Pregled posta

FRA MLADEN, GAZDE I ONA – UNA!

Rano ujutro krenuo sam iz Dubrave, pjevušeći u sebi Ovdje Radio Dubrava.
Čim od Dubrave krenete prema Markuševcu, prođete pokraj Franjevačke crkve i samostana. Zaustavio sam se da fotografiram to novo zdanje budući da je gvardijan samostana fra Mladen, moj davnašnji prijatelj i negdašnji gvardijan u Širokom Brijegu. Znamo se iz vremena kad je Široki bio Lištica.
I kad sam obavio dvije fotke, začuh njegov glas iz crkve. Fra Mladen služio je jutarnju misu. Uđoh u crkvu, odslušah kraj mise i stadoh u red da se pričestim. Zapravo samo da pozdravim dragog prijatelja. Naravno, poštujem tuđe vjerske običaje, pa se usput i pričestih.

Sve do Markuševca pratila me kiša, kano vjerna ljuba.
Negdje ispred Markuševca, kad mi se ostalo svega kilometar-dva, pokraj mene se zaustavio taksi. Mislio sam da će mi ponuditi vožnju, da ne bih pokisao. A taksist mi je htio pomoći tako da mi poveze štap.
Činilo mi se da je ljudima više stalo do štapa nego do mene. Slikaju se s njim, hodaju s njim, a evo sad bi ga i vozili. I to u Mercedesu! Ali kad sam bolje pogledao u vozilo, vidjeh Darija kako se smije.
Naravno, gazde se voze, a šljakeri... zna se: pješke.

U Markuševcu rodnom mjestu glasovitih rok-tamburaša Gazda, nađosmo se s Markom Bujanovićem, Silviom Šimunkovićem, Vladimirom Kotom, Mariom Kršićem, Damirom Popovićem i Robertom Ševićem (ili, kako Robi voli reći: ševa dolazi na kraju!). Bili su u Rondu, a Dario i ja smo iskoristili priliku da demonstriramo kako Blog radi. Marko Bujanović, glavni među jednakima, brzo nas je razoružao, jer on odavno prati Blog, a ostali su znali za moje hodanje.
Prisjetili smo se starih dobrih vremena. Naime, ja sam pisao scenarij za prvi veliki samostalni koncert Gazda u Zagrebu. Bilo je to 1994. godine. Branko Uvodić bio je glavni savjetnik i voditelj, a ja sam priredbu scenaristički odradio.
Sjećam se tog koncerta kao da je bio jučer. S Uvodićem sam se složio da koncert valja napraviti u Velikoj Sportskoj dvorani, dok je Miki, menadžer i skladatelj Gazda, htio da to bude u Maloj dvorani.
- Vi ste ludi, govorio je, ne mogu tamburaši napuniti Veliku dvoranu.
Vraga ne mogu. Dvorana je bila dupke puna. Itd.
Danas Gazde idu u Sarajevo. Sviraju večeras u Koloseumu. Zato smo odmah krenuli u fotkanje. Malo ovdje, malo tamo; malo crkva, malo gostionica; malo cesta, malo ekologija i brzo bijasmo gotovi. Naravno, kad se slikaju Gazde, onda sam predložio da se slika i moj gazda, Dario. Marko & Društvo neograničenih tamburaških mogućnosti prihvatiše ideju i tako su na fotografijama sve same gazde. Budući da Dario izvrsno svira u Blogomobil, on je pozirao sa svojim, to jest mojim, instrumentom.
Večeras su Gazde u Sarajevu. Blago Sarajlijama. Jer Gazde baš znaju napraviti štimung! Prave su šmekeri. Meraklije, kako bi rekli Sarajlije.

Požurio sam danas do Une. Nisam je odavno vidio, pa mi srce od uzbuđenja hoće iskočiti. Jest da me kiša lagano pratila, ali, vjerujte, uopće nisam osjećao da sam mokar.
Dalje se više nema što reći. Ona živi s majkom, očuhom i sestricom u Vukovju Zelinskom. Mjesto ima svega nekoliko kuća. Lijepo je i mirno.
Ponosno mi pokazuje race, kokice i tri gice u pubertetu. Dakle, nisu odojci, a nisu ni svinje.
Kamelija i Andrija me počastiše kavom i sokom, a mala Lucija poljupcima. Malo smo sjedili i pričali, a potom nas Andrija i Kamelija diskretno napustiše. Luce se nije dala.
Prvi Unini susjedi dočekaše me u dvorištu. Upoznasmo se, fotografirasmo i pozdravismo.
Kad sam odlazio, kišica je prestala. Kao da je Unina ljubav rastjerala oblake.
Što reći, nego: sretan sam. Bože, baš sam hepi!

Večeras ću na premijeru Histriona, tim više što je jedan od pisaca Frica i pjevačice Tahir Mujičić. Drugi je Boris Senker. Ako bude dobra rasvjeta, pokušat ću se fotografijama javiti s premijere.
Sutra ujutro idem u privatno Pulu, a navečer se vraćam.
U ponedjeljak hodam od Donje Zeline do Zeline i Komina. Itd.
To je to. Sve ostalo ispisale su fotografije.

Post je objavljen 23.07.2005. u 18:33 sati.