Pregled posta

AMURI ILI AMORI, PITANJE JE SAD!

Kad me spopadne tuga, nitko nema šanse da me nađe, pa ni Kanuny i Kulić, koji su me dva sata tražili po Prigorju. Dobro, tuga nije bila vezana za njih, nego za Unu, jer kad sam bio svega pet kilometara daleko od njene kuće saznao sam da je kod prijateljice u Zagrebu, ali da će sutra biti doma.
Zato sam skrenuo s puta i uputio se prema, što ja znam kamo.
Poslije bauljanja po nekim seoskim putevima, odjednom sam se našao među plastenicima.

Inače, u ovom kraju cvjetaju plastenici, a u plastenicima je puna sezona berbe rajčica i mahuna. Koliko sam vidio, iz ponekih plastenika već nam se smiješe paprike.
Tako je bilo posvuda. I tamo u sesvetskom kraju, u zelenskim i prigorskim zaselcima i naseljima.
Kad gledam kako iz šake zemlje, nešto veće od kutije cigareta, raste biljka rajčice gotovo nebu pod oblake, a na biljci, molim vas lijepo, ima plodova kao u nekom vrtu, onda je ona priča o Alici u zemlji čudesa moguća. Uskoro će, mislim, špagu po kojoj se vere alpinist Paradajz ili milostivica Mahuna, vezati za mjesec, a do kraja stoljeća možemo očekivati i proboj u druge galaksije. Tako će se ljudi pentrati Svemirom, klopati rajčice i brati mahune.
Ali, sjeme mora biti dobro, jer, kako se žale uzgajivači, ovogodišnje sjeme rajčica nije prvoklasno, premda su ga kao takvo platili, pa urod baš i nije za izloge maloprodajnica.
Bilo kako bilo, u današnjoj su se berbi našle i kompletne obitelji.

Baš kad sam skrenuo za Drenovu Donju, točno tamo iza ugla gdje sam fotomobitelirao natpis, odjednom je iz dvorišta na ogradu nahrupila, ljutito lajući, cijela vojska zlatnih retrivera.
- Odakle se vi nađoste, vrag vas pasji, gotovo ste me uplašili, prozborio sam, više sebi nego njima, dok sam pripremao Sonyja, sina starog Erica, za fotografiranje. Toliku gomilu tako lijepih četveronožaca nisam vidio ni na izložbama pasa, a tamo se svašta može vidjeti.
Kad – što? Eto ti iz kuće gazdarice, a psi me odmah napustiše, očekujući neki kolačić za nagradu, jer, eto, na vrijeme su uočili sumnjivca i zalajali. Dobro da još nisu zapucali!
Razgovori uz ogradu su zaista izvrsni. Tako smo se gospođa Jasna Knafelj i ja brzo upoznali. Ona je saznala što ja radim, a ja sam već prije vidio da je ona uzgajivačica pasje aristokracije, kako još nazivaju te zlatne retrivere, ili kako se već zovu.
Jasni sam uspio objasniti sve prednosti Bloga, a ona mi je obećala da će pročitati sve što sam dosad pisao, odmarajući se od hodanja.
Inače, Jasna je iz Zagreba. Nova je stanovnica Donje Drenove. Tu će se ona i muž baviti uzgojem pasa, pa su Knafelji sad u fazi kupovine livada oko kuće, e da bi im se psi mogli slobodno natjeravati prigorskim krajem.

Malo dalje, što li je to? S ceste mi se učinilo da su dvije baretine, a kad sam bolje pogledao, u tim baretinama ljudi pecaju ribe.
Jasno, ribiči. Uredno poslagani, kao sardine, čekaju da im plovci zaigraju na vodi. Vidim lijepe ljude, vrlo skup ribički pribor, hladne pive; čujem vesele priče; ne vidim nigdje samo ribe. A kako bi ih i bilo u tim barama!
Lijepo se predstavih i čuh pravu priču. Bare nisu bare, nego prava žuta jezera, duboka dva metra, u kojem obitavaju šarani i amuri. I to pravi pravcati komadi, kao što mi je poslije pokazao jedan od ribiča.
I upravo su tog amurastog ljepotana, kojeg vidite na fotografiji, namijenili meni, na gradelama, koje su trebali naložiti za sat vremena.
Obveselio sam se, jer točno me je za sat vremena trebao nazvati Ljudevit Grgurić. Kao što znate, svakoga petka Grga me zove i mi fino popričamo o svemu i svačemu za emisiju Vikendica, Drugog programa HR.
Ali kad sam pogledao na mobitel, vidio sam da ovdje VIP nema veza ni protekcija. Ovdje igra samo T-Mobile. Budući da mi je moj privatni mobitel na ovdje bezveznoj vezi, VIP-u, morao sam krenuti negdje gdje će me Grga moći nazvati. (Dario, učini nešto da i ja imam T-Mobile, a ne samo fotografije i laptopić!)
Između Vikendice i amura na gradelama, izabrao sam Vikendicu. Kad sam se opraštao od ribiča, vidim da je amur odahnuo. To je primijetio jedan od ribiča i zlobno mu se nacerio u zijevajuću amursku gubicu.

Grga je zaista pravi. Svaki petak me uredno zove, tako da imam prigodu izvjestiti brojne slušatelje Vikendice o mome putu. Štoviše, Grga se zaista potrudio. Smontirao je sjajnu najavu. Prvo čujete ujednačene korake. To bi imali biti moji koraci. Onda se čuje zviždanje neke lijepe melodije, a potom me Grga najavljuje kao... o, nekog važnog pješaka. Onda me pita što je bilo zanimljivo proteklih sedam dana, ja mu ispričam i već prođe predviđenih pet minuta, a gdjegdje i deset.
Meni razgovora nikad dosta. Ako ne vjerujete, pitajte sve one koje sam do sada susretao, upoznao i popričao s njima.
Grga me uvijek zove kad sam negdje sam na cesti. Danas me je zvao kad sam prolazio kroz Moravče. Kad je nazvao, sjeo sam na travu ispod kruške, točno dvadesetak metara od pravog moderno sagrađenog dvorca. Nešto prije dvorca, valjda kilometar, fotografirao sam negdašnji drveni dvorac, staru kuću, dobro uščuvanu. Iz mraka otvorenog prozora te kuće gledala me jedna starica. U dvorcu, čini mi se nije bilo nikoga. Ili su me gledali kroz spuštene zavjese?
Eto, moj Ljudevitu Grguriću, razgovarao sam s tobom i zamišljao te iza zavjesa ovoga dvorca. I mislio, zašto ne otvariš prozor ove dvorske vikendice i ne pozoveš me na čašu hladnog kiselog mlijeka. Kad smo se pozdravili shvatio sam da sam sanjao samo jedan lijep radio san, a u snu ovu divnu Radio-vikendicu!

Kad sam bio kod Kašine, dobio me Kanuny:
- Idi k vragu i ti i dogovor s tobom. Kulić i ja provezli smo se kroz cijelo Prigorje, a tebe niotkuda, čovječe. Ta zar se nismo dogovorili? Gdje si bio?
- S ribičima, rekao sam, lovio amure.
- Amore, a ne amure, vraže stari, nasmijao se Kanuny.

Ujutro sam u Markuševcu već u pola devet. Tamo me čekaju tamburaški sastav Gazde u kafiću Rondo točno u pola devet.

Post je objavljen 22.07.2005. u 21:38 sati.