| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
IZGUBLJEN U ZADRKANOVCU
Baš lijep dan bez kiše. Vruć, doduše, ali sa zanimljivim susretima.
Najprije sam pogledao osnovnu školu u Donjoj Zelini. To me zamolila kćer. Rekla je da imaju vodoskok ispred škole. Kao tri delfina pljuckaju vodu.
Škola je na mjestu i mogu Uni poručiti da će biti sve u redu kad krene u peti razred. Krov popravljaju majstori, dakle, neće prokišnjavati, kao što i nije, i neće morati sjediti s kišobranom u ruci za vrijeme nastave.
PAUN UBOJICA SRNA
Na ulazu u Zelinu svratio sam na onu glasovitu farmu pasa La Paloma, koju drži bračni par Bogdan. Gazdu znam iz kazališta Komedija. Farma je u redu. Pasa ko u priči. Svih vrsta i svih uzrasta. I ne samo pasa, nego tu je i papagaj, razne ptice, pauni, poni i jedna sasvim mala, mala srnica. Gazda voli srne. I ispričao mi je jednu zanimljivu priču baš o srnama. Kaže da ih je i prije srne, a jednu mu je ubio paun. Kljucnuo ju je kljunom u čelu i srna se izvrnula, mrtva da mrtvija nije mogla biti. Nisam znao da paun ima tako opak i snažan udarac kljunom.
A inače, ta farma pasa je i hotel za četveronošce. Vlasnici pasa, kad idu na godišnji odmor, ovdje ostavljaju svoje četveronožne ljubimce na punom pansionu. Svaki pas ima svoju kućicu, svoj prostor za skakanje i lajanje, šetnju šumom u kojoj nema krpelja i gazde koji doista skrbe o psima.
Jedino je frka oko toga tko je vlasnik farme. Bogdani su to, kažu, pravovaljano kupili, ali sad im grad Sveti Ivan Zelina osporava vlasništvo. Papiri i sve ide u prilog Bogdanima, pa se nadam da će ova farma ostati. Pače, uvjeren sam da je prošlo doba kad je svatko tumačio, umjesto provodio, zakone.
RUŠEVINE OKO BAZENA
Sveti Ivan Zelina grad je rasut po brijegu i dolu (i dragome kraju). Dolje, na putu prema Kominu, čuveni zelinski bazeni. Nikad tamo nisam bio, pa svratih, nadajući se odmoriti oči na nekoj zamamnoj zelinskoj ljepotici. Ali, prvi bazen je bio prazan, a u onom manjem mnoštvo klinaca i klinki koji uče plivati pod budnim okom profesora tjelovježbe Dragutina Vunčića. Tu su bile i dvije desetgodišnje ljepotice koje su se htjele fotografirati, što sam i učinio kad su se uredno pokrile ručnicima.
Bila je tu i jedna dobro držeća bakica (uopće tako ne izgleda). Njenih dvoje unuka vježbaju plivanje, a bakica odmara oči na skladnom tijelu profesora tjelovježbe.
Nekad je ovdje bio uredan auto-kamp. Sad nema ničega. Gospodin Vunčić mi kaže da je prostor prodan mužu one glumačke ljepotice srednjih godina, Anne Oxe, i da će tu već iduće godine biti prava rivijera. Zasad sam snimio samo pust prostor i ruševine.
GENERACIJA 1939.
Kad god mi dosadi glavna cesta, ja skrenem na sporednu. Sad sam skrenuo u Pretoke, nadajući se da ću tako, preko Zadrkanovca, stiči do krajnjeg odredišta – Komina.
I odmah na početku te sporedne ceste, u urednom vrtu, primijetih vrlo lijep mali bazen. U bazenu je plivao gospodin valjda mojih godina. Pozdravih pristojno, ako je pozdrav s ceste pristojan. Gospodin mi uzvrati pozdravom, ali u tom trenutku k njemu priđe lijepa dama s mobitelom u ruci. I razvi se razgovor. Pomislih kako je tom čovjeku lijepo, jer radno mjesto ima čak i u bazenu. Kad je razgovor završio, upitah za dopuštenje da fotografiram bazen i kuću. Gospodin je bio ljubazan, štoviše, ponudio mi je da snimku učinim kod samog bazena.
Prihvatio ponudu i upoznasmo se. Riječ je o gospodinu Dragutinu Žigroviću i njegovoj lijepoj ženi Dijani, hrvatskoj gospođi Di. Mobitelnuo sam ih dvaput, za svaki slučaj. A onda, kako to već biva, započesmo razgovor i ustanovismo da imamo zajedničke prijatelje. Gospodin Žigrović bio je svojedobno glavni financijski inspektor u Ministarstvu financija. Sad je u mirovini. Moja generacija, dakle ona uspješna berba lijepe djece 1939.
Žigrović prijateljuje s mojim prijateljima, recimo Zvonimirom Milčecom i Jožom Čačkovićem. Dobro se družio i s mojim pokojnim prijateljima Mirkom Braunom i Vinkom Česijem.
Kroz razgovor ustanovismo da smo se čak i družili na nekim mjestima. Zato mi je bio tako poznat. U negdašnjoj gospodarskoj zgradi uredio je mjesto za druženje. Na zidovima su slike s Otom i Stjepanom Bobekom, po njemu i meni dosad našim najboljim nogometašem, i mnogim drugim poznatim facama. Očito gospon Žigrović voli društva. Pozvao me u goste kad završim s hodanjem, što prihvatih. Naravno, ako preživim idućih 6 tisuća i nešto kilometara.
BIJEG OD TERORIZMA
Po ovom pravom engleskom autobusu vidljivo je da se Hrvatska pročula po svijetu kao sigurna zemlja. Pa je ovaj pravi engleski dvokatni autobus svratio u mjesto Šalovec. Ako povećate sliku, moći ćete pročitati na koljim je sve postajama autobus stajao, prije nego što se skrasio, valjda uplašen od terorista, ovdje na samom ulazu u selo Šalovec. Gdje su danas počele moje nevolje.
Naime, želeći što prije doći do Zadrkanovca, skrenuh u Šalovec. A iza Šalovca nema ceste. Stanovnici su me uputili poljskim putovima, pa sam se dvaput izgubio. Najprije u velikom polju kukuruza, a zatim i u šumi. Dobro mi je došao moj GPS koji me odveo na siguran put.
ZADRKANKE
I tako napokon stigoh u Zadrkanovec. Doduše, prohodao sam osam kilometara više od predviđenih, ali nema veze.
Na ulazu u selo upitah jednu bakicu, nešto stariju od mene, u kojem se selu nalazim. A bakica će:
- U Zadrkanovcu.
- Onda ste vi...
- Je, ja sem rođena Zadrkanka, muž mi je bil Zadrkanec, a djeca i unučići Zadrkančići... jeste zadovoljni?
Naravno da sam bio zadovoljan, pa je zamolih za dopuštenje da je fotografiram.
- Kaj bute mene ovak staru slikali. Da ste došli kad je Jelica, a to sem ja, imala pedeset let manje, e onda bi fotografirali pravu ljepoticu. A izgledala sam kako sad izgleda moja unuka.
Pozvala je unuku i nakon kratkog nagovaranja pristala se fotografirati. Šesnaest joj je godina i, kako kaže...
- Je, je, svi me u školi zafrkavaju da sam Zadrkanka. Pa ni vi ne biste svratili da moje selo kojim slučajem nosi neko drugo ime.
I ne bih, ako ćemo pravo.
Inače, unuka ima doma kompjutor, spojena je na Internet. Dao sam joj svoje internetske adrese i nagovorio da otvori svoj Blog. Zato joj ovdje ne spominjem pravo ime.
U Komin sam stigao tek oko 16 sati. Sutra nastavljam prema Vrbovcu u društvu druge žene, Lele. Čini se da je ona prva u mojoj budućoj školi hodanja, to jest mršavljenja. Cijeli će ovaj tjedan prohodati samnom, sve tamo do Pisarovine. Ako se hodanje pokaže svrsishodnim, rekla je, onda nastavlja sama svakodnevnim šetnjama po Retkovcu i Dubravi.
Tko hoće, može nam se pridružiti.
|
- 22:48 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
