Evo me, napokon, ponovo na mjestu gdje sam prije sedam dana, zbog opravdanih razloga, prekinuo hodanje. Srećom, sve je u redu i mogu krenuti dalje.
Za divno čudo, i noga mi je sasvim u redu. Nema žuljeva, zdrav sam kao dren, što bi rekli našijenci. Pak ujutro krećem iz Sokolovca prema Križevcima, koji su, između ostaloga, poznati i po glasovitim Križevačkim štatutima.
Sjećam se, prije gotovo četrdeset godina, na Križevačkim štatutima dobio sam iskaznicu Vinskog pajdaša. To mi je jedno od najdražih priznanja. Zbilo se to na jednoj od glasovitih Kajkavskih Olimpijača, gdje se mudrovalo, šalilo i pilo. Stoloravnatel sveukupne Olimpijače bijaše bio Drago Bahun. Moje društvo, koje je predvodio Pajo Kanižaj, kao Oberfiškuš, nastojalo je da što veće količine vina spremi na sigurno mjesto, to jest u sebe, a da pritom baš i ne budemo bedaki, što nam je nekako i uspjelo. Ne bih se sad mogao prisjetiti tko je bio Fiškuš, tko Popevač, tko Govorač, a tko Vunbacitel. Zapravo, ako ćemo pravo, svi smo bili i Fiškuši i Govorači. Vunbacitel nam nije trebao, jer je društvo bilo odlično. Kad je pak riječ o Popevaču, prisjećam se da me Pajo naučio jednu lijepu Međimursku pjesmu, koje prva dva stiha i danas pamtim: Pojdi mala z manu v jačmem/ Vre je vreme da te načmem...
Čini mi se da sam te stihove neprekidno ponavljao jednoj ljepuškastoj Križevčanki. Ona mi je govorila, bumo/bumo, a kad je došlo vrijeme za to bumo/bumo, zaboravili smo kaj to bumo/bumo.
- Valjda spili još jednu, rekla je i mi smo se vratili za stol i... spili još jednu kupicu.
Post je objavljen 04.07.2005. u 22:05 sati.