Pregled posta

KOT RIBA

Možda život u Kotoribi postoji još od pretpovijesnog doba, kako kažu arheolozi, ali mjesto Kotoriba je mlado naselje, sagrađeno kao utvrda praesidium Cotorib.
Osim tog imena, susrećemo se i s ovim imenima: res praesidiis cothuribensis, praesidium Cothuribense, praesidium Koturiba i praesidium Kotoriba, in praesidio Kottorij, selo Kottori i capella oppidi Kottori.
Zanimljivo je da se Kotoriba spominje u dokumentima o Zrinsko-Frankopanskoj uroti, gdje se navodi kao Cotoriba, Cathoriva, Cottoriba, Kottoriba, Kothoriba ili Kottryba. Mađari su Kotoribu nazivali Kottory i to u doba one čuvene mađarizacije Međimurja.
E, još samo ovo: zanimalo me kako je Kotoriba dobila ime, pa sam našao da se prema predaji dobila ime od riječi kotao riba. Ovdje je oduvijek bilo mnogo riba, kako u Muri, tako i u brojnim rukavcima, mrtvicama, potocima i močvarama koje su okružuivale mjesto.
Neki misle da ime potječe od riječi kot, što će reći kut, kot riba itd.
Bilo kako bilo, meni je Kotoriba vrlo lijepo mjesto. Malo rasuto, da ne kažem razbacano posvuda, između tih rukavaca...
Učinilo mi je da je ovdje svaka kuća izgrađena na svakom mjestu gdje je bilo malo slobodne zemlje, pa je Kotoriba i široka i duga. I zaista lijepa.

PISAC BEZ RODNE KUĆE
Mene je u Kotoribi zanimala rodna kuća Jože Horvata.
Tko pita, ne skita, kaže poslovica, pa sam se kod mještana informirao gdje je ta kuća. Čini mi se da u Kotoribi nema nikoga tko to ne zna. Zato sam je lako našao.
A kuća mu je daleko izvan zamišljenog centra Kotoribe.
Zapravo, Joža Horvat i nema rodne kuće, jer kuća u kojoj je rođen 10. ožujka 1915. godine, više ne postoji. Na njenom mjestu je izgrađena nova.
Možda onaj WC i stare gospodarske zgrade u dnu vrta još mogu svjedočiti o djetinjstvu glasovitog pisca i moreplovca.
Kuća pokraj Jožine još je živa, kao i ona stara kovačnica preko puta, te kuća Elizabete Levak, također preko puta Jožine.
Elizabeta Levak je četiri godine mlađa od Jože i puna je uspomena na nj i njegovu sestru, svoju prijateljicu. Njena je kuća jedna od najstarijih, kaže da ima 156. godina.
Ja Jožu volim i kao pisca i kao moreplovca.
Kao pisac proganjan je od samoga početka. Sedmi be našao se na indeksu nepoćudnih knjiga odmah čim je tiskana.
U partizanama, 1944. godine, biva nagrađen za jednu humoresku, a odmah i kažnjen za tu istu humoresku.

JOŽA, KRLEŽA I NAZOR
Jedno je vrijeme radio u Agitpropu. Tu bilježim anegdotu o pomirenju Krleže i Nazora kojemu je on posredovao. Ali najprije valja reći da mu je bilo smiješno umjetnike kažnjavati za suradnju s okupatorom. Naime, umjetnici su dobivali neke smiješne kazne. Joža, uvijek prepun paradoksa, na sastanku Agitpropa tražio je da se kažnjavaju tramvajci koji su prevozili okupatore, pekari koji su im prodavali kruh itd. Tako je kažnjavanje doveo do apsurda i ono je ukinuto.
E, sad Krleža i Nazor. Bio je to dugotrajan sukob. Krleža, kurčevit i prčevit kakav bijaše bio, branio je Nazora kad su ga nasilno umirovili 1925. godine. Polije su se njihovi putovi razišli i došlo je do sukoba, kad je Krleža napao Nazora 1936. godine što nije pristupio nekoj listi, ne sjećam se kojoj, uglavnom naprednoj itd.
Poslije je Nazor otišao u partizane, a Krleža je ostao u Zagrebu. Možda bi i Krleža završio u partizanima, ali nije vjerovao vezi. Uglavnom, Krleža je poručio da mu je svejedno tko će ga ubiti – Dido ili Đido.
Zaista su ga Pavelićevi bojovnici dva puta odveli na strijeljanje, ali oba puta spas je došao u posljednji čas. Poslije ga Vranešić držao u svome sanatoriju, ali to je druga priča.
Nazor je poslije rata postao predsjednik Sabora. I naš Joža dobi zadatak da spoji tu dvojicu književnika i da ih pomiri. Nazvao je Krležu da ga pripremi za sastanak. Šetali su obalom Save i sve je bio u redu. Sutradan ih je trebao primiti Nazor u svojoj vili u današnjoj Nazorovoj ulici. Krleža i Horvat dođoše točno u zakazano vrijeme i prije nego što pozvoniše na vrata kuće, Nazor otvori vrata i oni uđoše.
Nije važno što se tada govorilo, ali bitno, kako mi je Joža naglašavao, da govore o literaturi i umjetnosti, da govore o mnoge čemu na nekoliko jezika i sad citiram Jožu Horvata: A ja sjedim pokraj njih kao mali sitni agitpropovac i ništa od svega što su razgovarali ne razumijem.

MEĐIMURSKI MOREPLOVAC
Po njegovu romanu Mačak pod šljemom snimljen je film i TV serija. Mnogi misle da je to jedna od naših najboljih TV serija.
Pisao je radio-komedije, a okušao se kao scenarist u filmu Ciguli-miguli. Taj se film našao u cenzorskom bunkeru, a Jožu su jedno vrijeme eliminirali partijski sudrugovi, Baltić & co.
Onda se naš Joža uputio na put oko svijeta. Kao pravi Međimurec, dakle panonski mornar, oplovio je svijet dva puta, da bude siguran da je to učinio. Prvi puta na Besi.
Koliko pamtim, Joža ni danas ne zna plivati. Kad su ga novinari upitali kako to da se kao neplivač uputio na put oko svijeta, odgovorio je protupitanjem. A što bi mi vrijedilo da znam plivati, ako se brod prevrne, recimo na pola Tihoga oceana.
O putu s Besom ostavio je vrlo upečatljiv putopis Besa, brodski dnevnik.
S tih svojih putovanja nosi mnoštvo uspomena koje godinama sistematizira. Jedna od tih knjiga je i fantastična knjiga za djecu i odrasle Waitipu, za koju dobiva mnoge nagrade.

On i danas i piše, a katkada i zaplovi.
Ploviti je počeo jer je more sloboda. A on se na kopnu u vrijeme kad je krenuo na plovidbu baš i nije osjećao najslobodnije.
Svojedobno sam plovio s Jožom na Marku. Bila je to plovidba po Jadranu, ali se ne bih nimalo ustručavao da me svojedobno pozvao na put oko svijeta.
Joža je čovjek širokih pogleda, ali ne toliko širokih kao što sam misli i što zna neupadljivo naglašavati. Njegova Renata je sjajna žena, upravo onakva kakva je potrebna da smiri takvoga avanturistu kakav je bio Joža. Tiha, nenametljiva, ali uvijek prisutna. Njen dah osjetio sam na brodu s Jožom, premda nije bila s nama.

PLEMENIT ČOVJEK
Joža je zaista plemenit čovjek o čemu svjedoči i ova anegdota.:
Poslije 1945. godine, kad je došao u Zagreb, prepoznao je jednoga ustašu na cesti. Uputio se prema njemu, ali ovaj je počeo bježati. Joža ga je sustigao i zagrlio, jer mu je taj ustaša ostao u dragoj uspomeni. Naime, kad je Joža 1941. godine iskočio iz kamiona, tamo kod Črnomerca i klisnuo u partizane, taj ga je ustaša vidio, ali je njegov bijeg odšutio. Joža ga je naganjao da mu se zahvali za tu uslugu, a ovaj je mislio da ga Joža hoće koknuti.
Nesporazum je izglađen, čini mi se, gemištom u obližnjoj gostionici na Trešnjevci. Imena gostionice se ne sjećam.

Možda ovo nije dobar tekst o Kotoribi.
Morate me razumjeti. Joža je moj heroj.
Možda bih i ja plovio oko svijeta, ali jedva sam se dočepao dobrih cipela.

Post je objavljen 22.06.2005. u 08:12 sati.