Baš nemam sreće s vremenom. Nakon pljuska, krenuo sam prema Dubravi, a zatim Sesvetama.
Htio sam dva svoja današnja gosta uhvatiti u pravno-gospodarsku zamku, pak sam planirao da ih dočekam ispred negdašnjeg mesno-prerađivačkog magnata "Sljeme". Slučajno nešto znam o tom nekad velikom poduzeću, budući da mi je otac tamo radio i odatle otišao u mirovinu. Kao mladić znao sam ga posjećivati i tamo se dobro najesti. Jest da sam tih godina, između 1963. i 1967. više zarađivao od oca, ali to se sve potrošilo ni na što, a on je uvijek imao električarsku rezervu, kako je znao govoriti.
Budući da sam tih godina dobro igrao i nogomet, on me registrirao za NK "Sljeme", barem da imaš badava hranu, govorio je.
Zato sam tu htio dočekati Kanunija i Slavka Kulića.
Zna se da je "Sljeme" riknulo. Radnici čekaju otpremninu.
U ovoj državi svi nešto čekaju.
Umirovljenici svoje mirovine, radnici zarađenu plaću, oni koji imaju nesreću da rade u poduzećima koja su u stečaju ili pred likvidacijom, čekaju otpremnine, a država pak čeka da nas Europa primi u Europu. Htio sam ih upitati dokle ćemo svi čekati.
Nažalost, dok sam šetkarao pred "Sljemenom", dok sam zabavljao koze na nogometnom igralištu, opet je počela kiša.
I naravno, Kanuny i Kulić javljaju da ne mogu šetati po kiši i da šetnju sa mnom odgađaju dok se nebo barem malko osuši.
Kad sam vidio da se nebo sve više vlaži, odustao sam i ja.
Inače, osjećam se sjajno. Danas sam prošao svega 20 kilometara. Sutra krećem dalje prema Donjoj Zelini i Markuševcu. U Donjoj Zelini, točnije u Vukovju Zelinskom čeka me kćerka Una, a negdje na tom dijelu puta pridružit će mi se, valjda, Kulić i Kanuny. Ako se nebo osuši!
A u subotu, u kafiću "Rondo" u Markuševcu, čekaju me "Gazde" u punom sastavu. Možda padne koja pjesma. Padne i slomije se.