Poslije točno 697 pređenih kilometara, na izlasku iz Preloga, nekoliko stotina metara od ceste, učinilo mi se da na livadi vidim krave. Koje li senzacije!
Zato sam skrenuo s puta i našao se u pravoj pravcatoj tvornici mlijeka u vlasništvu Mladena Novaka. Mladen je upravo čistio radna mjesta svojih sisatih radnica: krava. Neke od radnica-krava, baš su imale gablec, dok im je glazba, ne preglasno, svirala Četiri godišnja doba majstora Vivaldija. U tako opuštenom kravljem ozračju vodio se i ovaj ljudski razgovor. - Ne mogu, vjerovati, kažem mladom, naočitom i vrlo simpatičnom, hajde da kažem, direktoru-vlasniku Mladenu Novaku, krave pa na livadi, na suncu! - Moje su krave uvijek na suncu. Cijeli su dan na ovoj prostranoj livadi, ali ne udaljavaju se previše od štale. Tad su bliže glazbi.
- A tko ih čuva?
- Električni čoban. Cijelo sam imanje ogradio strujom. Krave pasu, kad dođu do čobana, ovaj ih blago pecne i one se okreću i dalje pasu.
- Koliko imate krava?
- 76! Ja sam ovdje najveći proizvođač mlijeka.
- Vi ili krave?
- Krave, ali ja sam im šef.
- Jeste li čuli za kravlju stipendiju?
- Pročitao sam to kod vas na Blogomobilu.
- Stipendiraju li koga vaše krave?
- Naravno, pa zašto bi se inače time bavio?
- Isplati li se?
- Isplati se rad.
- Što je s vikendima, godišnjim odmorima, državnim praznicima...
- I tad se jede, pije i - radi.
- Slušaju li vas vaše mliječne proizvođačice?
- I vi biste me slušali da vas tako pazim.
- Ali ja ne dajem mlijeko.
- Možda biste u nečem drugom bili korisniji.
Dalje nisam inzistirao, jer Mladen ima za sve odgovor.