Pregled posta

ZEBEC

I tako ja polako šepesam, ne da mi žulj da skakučem, kad pokraj mene zaškripaše gume. Okrenem se prestrašeno, misleći da se opet neki, ne, zeza s mojim živcima, kad ono – Zebec. Dražen Zebec, molim lijepo!
Zebec je još jedan moj varaždinski ratni drug. S kojim baš imam onih pravih ratnih priča. Izgrlismo se, izljubismo se i odemo na kavicu na igralište Varteksa. Tamo upoznah Herjavca i još neke mladiće.
Malo slušah što pričaju, malo fotografirah. Naravno, slike završiše na ovoj stranici, što izazva nekoliko neuobičajenih mobitelskih razgovora.
Najprije je Zebec nazvao svoga ratnog zapovjednika, brigadira Mladena Mikolčevića – Padobranca, a meni je rekao da me hoće pozdraviti zajednički prijatelj. Odmah sam prepoznao Padobrančev glas.
Da mu se revanširam, ja pozvah Sulejmana Tabakovića i rekoh Zebecu da ga hoće pozdraviti zajednički prijatelj. I on je odmah prepoznao Tabin glas.
Potom zasvira njegov mobitel i ja čuh ovo: Moja slika? Gdje? Na internetu! Molim? Koji Blogomobil? Stranica onog čudaka što hoda Hrvatskom? Jebo te on! Da ja sjedim s Herjavcem. Otkud ti to znaš? Na slici smo. Opet taj blogomogobogomobil! Uh, čovječe, pa to je nešto ozbiljno. Dobro, hvala ti. Saznat ću ja tko je to, pa je onda najebo!
Poslije smo se Zebec i ja izdvojili. Imamo o čemu pričati.
Ne bojte se, ne o ratu.
, Zebec, kao ni ja, ne voli pričati o ratu. To je bilo i prošlo, kaže, valja se okrenuti životu. I Zebec se okrenuo životu kao poduzetnik. Ima malu tvornicu, dobro, ne baš malu, Elektromehaniku. Proizvodi specijalne krevete za njegu, noćne ormariće, stolove za masažu, kolica za posebne namjene, relaks mehanizme i invalidska pomagala.
I dobro mu ide, jer Zebec voli raditi. U tvornici je zaposlio cijelu obitelj, ženu, djecu i nećaka. Ne znam ima li koji Zebec koji ne radi u njegovoj tvornici.
Pozvao me da ga posjetim u Donjem Ladanju, općina Maruševac.
I ja ga jučer posjetih.
Zekali smo se malo po pogonima. Htio mi je pokloniti kolica za posebne namjene, e ne bi li sjedeći prohodao ovaj put. Rekoh mu da bih uzeo kolica, ali da su Mercedes. Kad sam mu se požalio na kroničnu neispavanost, ponudio mi je jedan vojnički krevet, jer, kako kaže, najbolje se spava u vojničkom krevetu. I, bračnom, rekoh mu. Da, ali tek poslije nekoliko godina braka, reče.
I, tako, štos po štos i ja krenuh natrag.
Kad god nađem kojeg prijatelja, uvijek se izgubim u nekom od vremena, pa se teško vraćam u ovo doba. A ovdje opet kiša pada.

A sad lijepo kompjutor u ruksak i put pod noge. Čeka me dalek put do Ludbrega. A tamo me čeka jedan naš bloger i, naravno, izvrsna pjevačica, čarobnog glasa, i prijateljica – Barbara Othman.

Post je objavljen 08.06.2005. u 05:07 sati.