| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
ŠETAČKI KRUG, ALI NE KREDOM!
Jučer je bilo još jedno radosno pješačenje. I to od Male Subotice do Male Subotice. Zanimljiv i nepravilan krug. Prošao sam kroz Palinovec, Strelec, Držimurec, Turčišće, Kvitrovec, Domašinec, Dekanovec, Novakovec, Podturen, Romsko naselje, Ferketinec, Celine, Sivica, Novo Selo Rok, pa kroz polja do Belice i onda cestom do Male Subotice, gdje sam ugasio GPS u kafiću Teens, poslije prijeđenih 39 kilometara.
Subotom ujutro sve je zatvoreno. Radila je jedino višnja u Plinovcu. Iskoristio sam njenu dobrotu i doručkovao zdrave zrele višnje.
Nakon toga sam hodio i hodio, masovno i srdačno pozdravljan jedino od seoskih pasa. I u ovim naseljima uočavam izuzetnu kulturu stanovanja. Kuće su vrlo lijepe i uredne. Po cvijeću ispred kuća vidim da Međimurje u naseljenim mjestima podsjeća na dobro uređen cvijetnjak.
U Držimurcu uočavam lipu-spomenik. Lipa je zaista stara, al se još drži. Ne piše koliko joj je godina, ali ta mora da pamti, kako se to kaže, možda i više od sedamsto godina. Koliko kužim neke stvari, starija je od one Gupčeve lipe u Stubici, a zna se ka je Gubetz sjedio u njenom hladu.
Prvu kavu popio sam u na terasi kafića u Kvitrovcu. Tad sam skužio da se polako počinjem gubiti u prisjećanju gdje sam koga upoznao.
Za stolom nasuprot meni sjedi znanac koje sam upoznao u Podravskim noćima, na izlasku iz Varaždinske županije, gotovo na samoj Dravi. Znam da ga znam, pozdravim ga uljudno, započnemo razgovor kao stari znanci, a ja nemam pojma gdje da ga svrstam.
On očito redovno prati moje hodanje, jer me pita gotovo o svakom mjestu. Ja mu odgovaram, ali nikako da se upali ona lampica identifikacije.
Razgovaramo kao stari znanci, štoviše ne usudim se ništa pogrešno reći ni njegovu prijatelju.
Popismo svoje kavice, on i prijatelj odoše u pravcu Preloga, a ja ću još sjevernije.
Cijelo vrijeme mi ne izlazi iz glave. Tek sam se u Novakovcu prisjetio. Bilo je doba gableca i ja sam u Podravskim noćima hranio svoje tijelo. Sad, kad sam se prisjetio, osjećam da sam nahranio i svoj duh. Čovječe, oprosti na neugodnoj lijenosti pamćenja.
U Podturenu sam, točno u 11,06 uočio nevjerojatnu sliku. Dječje igralište i groblje, odijeljeno samo ukrasnom živom ogradom. Tako klincima nije dosadno na pogrebu. Dok njihovi roditelji tuguju za pokojnikom na groblju, djeca se lijepo igraju na vrlo uređenom igralištu.
Iza Podturena, zaista lijepog i urednog naselja, ugledah seoce od desetak kuća, neobilježeno na karti.
Romsko naselje.
Na svakoj je kući satelitska TV antena. Stanovnici mi rekoše da nemaju kompjutore. Kad sam im objasnio da fotografije, koje sam snimio, mogu vidjeti samo na internetu, rekoše mi da će nabaviti internet. Nasmijao sam se i pojasnio da internet mogu nabaviti samo s kompjutorom.
Njihovi su me klinci oduševljeno okružili. Vole se slikati i vole kune. Prvoj dvojici dadoh po pet kuna, našto veselo otrčaše.
Na odlasku me stariji upitaše za ovu adresu. Htjedoh im napisati, a oni rekoše da će upamtiti.
Naravno, nisu upamtili. Zato su poslali za mnom klinca na biciklu. Da mu napišem adresu Blogomobila. Naravno da sam napisao. I još i njemu dao pet kuna. Našto se on radosno nasmijao, jer nije morao prositi, a dobio je.
Za Ferketinec sam mislio da je vukojebina. A nije. Vrlo uredno i lijepo naselje, možda najljepše u Međimurju, premda je sve relativno. Svaka kuća ima vrlo lijep travnjak. Većina kuća nema ograda. Samo travnjak, cvijetnjak, kuća, travnjak i tek onda ograda koja dijeli prostor za stanovanje od onoga za seosko gospodarstvo.
U naselju ima mnogo djece, jer imaju krasno dječje igralište. A i rodu na jednom stupu, premda Tito Bilopavlović u jednoj pjesmi kaže da o nastanku djece rode nemaju pojma, ali da zato imaju pojma mamica i tatica.
Ni Celine nisu vukojebina. Ali to zaslužuje posebnu priču.
Kad sam ugledao uređena dva nogometna igrališta, jedno za veliki, a drugo za mali nogomet, iznenadio sam se. Trava bolja nego na Dinamovu stadionu.
Ali kad sam uz ta dva igrališta ugledao izvrsno uređeno dječje igralište, mislio sam da sanjam.
Nisam sanjao.
Na igralištu se igrao neki klinac, a na klupi je sjedio njegov otac. Naravno da su Zagrepčani. Mama dječaka je rođena u ovom naselju, pa smo došli posjetiti baku, rekao mi je klinac.
Njegov mi se otac činio poznat, ali nisam načinjao tu temu. On mi je objasnio da je tu nekada, kao svuda okolo, bilo kukuruzište, a onda je općina prostor poklonila djeci i nogometašima.
Još sam s ocem razmijenio nekoliko riječi. I tako se upoznasmo, premda se otprije znamo. Budući da je mjesto susreta bilo nemoguće, potisnuli smo ono da se znamo.
A kako, molim vas, ne bih znao Ivana Ivančana, umjetničkog rukovoditelja najboljeg profesionalnog folklornog ansambla u svijetu, Lada, kad smo surađivali u nekim TV emisijama za koje sam emisije pisao scenarije!
A kad smo to skontali, nasmijali smo se.
On je rekao da je svijet malen, a ja sam dodao da su Celine malene, pa smo se morali sresti.
U Sivici se povela prilično šestoka diskusija između ovog veselog društva i mene. Naime, motali su me kao budala novine. Dokazivali su mi da nisam vidio ono što sam vidio, da su Međimurci bogati ljudi. Nisam mislio na neko veliko bogatstvo, nego sam mislio da su vrijedni i vrlo radišni i da su tako stvorili uvjete i za sve ono što imaju. Mislio sam da su im polja obrađena, da su im poduzeća uspješna...
A oni su mi tvrdili da su siromašni, da nemaju ništa osim zadovoljstva da uvijek imaju što raditi, a raditi vole.
Poslije su mi se smijali kad sam žestoko reagirao.
Baš su bili zabavni, a ja sam im fino naletio u zafrkanciju.
Od Novog Sela Rok do Belice sam prošao kroz polja. Naime htio sam vidjeti gdje to raste toliko krumpira da ga proizvođači mogu bacati. Kao što se neki dan dogodilo u Belici. Tamo su proizvođači bacili 100 tona mogućih pečenih krumpirića.
A na urednim poljima raste red pšenice, red krumpira, red kukuruza, red raži, red zobi, red krumpira, red pšenice, red krumpira, red kukuruza i tako u nedogled.
Oni mogu doista više proizvesti nego prodati. Za razliku od naših političara koju mogu sve prodati, a ništa, osim dugova, proizvesti.
U Maloj Subotici susreo sam kolegu novinara na bicikli. Gledao me, gledao i napokon pitao ono što me svi pitaju.
- Hoću, odgovorio sam mu, zaista ću proći svih osam tisuća kilometara pješice!
Poslije toga završio sam s klincima u kafiću Teens. Oni se smiju, piju pivo i zekaju se. Kristina slavi osamnaesti rođendan, njezin brat Kristijan, onaj u kratkim hlačama, podržava je u slavlju pivicom, Darko, vozač šlepera na međunarodnim relacijama, odmara poslije dvotjedne ture, a plavuša Mirjana radi za šankom. Eto, sad ih i vi znate. A oni su, da vam i to kažem, budući blogeri.
A sad lijepo idem u Donji Vidovec. Smjestit ću se u hotelu Golf i odatle obići ono što mi je preostalo u Međimurju.
A za koji ću dan imati malo slavlje. Preći ću prvih tisuću kilometra. Milijun metara, gospode bože!
|
- 10:43 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
