Pregled posta

UMIROVLJENI ELEKTRIČAR

Baš me se dojmio Antun Horvat, električar u mirovini iz Brodeca kraj Murskog Središća.
Zvizdan je toga dana dobrano pržio sve oko sebe. Rijetki su na cesti bili i automobili. Naravno, jedini sam pješak ja, a jedini koji je u to doba radio na njivi bijaše bio Antun Horvat.

I, kao da smo obojica tražili mali predah. Mene je čekao još priličan komad puta do Chichi, pa sam pozdravio vrijednog radnika, nešto mlađeg mladića od mene. On je pristojno odzdravio, a onda me malo pažljivije pogledao i – znao sam: zna da sam pješak.
Naravno, ne možete odbiti razgovor sa slučajnim, e ovdje se ne može reći – prolaznikom.
Zanimalo ga je što me natjeralo na pješačenje, a kad sam mu odgovorio, on je ispričao svoju priču. Uglavnom, bolest, rak, operacije, kemoterapije i morao je u mirovinu.
Kad sam mu rekao da je moj otac bio električar, odjednom je odmotao cijeli svoj život i ja sam vidio siromašnog međimurskog dječaka kako se mučno probija kroz život, kako izrasta u vrsnog majstora, kako poboljeva, bori se protiv smrti, pobjeđuje je i, evo ga sada, u 14 sati, ispred mene i razgovaramo kao stari prijatelji.
Poslije dvadesetak minuta morao sam krenuti u pravcu Peklenice i Chichi. Antun je ostao na istome mjestu gdje sam ga fotografirao.
Kad sam se poslije stotinjak koraka okrenuo, još je tamo stajao.
Siguran sam da me i dalje prati na putu. Možda s istog mjesta, što me ne bi začudilo. Jer u njemu ima toliko života. Zato me se i dojmio.

Post je objavljen 01.07.2005. u 01:37 sati.