Pregled posta

MALA PRIČA O VELIKOM KTC-U

Zapravo, najbolje je kad je sve na jednom mjestu, a ovdje gdje sam se ugodno smjestio, u KTC, Križevačkom trgovačkom centru, zaista je sve na jednom mjestu. Što god hoćete, tu je: najprije se, i kao vozač i kao pješak, susretnete s benzinskom crpkom. Baš sam gledao nekog gospodina koji je došao napojiti svoj automobil. Dok je on točio, izašli su klinci iz auta, a za njima i njihova ljepuškasta mama. I kamo će djeca nego do sokova i sladoleda, a ni mamici, vidio sam, nije to baš mrsko. I, dok si dlanom o dlan, čovjek se suočio s računom. Benzin toliko, dječje i mamine potrebe toliko. To nema smisla, reče on. Kako nema, ona će. Što hoćeš, ti si potrošio puno više od nas. Mi smo uzeli samo po sokić i sladoledić, a ova tvoja mrcina pije benzin kao da živi u pustinji. Uvijek je žedan.

Srećom, ja sam cijepljen protiv naftnih derivata, ali sam, svejedno, jučer, onako umoran, umjesto do frižidera došao do crpke gdje se toči dizel gorivo i bez razmišljanja gurnuo cijev u usta. Tu su se našle dvije djevojke, koje ovdje rade, skočile su i zgrabile cijev, tako da ipak nisam kušao ono što automobili piju. Ljubazmo su me odvele do hladnjaka i, dok sam ja ispijao hladnu Studenu, one su mi oprale naočale, e da mi se ponovo ne bi dogodilo da sjednem ispred pumpe i glasno naručim litru dizela s litrom euro benzina!

Već sam pisao o tome da baš i nisam neki jelac. Zato lutam još vitak s ne baš napetim lukom. Odakle bi, morti, neka mehka strijela izletjela. Ipak, na kraju puta nisam baš za hranu. Najprije sam za dobro kupanje, a u sobi u kojoj sam smješten odlična je kupaonica. Gotovo da ne izlazim iz nje. Ali, poslije kupanja, tijelo traži svoje. Valja nešto prigristi. Ako baš nisam previše umoran, kao danas, onda odem u ovdašnji restoran i nakrcam se filekima, koje zaista obožavam. Danas sam drmnuo dvije porcije. Ima u restoranu svega, u samoposluživanju ili u posebnom restoranu za jela i pila po narudžbi, ali ja se više zadržavam u trgovačkom centru. Kupim novine, mlijeko, uvijek friško pecivo iz obližnjeg Mlinara i nekih narezaka. Onda razgledavam fotografije, pijem mlijeko i mezim sendvič od pet dkg kulena i deset dkg ovčijeg sira.

Ovdje je i praonica automobila svih vrsti. Od onih malih, do najvećih. Našalio sam se i dao na pranje svoj šćap Blogomobil. Mladić koji tu radi uzeo je šćap s dužnim poštovanjem, stavio ga na mjesto gdje kupaju luksuzne automobile i moj mi se Blogomobil vratio kao nov!
Kad me danas gradonačelnik Branko Hrg pitao gdje sam se smjestio u njegovu gradu, rekao sam mu da sam u KTC, Križevačkom trgovačkom centru. Rekao mi je da sam dobro izabrao, jer je sve novo, a vlasnik Ivan Katavić zaista znade posao.
- Kako ne bi znao, kad u njegovom luksuznom hotelu plaćam manje spavanje nego da sam u onom derutnom zdanju pokraj središta Križevaca. Sve mi se čini da taj hotel neće dugo izdržati ovakvu konkurenciju.

Zato sam se želio upoznati s Ivanom Katavićem, ali nisam imao sreće ili sam imao sreće. Naime, gospodin Katavić je na godišnjem odmoru, ali je poručio da upoznam gospođu Melaniju Zorko, šeficu marketinga. E, to je upravo ona druga sreća. Gospođa me začas smotala i ja sam sad njihov maneken. Poklonila mi je prekrasnu kapicu, s velikim šiltom, i žutu majicu dva broja veću od mene, što je teško zamisliti, ali i toga ima.
Na karti Hrvatske vidim da su se prilično proširili, od Čakovca, Ivanca i Zaboka do Slatine, Požege i Siska, pa pitam šeficu marketinga postoji li mogućnost da me neki njihov ovakav Robni centar prati diljem puta. Sve bih riješio, spavanje, hranidbu (kako neki vole pisati, čuj: hranidbu!)... na jednom mjestu. A osim toga bili bismo medijska atrakcija, jer bi to bilo prvi puta da neki veliki trgovački centar prati svoju mušteriju.
Melanija se nasmijala, vedro i radosno, i odgovorila da mi nije loša ideja, ali morat će pričekati da se gazda vrati s godišnjeg odmora. Međutim, kako je gospodin Katavić sklon novim idejama, nije isključeno da poradi i na tome.
Gospođa Zorko radi u izvrsnom okružju, barem što se mene tiče. U jednoj radnoj sobi tri prekrasne dame, što ćeš više. Oko njih kompjutori, telefoni, papiri... Baš sam se ugodno osjećao. Uživam u ženskom društvu, osobito kad mogu pokazati kako Blogomobil djeluje. Bijah bio izvadio svoj laptopić i fotomobitel pa sam im pokazao kako iz svoje radne sobe, kao vesele ptičice, lete pravo na Internet. One su me pažljivo slušale, a onda svaka uključila svoj kompjutor, ispisale adresu koja je napisana na šćapu i rekle – Nije loše.
- Pa mogle ste to sve vidjeti na mojem laptopiću, samo sam promucao.
- A zašto da se po ovoj vrućini tiskamo oko vas, kad sve to imamo ispred sebe, vragoljasto se nasmijala gospođa Melanija.
Znate li što je najgore? Najgore je kad je tako ljupka sugovornica u pravu. Naš bi narod rekao: Tko se šarma hvata, sam biva šarmiran.
Pa, neka sam!

Post je objavljen 07.07.2005. u 22:19 sati.