| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
PAKLENA VRUĆINA!
Kad je kiša padala bilo je kišno i vlažno.
Sad kad sunce gari, vruće je i vlažno. Dakle, uvijek je vlažno.
Danas je bilo pakleno vruće. Toliko vruće da mi je bilo žao suhodačice. Pokušao sam je oraspoložiti šljivama, kojih je putem bilo poprilično. Ona ne voli šljive, pa sam sam doručkovao slasne voćne plavuše.
Znao sam da danas baš nije uputno hodati, jer prijete žuljevi čak i na mozgu. Ali, kad dama hoće, nek joj i bude. Štoviše, divio sam se njenoj upornosti. Izdržala je osamnaest kilometara, a onda je pribjegla autostopu. A do Ivanić Grada bilo je svega još šest.
Damama koje me ovdje prate zacijelo je bilo isto, dakle nesnošljivo, pa im poklanjam dva cvijeta koja su, unatoč svemu, zadržala svježinu. Darujem im cvijetni dio svježine onom starom i prilično derutnom muškom doskočicom: cvijeće cvijeću.
S time, dakako, što ono cvijeće kojemu poklanjam svježinu ubranog cvijeća, ne bih brao, ali bi mu se divio upravo onako kako se one dive ovim cvjetovima.
Zanimljiv je električni pastir i usporedba mladih i starih.
Jedno cijelo područje, tamo na pola puta od Dubrave prema Ivanić Gradu, čuva jedan jedini električni čoban. Unutar tog strujom opasanog područja primjećujem mlade voliće kako pasu. Njihovih mama nema ni za lijek. E, sad, što je?
Pametni gazda znade da krave treba puštati i na ispašu, a ne samo hraniti suhotravnim kobasama i salamama u štali. Dok one stoje, sirote, zavezane, ne videći ni sunca, ni mjeseca. Dokazano je da tako krave daju više mlijeka. Uglavnom, ja sam uvijek za to da krave pasu, a ljudi jedu iz tanjura. Zato je gazda tog zemljišta opasao svoje pašnjake električnom strujom. I krave mirno pasu. Kad dođu do struje, ova ih pecne i one skrenu tamo gdje nema struje, dakle na pašnjak.
Ovo što vidite na slikama nisu krave. To su muški telci. Rastu i stalno su gladni, pa halapljivo gutaju travu, unatoč gotovo nesnosnoj vrućini. One odraslije krave, recimo njihove mame, leže u hladu vrbika i već polako preživaju. Čista klasika: mladima ništa ne smeta, dok stariji traže prostor u kojem će bez napora uživati. U ovom slučaju - preživati.
Zašto me više ne čudi kad svako mlado biće na selu ima doma, tamo između košare svježih jaja i košare svježeg voća, kompjutor?
Sati je 11,33. Jedna zaista lijepa mlada dama kosi travu. Jednostavno nisam mogao ne primijetiti sklad njena lijepa tijela. Zaustavio sam se i zamolio je da mi pozira. S kosilicom za travu, na livadi. Odgovor je bio: Joj, ne bute valjda mene?
Budem, budem, odgovorio sam. I tako je nastala ova fotografija. Prišao sam joj i pokazao kako putuje nebom do svih svjetskih kompjutora. A ona me je jednostavno upitala gdje može naći sliku koju sam poslao. Dao sam joj adresu. Ništa nije zapisila.
Oprostismo se, dakako uz moju zahvalu, jer će barem muški dio uživati u ovom zdravom skladu svih dijelova njena tijela. Možda se jedino neće svidjeti tužnom Eugenu, jer on u svakoj dlaki vidi jaje. Za ostale sam siguran da će barem na sekundu odmoriti oči, s možda samo jednom griješnom misli.
Kad sam se okrenuo, ona je već grabila prema kući.
Jasno je da je otišla pogledati sliku na svome kompiću.
- Idete vidjeti kako ste ispali, viknuo sam za njom.
- Naravno, žensko sam, ne... dalje nisam čuo jer je već ušla u kuću.
Negdje iza 14,30 sati ponovno sam razgovarao s Ljudevitom Grgurićem - Grgom.
Kao što znate, Grga me svakoga petka zove i mi razgovaramo za slušatelje emisije Vikendica, Drugog programa Hrvatskoga radija.
Kad me nazvao, baš sam sjeo u parku kod ivanićgradske crkve. Debela hladovima, štitila me od sunca, ali nije od komaraca. I tako sam se prisjetio današnje borbe za život i smrt s komarcima. Oko deset ujutro zaskočili su nas iz šume, dok smo hodali hladom otvorene ceste. Bila je to ogorčena borba u kojoj sam pokazao svu svoju nekontroliranu okrutnost. U tom bijegu prema suncu, ubio sam najmanje pedeset, mahom živopissnih komarica. Ispričavam se ljubiteljima životinja, ali to je zaista bilo - ili oni, ili ja. Bila je to, koliko se sjećam 4. komarčeva ofanziva. Koju sam preživio, ali s bezbroj ljutih rana po rukama, vratu i licu.
To sam ispričao Grgi i slušateljima Vikendice, upozoravajući ih da svakako i u svakoj zgodi nose najučinkovitije oružje protiv tih komarčevih Amazonki.
Naravno, ispričao sam im da imam u suhodačicu, da je predivna jutarnja i predvečernja šetnja zelinskim i vrbovečkim gorjem itd. Uglavnom, volim razgovarati s Grgom.
I uvijek se, poslije razgovora s njim, osjećam zaista dobro i zadovoljno. Grga, hvala ti.
Današnju šetnju završili smo u kući ugodne Slavke, prijateljice Ljerke Vitez. Dama nas je počastila hladnim svježim krastavcima i vrućom kavom. Dakako, fotografirao sam je. To mi je bila posljednja današnja fotografija.
Kad je vidjela sliku na zaslonu laptopića, dama je Blogomobila stavila u favorite na svome kompjutoru.
Znate što, u manjim mjestima možda nema krava? Možda se sve rjeđe viđaju i kokoši kako čeprkaju po vrtu ili dvorištu? Možda, velim, ali ne znam da li to želim ili ne želim.
Ali da svaka kuća ima kompjutor, e u to smo se bezbroj puta uvjerili.
Kad smo odlazili od Slavke, a ona nas je pratila, iz dvorišta su nas pozdravljali.
- Eno, Bloga, viknuli bi i krenuli prema seoskim ogradama.
A ja uvijek pitam:
- Gdje je, gdje?
Sutra, hvala vrućini, hodam sam od Ivanić Grada do Dugog Sela, također grada. Proći ću Prečec, Lupoglav, Prikraj i Kozinščak. I pripadajuća naselja.
Ako se negdje putem ne istopim i isparim.
|
- 23:15 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
