Baš se pravio važan, svjestan svoje konjske ljepote, snage i brzine. Naprosto ga se nije moglo ne primijetiti na onim prostornim livadama na izlasku iz Ivanca. Pokraj mene su jurili i trubama pozdravljali vozačice (više) i vozači (manje), a ja sam stajao fasciniran razigranošću rasplodnog konjskog ljepotana. Trčao je, kaskao, galopirao, šetao i stajao u prostoru jedne od ograđenih velikih korala, tamo odmah uz cestu.
I prvo što pomislih bilo je – moram ga fotografirati. Kad već nisam vidio ni jednu kravu na ispaši, barem da snimim ovog vraški lijepog vranca. A on, mangup, kao da je znao što hoću, pa je pola sata izbjegavao uopće prići mjestu na kojem sam ga čekao.
A poznato je – tko čeka, dočeka. Njemu su, čini mi se, popustili živci. Prišao je ogradi i namjestio se kao da pozira.
Poslije priđoh trojici muškaraca koji su radili sjenik ispred štala. Uredno se predstavih i tako upoznah jednog od vlasnika, Mladena Markovića, onog na slici s najljepšom kobilom. Drugi je vlasnik Mladen Smontara (ako sam dobro zapisao). Imaju 13 rasnih konja. Uglavnom vranci i, čini mi se, tri zelenka. Mladen & Mladen grade na ovom prostoru hipodrom. Nadaju se da će Ivanec uskoro biti i poznato konjsko trkalište. - Neki ljudi uzgajaju krave, neki ovce; jedni vole nogomet, drugi rukomet; ja, vam, gospon, volim konje. Partner i ja imamo ih trinaest, a uskoro ćemo imati više. Kad završimo hipodrom, bute vidli, pozval bum vas, Ivanec bu bil središte konjskog športa u Hrvatskoj. Dobro, ne moremo se još mjeriti sa Zagrebom i Slavonijom, ali za pet-šest godina bumo mogli reći: I mi Zagorci konja za trku imamo! I ne samo konja, neg i hipodrom!