Marketing
ŠKOLA HODANJA
Naravno, nismo trebali toliko hodati, jer od Komina do Vrbovca ima svega dvadesetak kilometara. Zato sam odmah skrenuo s puta i vodao je kukuruzištima i šumama punih dvadeset kilometara. Očekivao sam da će moja suhodačica pozvizditi i napustiti ideju o hodanju. Jer u tih dvadesetak kilometara nigdje nije bilo ni trgovine, ni gostionice. Dakle, nije bilo ni vode, ni sokova. A dan je bio prilično vruć i vlažan. Hodajući kroz šume, komarci su se s nama dobro i do sita nahranili.
Međutim, ona je sve izdržala!
Štoviše, bila je jako zadovoljna hodanjem i onim što je vidjela. Gdjegdje smo drmnuli koju krušku i jabuku i to je bilo sve dok nismo došli do trgovine i počeli gutati hladne čajeve, gotovo u bocama.
Tek pri kraju puta, poslije prijeđenih 32 kilometra, požalila se na umor. Posljednji kilometar baš je bauljala.
E, sad, u čemu je tajna ove škole hodanja? Kako će se dama riješiti viška zamamnih oblina?
Jednostavno, neće jesti. Kao što ni ja ne jedem. Pijem golemu količinu tekučine, a ona mi zavarava glad. Tek predvečer nešto se pojede. Zanemarivo. Jer umor i tekučina traže svoje.
Da je tome tako, sam sam se osvjedočio. Kad je došla doma, moja suhodačica se otuširala, izmasirala noge i - pravac spavanje.
Ništa frižider, ništa kobasice, sendviči itd. Samo čaša cedevite i baj/baj Baja! A tijekom cijelog dana pojela je TEK nekoliko krušaka, jabuka, jednu papriku i nešto malo kupina.
Naravno, da sutra nećemo hodati toliko, nego tek dvadesetak kilometara. IstiM ritmom i istom količinom tekučine.
S tim što ću se ja ponovo baviti druženjem s različitim ljudima, razgovarati s njima i upoznavati ih.
Post je objavljen 26.07.2005. u 21:59 sati.