| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
GOSTOLJUBIVI ĐURĐEVAC
Opet se dobro osjećam, premda nisam onaj stari, nego malo stariji. Uopće nije bilo važno što je kiša padala. Ne onako jako kao ujutro, ali dovoljno da čovjek mora otvoriti kišobran. A ja nisam imao pojma što znači hodati Podravskom magistralom s otvorenim kišobranom.
Kao prvo, pokazalo se da ne smijem ići lijevom stranom ceste. Jer bi vrlo brzo ostao bez kišobrana. Vjetar koji stvaraju automobili, osobito oni veliki, one cestovne krstarice, vrlo bi brzo uništio dobro dizajniran, a nekvalitetno izveden štitnik od nebeskih vlažnih darova.
Zato valja ići desnom stranom. Isto je, ali barem vam se kišobran neće okrenuti.
Međutim, hodati desnom stranom Podravske magistrale vraški je opasno. Ne kažem da će vas netko namjerno pregaziti, ali postoji velika vjerojatnost da se nađete u jarku pokraj ceste, jer će vas tamo baciti onaj vjetar koji proizvode cestovne krstarice projurivši pokraj vas priličnom brzinom, često i nedopuštenom.
A Podravskom magistralom kažem vam, prolazi teretno vozilo svakih dvadesetak-tridesetak sekundi. Gotovo sva teretna vozila koja prometuju prema istoku i zapadu voze tom cestom, jer izbjegavaju autoput Zagreb – Istok. Vožnja autoputom se plaća, a vožnja Podravskom magistralom je besplatna. I tako šoferi štede, e da im tuga ne bi bila pregolema, to jest zarada manja.
Moja kćer, Nataša, kaže da će ta cesta propasti, jer nije građena za takav promet. A Nataša valjda znade, jer ona je školovana da to zna, završila je Građevinski fakultet, a uža joj je specijalnost upravo gradnja cesta.
DALIBOR
Negdje iza Virja, tamo gdje cesta prelazi zaštićenu željezničku prugu, pridružio mi se Dalibor. Dovezao ga je otac, koji se vratio. Naravno, poslije upoznavanja i fotografiranja.
Dalibor je sjajan dečko. Međutim, pokazalo se da je hodanje udvoje isto kao vožnja udvoje biciklom. Teško je, zbor prometa, ići uporedo. A mi smo odmah počeli razgovarati. Teme su bile vrlo zanimljive i, jebiga, svaki čas morate prekidati započetu rečenicu, jer naiđe neka kamiončina itd.
Zato smo skrenuli na sporednu cestu.
A tu je vrebala druga opasnost, jer, čini mi se da Dalibora zna svaki čovjek, svaka žena i svako dijete u Đurđevcu. I opet bismo prekidali razgovor, jer se njega pozdravljali svi, pa i ptice, a da ne govorim o psima.
I da ne govorim o klincima. Tako smo prošli jednu od najljepših kuća koju sam vidio na ovome putu. Kad smo bili dvadesetak metara daleko, neka su ga djeca počeli zvati. Očito ga dobro poznaju. Pa smo se vratili, ali djece nigdje, a činilo se da ni u kući nema nikoga. Pokazalo se da su se djeca sakrila iza gospodarske zgrade, a da kuća nije prazna budući da je izašao simpatični otac to dvoje djece i prava ljepotica, majka klinaca, i to noseći u naručju treće, sasvim malo dijete.
Na ulazu u sam Đurđevas svratili smo na kavu u neki ugodan kafić. Naravno, i tamo nam su se priključili Daliborovi prijatelji, pa smo ostali sjediti duže nego što smo planirali.
Meni osobno najviše se svidjela Mala Krčmarica, kako sam je nazvao, vrlo simpa djevojka, gotovo djevojčica koja mi je ispunila želju pa je pozirala i s Daliborom i s njegovim prijateljem.
I kad smo stigli pred hotel Picok, Dalibor me pozvao na večeru. Otišli smo u Stari grad, gdje nam se pridružila Daliborova djevojka, dama koja izgleda točno kao prava engleska princeza.
ŠTEFANIĆEVA UGODNA IZNENAĐENJA
Na ulazu u područje grada Đurđevca, tamo gdje na tabli piše Đurđevac, čekalo me je iznenađenje. Dalibor je tome svjedok. Naime, na tabli je visjela vrećica. Mislio sam da je u vrećici bila Studena, ali nije, jer na vrećici je pisalo LJEKARNE ŠTEFANIĆ.
Odmah mi je bilo jasno da je riječ o Branku Uvodiću. Naime, Uvodić se pobrinuo da mi u Đurđevcu bude ugodno. Sa Šila, na Krku, pozvao je prijatelja iz Đurđevca, Peru Štefanića, direktora najboljeg dječjeg festivala u Hrvatskoj, Kukuriček, i zamolio ga da se pobrine za mene.
A Pero je, valjda, odmah otvorio stranicu Blogomobil i vidio da sam bubani. Budući da mu je žena vlasnica ljekarne, spakirali su mi Antioksidans (koji sprječava znakove moga evidentnog starenja – pogledajte fotografije na adresi dalibor.blog.hr), granule Imono formule, koje su odlične upravo protiv prehlada i gripe, Cedevitu i da pakovanja šumećih vitaminskih napitaka. Uza te medikamente i vitamine, gospodin Štefanić ostavio mi je i CD posljednjeg dječjeg festivala, Kukuriček 2005.
Noćas sam CD preslušao i mogu vam reći da smo Uvodić i ja bili u pravu kad smo u emisiji Domovnica ustvrdili da je to najbolji dječji festival.
Drugo iznenađenje priredio mi je gospodin Štefanić kad sam stigao u hotel Picok. Naime, moj boravak u Đurđevcu bio je pokriven glasovitom đurđevačkom gostoljubivošću. Odahnuo sam i bezbrižno zaspao, preslušavajući drugi put glazbu s Kukuričeka 2005.
Danas idem u Hlebine. To sam dužan Generalićima, ocu i sinu. Obojicu sam poznavao, a oca i danas poštujem kao rodonačelnika hrvatske naive. Naravno, i kao sjajnog čovjeka!
|
- 07:39 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
