Pregled posta

PUTOSITNICE

Dok se izležavam, vruć kao janje na ražnju, dakle bolestan, evo nekih putositnica uza slike na putu prema Svetom Petru Orehovcu. Usput, danas je točno dva mjeseca kako sam krenuo hodati Hrvatskom. Dosad sam snimio 2435 fotografija i napisao 113 tekstova sa 52.505 riječi, što iznosi 457 riječi po postu ili gotovo 22 riječi po fotografiji ili 2 teksta dnevno, ne računajući KemoTerapiju. Čestitam si ushićeno i velikodušno se častim sa dva andola. A sad evo putositnica.

Moji prijatelji iz Podravke nisu me ni na toj dionici puta zaboravili. Studena me čekala kao svjež cvijet u mirisnom cvijeću.

Možda vama nije važno, ali meni jest: prvi cvat kukuruza. Zapravo divno je što sam na ovome putu gledao kako se kukuruz sadi, okopava, raste i, evo cvate, dakle, evo ga u kukuruznom pubertetu. Još koji dan i eto mladih kukuruza. Zašto sam toliko sentimentalan kad je riječ o kokuruzima? Ah, oni me sjećaju na mladost i negdašnje avanture u kukuruzištima Vrbika u Zagrebu. Tamo, u tim poljima, doista se slatko ljubilo.

Traktor je stao ispred mene, a dama za volanom rekla mi je da se znamo iz Vukovara. Nisam se mogao prisjetiti, pa sam je zamolio za objašnjenje.
- Bili ste na promociji sina pilota, Ambe, a ja sam bila na promociji nećaka Josipa Jurjevića, Ambinog kolege.
Ispričao sam se na slaboj memoriji, ali i na tome da je u Vukovaru sasvim drukčije izgledala bez traktora.
Nasmijala se, poželjela sretno pješačenje, poslala Ambi punu prikolicu pozdrava i odjurila glasno se smijući.

Ne sjećam se tko je tražio da fotografiram staru kuću. Fotografirao sam dosta starih i siromašnih kuća, ali ova u Miholecu posebno me oduševila. Izvana jadac, iznutra gladac. U kući živi obitelj Ivana Miklečića, njih petero, čini mi se. Uzgajaju bikove i kažu da se dade preživjeti. Ne dao Bog većeg zla, rekla je domaćica.

Dok sam u Miholcu slikao, prepoznali me neki odrasli stanovnici, pa su nahrupili na ograde. Zanimaju se kako mi je. Štoviše, zvali su me i na užinu, ali preda mnom je bio dug put, pa sam sa zahvalnošću odbio. Naime, ne može se hodati puna želuca.

Park šuma Župetica. Da, šuma! Prava prašuma. Kad uđete u nju, ne vidite ni sunca, ni mjeseca, toliko su krošnje guste. Ušao sam u tu park-šumu, prohodao kroz nju, ali sam se iz tog vječnog polumraka vratio na svjetlo dana. Ovakvih park-šuma u ovoj županiji ima još pet. Župetica se nalazi uz samu glavnu zapadnu cestu, nadomak Križevaca, između naselja Podgajec, Pesek i Koruška.

Gotovo u središtu Križevaca, tamo kod auto-škole, na raskrižju glavne ceste i puta za Poduzetnički dio grada, gdje sam smješten, nalaze se krasna igrališta za djecu. Tu klinci igraju nogomet, rukomet i košarku, tu se klinceze voze na rolšuhama i biciklima, a tu je, na posebnim stazama dopušteno klincima da voze one male dječje motore. Motori su pravi, da ne bi bilo zabune, samo dječji. Nisam odolio, nego sam im se priključio. Kad su skužili tko sam, pokazali su mi kako su vješti vozači. A zaista su vješti. Budući da je nebo je već bilo crno, a kapnula je i poneka debela kap kiše, požurio sam u hotel. Tek što sam stigao, zvala me recepcionarka. Kao imam neke goste. Kad imam što vidjeti. Došla su dva klinca. Zaboravili su ovu adresu, pa sam im morao napisati. Tek što su zamakli iza hotela, počelo je nevrijeme.

Post je objavljen 10.07.2005. u 09:50 sati.