| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
GUŠČJA POSLA
Zaista vam se na ovakvom, usporenom putu može svašta dogoditi. Čak i ono što ne biste ni sebi mogli objasniti, a kamoli nekom drugom. Sve izgleda tako nevjerojatno da, poslije, ne možete sa sigurnošću potvrditi je li se zaista nešto dogodilo ili je to stvar vaše mašte.
Međutim, o onome što vam sad želim ispričati postoji fotografija.
Jato domaćih mladih gusaka, evo fotografije, stoje uza samu ogradu u kao da razgovaraju s onim koji ih slika. Čovjek bi mogao pomisliti da vode obične seoske razgovore uz ogradu s nekim gusanom. Pa je, taj gusan, iskoristio prigodu i uslikao pernate ljepotice, e da bi se mogao pohvaliti nekom drugom gusanu: Vidi, rekao bi, kakvo sam jato mladih gusaka šarmirao!
Budući da se još nije dogodilo da neki gusan nešto fotografira, premda je tehnika toliko napredovala, a još manje da je fotografiju poslao na internet, i to još na moju stranicu, meni sve to izgleda kao jedna od gotovo neobjašnjivih zagonetki. Budući da se ta misterija dogodilo meni, pokušat ću je na svoj način razjasniti.
Dakle, u naselju Zebanec, na putu prema Murskom Središću, dok je zvizdan pustio u opticaj sve svoje vatre, primijetih jato gusaka kako se odmara u hladu nekih krošanja. Učinilo mi se da bi slika guščje fjake mogla biti zanimljiva, pa odlučih tu scenu ovjekovječiti svojim Sony Ericssonom. Ali, kad sam se namjestio, guske su se digle i povukle. Baš mi je bilo žao što su to učinile. Iz očaja, gaknuh im razočaranim gakomneku psovku. U stilu: guske, jedne, što se bojite, ta neću vam ništa, želim samo dobru fotografiju.
I, gle čuda. Guske zastadoše nekih dvadesetak koraka od mene. Neke, kunem vam se, kao da odgovoriše na moje gakanje. Zato nastavih i dalje gakati.
I čudo se nastavi. Kao dobre znanice, gotovo mi sve guske odgovoriše. Potom krenuše, onako gačući, prema meni i zaustaviše se uz samu ogradu. Bio je to zaista nestvaran prizor. S jedne strane ograde stojim ja, a s druge guske. Po njima možete zaključiti kao da razgovaraju s nekim. A razgovarale su sa mnom.
Trajao ja taj razgovor sve dok ne fotografirah pernate ljepotice. Još se malo zadržah s njima u ugodno guščjem časkanju, a zatim odoh, pozdravivši ih s – ga, ga, upravo onako kako sam neki dan pozdravio onu klinku-guskicu.
Tamo u dnu dvorišta, neki je postariji Međimurec stajao i sve to promatrao. Potom mu se priključila i žena. Mogu samo pretpostaviti što su mislili kad su ugledali svoje guske kako razgovaraju s nepoznatim čovjekom!
Budući da sam sklon jednostavnim objašnjenjima, sve sam sebi rastumačio ovako: neki sam dan spasio jednu malu gusku, a to se valjda pročulo u guščjem svijetu. Kad sam pred ovim jatom progovorio njihovim jezikom, one su, valjda, shvatile da sam ja onaj koji je tamo u Otoku spasio njihovu suplemenicu. Pa su htjele sa mnom malo proguktati, onako kako to guske rade svuda po svijetu.
Ili sve ovo što sam ispričao uopće nije dogodilo? Možda je to samo utjecaj pasje vrućine?
Dobro, a kako je onda nastala ova raspričana fotografija?
|
- 07:15 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
