| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
LUDBREŠKI NEPONOVLJIV DOŽIVLJAJ
Posljednja dva kilometra, od trideset koliko sam prošao od Varaždina do Ludbrega, protekla su mi u mobiteliranju. Najprije me Barbara Othman pitala gdje sam. Mislio sam da je mama vozi k meni. Potom me je Hal, moj domaćin u Ludbregu, izvjestio da mi je rezervirao mjesto u hotelu Crnković, u samom središtu grada. Onda mi je Barbara rekla da ćemo ići najprije u školu u kojoj njena mama predaje glazbeni odgoj. Pa Barbara javlja da dolazi pred mene. Zatim mi objašnjava gdje je škola.
Sve je to u redu, mislim, prolazeći pokraj groblja, nedaleko od škole, ali gdje si ti, Barbara? Još prije, sam jednoj ruži oteo prekrasni bijeli pupoljak. U borbi s njegovom mamom -ružom, bilo je i krvi. Ruža mi je dobro izbola prste prije nego što sam joj iz naručja oteo pupoljak.
A Barbara kao da me čula, pa javlja da trči prema meni.
Na ulasku u školsko dvorište nema nikoga, pa ni Barbare.
Sve što sam pripremio za nju, propalo je. Ali zato nije propalo ono što je ona meni priredila!
Naime, dvadeset metara pred školom, odjednom je sve oživjelo. Iz škole je nahrupila horda vesele djece i začas su me okružili.
Vjerujte, teško me je iznenaditi, ali sam ostao bez teksta. Dvjestotinjak klinaca okružilo me i počelo pljeskati. Osjećao sam se kao maratonac koji pobjeđuje u olimpijskoj biser-utrci.
A onda se iz skupine izdvojila jedna klinka, zagrlila me i cmoknula u obraz da mi i sad zuji u glavi.
Ta je klinka bila Barbara. Na pravom sam mjestu.
Poslije poljupca počeo je drugi dio programa. Vođen Barbarom, njenom mamom i profesorima u ludbreškoj školi, prolazio sam kroz špalir učenika koji se stalno nešto vikali, smijali se i neprekidno pljeskali. Sve do zbornice. A u zbornici su me čekali preostali profesori. Barbara i njena mama predstavili su me svima, a ja sam nešto zbunjeno odgovarao na brojna pitanja.
I kad sam mislio da je program dočeka gotov, opet je slijedilo iznenađenje. Barbara, njena mama i još jedna lijepa gospođa, valjda direktorica škole ili tako nešto, odveli su me u jedan simpa razred. Valjda najbolji glazbeni razred u Hrvatskoj. Djeca su mi pjevala, a Barbarina mama svirala je na glasoviru. Bilo je fantastično. Ta djeca zaista znaju pjevati. Naravno, s njima mi je pjevala i Barbara.
Poslije sam morao održati predavanje o sebi, ali ja sam pričao o Blogu i Dariju, o kompjutorima, o Barbari, o svojoj djeci, o Halu, o Ifi, o mome bestjelesnom Bjestelesnoj, Ptici Trkačici, Annie de Mennie, o mojoj prvoj i vječnoj blogovskoj ljubavi Beštijici, Big Mamici, mirisnoj Bugenviliji, zapravo o svim blogericama i blogerima.
Onda su mi pokazali cijelu školu, pa i sportsku dvoranu (u kojoj je Barbara pokazala da joj ni nogomet nije stran, pa je u G-duru šutnula loptu u same rašlje rukometnog gola), brojna sportska igrališta, sve školske hodnike ukrašene cvijećem, likovnim i literarnim radovima, pa i jednu glazbenu kabinu iz koje klinci, u doba odmora, puštaju sami glazbu koja im se sviđa.
Naravno, sve ovo što sam opisao snimio je nastavnik tjelovježbe, jedan fantastičan entuzijast i uspješnik u svome poslu. I to na razini Hrvatske. Osim što vježba djecu, on kamerama vodi neku vrst video-dnevnika škole.
Cijeli taj doček trajao je valjda cijeli sat, a potom me Barbara prepustila Halu. Koji je vrlo ugodan i vrlo obrazovan čovjek. S Halom sam u društvu proveo ugodan sat, a onda me je umor svladao.
Zaspao sam s Prevertom u glavi:
Sjeti se, Barbara,/oko Ludbrega je puhalo cijeloga dana/a ti si stajala nasmijana...
|
- 05:39 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
