Pregled posta

MEŠTRI OD ZLATA

Ako niste znali, dravsko zlato smatra se jednim od najčišćih prirodnih zlata na svijetu. Tako piše u svim prospektima, a ja sam tradicionalno sumnjičav. Jer napisati se može svašta, ali kad idete provjeravati, onda se pokaže da to nije istina.
Tako sam i ja mislio da Vinko Nestić, gazda hotela Golf-Pivovara u Donjem Vidovcu samo fulira kad inzistira na priči o ispiranju tog plemenitog metala, e ne bi li pridobio naivne turiste Da je tome tako, mislio sam, na obalama Drave vrvilo bi od ispirača zlata. A obale Drave, barem ovdje, vrve od ribiča, kupača i mnoštvo različitih ptica, budući da se ovdje nalazi jedan od hrvatskih ptičjih rajeva.

Svoju sam sumnju izrazio rečenom Vinku, a on je - ni šest, ni pet, kako bi rekao jedan junak iz pripovjedaka Ranka Marinkovića - organizirao dva najbolja ispirača zlata u Hrvatskoj, Roberta Nestića i Vladu Štefića, dva najbolja prijatelja, a poslije se pokazalo dva zaista vrsna ispirača zlata.
Robert je gazdin sin, vrlo simpa i zgodan mladić (prava prilika za moju virtualnu unuku Ifu), tipičan Međimurec. Radio je, radio i štedio. Kad je skupio dovoljno love da kupi motor, otišao je i kupio – plastenik. S nama je išao i Branko Hertenlendi, iz Donje Dubrave, koji tu dugo živi, ali još nikad nije vidio ispirače zlata na djelu osim u američkim kaubojskim filmovima. On je ovdje kao nepristran svjedok svega što pišem.
- Mislil sam si: ak si kupim plastenik, onda bum uzgajal svoje povrće, a od zarade bum kupil motora i tak bum imal i motor i plastenik, priča mi povjerljivo Robi dok čamcem plovimo niz Dravu.

Tamo gdje mutna Mura uvire u bistru Dravu, i tu svršava svoj riječni život, napravismo krug. Imao sam dojam da me voze bez veze, samo da ne bih upamtio put do zlata.
Vinko me uveseljavao pričama o svome ocu i njegovu najboljem prijatelju, djedovima Robija i Vladeka.
- Oni su bili pravi ispirači, a njihovi unuci koriste i danas alat koji su oni upotrebljavli od 1940. kad su postali ispirači zlata. Kad bi njih dvojica, ta dva dedeka, moj tatek i njegov najbolji prijatelj, išli na ispiranje, onda bi im kolima do Ptuja dovezli čamac i opremu, a oni su se tada čamcem spuštali od spruda do spruda i ispirali zlato. Kad bi stigli do Pitomače, išli bi ponovo kolima po čamac, opremu i njih dvojicu. Sjećam se da su uvijek doma donosili priličnu količinu plemenite kovine. E, Robi i Vlado su baš od njih dvojice učili zanat. Bute videli kakvi su majstori.

I, poslije nekoliko kilometara vožnje kroz ribičko i ptičje carstvo, stigosmo do jednog spruda. Tu se iskrcasmo, a onda učinismo sve ono što su činili pravi zlatari: Robi i Vlado zagrabili su šoder lopatama, a onda provjeravali ima li tu zlata. Tu su činili tako da su polako ispirali šoder s lopata. Kad je ostao sam pijesak, pokazalo se da tu ima zlata.
Onda su postavili alat i krenuli na posao. Vlado je grabio šoder sa spruda, a Robi je taj šoder ispirao dravskom vodom.

Poslije dvadesetak minuta, s metlicom su pomeli sav krupniji pijesak, a onaj sitni sastrugali da posebnu dasku, na kojoj se vrši posljednje ispiranje.
Robi se prihvatio tog posla i začas je pijesak nestajao s daske, a tamo je ostajalo zlato, pomiješano s finim crnim pijeskom. Mogu vam reći da sam gledao puno filmova o ispiračima zlata, ali još nisam vidio tako spretnog momka kakav je Robi.
Potom su sve ponovili još jednom.
Kad su taj dio završili, sasuli su zlato, pomiješano s pijeskom u malu zdjelicu i zavezali je krpom. Potom su zdjelicu iscijedili, a na dasku stavili živu i tom živom skupljali zlato. Naime, živa na sebe navlači zlato, a pijesak odbacuje.
Poslije dobijeno zlato, pomiješano sa živom, stavljaju na ugrijanu ciglu i onda to pažljivo valjaju, sve dok živa ne ispari, a ne ostane čisto, 24-karatno dravsko zlato.
Gram toga zlata vrijedi 10 eura. U svega sat vremena, Robi i Vlado su isprali oko sedam-osam grama zlata.
Robi je htio još ostati, jer kaže da je ovo nalazište vrlo bogato zlatom, ali mi smo se htjeli što prije vratiti, budući da su komarci organizirano navaljivali na nas.

Na povratku su Robi i Vladek pjevali, jer su se dobro zabavljali, a usput zaradili i osamdesetak eura.
- Koliko biste mogli dnevno isprati kad biste ozbiljno radili, pitam ih.
- Mi uvijek ozbiljno radimo. Ali kad bi s nama bile male zlatarice, to jest ljupke djevojke, kad bismo spili koje pivce i spekli kojega smuđa, kad bismo se usput i kupali u bistroj Dravi, e onda bismo dnevno mogli isprati dvadesetak grama, a to znači svakom po sto eura zarade.
Na povratku smo poplašili jato bijeih labuda.
Tata Vinko je samo šutio dok sam mu tiho hvalio vrijednog sina.
- Ne pada unuče daleko od djeda, promrmljao je sebi u bradu.

Post je objavljen 23.06.2005. u 15:04 sati.