Ti bokca, da sam znao da je Chichi u Čakovcu, pričekao bi je pred školom, baš onako kako sam čekao generaciju njene bake. Ovako sam mislio da ide u školu u Murskom Središću, pak sam polehke hodil, sve nogu pred nogu. Malo bi zastao, negdje popio kavu, negdje mineralnu, a onda se zaustavio u kući Franje Sakača. On je soboslikar, što se i vidi, jer je cijelu kuću i sva drveća oko kuće obojio. I dok smo nas dvojica razgovarali, o čemu ću pisati posebnu priču, zazvoni veseli telefon. Amba se javlja da je obranio diplomski rad na faksu, pa sad imam sina koji je dipl. ing. i poručnik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Gigo je jučer počeo sa snimanjem svog filma prvijenca. I što mi više treba.
Onda sam krenuo zaobilaznim putem prema Peklenici, jer je Chichi bila o školi. Nije mi se žurilo.
Kad se vratila iz škole, požurio sam i sreli smo se na njenom terenu, u Peklenici, vrlo lijepom naselju kraj Murskog Središča.
Peklenica je mjesto gdje se još u 19. stoljeću vadila nafta i maščoba za konjsku zapregu, kolomast. Ovdje to zovu pekel, pa je i mjesto dobila pakleno ime, premda mu, koliko sam vidio ne odgovara. Prije bi se moglo reći da je riječ o pravom Raju u Peklu, jer i moja današnja domaćica, Chichi, više izgleda kao rajska djeva, nego coprnica.
Kad malo odmorim, idemo na njenu ranč s konjima i ovcama. Kad sam Chichinu mamu pitao jesu li ovce opasne i grizu li, ona me začuđeno pogledala i rekla ono dugo – Neee, pa kaj bi grizle?!
No, dobro, bumo vidli grizu li ili ne, a morti neka izrazi želju da se sama obrće na ražnju, vrag će ga znati...
