Marketing
RAZGLAS
Na samom ulasku u Malu Suboticu dočekala me glazba. Neka meksička pjesma na hrvatskom (?) jeziku. Momci su to obavljali prilično meksikanski, ali to nije moja glazba.
Otkad nisam čuo i vidio razglas u nekom mjestu?!
Čini mi se od djetinjstva, kad sam ljetne ferije provodio u Bosanskoj Dubici, kod nane i tetke.
U to je doba radio bio rijetkost. Moj je otac bio električar, pa je složio razglas po svim važnijim mjestima u gradu s deset tisuća stanovnika. Predvečer, kad je moj otac stavljao električnu centralu u pogon, tip koji je bio zadužen za razglas puštao je sevdalinke i gdjekoji šlager. Ljudi su se skupljali oko stupova s razglasa, slušali pjesme i šutili.
Na tom su razglasu čitane i važne vijesti, a koliko se sjećam puštani su i prijenosi nogometnih utakmica.
Tako je razglas u gradu moga rođenja pobijedio gradskog telala, čovjeka koji bi dolazio na raskrižja, lupao u bubnjeve i govorio važne i manje važne obavijesti
Spiker na razglasu u Bosanskoj Dubici bio je neki Todor, Referent za kulturu i šef Doma za kulturu. Bio je loš govornik, teško je sastavljao rečenice, prilično budalaste. Evo dva njegova bisera:
Dragi moji Dubičani, danas se u kinu Kozara, ovo izgovaram na latinici i ćirilici, prikazuje engleski vilm u varbi – Rob Rou! Karte koštaju 4,5 dinara i nemojte mi slati djecu da se švercaju, jer ću im uši iščupati, pa balavčad više nikad neće moći da čuju!
Dragi moji Dubičani, danas se na livadama, iza Laića kuće, otvara gradski stadijum na kojem je muku mučilo sto ruka i devedesetdevet noga, jer jedan omladinac nije imao nogu. Izgubio ju je negdje u ratu, pa sad samo skakuče na onoj jednoj, jer je lijen nositi štake. Štake smo platili svi mi Dubičanci, daklem su štake narodne, a on bi htio kolica. Ko da kolica rastu na vrbi uz Unu. Svejedno mu fala jer se je i on mučio na stadijumu.
Toliko o razglasu.
Post je objavljen 18.06.2005. u 02:47 sati.