Ne znam kako, ali stigao sam u Koprivnicu putem kojim sam već jednom prošao.
Bože, što sve čovjek može podnijeti, a magarac ponijeti!
Mislio sam da ne mogu. A onda je proradio inat.
Još stotinu metara, pa ću odustati.
Onda, još petsto metara, tamo do one kuće u Kloštaru Vojakovačkom, pa onda odustajem.
Potom sam pronašao neki dućan u Carevdaru, drvo u Donjari, gostionicu u Lepavini, onu pumpu u emiratu Sokolovac, onda onu samoposlugu na koju sam se žalio, zatim autobusnu postaju, marelicu u Velikoj Mučni. Reke se i ne sjećam, a bormeč ni ulaska Koprivnicu. Hodao sam punih četrnaest sati.
Bilo je kiše, kišice i, čini mi se, sunca, ali to sa sigurnošću ne mogu reći.
I izdržao.
I, mogu vam reći, osjećam se puno bolje. I zdravije i zadovoljnije.
A sutra ujutro, uvjeren sam, krećem za Đurđevac preko Štaglinca, Vlaisava, Plavšinca, Novigrada Podravskog i Virja.
Post je objavljen 11.07.2005. u 23:18 sati.