| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
GROBLJE PUNO USPOMENA
Naravno, prošetao sam i glasovitim varaždinskim grobljem. Zapravo, parkom u kojem se grobovi jedva vide od uredno održavanih čempresa.
I, tako, dok šećem tim tihim i urednim parkom, prolazim i pokraj grobova ljudi koji mi i danas puno znače. Recimo, moja prva punica. Lijepa i dobra žena koju život baš i nije milovao.
Bila je učiteljica, isto kao i muž. Ali, muža su joj, mirnog čovjeka i uvjerenog Radićevca, odveli 1942. godine u Jasenovac, gdje je okrutno ubijen, isto kao i mnogi drugi Hrvati nekomunisti. Ostala je sama s troje djece. Nije se više udavala. Učila je drugu djecu, a učila i podizala svoju. Možete samo misliti kako je, onako mirna i učiteljski stroga, nastojala razumjeti tipa poput mene, prpošnog i uvijek sklonog nekim šalama, koje, ako ćemo pravo, nije razumjela.
Baka Đina, kako ju je zvala moja kćerka Nataša, bila je iz ugledne obitelji Režek. Njen brat Adolf Režek bio je glasoviti kemičar i pravo je čudo što mu rad nije vrjednovan Nobelovom nagradom. Predavao je kemiju na Veterinarskom fakultetu i čini se da mi je bio vrlo sklon. Kao osvjedočenom ljubitelju knjiga, poklonio mi je svoje stručne knjige, a posebno me oborio s nogu kad mi je darovao Krležin Izlet u Rusiju, tiskan 1925. godine, s posvetom samog starog dobrog Frica. Njih su se dvojica dobro znali te 1925. godine. Jer da nije tako, Krleža mu zasigurno ne bi napisao onako toplu posvetu.
Naravno, s tom knjigom sam se hvalio u svome društvu, tim više što je Krleža poslije doradio neke tekstove, dok neke druge nije tiskao u novijim izdanjima.
Sjećam se, osamdesetih godina mi je Rade Šerbedžija pričao o monodrami koju je napravio od Krležinih polemičkih tekstova. Monodrama se zvala Moj obračun s njima, po naslovu jedne od čuvenih Krležinih polemičkih knjiga. Nisam bio zadovoljan Radinim izborom, jer je bio nedorađen i nedorečen. To sam mu i rekao. Pitao me za rješenja, pa sam mu predložio drukčiji izbor, što je on prihvatio. Međutim, u tom izboru bili su i tekstovi koji su se nalazili u onoj knjizi koju mi je poklonio Adolf Režek. Rade me zamolio da mu posudim tu knjigu, e ne bi li je fotokopirao. Budući da je knjiga bila prilično pohabana, bio sam je dao jednom knjigoveži da je uredi. Odveo sam Radu knjigoveži, dao mu razrezane stranice i otada knjigu nisam vidio. Rade ju je jednostavno zaplijenio. I zato ne volim Radu Šerbedžiju. Jer je samoživ i jer ne poštuje tuđe uspomene. Kad smo se posljednji put sreli, hladno sam odbio svu njegovu glumačku srdačnost. Bilo je to prije više od godine dana. Obećao mi je knjigu vratiti, ali – magarac bio, tko Radi Šerbedžiji vjerovao!
Drugi brat moje punice glasoviti je slikar Ivo Režek. Adolf je bio skroman, tih i samozatajan, a Ivo je naprosto pucao od silne energije. Obojica su bili vrlo obrazovani i uza njih sam puno toga naučio. S Ivesom me, kako se potpisivao ispod svojih karikatura Ivo Režek, povezivao i smisao za humor. Bio je neodoljivo duhovit, a karikature su mu bile vrhunske. Režek pripada samom vrhu hrvatskoga slikarstva, ali ovdje ću se prisjetiti jedne njegove karikature, objavljene na naslovnoj strani Kopriva 1937. godine. Naravno, zbog te karikature Koprive su bile zabranjene, a ja ću vam je ovdje prepričati.
Karikatura označava vrlo prepoznatljivo pitomo Hrvatsko zagorje. Kod klijeti stoji čovjek u zagorskoj nošnji i drži kostur krave za povodac. Kostur je sav krvav, s krave je skinuto sve meso. Iz krvave glave objesio joj se jezik. Drugi čovjek, dolje pri dnu vinograda, nosi na leđima krvavu tešku vreću. U vreći je meso. Taj čovjek je odjeven u šumadijsku narodnu nošnju.
Ispod karikature je slijedeći tekst: - Stevane, ostao je još jezik!
Kad sam pronašao grob moje prve punice, malo sam ga uredio, stavio svoj štap i tako joj odao počast. Fotografiju groba i uspomene ostavljam ovdje.
Danas sam pješačio do Novog Marofa i drugim se putem vcratio u Varaždin. Ukupno sam prohodao 36. kilometara. Na Varaždin bregu susreo sam kćerku Natašu i njeno društvo građevinara. Obišli su cestu koju je projektirala njena šefica, a nakon toga su se počastili izvrsnim ručkom. I mene su počastili, ali to zaslužuje novi tekst.
|
- 23:13 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
