorska ptica stjenjak, poskok i sredozemni gušter. Glasovita je đurđevačka zelena karta čitljiva kao jedinstvo grada i prirode. Ona počinje u samoj gradskoj jezgrie, a onda se širi na sjever i sjeverozapad. To je stotinjak godina stara šuma Borik, nastala kultiviranjem golog pijeska. Šuma je ekološki biser koji smanjuje negativan utjecaj INI-nih radilišta i plinskih stanica. Pogodna je za turističke izlete, za jahanje, trčanje, temeljne sportske pripreme. U neposrednoj blizini Đurđevca nalazi se dravski rukav bara Čambina i jezero Čingi-lingi, idealni za ribolov i odmor... Joj, dajte me prekinite!.
- A od čega se živi?
- Čujte, tu su polja, kako mi velimo, duboke Podravine - Molve (najveće plinsko polje u nas), Kalinovac i Stari Gradac, te četiri mala polja – Gola, Ferdinandovac, Čepelovac-Hampovica i Pepelane. Vrlo je uspješno stočarstvo u Prekodravlju i Đurđevačkoj Podravini. I tako dalje.
- A politika, kakva je politika?
- Što bih kazao a da se ne zamjerim. Ja sam protivnik toga da se Grad koristi za politička prepucavanja. Mislim da bi sve stranke trebale biti jedinstvene kad su interesi građana i grada u pitanju. Jer mi smo, prije svega, građani ovoga Grada.
Mladen Roštan je zaista zanimljiv čovjek. Sve što radi, radi prirodno. Tako je uzeo i moj štap i cijelo vrijeme šetao s njim, a da ja to nisam ni primijetio. Svaka čast, gradonačelniče!
|
- 07:24 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
DARIO U ĐURĐEVCU
Danas nas je u Đurđevcu posjetio Dario.
Dalibor i ja priredili smo srdačan doček na željezničkom kolodvoru.
Tom je prigodom jedna mlada obožavateljica zaskočila našeg gosta i pred našim iznenađenjenim očima izvršila operaciju presađivanja svoga Licitarskog srca u nježnu ruku zatečenog Darija. U uho mu je utisnula tihu poruku: volim te Dario i kad te ne volim.
Potom je Dalibor gospodinu Dariju uručio Čokanj dobrodošlice, a ja sam mu napokon predao Gradonačelnikovo vino, dar gradonačelnika Mladena Roštana.
Nakon srdačnog grljenja s brojnim obožavateljicama i dva topla obožavatelja, gospodin Dario se uputio u razgledanje grada. Nadahnutim ulaskom u Ljekarnu, posjetio je gospodina Petra Štefanića, alfu i omegu Kukuričeka, gdje se, zajedno s Daliborom zadržao u srdačnom dužem i kraćem razgovoru.
Zatim sam gospona Darija odveo u radnu posjetu mojoj hotelskoj sobi, gdje se zadržao u vrlo srdačnom instaliranju T-mobila na mog Sonija Ericssona, i laptopić.
Kad je to završio, mobitel je radosno zacvrkutao, a laptop je poskočio od sreće.
Jer i jednom i drugom je dosadio onaj usporeni i povremeno nedostupan VIP.
Poslije trosatnog boravka u sunčanom Đurđevcu, osvježen sendvičem i hladnim sokom, gospodin Dario pomilovao je jednu slatku osamnaestogodišnju macu po krznu i otišao u pravcu prema novim radnim zadacima i trijumfalnim druženjima.
U Đurđevcu su se picoki spustili na pola koplja.
|
- 13:19 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
DJECA SU PROLJEĆE LJUDI - I BLOGERI NA FESTIVALU DJEČJEG GLAZBENOG STVARALAŠTVA
- Ima li u ovoj ljekarni lijeka za dječje stvaralaštvo na svim razinama, upitao sam u đurđevačkoj ljekarni.
- Baš sam se pitao s kojim ćete pitanjem doći u ljekarnu moje žene i potražiti me.
No, fino, umjesto da je iznenadim Petra Štefanića, on je iznenadio mene, izašavši iza vrata gdje prestaje ljekarna i počinje, valjda, privatan posjed.
Na slici vidite da je riječ o šarmantnom i vrlo pristalom muškarcu, a ono što se na fotosu ne vidi je to da je riječ u đurđevačkom ugledniku, između ostaloga, alfi i omegi najboljeg dječjeg glazbenog festivala u nas.
- Najprije hvala na lijekovima i vitaminima. Zaista su mi pomogli, pokušah preuzeti inicijativu. Ako ste me namjeravali iznenaditi, uspjeli ste, ali ipak niste odgovorili na pitanje.
- Uvijek postaje lijek da se izliječi ili zaliječi ono što ne valja, a poneki vitaminski nadomjestak da se popravi i ono što je dobro da bude bolje, a ono što je bolje da bude najbolje. Mi u Đurđevcu smo u fazi da od dobroga pravimo bolje.
- Što bi značilo?
- Što bi značilo da će idući festival dječjeg glazbenog stvaralaštva, Kukuriček 2006. biti bolji od Kukuričeka 2005., kao što je taj bio bolji od prethodnoga.
- Kakav je to festival, Kukuriček? Djeca izađu na scenu i kukuriču? Što bi bilo u duhu tradicije i legende o picokima.
- Pijevac svojim glasanjem u ranu zoru najavljuje novi dan, a naša djeca svojim izvrsnim pjevanjem najavljuju novi dan dječjeg glazbenog stvralaštva, ako baš hoćete. A, inače baš je riječ o glazbenoj, plesnoj, glumstvenoj, literarnoj i svakoj drugoj tradiciji. Ali ne samo tradiciji lokalnoga značaja, nego tradiciji na razini državnog dječjeg stvaralaštva.
- Što Đurđevac i Kukuriček, primjerice, nude hrvatskoj djeci, recimo – glazbeno vudrenoj.
- Prije svega nudi vrlo kvalitetnu glazbu, izvrsne tekstove primjerene djeci..., vrhunske glazbene aranžmane... uostalom, slušali ste sve ovogodišnje skladbe i upravo ste na ovome mjestu napisali da je riječ o vrlo kvalitetnim glazbenim uradcima.
- Kao funkcionira Festival?
- Vrlo jednostavno. Mi smo prije imali glazbenu priredbu na razini ovoga kraja. Od 2003. godine odlučili smo se za festivalska pravila. A to znači: natječaj i izbor najkvalitetnijih radova...
- Tko nam jamči da je riječ o najkvalitetnijim glazbenim uradcima?
- Žiri. U žiriju sjede vrlo stručni ljudi koji svojim ugledom jamče kvalitetu u svakom segmentu glazbenog stvaralaštva. Dakle, glazba, tekst, aranžman, izvođač, orkestar, scena, rasvjeta, voditelj i sve ostalo.
- Imena?
- Kad je riječ o glazbenom dijelu, onda imamo puno povjerenje u rad prosudbene komisije koju čine Arsen Dedić, Hrvoje Hegedušić, Ksenija Erker, Tihomir Preradović i Ivica Mihajlović, sve vrhunski glazbeni stručnjaci.
- A izvođači?
- Budući da smo autorima prepustili da sami predlažu izvođače, tu nema problema.
- Kako nema? To znači da se na festivalima uvijek vrte ista djeca. Ono: rodbina i rodbinina rodbina.
- Ma kakvi! To je ozbiljan posao i tu nema protekcije.
- A da iduće godine učinimo izuzetak, pa da pozovemo blogere, one do 14 godina, da se prijave? A prosudbena komisija, Arsen & društvo odaberu dvoje najboljih i onda našim izabranicima omogućimo da nastupe na festivalu?
- Odlična ideja. Kad mi je Uvodić telefonirao za vas, ja sam se na svome kompjutoru informirao što je Blog i vidio tamo masu sjajnih mladih ljudi. Ako među blogerima ima glazbeno obrazovane djece do 14 godine, jer je to dobna granica, bit će nam čast da u akciju uključim i Blog.hr.
- Mogu li to napisati?
- Ja vas molim.
- I što savjetujete našim blogerima?
- Da vode računa o tome da festival njeguje slobodni glazbeni oblik, primjerene stihovi i teme primjerene dječjem uzrastu.
- Vaše želje glede Kukuričeka?
- Prošle godine Kukuriček je obuhvatio područje do Knina i Broda. Iduće godine htjeli bismo u Đurđevcu vidjeti djecu od Iloka do Savudrije i od Svetog Martina na Muri do Konavala.
- Nekad se Kukuriček održavao koncem godine, a sad u travnju. Zašto?
- Zbog vremena. Travanj je u Đurđevcu najljepši mjesec: zelen, sunčan, rascvjetan, mirisan. Mislimo da je proljeće najprimjereniji termin za ovakvu manifestaciju. Za mene su djeca proljeće ljudi.
- To ste lijepo rekli, svaka vam čast. Jesmo li što zaboravili?
- Htio bih još jednom naglasiti da ovo činimo kao volonteri, ali sam fedstival realiziraju najpoznatiji stručnjaci, profesionalci. Vežemo entuzijazam, struku i iskustvo. U tome nam pomažu Mladen, Krivec, kad je riječ o rasvjeti, Rajko Stilinović uređuje scenu, Željko Anđel scensku rasvjetu, a Branko Uvodić je voditelj.
- Samo voditelj?
- Ne, Uvodić je naš prijatelj koji nam svojim iskustvom pomaže da od ovoga festivala napravimo pravu svečanost dječjeg stvaralaštva. Ako ćemo pravo on je naš suradnik, prijatelj i savjetnik.
- Kažete da ćete od Kukuričeka napraviti općehrvatski festival sveukupnog gradskog stvaralaštva. A lova, infrastruktura...
- Iza nas stoji naš grad, cijela Koprivničko-križevačka županija i skupina entuzijasta. Kad je riječ o infrastrukturi, onda imamo sve:hotel, dom kulture, školsku sportsku dvoranu, školske prostore, dječji vrtić... Osim toga, naš kraj je toliko lijep da djeci organiziramo izlete po okolici. A stvarno imamo što pokazati.
- Bili ste vrlo precizni i informativni. Hvala, gospodine Štefaniću. Hvala i doviđenja na Kukuričeku?
- Hvala vama, Blogomobile. Hvala i zblogom.
Opet me je iznenadio.
|
- 18:58 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
PJEVČEV ZOV
Evo me, već zaražen Blogom, sjedim u đurđevačkom Starom gradu, hrvatskome Louvreu, pijem kavu i mineralnu.
Odavde smo mi Đurđevčani picokom potjerali osmanlijskog osvajača. E, sad, više nemamo koga tjerati, pak vas pozivam upravo sim, odakle je prvi picok odletjel među Turke i potjeral ih. Sad vas pomoću pečenih picoka (ak ih bumo negdje našli!) vabimo u Đurđevac. Dođite, ne bu vam žal!
|
- 11:17 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
PRVI GRADONAČELNIKOV IZVJEŠTAJ S TRŽNICE
Dragi Blogeri, ja sam gradonačelnik Đurđevca, Mladen Roštan, i ovo je moj prvi izvještaj s đurđevačke tržnice.
Naime, ovdje se sve kupuje i prodaje. Cijene? Prava sitnica. Tu skljupljam i dajem informacije o svemu i svačemu. Vrlo zanimljiv posao. A sad idem s Blogomobilom u Stari grad na kavu. Ajd, bok!
|
- 10:43 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
U KANDŽAMA GENERALIĆEVA PIJEVCA
A gdi su ti Molve, nafta, naftovodi? Dočepao si se tih naivnih naivaca iz najnaivnijih Hlebina, pa gariš od kuće do kuće ka seoska luda, govorim sam sebi dok se vraćam kasno iz Hlebina, pun dobrih vibracija i praznih baterija, a da ne govorim o živcima koji su mi dobrano načeti jer u Hlebinama – Mađarska VIP služba, pa nit ja mogu nekoga zvati, nit se mene može dobiti na mobitel.
Znam, znam, Madžarska, kako se nekad pisalo, je dosta sjevernije, ali imaju jači domet, budući da ovdje baš i ne funkcionira VIP. Jedva čekam da dođe Dario i donese novu karticu, T-Mobile. Alaj ću onda pičiti i iz Budimpešte, ako bude bilo potrebno.
Otići ću ja u Molve, naravno da hoću, ali nisam mogao izaći iz Hlebina.
Doista sam išao od kuće do kuće, tamo od jednog kraja Hlebina, gdje stanuje slikar Zlatko Kolarek, do drugoga kraja Hlebina gdje svoja platna i stakla oslikava vrsna naivka Željka Tropšek.
Budući da sam u ranoj mladosti udaren mokrom krpom po glavi, volim umjetnost, pa sam se u svakom stvaralačkom ambijentu izvornih slikara glasovite Hlebinske škole zadržao tek toliko da vidim što rade, da razgledam nove i one stare slike koje još, iz bilo kojih razloga, nisu prodali.
U poslanim fotografijama nema reda. Nema zato što veze nisu funkcionirale.
Dakle, Zlatko Kolarek nije bio doma. U Koprivnici je, radi.
Nije valjda došlo je doba da se od naivnog slikarstva ne može živjeti?
Upoznao sam njegove sinove, Marka i Antonija, te njihova djeda Franju. Vidio sam prostor u kojem slikar radi, fotografirao najnoviji, još nezavršen likovni uradak, a onda mobitelnuo sinove s njima najdražom slikom.
Potom sam posjetio Zlatkova brata, Željka Kolareka. Ni njega nije bio doma. Bila mu je kćerka Monika, prekrasna i vrlo stidljiva curica. Mislio sam da ima trinaest godina, a njoj je već devetnaest. Sjajno izgleda, nema dečka (izvrsna prilika za našeg Darija), a pokazala mi je sjajnu sliku koju joj je otac poklonio za osamnaesti rođendan.
I da nije onako lijepa, prelijepa, oženio bih je zbog slike.
Ali, prava avantura počinje tek kad sam upoznao slikara Branka Matina. Stajao je u dvorištu sa ženom, djetetom i slikaricom Ljerkom Tropšek kad sam naišao. I odmah smo se skompali. Objasnio sam mu tko sam i što i počelo je veselo blogersko druženje. Naime, slikarima u Hlebine nedavno je stigao neki mladić i obećao da će im urediti WEB stranice. A to bi bormeč, kažu, i naplatio dobrano.
E, onda sam im ja objasnio što je Blog.
Onako, drito konjski, u glavu!
Gledali su zabezeknuto. I, dok je njegova žena kuhala kavu, ja sam mu otvorio blog s adresom matina. To je gledala slikarica Ljerka, pa je otišla doma i učinila isto.
Poslije sam obišao galeriju u Hlebinama, dom sjajnog slikara Vladimira Dolenca, a prava je svečanost nastala u slikarskoj (moram je tako nazvati) autonomnoj pokrajini Generalić. To je ogroman prostor (ne vidiš mu kraja, tamo u daljini s nebom se spaja), znalački uređen. Gospođa Mirjana, s kojom me je upoznao Josip Generalić, prije nekoliko godina u Koprivnici, pokazala mi je najprije preuređenu kuću majstora Ivana Generalića, rodonačelnika hrvatske naive (dakako, zaslugom Hegedušića i pokretu Zemlja, ali najviše njegovim nevjerojatnim talentom).
Ta slikarska Republika je neopisiva.
Evo vam slike, pa gledajte.
Gospođa Mirjana otvorit će ovih dana Blog pod imenom Galerija Generalić, pa ćete svakodnevno imati prigodu uživati u tom svojevrsnom hramu naive, u svakom pogledu. Od ogromnog i izvrsno organiziranog prostora, s njegovanom travom i brojnim voćkama, do vrta u kojem sve uspijeva, jer onaj tko se brine u vrtu em zna, em voli taj posao, do Muzeja oca, do Muzeja sina, do Muzeja starih obrtnih alatki, do plugova, do žlica, posteljine, kreveta, do znalački uređenih različitih soba; u jednu riječ; taj dvorac hrvatske naive zaista vrijedi posjetiti.
Mirjana, hvala na gostoprimstvu.
A to me gostoprimstvo podsjetilo na davno gostoprimstvo Ivana Generalića.
Jednom nas je pozvao da igramo nogomet protiv njegovih Hlebinaca. Ja sam tada bio selektor i kapetan vrlo respektabilne momčadi sastavljene od poznatih glumaca, pjevača, novinara i književnika.
Generalić nas je dočekao u staroj kući i priredio nam prave bakanalije. Bilo je tu hrane i pića da smo gotovo popucali od sitosti i pitosti.
I upravo kad smo nemoćni htjeli prileći, Generalić nas je pozvao, jer je bilo vrijeme za utakmicu.
Možete misliti kako smo igrali! Prvo poluvrijeme primili smo pet komada. Ni jedan od mojih igrača nije izdržao na terenu duže od pet minuta. Nismo mogli trčati, udariti loptu... ma katastrofa.
U drugom smo poluvremenu malo došli sebi. Svejedno smo utakmicu izgubili 6 : 4, a Ivan Generalić je posvuda procvjetao od sreće.
Poslije me zafrkavao da više kuži nogomet od mene, ali da zato moji igrači, skupa sa mnom, bolje kuže meso odojka, pohane batke i sve ostalo čime nas je ponudio.
- Znaš, mi smo ti ovdje, doma, nepobjedivi. Tu bismo tukli i prvake svijeta, jer ja sam najbolji nogometni izbornik na svijetu!
Imam ja i nekih uspomena s Josipom, ali to su bila vesela mladenačka druženja u Gradskoj kavani u Zagrebu. Alfons Vučer je svirao, a mi smo se nastojali svidjeti lijepim djevojkama, što nam je katkada i uspijevalo.
Šetnju, od svega tri kilometra, završio sam oko sedamnaest sati u kući Ljerke Tropšek..
Eh, što ti je umjetnost.
A Molve? Dobro, dobro... nisam zaboravio. Odmolvat ću i do tog emirata!
|
- 23:14 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
GOSTOLJUBIVI ĐURĐEVAC
Opet se dobro osjećam, premda nisam onaj stari, nego malo stariji. Uopće nije bilo važno što je kiša padala. Ne onako jako kao ujutro, ali dovoljno da čovjek mora otvoriti kišobran. A ja nisam imao pojma što znači hodati Podravskom magistralom s otvorenim kišobranom.
Kao prvo, pokazalo se da ne smijem ići lijevom stranom ceste. Jer bi vrlo brzo ostao bez kišobrana. Vjetar koji stvaraju automobili, osobito oni veliki, one cestovne krstarice, vrlo bi brzo uništio dobro dizajniran, a nekvalitetno izveden štitnik od nebeskih vlažnih darova.
Zato valja ići desnom stranom. Isto je, ali barem vam se kišobran neće okrenuti.
Međutim, hodati desnom stranom Podravske magistrale vraški je opasno. Ne kažem da će vas netko namjerno pregaziti, ali postoji velika vjerojatnost da se nađete u jarku pokraj ceste, jer će vas tamo baciti onaj vjetar koji proizvode cestovne krstarice projurivši pokraj vas priličnom brzinom, često i nedopuštenom.
A Podravskom magistralom kažem vam, prolazi teretno vozilo svakih dvadesetak-tridesetak sekundi. Gotovo sva teretna vozila koja prometuju prema istoku i zapadu voze tom cestom, jer izbjegavaju autoput Zagreb – Istok. Vožnja autoputom se plaća, a vožnja Podravskom magistralom je besplatna. I tako šoferi štede, e da im tuga ne bi bila pregolema, to jest zarada manja.
Moja kćer, Nataša, kaže da će ta cesta propasti, jer nije građena za takav promet. A Nataša valjda znade, jer ona je školovana da to zna, završila je Građevinski fakultet, a uža joj je specijalnost upravo gradnja cesta.
DALIBOR
Negdje iza Virja, tamo gdje cesta prelazi zaštićenu željezničku prugu, pridružio mi se Dalibor. Dovezao ga je otac, koji se vratio. Naravno, poslije upoznavanja i fotografiranja.
Dalibor je sjajan dečko. Međutim, pokazalo se da je hodanje udvoje isto kao vožnja udvoje biciklom. Teško je, zbor prometa, ići uporedo. A mi smo odmah počeli razgovarati. Teme su bile vrlo zanimljive i, jebiga, svaki čas morate prekidati započetu rečenicu, jer naiđe neka kamiončina itd.
Zato smo skrenuli na sporednu cestu.
A tu je vrebala druga opasnost, jer, čini mi se da Dalibora zna svaki čovjek, svaka žena i svako dijete u Đurđevcu. I opet bismo prekidali razgovor, jer se njega pozdravljali svi, pa i ptice, a da ne govorim o psima.
I da ne govorim o klincima. Tako smo prošli jednu od najljepših kuća koju sam vidio na ovome putu. Kad smo bili dvadesetak metara daleko, neka su ga djeca počeli zvati. Očito ga dobro poznaju. Pa smo se vratili, ali djece nigdje, a činilo se da ni u kući nema nikoga. Pokazalo se da su se djeca sakrila iza gospodarske zgrade, a da kuća nije prazna budući da je izašao simpatični otac to dvoje djece i prava ljepotica, majka klinaca, i to noseći u naručju treće, sasvim malo dijete.
Na ulazu u sam Đurđevas svratili smo na kavu u neki ugodan kafić. Naravno, i tamo nam su se priključili Daliborovi prijatelji, pa smo ostali sjediti duže nego što smo planirali.
Meni osobno najviše se svidjela Mala Krčmarica, kako sam je nazvao, vrlo simpa djevojka, gotovo djevojčica koja mi je ispunila želju pa je pozirala i s Daliborom i s njegovim prijateljem.
I kad smo stigli pred hotel Picok, Dalibor me pozvao na večeru. Otišli smo u Stari grad, gdje nam se pridružila Daliborova djevojka, dama koja izgleda točno kao prava engleska princeza.
ŠTEFANIĆEVA UGODNA IZNENAĐENJA
Na ulazu u područje grada Đurđevca, tamo gdje na tabli piše Đurđevac, čekalo me je iznenađenje. Dalibor je tome svjedok. Naime, na tabli je visjela vrećica. Mislio sam da je u vrećici bila Studena, ali nije, jer na vrećici je pisalo LJEKARNE ŠTEFANIĆ.
Odmah mi je bilo jasno da je riječ o Branku Uvodiću. Naime, Uvodić se pobrinuo da mi u Đurđevcu bude ugodno. Sa Šila, na Krku, pozvao je prijatelja iz Đurđevca, Peru Štefanića, direktora najboljeg dječjeg festivala u Hrvatskoj, Kukuriček, i zamolio ga da se pobrine za mene.
A Pero je, valjda, odmah otvorio stranicu Blogomobil i vidio da sam bubani. Budući da mu je žena vlasnica ljekarne, spakirali su mi Antioksidans (koji sprječava znakove moga evidentnog starenja – pogledajte fotografije na adresi dalibor.blog.hr), granule Imono formule, koje su odlične upravo protiv prehlada i gripe, Cedevitu i da pakovanja šumećih vitaminskih napitaka. Uza te medikamente i vitamine, gospodin Štefanić ostavio mi je i CD posljednjeg dječjeg festivala, Kukuriček 2005.
Noćas sam CD preslušao i mogu vam reći da smo Uvodić i ja bili u pravu kad smo u emisiji Domovnica ustvrdili da je to najbolji dječji festival.
Drugo iznenađenje priredio mi je gospodin Štefanić kad sam stigao u hotel Picok. Naime, moj boravak u Đurđevcu bio je pokriven glasovitom đurđevačkom gostoljubivošću. Odahnuo sam i bezbrižno zaspao, preslušavajući drugi put glazbu s Kukuričeka 2005.
Danas idem u Hlebine. To sam dužan Generalićima, ocu i sinu. Obojicu sam poznavao, a oca i danas poštujem kao rodonačelnika hrvatske naive. Naravno, i kao sjajnog čovjeka!
|
- 07:39 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
JURA JE JOSIP
Naravno Daki mi se nije javio, pa sam potražio Juru Kanižaja, brata Paje Kanižaja. S Jurom se nisam vidio nekoliko desetljeća. Sad me susret obradovao.
Posjetio sam ga u Limex-u Željka Jakopanca, gdje radi. Rade limariju, instalacije, plin, vodu itd, gospon Željko oprostite, ali ne bum vas ovdje reklamiral, premda mi je gospođa Katarina Sitarić, iz Podravke, rekla da odlično radite.
Fotografirao sam Juru i gazdu, a onda me Jura otfurao doma, na glavni Koprivnički trg. I tako sam mu upoznao ženu Rajku i sina Bojana, koji se spremao na put u Zagreb, gdje će upisati studij dizajna. Kažem Bojanu da sam mu oca upoznao u Zagrebu, kad je došao upisati višu tehničku školu, koju je završio i sad je pogonsi inženjer.
Kad se dva prijatelja ne vide toliko godina, onda se doista ima što pričati. Pogotovo zato što je Jura planinar i bio je ove godine na Kilimandžaru. Kaže mi da stalno pješači, da je obišao sav Velebit, a i neke dionice kojima sam ja prolazio.
Poslije je Juri došao prijatelj Siniša Bosanac, koji radi u Osiguranju Zagreb. Siniša me prati od prvoga dana, štoviše, čak je i Juru obavijestio da mu prijatelj hoda Hrvatskom.
Pokušao sam sa Sinišom dogovoriti da mi Zagreb osiguranje bude sponzor. I kad sam mu to rekao, kaže da je upravo o tome razmišljao.
Bilo kako bilo, dao mi je broj telefona da ga Dario nazove i da se dogovore o mogućem sponzoriranju. Što bi meni dobro došlo, jer je frka.
Kad se kiša malo smirila, uzeo sam stvari i - ja na jednu stranu, a Jura i Siniša na drugu.
A, zapravo, Jura uopće nije Jura. On je Josip, što doista nisam znao, jer ga svi oduvijek zovemo Jura. Zakaj? Pojma nemam.
|
- 14:47 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
ŠTO SVE MOŽE PRKOS!
Ne znam kako, ali stigao sam u Koprivnicu putem kojim sam već jednom prošao.
Bože, što sve čovjek može podnijeti, a magarac ponijeti!
Mislio sam da ne mogu. A onda je proradio inat.
Još stotinu metara, pa ću odustati.
Onda, još petsto metara, tamo do one kuće u Kloštaru Vojakovačkom, pa onda odustajem.
Potom sam pronašao neki dućan u Carevdaru, drvo u Donjari, gostionicu u Lepavini, onu pumpu u emiratu Sokolovac, onda onu samoposlugu na koju sam se žalio, zatim autobusnu postaju, marelicu u Velikoj Mučni. Reke se i ne sjećam, a bormeč ni ulaska Koprivnicu. Hodao sam punih četrnaest sati.
Bilo je kiše, kišice i, čini mi se, sunca, ali to sa sigurnošću ne mogu reći.
I izdržao.
I, mogu vam reći, osjećam se puno bolje. I zdravije i zadovoljnije.
A sutra ujutro, uvjeren sam, krećem za Đurđevac preko Štaglinca, Vlaisava, Plavšinca, Novigrada Podravskog i Virja.
|
- 23:18 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
FRKA
Teško da ću i jutros dalje. Digao sam se prije sat vremena, nakon nemirne i vruće noći, dobro se otuširao, spakirao stvari, ali još ne ide. U ova dva dana što bolujem, čini se da sam izgubio mnogo snage.
Ništa, pokušat ću kasnije. Moram danas do Koprivnice, a onda u Đurđevac da se pozdravim s Daliborom, napokon osisim sa Sisom i zajednički posjetimo moju mladu prijateljicu, književnicu Božicu Jelušić,
|
- 05:31 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
PUTOSITNICE
Dok se izležavam, vruć kao janje na ražnju, dakle bolestan, evo nekih putositnica uza slike na putu prema Svetom Petru Orehovcu. Usput, danas je točno dva mjeseca kako sam krenuo hodati Hrvatskom. Dosad sam snimio 2435 fotografija i napisao 113 tekstova sa 52.505 riječi, što iznosi 457 riječi po postu ili gotovo 22 riječi po fotografiji ili 2 teksta dnevno, ne računajući KemoTerapiju. Čestitam si ushićeno i velikodušno se častim sa dva andola. A sad evo putositnica.
Moji prijatelji iz Podravke nisu me ni na toj dionici puta zaboravili. Studena me čekala kao svjež cvijet u mirisnom cvijeću.
Možda vama nije važno, ali meni jest: prvi cvat kukuruza. Zapravo divno je što sam na ovome putu gledao kako se kukuruz sadi, okopava, raste i, evo cvate, dakle, evo ga u kukuruznom pubertetu. Još koji dan i eto mladih kukuruza. Zašto sam toliko sentimentalan kad je riječ o kokuruzima? Ah, oni me sjećaju na mladost i negdašnje avanture u kukuruzištima Vrbika u Zagrebu. Tamo, u tim poljima, doista se slatko ljubilo.
Traktor je stao ispred mene, a dama za volanom rekla mi je da se znamo iz Vukovara. Nisam se mogao prisjetiti, pa sam je zamolio za objašnjenje.
- Bili ste na promociji sina pilota, Ambe, a ja sam bila na promociji nećaka Josipa Jurjevića, Ambinog kolege.
Ispričao sam se na slaboj memoriji, ali i na tome da je u Vukovaru sasvim drukčije izgledala bez traktora.
Nasmijala se, poželjela sretno pješačenje, poslala Ambi punu prikolicu pozdrava i odjurila glasno se smijući.
Ne sjećam se tko je tražio da fotografiram staru kuću. Fotografirao sam dosta starih i siromašnih kuća, ali ova u Miholecu posebno me oduševila. Izvana jadac, iznutra gladac. U kući živi obitelj Ivana Miklečića, njih petero, čini mi se. Uzgajaju bikove i kažu da se dade preživjeti. Ne dao Bog većeg zla, rekla je domaćica.
Dok sam u Miholcu slikao, prepoznali me neki odrasli stanovnici, pa su nahrupili na ograde. Zanimaju se kako mi je. Štoviše, zvali su me i na užinu, ali preda mnom je bio dug put, pa sam sa zahvalnošću odbio. Naime, ne može se hodati puna želuca.
Park šuma Župetica. Da, šuma! Prava prašuma. Kad uđete u nju, ne vidite ni sunca, ni mjeseca, toliko su krošnje guste. Ušao sam u tu park-šumu, prohodao kroz nju, ali sam se iz tog vječnog polumraka vratio na svjetlo dana. Ovakvih park-šuma u ovoj županiji ima još pet. Župetica se nalazi uz samu glavnu zapadnu cestu, nadomak Križevaca, između naselja Podgajec, Pesek i Koruška.
Gotovo u središtu Križevaca, tamo kod auto-škole, na raskrižju glavne ceste i puta za Poduzetnički dio grada, gdje sam smješten, nalaze se krasna igrališta za djecu. Tu klinci igraju nogomet, rukomet i košarku, tu se klinceze voze na rolšuhama i biciklima, a tu je, na posebnim stazama dopušteno klincima da voze one male dječje motore. Motori su pravi, da ne bi bilo zabune, samo dječji. Nisam odolio, nego sam im se priključio. Kad su skužili tko sam, pokazali su mi kako su vješti vozači. A zaista su vješti. Budući da je nebo je već bilo crno, a kapnula je i poneka debela kap kiše, požurio sam u hotel. Tek što sam stigao, zvala me recepcionarka. Kao imam neke goste. Kad imam što vidjeti. Došla su dva klinca. Zaboravili su ovu adresu, pa sam im morao napisati. Tek što su zamakli iza hotela, počelo je nevrijeme.
|
- 09:50 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
IMAM VIBRU DA SAM DOBIO FIBRU!
Htio sam iskušati sve blagodati orkanskoga nevremena koji je ovdje trajao sve od sinoć, pa negdje do 11 sati. Sinoć kad sam došao u hotel itd. Križevačkog trgovačkog centra, najprije sam se išao ugrijati vrelinom vode iz tuša. Tako da nisam ni čuo kako je grom tresnuo i uništio ovdašnju telefonsku mrežu. Pokazalo se koliko je dobro što imam satelitsku vezu i što nekoliko sati nisam ovisnik od gradske struje.
Kad sam jutros krenuo, stvarno je bilo vrlo/vrlo kišno, da ne kažem plovno. Za prelazak nekih dionica na putu zaista mi je trebao barem splav, kad već nemam čamca. Više sam cestom plivao, nego hodao. Dobro, nije bilo baš tako, ali sam se, kao što napisah u podne, osjećao kao da plivam s Veljkom Rogošićem. S tim da on pliva Jadranskim, a ja Panonskim morem.
A onda još i onaj hladni vjetar što mi se uvlačio i u džepove.
Imao sam vibru da ću dobiti fibru.
Zato sam se vratio u Križevce. U Kalniku nema ljekarne, a u meni kao da je netko zapalio najprije vatricu, koja se pretvorila u vatretinu, pa sad kurim kao pokvareno centralno grijanje. Nafilao sam se frižider i kanader tabletama (to su one protiv povišene temperature), litrenim Studenama, ručnicima i čekam da se barem malo, ali ne previše, ohladim.
Bože, ovako nisam gorio ni u zagrljajima prilično zagrijanih ljepotica!
|
- 21:40 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
VESELO PODNE
Zaista nećete vjerovati. Zato najprije pogledajte fotose i kad su snimljeni. I bit će vam sve jasno.
Upravo sam u jednoj veseloj gostionici u središtu Kalnika. Ovdje se ljudi okupljaju subotom oko podne, kad završi misa u obližnjoj crkvi. Svira glazba uživo, Zagorski electro-team, iz Novog Marofa, kao što vidite, a ja imam tu sreću i da čujem. Mislili vi mislili, ali ovi momci zaista znaju posao, samo za moj ukus preglasno. Poslije svirke sjeli su kraj mene. Momak u crvenoj majici, Hrvoje Košćak svira solo gitaru, a Ivo Dvorski, onaj u šeširu, klavijature. Počastili su me kavom, a Hrvoje je Ivici objasnio sustav rada Blogomobila. Inače, Hrvoje je informatičar i odavno prati moje hodanje.
Ljudi sjede, piju uglavnom ožujsko pivo, slušaju, a neki, bogami, i naručuju pjesme.
Odlučih ovdje ostati dok se ne osušim. Naime, lovio sam oblake po Kalniku i prilično me to smočilo.
Jučer predvečer i danas osjećam se više kao Veljko Rogošić. Više plivam nego što hodam.
No, otom - potom.
I upravo kad sam htio zatvoriti kompjutor, došao je mladi gazda Bistroa Kalnik, pa sam i njega uslikao. Nekoliko trenutaka kasnije začudio se kad je vidio svoju sliku na zaslonu laptopića.
Odavno govorim: tehnika narodu!
|
- 12:42 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
U OBNOVLJENOJ CRKVI
Velečasni Ivan Norbert imao je sreću u petak 8. lipnja 1991. godine, kad je otišao put Zagreba, jer da nije tko zna što bi se dogodilo da je ostao u svojoj crkvi, u Svetom Petru Orehovcu, budući da se toga dana, ničim izazvan, srušio zvonik i dio crkve. Srećom u toj nesreći nitko nije stradao.
Kad se vratio, zvonik i dio kasno barokne crkve, u tom obliku sagrađene 1771, godine, bili su samo golema ruševina. Šteta je bila neprocjenjiva. Sveti Petar Orehovec ostao je prvi put bez bogomolje od doba kad je tu, prema pisanim podacima iz 1333. godine, sagrađena prva crkva.
Sve do nedavno, do prije četiri godine, kad je počela obnova, stanovnici mjesta obilazili su ruševine. Naime, nije bilo novaca da bi započela izgradnja novog zvonika i srušenog dijela crkve.
Sve dok se umjetnici ovoga kraja nisu dosjetili i pokrenuli likovnu koloniju. S jednom jedinom namjerom: novac dobijen aukcijom likovnih djela namijenjen je obnovi crkve i zvonika. Inicijativu je pokrenula križevačka slikarica, i vlasnica Galerije, Željka Konjačić.
U međuvremenu crkva je dobila novog velečasnog, Stjepana Sovičeka, rodom iz Vrbovca, mladog i vrlo agilnog svećenika.
Akciji likovnih umjetnika pridružilo se Ministarstvo kulture, Zagrebačka nadbiskupija i mnogi ljudi dobre volje.
Kaže se: kad se dobra srca slože i crkva se izgradit može, a ne samo zvonik s novim zvonom budući da je staro oštećeno, te tako oštećeno postavljeno pokraj crkve kao spomen na nesreću.
Crkva i zvonik su sagrađeni. I, evo me kako stojim pred tim velebnim zdanjem u temelje koje je ugrađeno osamdesetak likovnih djela. Naravno, slikovito rečeno.
Nakon što me je počastio misnim hladnim sokom, jer i ja, kao sudionik u prometu, moram biti 0,0 promila, velečasni mi ponosno pokazuje crkvu i novi zvonik. Naročito je ponosan na orgulje koje je dobio na poklon, a na kojima je svojedobno svirao, dok je bio biskup, Joseph Ratzinger, današnji papa Benedikt XVI.
Naravno unutrašnjost crkve je prekrasna, a s izvedbom zvonika baš i nisam zadovoljan, zbog neujednačenosti boje, neravnina i sličnih malih graditeljskih propusta. Velečasni me tješi da će biti sve u redu, jer upravo se izvode završni radovi u kojima će svi nedostaci biti ispravljeni.
Nadam se, Stjepane.
|
- 06:33 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
KRIŽEVCI, GRAD MLADIH
- Kako je biti gradonačelnik u trećem mandatu, pitam Branka Hrga, gradonačelnika Križevaca, u našoj kratkoj šetnji gradom.
- Nije treći, nego drugi mandat. Nekoliko mjeseci sam obavljao dužnost gradonačelnika prije prvog pravog mandata, dakle ne bi se moglo reći da sam gradonačelnik u trećem mandatu. Ugodno je biti gradonačelnik ovako lijepog, uspješnog i mladog grada.
- Mora da vas sugrađani vole, inače vas ne bi ponovo birali za gradonačelnika?
- To morate pitati moje sugrađane. U pravu ste kad govorite o izbornim rezultatima.
- Imate li puno nezaposlenih?
- Na burzi imamo oko 1200 nezaposlenih od 22.000 stanovnika.
- Dakle pet posto?
- Nisam razmišljao o postocima, nego u ljudima. I jedan nezaposlen je problem, a 1200 nezaposlenih je 1200 problema. Među nezaposlenima najbrojniji su oni iznad 45 godina.
- A mladi?
- Nemamo previše nezaposlenih među mladima. Štoviše. Nedostaje nam mladih stručnjaka. Znate, moja je želja da Križevci budu grad mladih.
- Recimo, ja sam završio poljoprivredni fakultet. Rođeni sam Zagrepčan, ali tamo nemam radnog mjesta u struci u kojoj sam se školovao. Pročitam na internetu ovaj razgovor s vama i odlučim život početi u Križevcima. Kakve su moje šanse?
- Zaista velike. Vi ste maloprije rekli da je cijela Hrvatska udaljena od Zagreba tri sata, zahvaljujući sve boljim prometnim vezama...
- Da, to je moja stara teza...
- E, pa vidite, mi smo imali plan naseljavanja Križevaca mladim ljudima. Znate onaj Čačićev plan o izgradnji 50.000 stanova u Zagrebu. Naša je ideja bila da izgradimo po tisuću stanova u Križevcima, Bjelovaru, Varaždinu... manjim gradovima u blizini Zagreba. Od Zagreba do Križevaca su zaista dobre prometne veze. Križevčani koji rade u Zagrebu mogu zadržati svoja radna mjesta, a mogu stanovati u svome gradu upravo zbog sjajnih prometnih veza. I tako dalje.
- Dakle, kakve su moje šanse da kao mladi stručnjak iz Zagreba ovdje dobijem radno mjesto i stan?
- Isto velike. Ako se zaposlite u državnoj službi, možete odmah dobiti stan na otkup. Radite i otplaćujete stan. Ako se pak zaposlite u nekom od brojnih naših uspješnih poduzeća, također su vam šanse velike.
- Vidim mnoštvo dizalica u poslovnoj zoni...
- Doista se gradi. Eto, nedavno smo otvorili tvornicu sladoleda, Katavić je, također nedavno otvorio vrlo lijepu benzinsku crpku, praonicu svih vrsta automobila, hotel s vrlo lijepim i komfornim sobama, restorane, frizeraje i zaista velik i dobro opremljen trgovački centar..., dakle otvorio je mnoštvo novih radnih mjesta. U petak navečer obilježavamo 50 godišnjicu gradskih bazena. Ovdje je prije toliko godina odigrana prva reprezentativna vaterpolo utakmica između tadašnje Jugoslavije i Egipta . U svakom slučaju nastojimo novim radnim mjestima zadržati sve mlade Križevčane, a privući i nove iz svih krajeva Lijepe naše.
- Križevci su poljoprivredni i stočarski kraj?
- Da. I vi ste kao pješak zaista mogli primijetiti da u našoj županiji nema nigdje neiskorištenog poljoprivrednog i stočarskog zemljišta.
Dok mi je gradonačelnik objašnjavao kako će urediti budući glavni trg i tako gradu dati novu kvalitetu, prišli su mu dobri znanci, mladi bračni par s dvomjesečnom bebom. Nakon što su otišli, gradonačelnik mi je rekao.
- Evo, ove godine već imamo stotinu novorođenih stanovnika. Dakle i natalitet se povećava. Naša odluka da novčano stimuliramo mlade parove za svaku bebu, pokazala se dobrom. Popis novorođenih u gradu Sv. Marka Križevčanina puno je bolji nego prethodnih godina. To je još jedan dokaz da želimo biti grad mladih, rekao mi je na kraju razgovora Branko Hrg.
Grad mladih? Naravno, kad Križevci imaju tako mladog gradonačelnika!
|
- 11:02 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
MALA PRIČA O VELIKOM KTC-U
Zapravo, najbolje je kad je sve na jednom mjestu, a ovdje gdje sam se ugodno smjestio, u KTC, Križevačkom trgovačkom centru, zaista je sve na jednom mjestu. Što god hoćete, tu je: najprije se, i kao vozač i kao pješak, susretnete s benzinskom crpkom. Baš sam gledao nekog gospodina koji je došao napojiti svoj automobil. Dok je on točio, izašli su klinci iz auta, a za njima i njihova ljepuškasta mama. I kamo će djeca nego do sokova i sladoleda, a ni mamici, vidio sam, nije to baš mrsko. I, dok si dlanom o dlan, čovjek se suočio s računom. Benzin toliko, dječje i mamine potrebe toliko. To nema smisla, reče on. Kako nema, ona će. Što hoćeš, ti si potrošio puno više od nas. Mi smo uzeli samo po sokić i sladoledić, a ova tvoja mrcina pije benzin kao da živi u pustinji. Uvijek je žedan.
Srećom, ja sam cijepljen protiv naftnih derivata, ali sam, svejedno, jučer, onako umoran, umjesto do frižidera došao do crpke gdje se toči dizel gorivo i bez razmišljanja gurnuo cijev u usta. Tu su se našle dvije djevojke, koje ovdje rade, skočile su i zgrabile cijev, tako da ipak nisam kušao ono što automobili piju. Ljubazmo su me odvele do hladnjaka i, dok sam ja ispijao hladnu Studenu, one su mi oprale naočale, e da mi se ponovo ne bi dogodilo da sjednem ispred pumpe i glasno naručim litru dizela s litrom euro benzina!
Već sam pisao o tome da baš i nisam neki jelac. Zato lutam još vitak s ne baš napetim lukom. Odakle bi, morti, neka mehka strijela izletjela. Ipak, na kraju puta nisam baš za hranu. Najprije sam za dobro kupanje, a u sobi u kojoj sam smješten odlična je kupaonica. Gotovo da ne izlazim iz nje. Ali, poslije kupanja, tijelo traži svoje. Valja nešto prigristi. Ako baš nisam previše umoran, kao danas, onda odem u ovdašnji restoran i nakrcam se filekima, koje zaista obožavam. Danas sam drmnuo dvije porcije. Ima u restoranu svega, u samoposluživanju ili u posebnom restoranu za jela i pila po narudžbi, ali ja se više zadržavam u trgovačkom centru. Kupim novine, mlijeko, uvijek friško pecivo iz obližnjeg Mlinara i nekih narezaka. Onda razgledavam fotografije, pijem mlijeko i mezim sendvič od pet dkg kulena i deset dkg ovčijeg sira.
Ovdje je i praonica automobila svih vrsti. Od onih malih, do najvećih. Našalio sam se i dao na pranje svoj šćap Blogomobil. Mladić koji tu radi uzeo je šćap s dužnim poštovanjem, stavio ga na mjesto gdje kupaju luksuzne automobile i moj mi se Blogomobil vratio kao nov!
Kad me danas gradonačelnik Branko Hrg pitao gdje sam se smjestio u njegovu gradu, rekao sam mu da sam u KTC, Križevačkom trgovačkom centru. Rekao mi je da sam dobro izabrao, jer je sve novo, a vlasnik Ivan Katavić zaista znade posao.
- Kako ne bi znao, kad u njegovom luksuznom hotelu plaćam manje spavanje nego da sam u onom derutnom zdanju pokraj središta Križevaca. Sve mi se čini da taj hotel neće dugo izdržati ovakvu konkurenciju.
Zato sam se želio upoznati s Ivanom Katavićem, ali nisam imao sreće ili sam imao sreće. Naime, gospodin Katavić je na godišnjem odmoru, ali je poručio da upoznam gospođu Melaniju Zorko, šeficu marketinga. E, to je upravo ona druga sreća. Gospođa me začas smotala i ja sam sad njihov maneken. Poklonila mi je prekrasnu kapicu, s velikim šiltom, i žutu majicu dva broja veću od mene, što je teško zamisliti, ali i toga ima.
Na karti Hrvatske vidim da su se prilično proširili, od Čakovca, Ivanca i Zaboka do Slatine, Požege i Siska, pa pitam šeficu marketinga postoji li mogućnost da me neki njihov ovakav Robni centar prati diljem puta. Sve bih riješio, spavanje, hranidbu (kako neki vole pisati, čuj: hranidbu!)... na jednom mjestu. A osim toga bili bismo medijska atrakcija, jer bi to bilo prvi puta da neki veliki trgovački centar prati svoju mušteriju.
Melanija se nasmijala, vedro i radosno, i odgovorila da mi nije loša ideja, ali morat će pričekati da se gazda vrati s godišnjeg odmora. Međutim, kako je gospodin Katavić sklon novim idejama, nije isključeno da poradi i na tome.
Gospođa Zorko radi u izvrsnom okružju, barem što se mene tiče. U jednoj radnoj sobi tri prekrasne dame, što ćeš više. Oko njih kompjutori, telefoni, papiri... Baš sam se ugodno osjećao. Uživam u ženskom društvu, osobito kad mogu pokazati kako Blogomobil djeluje. Bijah bio izvadio svoj laptopić i fotomobitel pa sam im pokazao kako iz svoje radne sobe, kao vesele ptičice, lete pravo na Internet. One su me pažljivo slušale, a onda svaka uključila svoj kompjutor, ispisale adresu koja je napisana na šćapu i rekle – Nije loše.
- Pa mogle ste to sve vidjeti na mojem laptopiću, samo sam promucao.
- A zašto da se po ovoj vrućini tiskamo oko vas, kad sve to imamo ispred sebe, vragoljasto se nasmijala gospođa Melanija.
Znate li što je najgore? Najgore je kad je tako ljupka sugovornica u pravu. Naš bi narod rekao: Tko se šarma hvata, sam biva šarmiran.
Pa, neka sam!
|
- 22:19 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
MIRNA ŠETNJA
Budući da sam jučer napravio popriličan broj kilometara, tako da mi dostaje i za rezervu, odlučio sam danas proći Križevcima kao slučajni putnik. Što ima i što nema? Ako ima, zašto ima, a ako nema, zašto nema? Prošao sam gradskom tržnicom, ugostiteljskim dijelom kod autobusnog kolodvora, svratio ovamo onamo i sad barem imate fotografski portet Križevaca.
I evo zaključka na ona dva pitanje koja su se, ne znam kako, našla u drugoj i trećoj rečenici, po mom ukusu malo prebrzo.
Dakle, ovdje ima svega, a nema lezilebovića. Svi nešto rade i nekamo se žure. Osim onih kojima je radno mjesto: sjedenje u brojnim polupraznim križevačkim kafićima.
Privukla me prodavaonica tekstila pod zvučnim imenemo Berend. Mislio sa da je moja draga prijateljica, kćer gotovo, Mirna Berend, prošila svoj obrt, ali nažalost nije to njeno. Ovdje sam zapravo trebao napisati dva puta nažalost, jer je i prodavačica rekla da nažalost to nije Mirnino, a da ona ne bi imala ništa protiv da jest. Za nagradu sam je fotografirao, a ona je prepisala sa šćapa blogomobilsku adresu i tako sam dobio još jednu šarmantnu čitateljicu.
Potom sam svratio do Gradskog poglavarstva i, jasno, u betonskom cvijetnjaku ispred zgrade, vidim, već su bili moji prijatelji iz Podravke.
Budući da gradonačelnika nije bilo, krenuo sam dalje u šetnju do Galerije Emi Arty. I tamo upoznah vrsnu slikaricu, vlasnicu Galerije, Željku Konačić. Štoviše, čak sam i prisustvovao mobitelskom razgovoru u kojem umjetnica ažurira neku uplatnicu.
- S nama umjetnicima uvijek isto, kažem, mi radimo, a oni se teško odlučuju da nam rad i plate.
Složila se kad je razgovor završio i kad smo se upoznali i popričali. Željka godinama vodi likovne kolonije, a prije nekoliko godina, kad se srušio onaj zvonik u Svetom Petru Orehovcu, inicirala i slikarsku koloniju i aukciju slika u kojoj je prihod išao za podizanje novog zvonika. Zapravo, kako kaže Željka, inicijativa je križevačkog slikarskog kruga koji su i poznati kao dobrotvori.
Upravo zato sutra idem u Sveti Petar Orehovec da vidim novi zvonik, zvonik u koji su ugrađene mnoge slike križevačkih slikara.
Na rastanku, šarmantna Željka Konačić poklonila mi je ljupko djelce, Crkvu Svetog Marka Križevčana.
Žao mi je što fotos Darka Masneca, pročelnika za gospodarstvo nije uspio. Ali, sutra ćemo se ponovo vidjeti, pa ću ovaj promašaj nadoknaditi s nekoliko pravih pogodaka.
|
- 15:51 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
OD SRCA - SRCU
Danas je bilo baš veselo. I vrlo dugo. Puna 43 kilometra. Ali ne zato što bi mi se nekamo žurilo, nego zato što je dan bio lijep, a meni se baš hodalo. Put do Svetoga Ivana Žabnog gotovo da nisam ni osjetio. Tapa/tap i već sam stigao. A kad sam već stigao, hajde da obavimo jedan posao. I to samo zato što sam propješačio 4 puna kilometra, a to nigdje nije zabilježeno, pa prema tome kao da to nisam ni prohodao. Nesrećom, daleko sam od Batmana, pa stvar nisam mogao vratiti natrag, nego... no dobro.
PRŠUTI DOBRODOŠLICE
Nikad nisam bio u Cirkveni. To je jedno malo selo, izvan glavne ceste. Ali, lijepo i mirno mjesto. Recimo, mliječna stanica. Otvorena je, stroj radi, a unutra nema nikoga. Sve sam to fotografirao, a tek kad sam završio, jedan je čovjek, udaljen pedesetak metara, viknuo što tražim. Kad sam rekao ništa, on je slegnuo ramenima i nestao u dvorištu.
U Cirkveni su mi se svidjeli pršuti obješeni iznad balkona u kući Vinka Babića. On se i inače bavi mesom, pa su mu ti pršuti dobra reklama.
Odmah preko puta njegove kuće, primijetio sam u dvorištu kako nekoliko žena nešto radi. I, eto me među njima. Ćerupaju kokoši. Jedna kolje, četiri ćerupaju. Priprema se velika svadba, a ovdje kad je svadba, onda je svima lijepo osim kokicama, odojcima i janjcima. Takvi krajevi i takvi običaji.
ANITA I LAURA
Točno na ulazu u mjesto Novi Glog, kojeg sam nazvao Novi Blog, primijetio sam dvije mlade dame kako sjede na visokoj terasi ispred kuće i čavrljaju. Predstavio sam im se i zatražio dopuštenje za slikanje. Najprije su me odbile, a kad sam rekao da ću sliku poslati na ovu adresu tek ako one dopuste, namjestile su se. One gore, ja dolje. I eto anđela na nebesima. Brzo su uzele adresu bloga i zbrisale u kuću. Draga Anita i draga Laura, nadam se da ste zadovoljne fotkom.
PREKID IGRE
U Novom Blogu, nasred ceste, četvero djece igra se graničara. I njih sam zamolio za dopuštenje, a djeca odmah prekinuše igru i namjestiše se. Kad sam im pokazao fotos, bili su zadovoljni i prekinuše igru.
- Kamo ćete, povikah za njima.
- Idemo se gledati na Internetu, striček Blogomobil, odgovore u glas i nasmijaše se.
IGRE MOJIH NOVIH PRIJATELJA
Katarina Sitarić, Ines Banjanin i Mario Pintar, moji novi prijatelji iz Podravke, stalno mi prave iznenađenja na cesti. Danas su me tri puta iznenadili hladnom Studenom. Posljednju Studenu našao sam u jednom panju, s porukom: Od srca – srcu. Od Podravkina srca – Blogomilskom srcu. Mislim da je to napisala Katarina, pa joj se zahvaljujem. Uostalom, zahvaljujem se i Ines i Mariju, a sve si mislim da me uskoro čeka novo iznenađenje – hladan sok od Vegete koji će mi, siguran sam, spremiti sam direktor Vegete Mario Kukec.
TRAKTORISTICA
- Ojte, gospon, budem vas malo provozala u traktoru, pozvala me u ogromni traktor jedna ugodno popunjena dama. Budući da je pokraj nje sjedio već jedan gospodin, nisam došao u napast da se povezem.
- Vrlo rado gospođo, ali ja pješaćim, a ne vozim se. Ako hoćete, pridružite mi se u hodanju, odgovorio sam,
- Kaj ti nisam rekla da se ne bu vozil. On ti samo hoda, vidjela sam to na HTV, rekla je dama svome kavaliru, a zatim dala gas i traktor je ubrzo nestao iza jedne krivine.
SUSRET MOBILA
Zabilježio sam i srdačan susret dva mobila. Ovaj se moj naslonio na znatno većeg brata i valjda mu se izjadao. Pustio sam ga da se odmara, a onda sam ga zgrabio i krenuo dalje.
POKER KEČEVA
Rekao sam da više neću slaviti okrugle brojke. Slavit ću samo poker. I, eto, danas mi se posrećilo i bilježim prvi poker kečeva. Sad sam miran do pokera dvojki.
Sutra ću ostati u Križevcima i ispričati nekoliko križevačkih priča.
|
- 22:18 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
LAŽLJIVI PRODAVAČ I LJUBAZNE ŠEFICE
Jučer sam u Sokolovcu doživio malu neugodnost. Naime, trebao sam kupiti dvije baterije Duracel. Ušao sam u lijepu trgovinu, što se vidi na slici, i zamolio dvije baterije. Mladić mi je bezobrazno odgovorio da prodaju samo paketiće od četiri komada. Nisam se htio svaditi, pa sam kupio i ono što mi nije trebalo. Potom sam se raspitao tko je gazda da mu se požalim. Rekao je da je gazda u Svetom Ivanu Žabnom.
Sad sam upravo u tom lijepom mjestu. I, naravno, najprije sam u trgovini provjerio prodaju li baterije Duracel po komadu ili moram kupiti cijeli paketić. Mlad i ljubazan trgovac odgovorio je da prodaju po komadu.
I onda sam otišao u Upravu gdje su me ljubazno dočekali Jelena, Dijana i Kruno. Požalio sam se na trgovca u Sokolovcu, našto su se svi ispričali i ponudili da mi vrate sav novac. Naravno, nisam se žalio zbog novca, premda ga nemam, nego na neljubaznost prodavača koji usput i laže. Zato svim kupcima preporućam da ne kupuju u toj trgovini, sve dok Uprava mladića ne nauči barem osnovnoj pristojnosti: da ne laže mušterije.
Jelena se stoput ispričala za neugodnost. Naravno, uzela je ovu moju adresu i nadam se da ću u Žabnom dobiti jednu stalnu čitateljicu.
Dijani je bilo još neugodnije. Ona me je, stalno se ispričavajući, ispratila sve do trgovine, gdje sam je mobitelnuo.
|
- 10:38 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
KOSI BUNAR U KRIŽEVCIMA
Iz središta Križevaca spuštao sam se prema glavnoj prometnici Istarskom ulicom. To je mirna ulica u kojoj se samozatajno smjestila i Adventistička crkva.
Budući da imam običaj zavirivati preko plota u dvorišta i vrtove, jednostavno nisam vjerovao kad sam u dnu vrta jedne kuće ugledao ne baš kosi toranj u Pizi, nego kosi bunar u Križevcima. Ne znam je li se ovaj bunar urušio ili je namjerno tako sagrađen. U svakom slučaju zavrijedio je da se nađe na ovom mjestu.
Nedaleko kosog bunara primijetio sam nešto slično malom topu. Stajao je taj željezni predmet na stupu jedne ograde. Ne znam mu ni svrhu ni namjenu, ali zgodno izgleda, pa sam i njega ovjekovječio.
Tridesetak metara dalje, na suprotnoj strani ulice, bijele se na ogradi zmije. Barem sam to pomislio kad sam ugledao tu ogradu. Zato sam prešao ulicu i snimio te zmije, zapravo spretno obojen dio metalne ograde.
|
- 05:56 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
ZNANCI SA CESTE
Danas me je ugodno iznenadio Dražen Krenus, onaj mladić koji me je prošli utorak odvezao u Zagreb. Budući da uglavnom hodam lijevom stranom ceste, što se i preporuča, on je skrenuo na moju stranu, baš kad sam se spremao mobitelirati još dvije naftne crpke u Sokolovačkom emiratu.
Kad sam ga ugledao, kao da sam susreo starog prijatelja. On svakodnevno vozi ovim relacijama, pa nije nemoguće da ćemo se još susretati. Raspitivao se za zdravlje moje majke, a potom mi je rekao da će, prije nego što krene dalje, svratiti doma u Lepavinu da nekom kremom zaštiti psa od sve većeg broja krpelja. A čim netko kaže krpelj, ja se počnem češkati. Rekoh mu za tu svoju fobiju i da me je nešto ugrizlo za vrat. On se nasmijao i rekao da je to sigurno učinio mrav koji mi se skiče po majici. I bio je mrav.
U Križevce sam stigao prilično rano, za moje pojmove. Zato sam se krenuo u obilazak. Kad, tamo kod Muzeja grada, zaustavi se jedan polovan oker boje automobil i izađe meni nepoznat čovjek. Budući da sam navikao na slične susrete, zaustavih se.
- Oprostite, reče, vidio sam vas jutros kod Sokolovca, kad sam išao u Koprivnicu. Kad sam se vraćao iz Koprivnice, vidio sam vas već kod Majurca. A sad ste tu. Znate, ja razmišljam, i odmah sam vas povezao s onim čovjekom koji hoda kroz Hrvatsku. Gledao sam vas u dvije emisije Dobro jutro Hrvatska i zaista ste to vi. (Darija, Darija, jesi li me zaboravila?)
I tako sam upoznao Luju Konfica iz Križevaca. Lujo je negdašnji fotograf, priča mi o nekim svojim po svoj prilici vrlo uspješnim fotografijama. Bavio se i planinarstvom, pa je i tu pun informacija. Uglavnom mi se svidio, tim više što mu baš i ne cvjetaju srpanjske ruže, budući da je već deset godina na Burzi rada.
Uglavnom, razmijenili smo telefone, a on je uredno zapisao ovu adresu, pa će me, kaže, pratiti u mislima na putu. A nije isključeno da se ponovo vidimo, budući da Lujo često putuje.
|
- 21:25 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
RADOST PONOVNOG HODANJA
Prošlih zagrebačkih dana samo sam se jednom vozio u tramvaju i to jednu stanicu. Navikao sam na prostore, na zrak, a toga u tramvajima nema. Ima raznih mirisa, od onih najfinijih do onih ne baš ugodnih nosu mome iskrivljenom.
Sad je dobro. Opet sam na cesti. Naime, toliko sam se zaželio nastavka puta da sam tek sada stao, nakon, ako hoćete baš znati, 16 prozračnih i tek na trenutke kišnih kilometara.
Dakle, prošao sam Sokolovac, Male Grabičane, Lepavinu, Donjaru, Carevdar, Kloštar Vojakovački i evo me sad u Majurevcu nadomak Križevcima, u kafiću Pul, Majurec cesta 78.
Oduševio me Sokolovac. Najprije zbog osnovne škole koja je uključena u eko program. Osim toga ima niz sjajnih učenika, a jedan od njih bio je i prvak Hrvatske u poznavanju zemljopisa.
Potražio sam tog zemljopisnog genijalca, ali ga nije bilo doma.
Naravno, u ovoj naftnoj eri, kad svaku minutu poskupljuju dragocjeni derivati, oduševio me i Sokolovački emirat. Naime, ovdje izgleda nema naftne krize, budući da crpke rade danonoćno i svojim vlasnicima donose svakodnevno kanistre i kanistre dragocjene i sve skuplje oktanske tekučine.
Imao sam i dva ugodna razgovora.
Najprije s generalom Rojsom. Krenuo je za Split zajedno s prijateljima. U valjda najveselijem autobusu, jer je u Piramidi Željke Ogreste osvojio besplatnu vožnju, osvojivši u Velikom finalu drugo mjesto. Rekao sam mu da je lako autobusom do Splita, ali može li on propješačiti dionicu puta sa mnom.
- Eh, gdje ne bih mogao. Ta ja sam svaki dan išao u školu, udaljenu od moje kuće osam kilometara!
- Znači, dolaziš na jedno hodanje?
- A gdje si sada?
- Kod Križevaca.
- Fino, evo ti Zdravka Vladanovića, pa se dogovorite kad da dođem.
Drugi je razgovor bio s Vladom Felkerom. On se rabi na Rabu, pa me nešao zezati. Dok ja bauljam bespućima hrvatskih cesta, on baulja bespućima rapskih ljubavnih avantura. No, dobro, Felky. Svaka ti čast i čest. A dami, koja se u deset sati prije podne onako mazno proteže u krevetu, šaljem za uspomenu rabljeni rukoljub.
Ugodno su me, kao što vidite po fotografijama, iznenadili moji novi prijatelji iz Podravke. Svako malo, na sred ceste čekala me boca hladne Studene.
A sad valja platiti ovu kafu na stolu i krenuti put Križevaca.
|
- 13:09 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
VINSKI PAJDAŠ
Evo me, napokon, ponovo na mjestu gdje sam prije sedam dana, zbog opravdanih razloga, prekinuo hodanje. Srećom, sve je u redu i mogu krenuti dalje.
Za divno čudo, i noga mi je sasvim u redu. Nema žuljeva, zdrav sam kao dren, što bi rekli našijenci. Pak ujutro krećem iz Sokolovca prema Križevcima, koji su, između ostaloga, poznati i po glasovitim Križevačkim štatutima.
Sjećam se, prije gotovo četrdeset godina, na Križevačkim štatutima dobio sam iskaznicu Vinskog pajdaša. To mi je jedno od najdražih priznanja. Zbilo se to na jednoj od glasovitih Kajkavskih Olimpijača, gdje se mudrovalo, šalilo i pilo. Stoloravnatel sveukupne Olimpijače bijaše bio Drago Bahun. Moje društvo, koje je predvodio Pajo Kanižaj, kao Oberfiškuš, nastojalo je da što veće količine vina spremi na sigurno mjesto, to jest u sebe, a da pritom baš i ne budemo bedaki, što nam je nekako i uspjelo. Ne bih se sad mogao prisjetiti tko je bio Fiškuš, tko Popevač, tko Govorač, a tko Vunbacitel. Zapravo, ako ćemo pravo, svi smo bili i Fiškuši i Govorači. Vunbacitel nam nije trebao, jer je društvo bilo odlično. Kad je pak riječ o Popevaču, prisjećam se da me Pajo naučio jednu lijepu Međimursku pjesmu, koje prva dva stiha i danas pamtim: Pojdi mala z manu v jačmem/ Vre je vreme da te načmem...
Čini mi se da sam te stihove neprekidno ponavljao jednoj ljepuškastoj Križevčanki. Ona mi je govorila, bumo/bumo, a kad je došlo vrijeme za to bumo/bumo, zaboravili smo kaj to bumo/bumo.
- Valjda spili još jednu, rekla je i mi smo se vratili za stol i... spili još jednu kupicu.
|
- 22:05 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
HISTRIONI ZA SVA VREMENA
Miro Gavran napisao je Vozače za sva vremena ili Hercegovci za volanom. Taj je tekst režirao Zoran Mužić, a Histrioni su predstavu postavili na Kabaret scenu Gumbek, u dvorištu Osnovne škole Miroslav Krleža, gore na Kaptolu.
Naravno, ni ova predstava nije mogla bez glazbe Arsena Dedića, starog Histriona i vrsnog glazbenika.
Ako se hoćete nasmijati i usput narugati mnogim prepoznatljivim političkim situacijama, koje nas tužno obveseljavaju već popriličan broj godinica, onda pohrlite na Kaptol i pogledajte ovu uspjelu Gavranovu satiru, tim više što je Mužić slijedio ideju pisca, a glumci su bili onakvi kakvi i jesu Histrioni, prpošni i duhoviti. Izvrsna je Slavica Knežević i njen razigrani partner Zvonimir Zoričić, kao bračni par Štefanija i Francek. Svesrdnu pomoć imali su u svojoj lijepoj kćeri/zavodnici Žaklini, koju je odlično odigrala Marija Borić, i zavedeniku Juri, u vrlo dobroj interpretaciji ozbiljnog Ivice Pucara, te spretnog intriganta Nikice, u sjajnoj izvedbi Siniše Popovića.
Predstava je na repertoaru do četvrtka, 7. srpnja, a potom kreće na turneju brodom, kako to već trideset godina čine Histrioni.
A kako je bilo? Pa, kad je o Histrionima riječ, onda se mora reći da je štimung bio odličan. Bili su tu mnogi davni i novi Histrioni, brojni uglednici i ona prava histrionska publika, neopterećena kazališnim čitanjima i iščitavanjima. Došli su se zabaviti uz vrlo uspjelu Gavranovu komediju i to je sve.
Ovdje sam susreo stare prijatelje, kao što su Bobi Marotti, vječni mladić i priznati ljubitelj i ljubimac. I jedno i drugo – žena. On voli njih, one njega i to je magija koja traje gotovo cijelo stoljeće.
Arsen Dedić je došao u majici na kojoj piše NEMAM VREMENA. Arsen je uvijek pun duha, pravi šarmer s pokrićem.
Bio je tu i moj stari prijatelj Slobodan Bobo Praljak, sad umirovljeni general HV. Raspitivao se kako napreduje tekst koji pišem o njemu, a riječ je o jednom davnom druženju na Pulskom filmskom festivalu. Ovdje, među Histrionima, kao da je doma. Praljak je, između ostaloga, završio i režiju na Akademiji, pa mu je glumački svijet prirastao srcu. Osim toga, i on je vezan uz Histrione, jer je davno režirao jednu predstavu. S njim je i njegova žena Kaća.
Naravno, bez Žarka Potočnjaka se ne može. On je Histrion od prvoga dana, isto kao i ja. Naime, u doba kad je Vitez osnovao Histrione, ja sam bio u braku s njegovom sestrom. I, tako sam, kad mi se god ukazala prilika, pomagao bivšem šogoru. I kao novinar, i kao kuhar, i kao vozač, i kao scenski radnik i kao, bormeč, glumac. Zamijenjivao sam u jednoj predstavi Ivicu Zadra, ali o tome ne bih želio govoriti.
Žarko je vrstan kompjutoraš. On gotovo sve uloge vježba na kompjutoru. Neki kažu da je zato jako dobar, ali ja mislim da je on bio jako dobar i kad nije bilo kompjutora. Naravno, Žarko je iskoristio prigodu i napisao nekoliko riječi. Budući da mu se žurilo, a vidljivost je bila slaba (što se vidi i po fotografijama), nije ni čudo da je napravio nekoliko tipfelera.
Bili su tu Kiki Kapor, koji me je zezao da sam odustao od puta, zatim Miro Međimurac, kazališni režiser, brigadir HV, negdašnji šef SIS-a i ambasador u Švicarskoj. Bilo mi je lijepo vidjeti Duška Valentića u još ljepšem društvu, tihu i čini mi se preskromnu Branku Cvitković (u sredini), jednu od naših najboljih glumica-komičarki, Miljenka Mitrovića u društvu Vlahe Srezovića, Pavu Kremenića u blagom društvu divne Blage i mnoge druge vesele Histrione.
Dakako, ni ova premijera nije prošla bez, znate več, Vlade Svibena. On mi je obećao javiti što je s onim slavujima ispred klijeti njegova brata.
Dakako, Miro Gavran je došao praćem suprugom, izvrsnom glumicom Mladenom Dervenkar. A snimio sam ga u obiteljskom ozračju, bio mu je brat itd.
Mužić je imao ruku u gipsu. Bio je zadovoljan reakcijom publike, a to zadovoljstvo nije skrivao.
Prije same predstave, Vitez je održao slovo o Histrionima, a Duško Ljuština prisjetio se Mladena Crnobrnje Gumbeka, dok je bistu svoga oca otkrila njegova kćerka, scenografkinja ove predstave, Marta Crnobrnja.
A kakav bih ja otac bio da ne spomenem šefa tehnike i njegovu djevojku, propagandisticu Histriona, dakle svoga sina Ambu i Ivanu.
Poslije predstave nastavilo se histrionski družiti do ranih sati. Mene, ovaj put, nije bilo.
|
- 22:34 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
POZDRAV ŽARKA POTOČNJAKA
Upravo se nalazim na Opatovini u Zagrebu i čekam premijeru histrionske predstave Hercegovci za volanom.
Tekst je napisao Miro Gavran, režirao je Zoran Mužić, a igraju Zvonimir Zorićič, Siniša Popović, Slavica Knežević, Ivica Pucar i Marija Borić.
Pozdrav blogerima Žarko Potočnjak
|
- 20:33 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
VRAĆAM SE NA CESTU
Sad je sigurno da se u ponedjeljak vraćam na cestu. Doma je sve u redu, a i noga mi je potpuno ozdravila, pa jedva čekam da nastavim tamo gdje sam u Sokolovcu stao.
Večeras idem na histrionsku predstavu, odakle ću se javiti gotovo izravnim prijenosom premijerne predstave. Naravno, ako ne bude kiše. Ako pak bude kiša, ipak ću se javiti s kišnim licima glumaca i publike.
|
- 17:46 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
UMIROVLJENI ELEKTRIČAR
Baš me se dojmio Antun Horvat, električar u mirovini iz Brodeca kraj Murskog Središća.
Zvizdan je toga dana dobrano pržio sve oko sebe. Rijetki su na cesti bili i automobili. Naravno, jedini sam pješak ja, a jedini koji je u to doba radio na njivi bijaše bio Antun Horvat.
I, kao da smo obojica tražili mali predah. Mene je čekao još priličan komad puta do Chichi, pa sam pozdravio vrijednog radnika, nešto mlađeg mladića od mene. On je pristojno odzdravio, a onda me malo pažljivije pogledao i – znao sam: zna da sam pješak.
Naravno, ne možete odbiti razgovor sa slučajnim, e ovdje se ne može reći – prolaznikom.
Zanimalo ga je što me natjeralo na pješačenje, a kad sam mu odgovorio, on je ispričao svoju priču. Uglavnom, bolest, rak, operacije, kemoterapije i morao je u mirovinu.
Kad sam mu rekao da je moj otac bio električar, odjednom je odmotao cijeli svoj život i ja sam vidio siromašnog međimurskog dječaka kako se mučno probija kroz život, kako izrasta u vrsnog majstora, kako poboljeva, bori se protiv smrti, pobjeđuje je i, evo ga sada, u 14 sati, ispred mene i razgovaramo kao stari prijatelji.
Poslije dvadesetak minuta morao sam krenuti u pravcu Peklenice i Chichi. Antun je ostao na istome mjestu gdje sam ga fotografirao.
Kad sam se poslije stotinjak koraka okrenuo, još je tamo stajao.
Siguran sam da me i dalje prati na putu. Možda s istog mjesta, što me ne bi začudilo. Jer u njemu ima toliko života. Zato me se i dojmio.
|
- 01:37 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
