Pregled posta

GORE DOLJE PO VRBOVEČKOM KRAJU

Uopće taj vrbovečki kraj je lijep. Moja suhodačica i ja prolazimo preko šumovitih i vinorodnih brežuljaka. Dakako, Vrbovec je pravi dragulj oko kojega su se natiskala mala biserna naselja. Ovdje je sve idealno posloženo: voćnjaci, šumarci, vinogradi, šumarci, kukuruzišta, šumarci, povrtnjaci, šumarci, gdjegdje neki mali industrijski pogon, šumarci...
Ceste su dobre, većim dijelom asfaltirane. Naravno, ja obožavam poljske i šumske putove. Tim je putovima teže hodati, pa sam danas poštedio svoju suhodačicu te težine.
Naravno, ona je hrabra žena, optimizmom se brani od nedaća. Međutim, danas nije mogla dalje. Poslije četrnaest prohodanih kilometara, predala se.
- Ne mogu dalje, rekla je u Vrbovcu,
- Dalje i ne idemo, odgovorio sam. Još samo dva kilometra, da prođemo Vrbovcem, onda gasim GPS, sjedamo u autobus i doma si već oko pola pet.
- Zaista ne mogu, rekla je kod benzinske pumpe. Zatim je stala i autpostopirala, što sam i fotnuo. Poslije pet minuta, jedan je vozač stao, mahnuli smo si i automobil je odjurio u pravcu Zagreba. Nisam siguran da će mi se sutra pridružiti, jer je dobila žuljeve. Kad sam joj jučer savjetovao da promijeni čarape, poslije gacanja po močvarnom tlu, nije me poslušala i eto žuljeva.
Ja sam produžio vrbovačkim ulicama, uživajući u urednim ulicama, lijepom parku oko crkve u kojem stoji bista Marije Jurić Zagorke, ulicama koje se iz nizije penju i spuštaju u četiri pravca: prema Zagrebu, Dubravi, Križevcima i Zelini.
Naravno, gradom dominira PIK Vrbovec, ali i on je vidio bolja vremena. Sjećam se PIK-a prije 35 godina. Tada sam radio kao propagandist u Tehnopublicu. Družio sam se s Popovićem, negdašnjim igračem Dinama. S nama u društvu je bio i Miljenko Čiča, tadašnji šef hrvatskih manekenki. Često smo se znali naći na piću ili nekoj modnoj reviji. Čiča kao predsjednik manekena, a Pop i ja kao obožavatelji manekenki.
No, dobro. Pri jednom takvom druženju Pop mi je predložio da osmislim propagandu za PIK Vrbovec. Njegov je otac bio jedan od direktora i čovjek koji je osmislio razvoj PIK-a. Pristao sam i tako je PIK potpisao ugovor s mojim poduzećem. E, u tom je poduzeću radio stanoviti Ante Vojkovič, likovnjak i pravi Dalmatinac. Predložio sam mu da kao zaštitni znak uzme boju karata - pik. On je to lijepo oslikao i tako smo mi dobili posao.
PIK se razvio u dobro poduzeće. U pretvorbi je nestao, a sad ponovo oživljava, ali neću pisati na koji način da ne bih dobio smrznutim goveđim ili svinjskim butom po glavi.

Što se dogodilo s mojom suhodačicom?
Nije imala sreće s autostopom. Mijenjala je vozila.
- Najprije me onaj tip vozio do nekakvog mjesta sa K, onda drugi do nekog mjesta sa L, zatim treći do nekog raskršća. Dugo sam čekala autobus ili neki drugi prijevoz. Sad sam doma i upravo sam se otuširala, a gdje si ti?
- I ja sam doma. Upravo sam mamu smjestio u krevet, jer je iscurila iz njega.
- Imam žuljeve na tabanima, možda sutra ne budem mogla s tobom. Kako si ti riješavao žuljeve?
- Bušio sam ih.
- Ali to boli.
- Ne boli, a i da boli, nije ništa u odnosu na porod.
- Lako je tebi.
- Znam da jest, ja nisam rađao.
Moj Sony Ericsson pokazivao je sedamnaest sati.

Post je objavljen 27.07.2005. u 21:35 sati.