Pregled posta

VOĐEN SNOVIMA BARBARE OTHMAN

Upravo sam se vratio iz Nedelišća, a čini mi se da još uvijek izlazim iz Ludbrega.
U tome je nedostatak ovakvih tekstova. Htjeli biste sve reći, a kažete vrlo malo. Tako ni ja o Ludbregu nisam rekao gotovo ništa. Ne mislim na suhe činjenice u prilično vlažnom zraku, nego o dojmovima koje neko mjesto ostavlja na vas, zahvaljujući stanovnicima tog mjesta.
Tako si uopće ne postavljate pitanje: o kojem je brijegu riječ? Naime, Ludbreg se ugodno smjestio u ravnici. Tek južnije su obronci Kalnika!
Dumam ja o tome i danas, a tražio sam odgovor i ono jutro kad sam napuštao mjesto ugodnoga druženja.
Jedno vrijeme uopće nisam znao kamo idem.

U Selniku sam iz čista mira skrenuo s puta i ušao u dugu vijugavu ulicu Vladimira Nazora. Uobičajen štimung, onaj iz jedne tipično slavonske pjesme Tita Bilopavlovića, koja je, kao sve dobre pjesme, prispodobiva i Zagorskoj podravini: ... džukci laju, bećar je u raju...
Zaustavio sam se pred jednom kućom pokraj koje se gradi, čini mi se garaža. Kuća je katnica, lijepa, sva u cvijeću. Ispred kuće orah i neke ukrasne biljčice.
Iz susjedne kuće jedna je majka krenula s djetetom.
- Stanuje li u ovoj kući Barbara Othman?, pitam.
- Stanuje, kratko je odgovorila mamica i otišla s djetetom.
Sve je bilo nestvarno. I jutro, i džukci, i cvrkut grmuša i ostalih pernatih pjevica.
Pogledao sam gore na kat i vidio da sam trenutačno u Barbarinim snovima. Oni su me, naime, vodili točno do ove kuće oko koje čak i vrapci lijepo živžiču.
Mahnuo sam rukom na pozdrav i snovi su nestali.
Ne znam je li se tog trenutka Barbara probudila.
Uostalom, to uopće nije važno.

Post je objavljen 12.06.2005. u 13:07 sati.