Točno prije mjesec dana krenuo sam na ovaj put dug najmanje osam tisuća kilometara. Danas sam stigao u Prelog i tako ušao u treću županiju. Međimursku.
U ova 32 dana odhodao sam 695 kilometara ili 695.000 metara, što iznosi 21.719 km dnevno. Vjerojatno bih prohodao više da nisam nekoliko dana izgubio liječeći brojne žuljeve.
U ovih mjesec dana potrošio sam jedne hlače, jedne dobre tenisice, 8 pari čarapa, dvije potkošulje, troje bokserica, nekoliko metara živaca i osam svojih kilograma. A o lovi da i ne govorim. Najmanji su mi trošak baterije za GPS, za koje sam dosad iskeširao nešto više od 500 slatkih kunića.
Najskuplje je spavanje, možete samo misliti.
Najviše su me impresionirali takozvani obični ljudi. Njihova mudrost, smisao za praktičnost, totalna apolitičnost i spremnost da vam pomognu.
Nije bilo dana da se pokraj mene nije zaustavilo barem tri automobila. Vozači su mi ponudili da me malo povezu, kao neće nitko znati. Naravno, zahvalio bih na ljubaznom pozivu.
Kisnuo sam, ali se i znojio onih nevjerojatno vrućih dana.
Snimio sam gotovo dvije tisuće fotografija.
Prošao kroz tisuću naselja.
Družio se s djecom, lijepim damama, simpatičnim ljudima i neodoljivim blogerima.
Neobično su me se dojmili varaždinski studenti.
Hala odavno čitam. Sad ga i znam. Upravo je onakav kako piše. Cijenim njegovo gostoljublje, poštujem prijateljstvo koje mi je ponudio, a divim se silnoj želji za učenjem. Miran je i razložan. Uostalom, što reći o čovjeku koji sukobe sa svojim klincima, pa i kad su krivi, rješava razgovorom?!
Hale, Hale... lijep si čovjek.
Jesam li ikad htio odustati?
Da, jesam. Katkad sam se uhvatio u želji da skinem onaj ruksak sa sebe i bacim ga u tri... stara bunara, da skinem cipele i bacim ih u grmlje pokraj puta, bacim svu onu tehniku sa sebe i vratim se doma prvim autobusom. Osobito mi je teško navečer, kad mi se čini da imam nekoliko tisuća rajsnegli u tabanima. Kad me ramena nesnosno bole.
Ali, već negdje oko četiri ujutro, dižem se i jedva čekam da krenem dalje.
Jednom ću pisati o tim bolnim razmišljanjima. Naućio sam da sve što boli - proći će. A sve što ne boli - boljet će. A to dosad nisam znao.
Evo, sad ležim i pišem. I mislim: ako ne budem mogao hodati kao svaki čovjek, dakle na nogama, hodat ću na rukama. Sad ću se dići i – trenirati.
Eto, mile blogerice i uvaženi blogeri, začas prođe mjesec dana. Još samo jedanaest mjeseci!
Post je objavljen 10.06.2005. u 22:28 sati.