Pregled posta

NAFTALAN, PANONSKO MORE I SLAVKO KOLAR

U Ivanić Gradu požurio sam do specijalnog lječilišta naftalanom.
Naime, u Ivanić Gradu je jedino nalazište u Europi (drugo u svijetu) tog dragocjenog i ljekovitog crnog zlata. Ako niste znali naftalanom se liječi psorijaza, psorijastički atritis, dermatitis i ekcemi. A takvih bolesnika u Europi ima više od 100 milijuna. Da, da... stotka milijuna!

Prije petnaestak ili više godine u Ivanić Grad doveli su me prijatelji Vinko Grgin, tv urednik i autor brojnih televizijskih zabavnih emisija, i Mladen Cesarec, nažalost sad već pokojni TV režiser. Njih su dvojicu pozvali iz lječilišta da im osmisle reklamnu promidžbu novootvorenog medicinskog centra, a oni su poveli i mene, računajući na moje katkada i dobre ideje.
Neću sad opisivati detalje te posjete, ali mene je lječilište fasciniralo. Ne zbog termalnih voda. Premda je i to prilično atraktivno budući da su ivanićgradske termalne vode slane, a stručnjaci su otkrili da je ta voda morska, to jest da su to ostaci Panonskoga mora. Pa kad skočite u bazen s termalnom vodom, skočili ste u Panonsko more.
Mene je impresionirao upravo naftalan. Znam koliko ljudi u svijetu boluje od rečenih kožnih bolesti, pa sam mislio da se Ivanić Grad može razviti u fantastično lječilište, tim više što je grad povezan sa svijetom svim kopnenim i zračnim prometnim sredstvima. Tu je autocesta, željeznička pruga i zračna luka Pleso.
Odmah mi je mozak počeo raditi nevjerojatnom brzinom i tada sam razvio tezu da bi Ivanić Grad mogao sjajno živjeti od zdravstvenog turizma. Valja samo izgraditi bolnice i zdravstvene hotele i cijeli bi kraj procvao. Tad sam zamišljao bolnice i hotele s pet tisuća kreveta, otvorene i zatvorene bazene s panonskim morem itd.
I Grgin i Cesarec bili su oduševljeni mojim oduševljenjem.
Sve sam to i napisao kao svoj i njihov prijedlog. Ne znam što se poslije toga s tim događalo.
Zato sam požurio prema lječilištu.
I - nemalo se iznenadio kad sam ugledao ono što je ovdje bilo prije toliko godina.
Spava Ivanić Grad, spava naftalan, spava i davno Panonsko more u učmalim glavama, moj dragi Krleža!

Zanimljiv susret imao sam u Lepšiću, tamo na raskršću kod groblja.
Kraj mene se zaustavio automobil švicarskih registracija. Čovjek me pitao kamo da krene da bi stigao u Zagreb, jer na raskrižju nema putokaza. Ja sam isto krenuo prema Zagrebu, zapravo prema Dugom Selu, pa sam izabrao manje poznati put. Njih sam uputio prema nedalekom Ivanić Gradu, na autoput. Nisam im rekao da mogu i do Kloštar Ivanića, pa odatle isto prema Zagrebu.
Međutim, oni su krenuli mojim pravcem. Još su mi ponudili da me povezu, pa sam opet morao zahvaljivati, objašnjavati i tralalala...
Jest, ljudi, vruće je doista, ali zrak je pun tako lijepih mirisa suhog sijena, šuma, različitog zelenja, da gotovo i ne primjećujem vrućinu.
I tako, fućkam ja i hodan, kad eto ti opet mojih Švicaraca. Tim putem nema prolaza za kola, pa su se morali vratiti. Ići će na Kloštar Ivanić. Mene nedostatak puta ne može zaustaviti, pa sam nastavio prema Prečecu kroz šumu, polja i uz Lonju.
Upravo sam tu spjevao pjesmicu: Lonjsko polje, lijepo li si, jer u tebi hlada nema!

Oko podne, poslije pređenih 15 kilometara, došlo je vrijeme za odmor uz kavu. Nadomak Prečecu privukao me ugodan kafić. Zato skrenuh i - ne pokajah se. Ugodna hladovima, dobra kava i hladna mineralna. Što ćeš više u ovo vrelo podne?!
Pa kad je tu još lijepa krčmarica na kojoj možete odmoriti i oči, kao što je to Irena, kćerka također lijepe vlasnice, onda je doživljaj ljepote i mira pun!

Poslije je zvizdan doista posvizdio.
Ne cesti tek pokoji biciklist.
Iz šume se ne čuje cvrkut.
Čak ni psi ne laju na mene.
Ovce su našle hlad, pa ih ne privlači ni sočna trava. Janjci se ispružili pokraj svojih runastih mamica, nije im do igre.
U hladovini kuća pokraj puta primjećujem ljude. Sjede i šute.
Tim je veće moje iznenađenje bilo kad sam u Gornjoj Gredi naletio na pristalu mamicu kako sa svojim dječakom igra badminton. Tatica i tetice sjede u hladovini, a klinac se muči s reketom, suncem i znojem. Isto kao i njegova mama. Priđoh im i fotografirah. Kad je to tatica vidio, izašao je i on iz hlada. Ali i on s foto-aparatom.
A ja, naivac, pomislio da će se pridružiti mamici i sinčiću u veseloj igri!

Božjakovinu pamtim po Slavku Kolariću, sjajnom hrvatskom piscu.
Ako niste znali Slavko Kolar i negdašnji poglavnik, Ante Pavelić, poznavali su se iz studentskih dana. Kad je Pavelić došao na vlast, znate sve to, pozvao je k sebi Kolara i ponudio mu da bude ministar kulture ili za nastavu i bogoštovlje, zaboravio sam. Uglavnom, Slavko je to odbio, jer je on studirao agronomiju, pa nije u redu da agronom bude ministar u tako važnom resoru. (Ovim današnjim ministrima nije važno što znaju, samo nek budu ministri!)
Pavelić je tada ponudio Kolaru da bude ministar za poljoprivredu.
Budući da Kolar nije htio s Pavelićem tikve saditi, odbio je i to i predložio da bude upravitelj imanja u Božjakovini.
I bi tako.
Za vrijeme upravljanja Kolar je pomagao partizanima tako što im je slao hranu i lijekove. Veza je bila perfektna, jer je među njegovim radnicima bilo dosta simpatizera partizana.
Kad je došlo doba da se Božjakovina oslobodi, ti su suradnici partizana to povjerili Slavku Kolaru.
A naš je Kolar, ni šest ni pet, kako bi rekao jedan od Marinkovićevih likova, nakrcao kola hranom.
Onda je sjeo u fijaker. U drugom fijakeru su bili mužikaši.
Možete zamisliti kako su se partizani iznenadili kad im je došao veliki pisac u pratnji tamburaškog orkestra i nakrcanim kolima različite hrane!

Posljednje kilometre do Dugog sela samo sam hodao. Više se, od vrućine, nije moglo.
Sad se spremam u Dugo Selo, pa ću polako prema Velikoj Gorici. Ako bude sreće, navratit ću i do jezera Čiče i tamo uroniti u bistru i hladnu vodu.
Danas sa mnom ponovo hoda Ljerka Vitez. Svidjelo joj se, unatoč žuljevima.

Post je objavljen 31.07.2005. u 04:48 sati.