Bezuvjetna radost

Inspirirano jednim dijelom Almininog odgovora :

Što se dešava onima, koji imaju namjeru biti jedno s najvišim božanskim izvorom, no nisu još to sasvim integrirali, a mole se Bogu za izlječenje svoje bolesti?

Ako se za iscjeljenje svoje bolesti i dalje mole kao većina populacije, oni imaju dojam da im beskonačno božansko ne odgovara na njihove molitve i oni ostaju bolesni.



Sam akt molitve da im odvojeni Bog nešto popravi ili iscjeli, potvrđuje dva temeljna uvjerenja, koja u osobi nisu transcedirana ili integrirana:

1. uvjerenje da su odvojeni od božanskog i konačni
2. da je božanska životna struja koja prolazi kroz njih, nesavršena.

Ali u isto vrijeme oni imaju i dva suprotna uvjerenja, koja su samo uvjerenja, bez stalnog direktnog iskustva:

1. ja sam jedno sa beskonačnim božanskim, stoga nemam granica i nisam konačna
2. božanska životna struja je savršena

To stvara konfuziju, borbu uvjerenja i dodatne blokade te odgodu bilo kakve promjene te zadržavanje na površini.



Osoba koja je svjesna da beskonačno božansko teče kroz nju i da je istovremeno ona sama jedno s božanskim, u potpunosti je preuzela odgovornost za sebe. Ona je svjesna da ona sama kreira svoju realnost i da ako nije otpustila neke svoje stare nefunkcionalne percepcije ili uvjerenja, da oni mogu biti prepreka u slobodnom tijeku savršene božanske životne energije i manifestirati se kao neki simptom.
Dakle, ne traži se pomoć iz vana, od nekog odvojenog superijornijeg bića, kada smo mi sami jedno sa svime.

Prepreku smo sami prihvatili od kolektivnog ili stvorili i sve što trebamo učiniti je prestati se opirati tijeku životne energije, koja dolazi s božanskog izvora, na taj način, da otpustimo staru percepciju koja blokira tijek.

Božanska rijeka i božanski izvor nisu na našoj strani ili protiv nas. On jednostavno jeste i van je bilo kakve prosudbe ili plana. To je beskonačni vječni život, koji nema veze s našim prosudbama.

Kako ukloniti prepreku ili naš otpor prema slobodnom tijeku božanske rijeke ?

Tako da udemo u svoj najdublji centar, koji je objektivni promatrač i koji iz svog mira i nevezanosti objektivno vidi, koje je to staro uvjerenje ili zapamćena percepcija određene situacije sa svim svojim emocionalnim velovima.

Kada viša svjesnost prepozna ono što je iluzorno, to se automatski rastapa u njenom prisustvu realne istine.

Pri tome nema želje od oslobađanja od simptoma, jer ona inače blokira proces i potječe od druge iluzije, koja sumnja u moć našeg najvišeg božanskog, da će doći do otpuštanja i iscjeljenja.

U našem dubokom centru nema niti želje za iscjeljenjem, pa tako niti straha da nećemo biti iscjeljeni. Sumnja, strah i žeja su instrumenti iluzorne dualnosti. Popravljanje nesavršenstva i bolesti je samo u dimenziji iluzorne dualnosti.

Najviše božansko ništa ne popravlja i ne fiksira. Ono samo rastapa uzrok nerealnog ili vidi samo ono što je stvarno.

Prebacivanjem svoje pažnje u svoj božanski centar i promjenom perspektive, koja ide iz unutra na van, mi jasno vidimo i znamo sve. Naše stvarne božanske oči promatraju iluzorno ili zamišljeno.

Ako se mi identificiramo s bolesti i simptomima i ulogom bolesnika, onda sami sebe blokiramo u procesu osvještenja tko smo i nemamo mogućnost vidjeti istinu. Vrtimo se po površini.

Svaki simptom nam priča neku svoju priču i daje poruku, koju trebamo čuti prije promjene.

Ponekad neće biti moguće odmah rastočiti iluzorni simptom, jer je on dio kolektivnog višeslojnog matrixa. Odnosno i ako ga rastočimo trenutno, on nam se vraća, jer mi i dalje dajemo pristanak da nam kolektivni matrix određuje naš život.

Niti jedna naša odluka ne treba biti donesena iz straha ili želje ili samo intelektualnog koncepta o bolesti. To nam je znak da nismo prepušteni svom višem unutarnjem božanskom, koji čini on što je najbolje za nas, u trenutku.

Ako smo rastočili svoj strah od beskonačnosti i prepustili se neznanom, ona je moguće naše iscjeljenje usprkos toga što taj obrazac i dalje postoji u kolektivnom matrixu.
To zahtjeva našu snagu i nevezanst za zakonitosti igara untar matrixa .
Ako se još nismo dovoljno integrirali i nismo dovoljno jako povezani sa samim sobom ili božanskim, simptomi ostaju.


štit - štitnjača

Simptomi su nam često zaštita i izraz štitova, koje postavljamo oko sebe. Ti štitovi su blokada da nas zaštite od percepcije tzv. zla, ali nas odvajaju i od našeg božanskog izvora ili od stvarnog života.



Uzmimo npr. primjer bolest štitnjače.
U kolektivnom nesvjesnom /milijuni žena i djece / ne može reći svoju istinu radi straha da ne budu prosuđivani, ozlijeđeni ili ubijeni. Tako je šutnja, laž i neautentičnost njihov zaštitni mehanizam, kojim štite svoj relativni mir i život.

Ako smo mi taj kolektivni obrazac prihvatili, kao svoj, imati ćemo simptome u području vrata npr. štitnjača. Moleći Boga da nam makne taj simptom, postavljaju se dva pitanja :

1.Jesmo li mi osobno spremni u potpunosti prepustiti se božanskom i stalno govoriti istinu bez obzira na vanjske reakcije ?
2. Jesmo li spremni odvezati se od kolektivnog nesvjesnog, tog i drugih kolektivnih obrazaca ?

Ako jesmo, onda će najviše božansko u nama izbrisati tu iluziju, zaštitni mehanizam, otpore i negativna očekivanja koja su ispod štita, jer smo dovoljno snažni da održavamo to stanje i da nas ponovno ne povuče kolektivno.
To je naša individualna svjesna odluka. /Mi smo jedno van matrixa, a unutar njega se i dalje doimamo kao odvojeni /

Ili vratimo se na početak.
Kada bi nam zamišljeno- odvojeni Bog uslišio molitvu i maknuo simptome bolesne štitnjače, on bi to morao učiniti za sve u kolektivnom matrixu.
No većina u kolektivnom ga to nije niti tražila, jer nisu spremni na to.
Uzmimo da on ipak usliši našu molitvu i makne simptome, koji su izraz naše zaštite, zamislimo što bi se desilo brojnim ljudima. Manifestirala bi se njihova uvjerenja o tome što se može desiti ako nema više njihove zaštite šutnje i laži.
Mnogi bi bili proganjani, ozljeđeni ili ubijeni.
To je još jedan razlog zašto nam se ne ispunjavaju molitve, ako se želimo osloboditi onoga što je i u kolektivnom matrixu. Ili ako i dalje vjerujemo u realnost većine ili svega toga.


Što se dešava ako smo mi sebi iscjelili svoju štitnjaču, tj. njen duboki uzrok, mehanizme adaptacije i zaštite i negativna očekivanja o tome što bi se desilo nakon uklanjanja zaštite ?

Mi tada postajemo poput pozitivnog primjera ili šablone, koja kolektivnom nesvjesnom daje na izbor hoće li prihvatiti tu novu zdravu mogućnost. Nema prisile ili nametanja. Naša zdrava štitnjača vibrira višom frekvencijom i tako pomaže onima, koji su spremni da rezoniraju s njom.
Tako dolazi i do kolektivnih postupnih promjena, gdje se sve veći broj ljudi oslobađa stiska iluzije i onda imamo situaciju, gdje sve manje ljudi šuti i govori svoju istinu.
Sada to isto možemo vidjeti da se stvarno dešava u našem kolektivnom okruženju. Znači da na planeti ima sve veći broj ljudi, koji su spremni biti autentični.
No i kaos je sve veći, jer je val promjene nezaustavljiv, pa oni koji nisu sasvim spremni za ovaj val više vibracije, doživljavaju kao neprijatelja, kome se opiru još više. Što je vibracija još snažnija, ona izaziva naglije promjene kod ljudi, koji onda sve češće idu kroz osobne kataklizme ili veće izazove.

Jedini otpor koji postoji je u stvari otpor prema slobodnom tijeku božanske energije, koja za malo ja može biti zastrašujuća.

Dakle, uvjek isto pitanje: jesmo li spremni potpuno se prepustiti božanskom ?

Kod izlječenja mnogih bolesti osnovni uzrok nije iscjeljen, pa se onda bolest samo seli s jednog nivoa ili oblika na drugi.

Potpunim prepuštanjem božanskom dolazi do stvarnog i potpunog iscjeljenja.

Oznake: Iscjejenje, promjena pespektive

Ova eklipsa je bila prilika za svjesno resetiranje iz našeg dosadašnjeg pogleda na svijet ili korjenitu promjenu perspektive iz koje živimo. To resetiranje možemo doživjeti kao teškoću ili prepreku, no kroz nju se okrećemo za 180 stupnjeva i otvaramo si vrata za novo.


Paljenje svjetla u sobi primjećujemo samo onda kada u mraku dotaknemo prekidač. Ako to činimo po danu, možda nećemo niti primjetiti kako je svjetlo upaljeno.

No ipak, svaki dan i tren imamo istu priliku, kao što je bila ova eklipsa.

Što se to dešava ?

Sve se više ubrzava vrijeme i sve je vidljivije ono što je bilo potisnuto i skriveno. Skraćuje se razmak između uzroka i posljedice, pa ljudi mogu biti svjesniji kakve posljedice izazivaju njihovi stavovi i djelovanja. Dolazi do naglijeg proširenja svjesnosti i otvaranja za kreiranje na novi svjesniji način. Buđenje u božanskoj svjesnosti postaje eksponencijalno.

Veliki broj ljudi je za vrijeme pomračine meditirao i imao pozitivne grupne namjere, a pretpostavljam da je bilo i grupnih okupljanja i ritula sa suprotnim namjerama. Sve to je još više polariziralo naše kolektivno biće, ali i potaknulo na bržu promjenu, uz mogućnost potpunije integracije. Ništa se nije vani drastično promijenilo preko noći, no mnogi su promijenili svoju unutarnju perspektivu, iz koje sudjeluju u igri života. Kako vrijeme bude teklo, to će sve više postati vidljivo.



Kako postati vrhunski kuhar u biti najjednostavnijeg jela zvanog „promjena perspektive „ ?

Najkraći odgovor je prebaciti svoj fokus u svoju božansku dubinu, stalno se svjesno podsjećati i vraćati na to i pri tome samopouzdano znati tko smo, naglašeno upravo kroz ono što nismo, a dešava se u našem vanjskom iskustvu dualnosti.

Promjena perspektive od nesvjesne uloge žrtve, do uloge svjesnog, samosuverenog, odgovornog kreatora.

Promjena perspektive nije pozitivno razmišljanje, ona je nadilaženje pozitivnog i negativnog.


Eto, sada sam napisala ono što je najbitnije, pa ako nemate živaca čitati dugačku kobasicu, koja slijedi, zadovoljite se samo ovim odgovorom.



Ako ste po senzibilitetu kreativni kuhar, koji je k tome još i gladan, nastavite dalje čitati !

Koju ja osobno osjećam razliku u ovom kratkom vremenu?

Danas su mi se iskristalizirali uvidi što to stvarno znači promijeniti perspektivu doživljavanja svog života.

Iste vanjske događaje i situacije doživljavam drugačije u svakom trenu, a nove situacije promatram iz svog istog stabilnog dubokog centra .

Ništa novo, no ipak sasvim novo !

Sjećam se kada sam pročitala kako je Saibaba rekao : „Jedina razlika između mene i vas je što ja znam da sam Bog, a vi ne „.

To je dakle samo promjena perspektive i za nju ne treba vrijeme !

Tada sam sasvim razumjela Sai babinu poruku, ali to mi nije pomagalo da imam iskustvo svoje božanstvenosti, a pogotovo ne kontinuirano. Mislila sam kako je to nedostižno i za samo odabrane ili da će to eventualno biti u nekoj daljoj budućnosti. S vremenom sam shvatila, kako moje iskustvo božanstvenosti nije nešto što nikad nisam doživjela. Dapače, vrlo često sam bila u tom stanju. To stanje dobro poznaje svaka beba i manje dijete.

Svi imaju to iskustvo i to nema veze sa tzv. stupnjem duhovnog razvoja. Kasnije je taj osjećaj i iskustvo bio sve jasniji i naučila sam ga svjesno izazivati, tj. jednostavno se prepustiti svom stanju unutarnjeg mira ili praznine ili svojoj nultoj točci. Nakon toga bi me opet apsorbirala površna životna igra ili iluzija dualnosti i tako u ciklusima i u krugovima. Onda bi opet duboko udahnula, vratila se u tijelo i u svoju dubinu, uz što šire proširenje percepcije.

U svemu tome je bila bitna kontinuirana namjera da se tijekom dana svjesno vraćam u svoje izvorno pravo stanje. To je jednostavna navika, kao bilo koja druga.

To nije neko spektakularno stanje, nego ono stanje kada jednostavno jesmo i ništa vanjsko to ne može promijeniti.

Većina duhovnih tragatelja ne obraća dovoljno pažnju na ono što je oduvijek tu i to svoje obično, neatraktivno mirno stanje ja jesam, ne smatraju kako je upravo to ono za čim tragaju.

Zato što se nakon toga izgube u borbi dualnosti, zaključuju kako nisu dovoljno prosvjetljeni ili čisti i stalno „ rade na sebi „ i očekuju neko spektakularno preobraćenje, projecirano daleko od sada. Normalne su fluktuacije od identifikacije sa svojom pozitivno- negativnom ljudskosti do identifikacije sa svojom izvornom mirnom i kreativnom božanstvenosti.

Kada smo centrirani u svojoj božanskoj esenciji, onda naše ljudsko, vanjsko dualno iskustvo, koje se dešava paralelno, više nije tako ozbiljno ili apsolutno.

Dakle, radi se samo o temeljnoj promjeni perspektive.

Iz dominantne fiksacije na vanjsko do centriranja na unutarnje. Tada gledamo svijet božanskim očima.

Možemo reći kako je osnovni izvor sve patnje u tome što smo izgubili perspektivu sebe kao beskonačnog božanskog bića.

Fiksirali smo se u vanjskoj fokusiranoj perspektivi sebe kao odvojenog.

Sva patnja potiče od suprostavljanja tijeku života. Kada promjenimo perspektivu i gledamo iznutra na van, onda se više ne suprostavljamo životu. Mi prestajemo biti posljedica vanjskog i postajemo primarni uzrok svog života. To ne znači da živimo životom bez izazova.

Vanjski izazovi ostaju i dalje, samo ih mi vidimo iz drugačijeg ugla.

Nismo više identificirani sa značenjem onoga što je vani, koje tako prestaje biti poput štita koji brani živoj rijeci života da teče.

Kada nema našeg otpora i štita, onda lako propustimo na van ono što dolazi iz naše božanske dubine.
Postajemo protočni ili fluidni.

Mi smo tada na najvišoj frekvenciji i onda istu takvu privlačimo tj. kreiramo i u vanjskim okolnostima.

Nastali problem se onda milostivo ili glatko rješava i bez našeg uobičajenog truda.

Npr. ne možete upaliti auto, jer u 3D svijetu akumulator ima svoje vrijeme trajanja. /naime to se meni jučer desilo, prema mojoj osnovnoj ideji, kako se prebacujem sa uobičajenog ograničenog izvora energije u vanjskom svijetu na beskonačni unutarnji božanski izvor energije. I moj se mili autić isto resetirao i dobio novi jači akumulator. U isto vrijeme, dok je moj kolega mijenjao akumulator , moj kompjuter mi se ugasio i sam od sebe spontano resetirao. Baš zabavna igra ! /



Kvar auta je samo izazov, koji potiče na drugačije kreativnije iskustvo.

Većina će reći, kako je to negativno i loše.

Ako se ne fokusira na uobičajena očekivanja, ulogu žrtve i ne ulaže energija u žaljenje, ljutnju i ostale negativne emocije i razmišljanja, onda se ostavljaju otvorena vrata životu da nam donese rješenje tog problema.
Tako ne stavljamo štit ili branu na rijeku života, koja dolazi iz našeg božanskog centra.

Ne opiremo se, prihvaćamo.

Kroz otvorena vrata teče životna energija visoke frekvencije i u vanjskim okolnostima zaziva pozitivan splet okolnosti, koje će vam s lakoćom riješiti taj problem.
U trenutku sada se otvaraju vrata za pojedine korake, koji vode do popravka auta. Kada smo prisutni u svakom trenutku, onda čujemo svoje unutarnje trenutno vodstvo i prepoznajemo vanjsku božansku inspiraciju, koja nam govori kojom ugodnom trasom trebamo kročiti.
Ne planiramo mučno i naporno iz maloga ja što ćemo učiniti, nego se prepuštamo.

Ne kontroliramo pojedine korake.

Mi ćemo na kraju, ponovno moći upaliti auto i nastavti ugodnu životnu vožnju, a kvar auta je bio samo ugodna avantura s događajima, koji nisu ugrađeni u našu rutinu i stare navike i očekivanja.

To je i bila svrha tzv. problema, da nas pomakne iz ustajale bare uvjetovanih navika i predvidivih scenarija.
Avantura je bila ugodna, jer se nismo opirali životu i onome što je izranjalo iz božanske dubine.

Slijedeća temeljna postavka je da kada god vidimo vani ili u sebi nešto neugodno ili negativno da se sjetimo kako je dualnost samo iluzija.

Kažemo sebi:

NE, TO NIJE STVARNO !

NE, TO ISKUSTVO NIJE MOJ ODABIR!

TO NISAM JA !

KAKO TO SADA VIDI BOG U MENI ?

Najviše božansko u nama kroz dualno iskustvo onoga što ono nije, igra kroz nas igru dualnosti.

Dakle, ono što je negativno nije stvarno, jer je samo zamišljena negacija božanske kreacije.

Izgovaranje kako to nije stvarno, nije negiranje ili potiskivanje iskustva koje se dešava.

To je samo podsjećanje na ono što mi zaista jesmo. Negativno je triger, koji nas vraća u realnu esenciju.



Osjetimo strah ili bol i onda nam je ta situacija podsjetnik kako to nismo mi, nego kako smo ljubav. Mi taj isti čas vjerojatno nećemo moći uskočiti u osjećaj ljubavi, no ako se sjetimo da nismo strah, to nam pomaže da se vratimo u svoj centar, koji je prije svega neutralan.

Osjetimo npr. bol, sjetimo se kako to nismo mi i dodatno još pojačamo našu namjeru da se svjesno vratimo u svoju neutralnu esenciju ili praznu nultu točku mira.

Tako svoju energiju i pažnju prebacimo s boli na izvor u nama.

Tamo gdje nam je pažnja to jesmo.

To ne znači da bol mora odmah prestati, već ovim prebacivanjem pažnje i promjenom perspektive mi više ne hranimo iluziju i ne osnažujemo bol. Vraćamo se u svoje realno, živo ja, koje je „mjesto“ iscjeljenja.

Bol je možda kronična i ima puno uzročnih pozadinskih uvjerenja, koji ju održavaju, pa će možda trebati osvijestiti više slojeva iluzornih velova. No isto tako je moguće i trenutno tzv. čudotvorno otapanje uzroka boli i trenutnog oslobođenja od nje, kada nam je pažnja na našoj živoj esenciji, koja je božanski izvor i kreator realnog. To se dešava kada smo spremni prihvatiti sve moguće ishode i nismo vezani niti za jedan.

Promjena perspektive može biti i samo na površnom nivou.



To je kada vanjskim dualnim manifestacijama dajemo neko drugo značenje i na taj način eliminiramo negativnu emociju i reakciju. Npr. „On me udario, jer me u stvari voli i zato što su danas njega povrijedili, pa je nervozan. „ Takva promjena perspektive može trenutno olakšati patnju, no ona nije prava dubinska promjena i ne oslobađa nas od ponavljanja istih situacija ili problema.

Ovaj primjer je kada mi u stvari čak niti ne mijenjamo površno uvjerenje, kroz koje gledamo na neku situaciju, nego na njega i prethodne slojeve ili velove dodajemo još nove vanjske slojeve. To je u stvari potiskivanje, gdje kroz redefiniranje, samo stavljamo novi sloj značenja .



To je kao da imamo ukusan bonbon /ja jesam prava priroda /, koji smo zamotali u celofan, pa na taj celofan stavili još puno slojeva neprozirnih raznobojnih papirića. Rezultat je da ne možemo doći do ukusnog bombona i da njegov okus, prosuđujemo po boji i kvaliteti vanjskog papira, a da pri tome čak niti ne znamo kakvih sve drugih papira ima ispod /velova iluzije ili potisnutih emocija i raznih prosudbi /.

Ovakvo samozavaravanje i potiskivanje neugodnog nalazimo u primjeru pokreta pozitivnog mišljenja, koji prethodno ne razrješava dublje negativne uzroke, nego samo površno lijepi pozitivna značenja. To je kao da na prljave papiriće bombona, stavljamo vanjski sjajni ukrasni papir. Zamotani bombon nam je pao u wc i mi ga izvadimo i zamotamo u taj lijepi privlačni papirić. Možda ga dodatno i parfimiramo da uklonimo neugodni miris.



No ima i drugih zdravijih načina površne promjene perspektive ili promjene značenja. To su one situacije, gdje na ukusni bombon stalno savljamo drugačiji papirić, ali da smo prethodno bacili onaj stari. Tu nema potiskivanja i postoji fleksibilnost u prosuđivanju.



Te druge površne promjene perspektive nas mogu postupno učiti kako lakše pomicati svoju fiksiranost za razna uvjerenja te se tako lakše možemo uklopiti u u živu realnu rijeku božanske kreacije. Možemo biti otvoreniji za prihvaćanje božanske volje.

Npr. pobjegne mi vlak i nakon toga kažem :“ Baš je dobro što sam propustila vlak, jer sam tako u čekaoni upoznala jednu divnu osobu. „ Tako se učimo prihvaćati višu božansku volju i lakše otpuštati vezanost za svoja očekivanja i kruto etiketiranje nečega kao lošeg ili dobrog. Kolektivno značenje je da kada nešto izgubiš ili propustiš, kako je to loše i negativno. No na ovaj način mi mijenjamo površno značenje događaja i oslobađamo se zatvora i pritiska kolektivnih uvjerenja.

Sami događaji su svi inače neutralni u svojoj srži. Mi smo ti koji projeciramo značenja na neutralne pojavnosti, bilo po kolektivnom uvjetovanom obrascu ili nekoj svojoj ego varijanti. Na ovaj način mi povećavamo svoju fleksibilnost i odvezujemo se od ovisnosti o staroj slici svijeta i očekivanja ega.

Prava dubinska promjena perspektive nas dovodi u stanje, gdje vidimo, razumijemo i osjećamo šire i gdje smo iznad nivoa mentalnog redefiniranja, dualnog prosuđivanja ili etiketiranja.

To je ujedinjenje beskonačnog i konačnog. Beskonačno ne prosuđuje i izvor je svih mogućih varijanti konačnih prosudbi ili značenja, koje se tada slobodno biraju i fluktuiraju. Stvarnom dubljom promjenom perspektive naša primarna identifikacija je sa beskonačnim.

Kada smo centrirani u svojoj dubini, onda smo automatski i u božanskom suosjećanju i drugačije vidimo vanjski svijet.

Ako u vanjskim objektima, situacijama i ljudima vidimo njihovu božansku esenciju, to znači kako smo stalno u božanskom suosjećanju, koje bezuvjetno prihvaća sve sekundarne vanjske refleksije.

Vidjeti u vanjskom njegovu esenciju, moguće je samo ako smo sami centrirani u svojoj esenciji. Tada je to jednostavna rezonancija. Bog vidi Boga, bez obzira na karakter vela, koji taj Bog nosi. Veo može emitirati ljutnju ili netrpeljivost, no Božanska esencija je stalno ista i zrači bezuvjetnom ljubavi.

Dakle mi vidimo i doživljavamo ono što trenutno sami emitiramo ili projeciramo.


Kada smo u svom centru i osjećamo centar druge osobe, onda nas taj veo ljutnje i netrpeljivosti neće više moći potpuno apsorbirati i uzeti svu energiju naše pažnje.

Božansko suosjećanje olakšava integraciju vanjskih dualnih polariteta. Mi ćemo osjećati negativnost u površnom sloju i možda se uključiti u igru, no istovremeno ćemo svjesno vraćati pažnju k svom centru, gdje nema te tenzije i neugode. Vraćamo se svom disanju i slušamo na više nivoa istovremeno.

Igru u kojoj je trenutno dominantna ljutnja, gledamo drugim očima i osjećamo da nas ona ne može suštinski ugroziti, niti povrijediti, jer smo ispunjeni iznutra te stoga i zaštićeni.

Od sekundarne je važnosti je li nešto pozitivno ili negativno, kada osjetimo zajedničko unutarnje ispunjenje i mir, koji daju temeljnu sigurnost i osjećaj povezanosti sa svim životom.

Božansko suosjećanje ne mora biti euforično stanje poput zaljubljenosti, nego može biti jedan tiši mirni osjećaj šireg prihvaćanja i dubljeg razumijevanja. Ono je puno više od kognitivnog razumijevanja i razumnog prihvaćanja svega. To je stanje u kome su um i srce jedno i stanje gdje je unutarnje i vanjsko stopljeno.

Zašto tako teško mijenjamo perspektivu i nismo u svojoj izvornoj percepciji bezgranične božanstvenosti ?

Zato što se bojimo svoje bezgraničnosti i zato što smo izvor svoje sigurnosti projecirali u održavanje realnosti odvojenih objekata .

Bojimo se da ćemo potpuno nestati i da ćemo izgubiti svjesnost.

Svjesnost se ne može nikad izgubiti, jer je ona naša stvarna priroda.

I kada rastočimo svoju trenutnu osobnost, ostajemo kao individualizacija, koja je svjesna sebe u trenutku, gdje se u svakom trenu nanovo kreiramo prema najvišoj božanskoj namjeri.

Tako ne gubimo svoju fizičku pojavnost i ona više nije obrnuta zrcalna refleksija, nego živo tijelo i živi božanski izraz.



I kao zaključak recept !

Za kuhanje ukusnog jela, izuzetne delicije zvane“ promjena perspektive „ bilo nam je potrebno :

-jedan jedini Bog koji se manifestira kao vanjsko mnoštvo

-naša svjesnost i razumijevanje, kako smo mi svi to jedinstveno božansko i da su polariteti dualnog i odvojenosti dio iluzornog vela

-naša svjesnost kako nam je u svakom trenu dostupna naša izvorna božanstvenost, bez obzira na tzv. stupanj duhovnog razvoja

-namjerno izazvano svjesno iskustvo svog pravog živog ja

- namjera da se tijekom dana stalno svjesno vraćamo u svoje izvorno pravo stanje.

-stabilno i jasno razumijevanje kako ono što je negativno nije stvarno

-ponavljanje iskustva vanjske igre, gdje smo centrirani u unutarnjem božanskom, uz stalni porast samopouzdanja u sebe kao božansko omnipotentno biće

-sve češće iskustvo milostivog i laganog odvijanja scenarija naše životne igre, radi promjene perspektive i centriranja u svojoj božanstvenosti, uz nevezanost za sadržaj naše životne priče



Priprema :

Sve sastojke dobro promiješamo i u trenu imamo jednu jednoličnu laganu prozračnu svetu smjesu, koju možemo odmah cijelu konzumirati.

Po želji se može dodati po prstohvat radosti, ljubavi i dječjeg čuđenja.

Ako vam je smjesa pregusta dodajte šalicu strpljenja, vjere, povjerenja, samopouzdanja i optimizma.

Ova delicija se ne smije držati u frižideru, nego se odmah treba u cjelosti konzumirati.

Oni koji boluju od ozbiljnijeg kroničnog nepovjerenja u sebe i imaju osjetljiviji, bolestan želudac, mogu ovu smjesu kuhati više sati polako na laganoj vatri.....duhovnosti. /Ako ste trenutno u nekoj našoj jadranskoj šumi, nikako nemojte koristiti tu vatru, jer to je vatra straha, ljutnje, agresije i vjerovanja u uništenje i zlonamjerne neprijatelje. To je naša unutarnja vatra koja pali i vanjsko. /

Kuhanjem smjesa postaje još laganija, fluidnija i žitkija i organizam je lakše prihvaća.

Skuhanu deliciju promjene perspektive, ove osobe mogu u početku uzimati malo po malo, no redovito.

Ova delicija ne deblja i možemo je konzumirati u neograničenim količinama. Sadrži sve vitamine i ostale sastojke, koji su potrebni organizmu i izuzetno je ukusna i lako probavljiva.

Oni koji se tako hrane ovom božanskom manom, postaju živi božanski izričaj i izlječeni su od svih bolesti.



Sastojke za ovaj recept možete nabaviti u svakoj boljoj trgovini !



Akcija, akcija, samo sada !!!

Trenutak sada je vrijeme akcije, kada ovi sastojci ne koštaju ništa, no možete ih preuzeti samo osobno tj. samo za sebe .

Sutra su zatvorene trgovine !

Pitajte one koji su bili jučer, pa će vam potvrditi kako je i jučer trgovina bila zatvorena !



Dobar tek, dragi bogovi, boginje i svjesni kokreatori !

Oznake: promjena perspektive

Danas. 20 8. 2017., bi bilo mudro dublje zaroniti u sebe, jer to podržava i kozmički ciklus.

Zamislimo da smo van naše osobnosti i svih identifikacija i van naše svakodnevne životne priče i sadržaja.

Što onda ostaje ?

Tamo nema nikakve referentne točke za koju bi se uhvatili.
Možemo se osjetiti izgubljenima ili nepostojećim, što zastrašuje.

Kako bi to nadišli, neka ova današnja izjava bude referentna točka, za koju ćemo vezati svoju svjesnost /majmunski um treba zaposliti s nekom višom idejom /:

Almine : „Free from agendas and with the intimacy of an open heart, I interact with those I encounter along my eternal journey“

Današnja namjera mi je da otpustim sve programe, planove, navike i maknem sve ono što stoji na putu otvorenog srca i moje najdublje intimnosti sa životom. Iz tog stanja moja interakcija sa drugima će biti sasvim drugačija i autentični izričaj postaje jedina opcija.

Kada nema iluzornih velova, koji zaklanjaju čistotu srca, onda se u našem iskustvu rađa ono što je živo i stvarno. Tako postajemo protočna rijeka za novo i neznano što nam dolazi.

/Hvala Eli na njenoj namjeri i molitvi : „Prepustiti se spontanom živom tijeku života s povjerenjem! Ko – kreacija sa Izvornim Vorteksom! „/

Od čega se sastoje ti velovi ?

Od prosudbi uma i prosudbi srca ili starih emocionalnih naslaga srca.

/Hvala Dunji na ovom linku :https://www.fmtv.com/watch/e-motion /

Nije poanta da maknemo samo negativne aspekte velova, a pozitivne ostavimo.

Ako i maknemo sve negativno ostaju pozitivna uvjerenja o životu, koja onemogućavaju transcediranje naše vezanosti za matrix, čija je realnost u linearnom vremenu.

Neminovno ponavljamo obrasce prošlosti, koji tako postaju naša unaprijed određena budućnost. Možda je to prekrasna budućnost, no ona nije živi božanski izraz, nego samo repetitivni lijepi program.

Najteže se osloboditi sentimenalnih tiranina srca, koji se manifestiraju u obliku prosudbi srca : „ Ovo volim, ovo mi se sviđa i želim to zadržati i ponavljavati.....ovo je ugodno i sigurno......itd „
To su ugodne emocije, koje su povezane sa onim što je um okrakterizirao kao pozitivno, dakle rezultat prosuđivanja i dijeljenja svega na dobro i loše.
No one su veo, koji onemogućava da direktno božansko iskustvo trenutka uđe u naše svjesno iskustvo.

Dok je pažnja na velu pozitivne emocionalne prosudbe, ne osjećamo esenciju, koja je ispod pojavnosti.
Tako ostajemo na površini zarobljeni u vanjskoj igri oblika i životne priče.

Naše srce nikada ne može biti zatvoreno. To je samo dojam, radi velova na kojima nam je pažnja dominantno.

Malo ja će sve poduzeti samo da mu se ne izbrišu ove pozitivne prosudbe srca i da ne izgubi svoju kontrolu.

MNOGI PORUKE OVOG TIRANINA DEFINIRAJU KAO SVOJE VIŠE DUHOVNO VODSTVO, NO ONE TO NISU.

„Srce mi kaže da idem tamo, jer je to dobro za mene“. To ne kaže srce nego staro pozitivno iskustvo, koje malo ja želi opet ponoviti i zadržati u linearnom vremenu tj. u budućnosti.

Suptilna je razlika između stvranog nevezujućeg unutarnjeg duhovog vodstva i glasa inercije starih programa.

Kako je razlikovati ?

Upravo po tome koliko smo vezani za ishod ili očekivanja ili naš plan kako bi nešto trebalo izgledati.

Kada spontano kreiramo novi živi trenutak, onda nema očekivanja niti agende.

Uživamo u spontanosti trenutka i pošto smo centrirani u svojoj dubini iz nas izvire unutarnji osjećaj sigurnosti i ispunjenja te ne obraćamo pažnju na vanjske izvore sigurnosti ili ispunjenja.

Što danas onda činiti ?

Isto što i inače. Biti svjestan promatrač svoga iskustva, koji se stapa u jedno sa svojim iskustvom.

Prihvaćanje i predaja neće nikada doći od maloga ja, bez obzira koliko to on to razumije.
To bi značilo da on sam briše samog sebe, a to je nemoguće.

Predaja božanskom izvoru i svom otvorenom srcu ide kroz svjesno promatranje velova uma i srca, uz namjeru da čujemo glas svoje dubine. Centrirani smo u svojoj mirnoj esenciji i od tamo sve promatramo.
Puštanje da bude ono što jeste, uz fluidno promatranje.
Tako se usklađujemo sa svojom najvišom frekvencijom, koja je inspiracija za manifestiranje u trenutku.

Tada ne manifestiramo po programu i planu velova uma i srca, nego po najvišoj božanskoj živoj volji.

Tada je lako i spontano biti prepušten božanskom, jer smo stopljeni s njim.

Vanjske kreacije su sekundarni efekt našeg jedinstva i prestaje djelovati linearni zakon uzroka i posljedice.

Današnja odluka: Neću više graditi svoju kuću budućnosti od cigala prošlosti !

Moje tijelo više neće biti zamrznuta prošlost, nego novi svježi božanski izraz trenutka.

Svaka fizička stanica je tada izraz bezuvjetne radosti, ljubavi i cjelovitosti. Dodirujući svoje tijelo dodirujem ljubav u svojoj potpunoj manifestaciji. Dodirujući tijelo druge osobe dodirujem božansku cjelovitost.

Kreator je postao jedno s kreacijom. Moj dah je dah beskonačnog božanskog. Moj pogled je pogled beskonačnog božanskog.

Iskustvo hodanja po zemlji je direktno iskustvo, koje ima beskonačno i cjelovito božansko.

Ja sam u svakom trenu nova, svježa i cjelovita !

Moj sutrašnji trenutak neće biti ponovljeno i „ copy- paste „, staro iskustvo.

Prepuštam sve svoje planove i navike beskonačnom božanskom !

Moje malo ja je dio božanske cjelovitosti i kroz njega beskonačno božansko ima konačno i fokusirano iskustvo. To iskustvo je u svakom trenu novo i svježe. Malo ja ga ne zadržava i nije vezano za njega.

Sutra nije linearni efekt od jučer.

Sutra je samo novo i živo iskustvo kreiranja i nije linearno vezano za prošla iskustva.

Sutra je multidimenzionalni izraz stvarnog života, bez vremena.

Kad sam prepuštena potpuno, onda nestaje iluzornog linearnog vremenskog razdoblja, između uzroka i posljedice ili između namjere i manifestacije.

Oznake: otvoreno srce i velovi

Postoji samo jedno realno božansko, koje se manifestira kao mnoštvo individualnosti.
To mnoštvo je božji san ili kreacija.
Ako su individualnosti povezane i izraz božanskog onda su i te individualnosti žive i realne, no ako su individualnosti rezultat sekundarnog sna malog ja, onda su iluzija ili sanjanje maloga ja, koje nije povezano s cjelinom.

Jedan od oblika božje kreacije su i anđeli.

Postoje li i lažni anđeli ?

Ako malo ja iz svoje velike želje za kreiranjem onoga što on želi ili mu treba, zaziva anđela, on nesvjesno stvara entitet, koji treba podržati njegovu ograničenu namjeru i onda to nije anđeo, koji je izraz beskonačnog božanskog.

Malo ja jako želi neku vanjsku manifestaciju i zaziva anđela npr. za traženje parkirnog mjesta.
On u stvari sam kreira entitet, koji mu pomaže pri pronalaženju parkinga. Pri tome misli kako je to realni božanski anđeo.

Taj čovjekov umno stvoren arteficijelni entitet, može pridonijeti manifestaciji željenog, no to nije usklađeno sa jednom božanskom voljom.
On za manifestaciju koristi ograničene ljudske resurse energije, koji mogu biti i rezultat tzv. „krađe energije „.

Pošto ova mala namjera nije usklađena sa jednom božanskom namjerom, ovakva akcija je podložna zakonu uzroka i posljedice. Ako se negdje oduzme energija, drugdje će se to morati kompenzirati, prema neminovnom zakonu kompenzacije u dualnom.
Mali ego nije svjestan toga.

Čini mi se da je npr. cijeli new age takav arteficijelni konstrukt, koji je kolektivno hranjen. Tu su tzv. anđeli i drugi duhovni entiteti, samo mentalni konstrukti unutar ograničenog matrixa. Oni se hrane energijom kolektivnog vjerovanja, kako su baš oni živi božanski izraz, a nisu. Tako ti arteficijelni anđeli dobivaju izvjesni stupanj moći, unutar zatvorene igre u matrixu i uzimaju dio osobne energije, onih koji vjeruju u njih, kao takve.
No to je dio sna malog kolektivnog ja, koji se automatski raspršuje u prisustvu stvarnog beskonačnog božanskog.

Osoba koja se predala božanskom neočekivanom i neznanom, lako pronalazi parkiranje, jer dok je potpuno prepuštena božanskom u isto vrijeme samo-suvereno izražava trenutnu nevezanu namjeru o tome.
To je sasvim drugačije od gore navedene zamišljene igre malog ja.

Malo ja je u iluziji o odvojenosti i svijesti nedostatka i ono zaziva neke veće sile od sebe, kako bi mu one zadovoljile njegove male površne, vanjske želje.
To je osnova mnogih molitvi bogu i anđelima.
Malo ja je prividno odsječeno od stvarne božanske moći i pokušava se spojiti s njom kroz zazivanje anđela i sl.

Ako je molitva izrečena iz srca, onda to i uspijeva na kraće vrijeme.
Malo ja je tada povezano kroz molitvu sa bezgraničnim božanskim.

Kada čovjek ulazi u svjesnost jednote, molitva se pretvara u svjesno izražavanje jedne božanske volje, prema trenutnoj božanskoj inspiraciji, a ne ograničenoj potrebi, maloga ja.

Kada smo u tom stanju automatski smo i blagoslov drugima u njihovom iscjeljenju.

Da li će drugi prihvatiti taj blagoslov ovisi o njima.

Osoba koja je živi božanski izraz i svjesno povezana s beskonačnim božanskim također zaziva anđele, s kojima je svjesno jedno, jer oni su poput kondezatora za specifične energije, zadatke ili određene božanske kvalitete. Ona to ne radi iz pozicije nemoćne žrtve i potrebitosti, nego radi nevezanog užitka u kokreaciji.

Zašto imamo potrebu pomagati drugima i iscjeljivati ih ?

Kada maknemo sve motive maloga ja, hoćemo li i dalje imati tu potrebu ?

Pomaganje drugima i scjelivanje drugih može ići kroz uobičajene molitve od srca, no efikasnije je tu neku iskrivljenu kvalitetu svjesno osjetiti prvo u sebi i u sebi je iscjelivati
Jer svi smo jedno i tada se automatski i vani kod drugog, mijenja ono što smo unutar sebe otpustili i promijenili. /primjer onog doktora s Ho o pono pono./

Prije iscjeljivanja drugih uz zazivanje anđela, mudro je preispitati motiv zašto to radimo.

Prvo treba počistiti svoje strahove i uvjerenja, koje eventualno projeciramo na tu osobu.

Bolesna osoba je zarobljena u nekoj distorziji i ako se mi uhvatimo za tu distorziju, kao da je stvarna, kao i za grčevitu želju osobe da pobjegne iz toga, mi joj tako ne pomažemo. Njenom strahu i sumnji u iscjeljenje, nadoljevamo svoju projekciju straha i sumnje. Oboje operiramo u istoj dimenziji iluzije.

Ako je motiv vezanost i strah da ne izgubimo osobu ili da nas odnos bude bolji, kako bi mi bili bolje i ispunjenije i sretnije, to znači da svoju sreću tražimo kroz vanjsko i druge, a tamo je nikad nećemo naći.
To nije dobar polazni motiv za iscjeljenje drugih, jer iscjeljenje tako ne djeluje.

Iscjeljenje je efikasno, ako nije motivirano pozadinskim uvjerenjem, kako smo nedostatni i potrebiti.

Mi već svi jesmo iscjeljeni i vječno cjeloviti i namjerom to možemo manifestirati i u fizičkom.

Razgovor s anđelom iz dubine srca, pomaže u tome. Ako na druge gledamo kao na nemoćne, nedostatne i bolesne, kojima trebamo pomagati, mi tu njihovu istu ideju jačamo.

Ako se trudimo spašavati i popravljati to znači kako ne vjerujemo božanskom, da je sve onako kako je najbolje u trenu i da je svaki oblik promjenjiv i fluidan.
Ništa nije fiksno, pa tako ni bolest, osim ako je mi svojim uvjerenjima i pažnjom ne hranimo i održavamo u linearnom vremenu.

Ako namećemo svoju dobru namjeru na vanjsko, to je crna magija, koja ima povratni efekt na nas.

Ako iz srca dajemo blagoslove drugome, onda oni stoje u polju druge osobe, dok ih ona ne izabere preuzeti.
To je pravi način.
Osobu gledamo kao zdravu i sposobnu da sama brine o sebi.
Rezonirajući sa zdravim „dijelom „osobe mi jačamo tu njenu ekspresiju.
Rezonancijom na višoj frekvenciji, rastapa se sve ono što je blokirano ili stagnirano.
Da bi to mogli činiti trebamo biti u kontaktu sa svojom zdravom jezgrom i sa pažnjom na nju jačamo isto i kod druge osobe.


Znači da je bitno prije davanja blagoslova, sebe dovesti u nevezano, bar neutralno stanje ili još bolje u stanje bezuvjetne ljubavi.

Možemo tražiti u tome svemu i pomoć stvarnih anđela, no ne smijemo svoju moć pripisati njima, jer tako ostajemo u iluziji odvojenosti.
Anđeo je dio nas i mada imamo dojam komunikacije, mi smo jedno. To je jedna jedina moć božanska.

Ako molimo anđela kao odvojenog, znači da potvrđujemo ideju kako smo mi nemoćni i da nam treba vanjska pomoć.
Anđeo je aspekt nas, koji pojačava i olakšava manifestaciju namjere.

Namjera je tada božanski inspirirana, a ne dio želje malog ja, da se on upotpuni kroz iluziju vanjskog.

Blagoslovljeno vam bilo sve što jača u cjelovitosti !

Oznake: lažni anđeli

Evo informacije o iscjeljenju koju na ovakav način, drugdje nećete moći naći. Čula sam je na webinaru koji je vodila ELLa po materijalu Almine . /za one koji osjete da je to usklađeno s njima /

Uvod --Radi se o osam nivoa različitih paralelnih realnosti koje su povezane sa naših osam čakri. Do sada su te realnosti bile odvojene radi debelog sloja sjećanja prošlosti i programa uvjerenja /matrixa /koji se nalaze na membranama, koje odvajaju tih osam nivoa. Nije stoga bila moguća nesmetana komunikacija između tih nivoa . Npr srce nije čulo um i obrnuto . Sada se stvorio na planeti dovoljan broj ljudi koji se nalaze u jedinstvenom polju, možemo reći jedinstvenoj čakri, gdje sa sa promjenom namjere i perspektive svjesno ulazi u neku od paralelnih realnosti. Dakle i većem broju ljudi se otvaraju nove mogućnosti.

Dakle u našem individualnom DNK postoji osam paralelih realnosti /neko ih zove dimenzijama i sl / Jedino ova realnost u fizičkom, gdje smo sada dominantno locirani, ima tendenciju opiranja životu. U ostalim paralelnim realnostima, koje su ista kao naša, sve teče glatko, bez opozicije. Tamo je sve milostivo, elegantno i promjene su brže. Ako npr hodamo to se isto /slično / dešava i u drugim paralelnim realnostima.Iskustvo gušćeg matrixa je intenzivnije i izvor brojnijih uvida ,zbog nadvladavanja prepreka i tada sve ostale paralelne realnosti profitiraju. Zato smo tu, no pošto smo se zarobili programima većina ne fluktuira slobodno po drugim nivoima paralelnih egzistencija, što je inače prirodno.

Namjerom privučemo sebi te paralne realnosti bez opozicije i stopimo se u jedno s njima. Promjena u jednoj paralelnoj realnosti se odražava u svim paralelnim realnostima. Tako ako mi je pažnja na nivou 3 čakre, gdje se ulazi na nivo iscjeljenja, iscjeljenje postaje manifestno i u fizičkom.
Kako npr. ulazim sviješću u paralelnu realnost gdje nastaje iscjeljenje ?
Tako da promijenim perspektivu ili percepciju. To mi olakšava koncentriranje na principe koji su povezani s paralelnim realnostima. Ima ih osam.

Kontempliram ovo dolje značenje principa i time sam prebacila svjesnost na taj nivo i u tu realnost.


Princip -Liječenje
Svi blagoslovi postoje u neporočnom, nevinom bijelom svjetlu i čekaju na nas da ih potražimo, potvrdimo ili zahtjevamo.

Objašnjenje : U dijamantno bijelom svjetlu, polju koje je dva puta brže od svjetlosti i koje je viša evolucijska faza od piramidalne merkabe postoje sve mogućnosti. Mogla bih slobodno reći da je to beskrajno more svih božanskih mogućnosti, gdje sve mogućnosti postoje kao potencijal ili blagoslov. Kada se sviješću povežemo stim blagoslovom on postaje manifestan u našem iskustvu.

Zašto vam ovo dajem ?
Nije nužno biti na evolucijskom nivou, koji je čak iznad uskrnuća, gdje se život odvija u dijamntnom bijelom neporočnom svjetlu, gdje su svi odgovori dio samih pitanja.

Kada znamo da je evolucija u stvari iluzija, možemo se odmah direktno povezati s tim nivoom, gdje je bijelo svjetlo svih blagoslova i mogućnosti.

Svojom sviješću i namjerom činimo čuda! Možemo ono što mislimo da možemo !

No bitno je da u druge paralelne realnosti ne ulazimo iz svijesti nedostatka i potrebitosti.


Ako nam je motivacija za ulazak u polje izlječenja strah od bolesti i želja da je se riješimo, onda nećemo stvarno uči u tu realnost. Biti ćemo u nekoj svojoj iluzornoj fantaziji te realnosti. Zamišljati ćemo je samo i ništa se neće desiti. To smo i inače do sada tako radili.


Mi ne trebamo tražiti iscjeljenje ili vizualizirati sebe kao zdrave, nego samo pogledamo sebe kako već izgledamo u toj paralelnoj realnosti. Povezivajući se sa TIM NIVOOM,PROMJENA SE DEŠAVA ISTOVREMENO NA SVIM NIVOIMA.

Povezujući se s drugim paralelnim realnostima nestaje podjela i nastaje samo jedno božansko iskustvo u jednom polju. Pri tome ne nestaju specifični potencijali ili kvaliteti pojedine paralelne realnosti u tom jednom polju.

Oznake: paralelna realnost iscjeljenje

U svakom kozmičkom ciklusu, koji se stalno ponavlja, bilo je vrijeme apokalipse, potonuća Atlantide, Lemurije, potopi i druge globalne kataklizme.

Gledano iz perspektive matrixa, sada smo se približili ciklusu, koji bi mogao završiti apokalipsom, koju su mnogi najavljivali.

Svjesnost korejanskog vođe je usklađena sa neminovnošću matrixovog cilkusa i on prijeti uništenjem planete.

Zašto dolazi do toga?
U fazi uzašća i uskrsnuća jednog dijela tzv naprednijih duša / u koje i vi spadate- ne bi ovo inače niti čitali / dolazi do sve većeg odvajanja ili polarizacije populacije.

Što je netko više u budnoj svjesnosti, okolina sve dublje zapada u iluziju.

Znači stvara se polaritet između prosvjetljenih i neprosvjetljenih na nivou dualiteta.
Oni koji su svjesniji i osjetljiviji sve teže mogu "izdržati „ niže energije sve dubljeg negativnog sna ljudi oko sebe.

Ono što se ciklički dešavalo je da su se tzv. naprednije duše povlačile iz društva u osamu i odvajale od težih nižih energija.
U stvari su pobjegle, odvojile se u drugačiju relanost ili svoju vremensku liniju, gdje nema ekstremno negativnog.

Upravo to ekstremno odvajanje je dovodilo do kataklizme, onih koji su ostali u negativnom polaritetu iluzije.


Dva polariteta klatna su nategnuta u svoja dva ekstrema i uzdizanje mora biti upareno sa padom.

Dakle, odvajanje od negativnog ili iluzorog ne oslobađa od zakona dualnosti ili zakona klatna.


Znači stvara se dualni odnos između onih koji su u jednoti, sa onima koji su u dualnosti.

Izgleda apsurdno, no to je razlog zašto oni koji ostaju u iluziji matrixa moraju potonuti još dublje i zašto moraju proči fazu grube destrukcije, kako bi kasnije nastavili ciklus ponovne izgradnje.

Ovoga puta se dešava nešto drugačije!

Svjesni prosvjetljeni pojedinci ne bježe i ne napuštaju one manje svjesne, koji tako neminovno tonu u grublju i nagliju destrukciju nefunkcionanih obrazaca, programa i uvjerenja.
Ciklus ili karmički kotač se mora nastaviti okretati na svoj unaprijed određeni način.

Dolazi do transcediranja dualnosti kroz unutarnju integraciju polariteta !

Tako nestaju dva ekstremna položaja klatna i kolektivna kataklizma je izbjegnuta.

Kako to podržati ?

Ništa novo za nas.
Razumijevanje i iskustvo toga imamo već odavno, no sada ga trebamo živjeti u potpunosti.

Centrirati se u svojoj esenciji i kroz svoje srce biti trajna ekspresija božanskog.
Ne, dualna refleksija, nego neposredni izričaj božanskog.
Tako nadilazimo svoje individualne polaritete i ujedinjujemo ih.

Stalno svjesno vraćanje u svoj mirni nemanifestirani centar i sekundarno promatranje dualne igre.

Nadilaženje nivoa svjesnosti preživljavanja, ne ide kroz pozitivne afirmacije i dominantno ulaganje pažnje i energije u pozitivnu varjantu kreacije.
Jer ako to radimo mi time još više jačamo negativni polaritet.

Šablonske želje i čestitke poput „ Sretan ti rođendan, Uskrs i Božić, sa puno zdravlja, obilja, mira, ljubavi, razumijevanja itd, itd . u sebi nose motivaciju straha i bijega od manifestacije suprotnog.
Takvim čestitkama i željama, osobi dajemo nesvjesno poruku, da ona i dalje ostane u svojoj dualnoj borbi i iluziji.

Dakle, nije bitan sadržaj, scenario ili naša životna priča, nego naša ukorjenjost u našoj pravoj realnoj božanskoj prirodi.
Sigurnost tada ne dolazi iz pozitivne vanjske manifestacije, nego je trajna u nama kao izvoru sve kreacije.

Ovaj solsticij možemo imati namjeru da budemo stalno ono što jesmo i tako nadilazimo kolektivnu svjesnost preživljavanja i nedostatka.
To ide kroz bezuvjetno prihvačanje onoga to je trenutno manifestirano kao dualni polaritet, uz neraskidivu svjesnost ja jesam prisutnosti, koja ne blijedi.
Nije bitan solsticij, to trebamo uvjek biti ili činiti.
No solsticij je dio cikličkog scenarija promjena unutar matrixa i tada se ubičajeno otvaraju nova vrata za izlazak iz nižeg kruga i za ulazak na višu spiralu duhovnog razvoja.

Mi tada imamo i drugu mogućnost da izađemo i sa spirale ili iluzije duhovnog razvoja, a da opet ostanemo u svemu tome .

Ne mora se nužno odmah iskočiti s karmičkog kotača, jer za mnoge je to prenagli iskorak.

Bitno je ostati u svjesnosti i ljubavi i prihvatiti sve ekstreme dualnog klatna i tako ih integrirati i ublažiti sekundarno i kolektivni neminovni scenario.

Tako nadilazimo stisak neminovnosti matrixa i postajemo stabilna točka, koja sebe i kolektivno drži u većoj harmoniji.

Svatko od nas unutar sebe treba prihvatiti negativne ekstreme koje vidimo kroz vanjsko i tako ih integrirati u sebi.
Nema moje i tuđe, jer postoji samo jedno božansko biće manifestirano kao mnoštvo.

Svi smo jedno i traženje samo našeg osobnog odvojenog raja dok svjetsko ludilo postaje sve jače, nije rješenje.
To je samo još jedno iluzorno odvajanje.

Dualna duhovna evolucija se odvija po spirali.
Oni koji su spremni odu na višu spiralnu petlju ili dimenziju , dok se prethodna niža petlja rastoči kroz kataklizmu ili grubu destrukciju.
Lako je reći da je to sve liuzija, no oni koji imaju to iskustvo ekstremno pate.

Ako u sebi pomirimo ekstreme, neće ih biti niti u našem vanjskom iskustvu, a to znači ni u kolektivnom.

Upravo naša velika želja za duhovnim napredovanjem ili spasom je i bila pokretač sve većeg stvaranja vanjskih ekstrema.

Dualna ravnoteža se mora održavati i NAŠA TEŽNJA ZA SPASOM NEMINOVNO STVARA UNIŠTENJE.

Time potvrđujemo da ono što je sada nije dobro i težimo u budućnosti nekom višem dobru.

Dakle, ukartko budimo sada u svojoj cjelovitosti, koja je jedina realna!

Knjiga znanja od gđe. Bulent Corak- Mevlane, daje duboko znanje o procesima duhovnog razvoja i strukture Sistema i matrixa i ona daje prognozu u linearnom vremenu, gdje će čovječanstvo biti tek u 23. stoljeću u zlatnom dobu te da će prethodno nestati veliki dio čovječanstva, uz veliku patnju.
U 22. stoljeću će negativni uzrok djelovanja biti viđen kao trenutno manifestirana bolna posljedica.
Jedan dio duhovno svjesnijih će tada biti na drugom nivou egzistencije tzv „Beta Nova „ gdje će biti probuđeni u svojoj božanstvenosti i „spašeni „ od teških iskustava onih koji su ostali u grubom i bolnom planetarnom linearnom iskustvu 22.stoljeća.

Zlatna doba se ciklički ponavljaju i izmjenjuju sa dobima pada, kada kreaciju promatramo u terminima vremena.

Biblija i drugi sveti spisi govore o apokalipsi. Mnogi vidovnjaci poput Nostrdamusa, babe Vange itd govore isto.

U proširenoj percepciji linearnog vremena je moguće istovremeno vidjeti cijelu liniju zamišljene ili iluzorne prošlosti, budućnosti i sadašnjosti.

Izuzetni nadareni pojedinci tako očitavaju zapise u zamišljenom cikičkom linearnom tijeku vremena na karmičkom spiralnom kotaču, koji ima dimenzije svoga razvoja, gdje postoje programi po kojima se odvija evolucija.

U procesu zamišljene duhovne evolucije, bića u višim dimenzijama postaju sve realnija i aktiviraju im se geni za potpuniju ekspresiju njihove božanstvenosti i izražavanja sve veće božanske moći.
To je postupni spiralni proces uzdizanja i buđenja prema svojoj iskonskoj realnoj prirodi .

Kao što i sama Knjiga Znanja kaže da duhu ne treba razvoj i mnogi drugi su došli do toga da sada u ovom trenu mogu transcedirati vrijeme i biti u potpunosti ono što oni realno jesu vječno.

Tako se transcedira proces duhovnog razvoja.
Svi ljudi imaju to iskustvo, no nisu ga svi svjesni i onda jedan manji broj onih koji su ga povremeno svjesni, kreće na put duhovnog traganja i penjanja po spirali razvoja.

Ostali ostaju zarobljeni u programima nižeg matrixa u dubokom snu iluzije i ne traže ništa osim strategija za preživljavanje u okrutnom svijetu.

Oni koji su na duhovnom putu ostaju u dualnoj svijesti sa ostalim čovječanstvom, koje se sporije budi i istovremeno postaju sve realniji i življi.
No oni su i dalje u dualnoj iluziji i nakon kraćih perioda svjesnosi tko zaista jesu, ponovno zapadaju u nesvjesni san većine.

Tako im se potvrđuje dojam kako je potrebno vrijeme za njihovo potpuno buđenje i igra se nastavlja.

Ključno pitanje kako ostati u iluziji vremena, a istvremeno biti van njega ?


To iskustvo svi imamo, samo ga trebamo produžiti / rečeno u terminima zamišljenog linearnog vremena /.

I dalje će postojati prividno sutra, no u tom sutra ćemo biti također, kao i sada, u budnom stanju vječnog, bezvremenog ja jesam.

Ja jesam će imati istovremeno iskustvo, ja jesam i ja jesam to i to ili određeni trenutni aspekt kreacije.

Dakle spas i /ili apokalipsa su mogući samo unutar iluzije protoka vremena i naše identifikacije s njim.

Ako smo dominantno vezani za objekte kreacije, onda zaboravljamo kako smo kreator i ulovljeni smo u matrixu linearnog vremena.

Ako smo sada istovremeno svjesni kako smo kreator, koji je jedno sa svojom kreacijom, onda više nismo zarobljenici vremena i koristimo ga samo kao instrument u igri kreacije.

Preuzmanjem odgovornosti za svoju kreaciju, ekstremni polovi se ujedinjuju i transcediramo potrebu za ekstremnim spasom ili kataklizmom.

Integriramo u svojoj dubini sve polaritete kroz njihovo svjesno prihvaćanje i promatranje.
Unutarnje i vanjsko se tada ujedinjuje.

Ne dajemo više moć negativnim scenarijima i senzacionalizmu prosječnog uspavanog čovječanstva.
Ne trošimo vrijeme na sanjanje iluzije pozitivnog raja, koji je samo drugi plaritet dualnosti .
Napustimo vezanost za vrijeme !

Prepuštamo se jednoj božanskoj namjeri, koja manifestira trenutno ono što je najviša kreativna mogućnost za nas i svijet.
U nama je korjen svega i unutar sebe sve rješavamo i prihvaćamo.

Unutarnja apokalipsa i naši programi i uvjerenja o njoj se može i na van projecirati.

Prepoznajmo njene elemente u sebi sada i naša svjesnost će rastočiti sve što je iluzorno.

Iluzija moći velikog broja se također rastapa.

Možda mislimo, što ja kao mali pojedinac ili mala grupa istih nivoa svjesnosti, možemo učiniti, kada je većina na nižem stupnju svjesnosti i u sebi nosi klicu samouništenja?

Postoji samo jedno realno božansko biće, koje se manifestira kao mnoštvo iluzornih mogućnosti.
Iluzija mnoštva nije jača od samog realnog živog božanskog u nama !

1000 nesvjesnih ljudi nije jače od jednog probuđenog, koji je svjestan svoje božanstvenosti.

1000 iluzornih osobnosti su samo velovi na jednu jedinu zajedničku i istu esenciju u svima njima.
Što je više osvještenih esencija, to je brže buđenje mnoštva /No ovo je opet izraženo u terminu vremena i brzine, koji ne postoje u realnoj zajedničkoj božanskoj esenciji /.

Iluzija osobnosti nema nikakvu stvarnu moć i rastapa se u prisustvu svoje realne božanske esencijalne moći.

Dakle, održavanjem sebe u svjesnosti svoje božanske esencije spašavamo svijet, a da nemamo nikakvu namjeru spašavanja ili borbe protiv destrukcije ili kataklizmi.

Samo smo jednostavno ono što jesmo !

Tzv. duhovno učenje ne mora nužno ići kroz ekstremne cikluse pada i uzašća.

OVOGA PUTA NE NAPUŠTAMO MNOŠTVO NESVJESNIH ODVAJAJUĆI SE OD DRUŠTVA I NEGATIVNOG.
UNUTAR SEBE INTEGRIRAMO SVE POLARITETE I TAKO TRANSCEDIRAMO OSOBNU I KOLEKTIVNU APOKALIPSU.

Ako jedan od nas to uspije, uspjeli smo svi, jer broj je iluzija. Zamišjena odvojenost se topi.

Ne postoji unaprijed određena buđućnost u slobodnoj kreaciji fluidnog jedinstvenog božanskog bića, koje više ne živi po programima.

Niti jedan vidovnjak ne može previdjeti ili vidjeti njegovu budućnost, jer ona više nije memorirana i ucrtana u matrixu programa čovječanstva, koji se ciklički ponavlja.

Kada gledamo spiralu duhovnog razvoja s kolektivnim prelaskom u višu dimenziju, rastače se niži nivo matrixa i ulazi se u novu formu matrixa, koji je fluidniji i napredniji.

Dakle, duhovno naprednija bića i dalje žive u matrixu, gdje su im dostupnije više i šire mogućnosti, ali ostaju u svijesti odvojenosti.

Poslije 2012 mi smo uskočili u drugi napredniji matrix. Stari se raspao, što je stvarnno značenje izjave Maja da je kraj vremena. I tada se spominjala kataklizma kao nužna stepenica, no nije došlo do toga.
Nježnije promjene je omogućo sve veći broj probuđenih pojedinaca.

Duhovne dimenzije i duhovna hjerarhija su dio programa duhovnog razvoja i napredovanja u igri kreacije sve većeg manifestiranog savršenstva.
Matrix je posuda za kreaciju, kroz koju se rađaju referentne točke, bez kojih bi bili izgubljeni.

Kada smo u svojoj esenciji ili praznini ili nultoj točki, koja je van manifestacije, tamo nema duhovnih dimenzija, niti duhovnih pomagača. Nema referentnh točaka. Nema niti spasa, niti propasti. Nema programa evolucije, niti gena, niti odvojenog spirita koji nas nadgleda i vodi.

Kada nam je svjesnost na tom nivou, sva iluzija se rastapa trenutno spontano i nježno.
Nije potrebno linearno vrijeme za to.

Zašto onda svi nisu trenutno oslobođeni, kada svi bez obzira na stupanj duhovnog razvoja imaju to iskustvo, makar i na trenutak ?

Zato, jer istovremno igramo igru zamišljene kreacije, pomoću koje božansko eksperimentira u izražavanju raznih mogućnosti. Iluzija ima svoju funkciju, kao instrument kreacije.

Sve što treba je prekinuti identifikaciju s iluzijom i svjesno se re- identificirati se sa svojom nemanifestiranom božanskom izvornom esencijom. To je jedina razlika.

Samo promjena nivoa svjesnosti, gdje smo tada dominantno ukorjenjeni.
To nije nešto za što je potrebno vrijeme duhovog razvoja, jer već sada smo svi tamo.

Pred nosom nam je stalno sve, naravno ako se ne zaljepimo samo za oblike, koji su pred nosom i ako njih ne smatramo jedinom realnosti.
Oblike, objekte, pojave i situacije smo transcedrali, kada u njima vidimo sebe ili zajedničku božansku esenciju.

Ta esencija je van spasa, apokalipse, patnje i borbe.

Otvorena vrata u matrixu za vrijeme 21 8. mogu biti poticaj za još snažniju namjeru da stalno budemo ono što jesmo oduvjek i zauvjek !

Svaka sadašnja odluka koja je povezana s božanskim izvorom ili našom dubokom, stvarnm, esencijalnom prirodom, automatski mijenja i prošlost i budućnost, koja više nije ucrtana u kamenu !

Oznake: transcediranje apokalipse

U moru nemanifestiranog božanskog Izvora, postoji potencijal beskonačnih mogućnosti.
Tu vrijeme ne postoji i mogućnosti postoje sve istovremeno.
Koju ćemo izabrati, naglasiti ili manifestirati u svom iskustvu ovisi o nama!
Fokusiranjem svjesnosti oživljujemo manifestaciju određenog oblika.

To more beskrajnih mogućnosti je statično i tu nema vremenskog kretanja, niti linearnog, spiralnog, niti eksponencijalno cirkularnog.

To je poput kolekcije bezbroja gotovih sličica u moru beskraja mogućnosti.
One sve već postoje istovremeno i to bez pokreta.

Iluzija kretanja i protoka vremena nastane kada zajašimo u iskusvo jedne vremenske linije.

Tako imamo dojam kretanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Mi počinjemo spajati pojedine statične sličice i dobivamo dojam kao da je to pokretna video projekcija ili promjena, kretanje u vremenu.
Potpuno isto kao kada projeciramo film na platnu iz slijeda odvojenih, mirnih sličica.
Tako dojam trčanja nastaje kada spajamo sličice osobe, koje imaju minimalne promjene u položaju ekstremiteta.
Svaka sličica već unaprijed postoji istovremeno, no pokret trčanja nastaje kao iluzorni dojam, kada ih spojimo u linearnom slijedu.

Kada smo u vremenu, onda podliježemo određenim zakonitostima.
Kreacija se odvija na osnovu zamišljenih umnih pravila i odnosa. Na određenoj vremenskoj liniji djeluje zakon uzroka i posljedica i unutar te vremenske linije, to se ne može izbjeći.

Ako je netko kronični pijanac, onda postoji velika vjerovatnost da će njegova jetra biti oštećena u budućnosti. Određene navike dovode do određenih posljedica. Kako bi nekoga proglasili pijancem, on u svojoj prošlosti treba imati puno iskustava ponavljajućih opijanja. Obično se obrasci ponašanja i uvjerenja prenose i u budućnost te je za pretpostaviti da će se osoba i budućnosti slično opijati.

Naša budućnost je satkana od materijala prošlosti. Budućnost je uvjetovana prošlošću, možemo reći, no to vrijedi samo unutar jedne iste vremenske linije !

Sjećanja na negativna iskustva, samo povećavaju vjerovatnost njihovog ponovnog manifestiranja i tako, kao potvrđuju svoju istinitost i neminovnost. To su samoostvarujuća negativna proročanstva.

Ako se sada prebacimo u višu vibraciju i povežemo sa svojom esencijom i esencijom svega što jeste, imamo mogućnost odabrati i drugačiju manifestaciju iz mora mogućnosti.

Tako prekidamo lanac vezanosti i vremenske uvjetovanosti jedne vremenske kolektivne linije.

Nadilazimo zakon karme. Transcediramo vremenske linije.

Ako uskočimo na drugu vremensku liniji ili paralelnu realnost, koja se razlikuje minimalno od sadašnje, onda mi automatski mijenjamo i svoju prošlost i budućnost. Pošto je razlika minimalna skok neće biti drastičan i sve će izgledati gotovo isto ili slično. Povijest napisana u udžbenicima će ostati ista.

U koju liniju ćemo uskoćiti ovisi o našem odabiru !

Ako uskočimo u liniju, gdje smo odlučili popiti čašu vode, naše cjelokupno buduće iskustvo neće drastično biti drugačije, nego ako smo se prebaciji u paralelnu realnost gdje smo odlučili ne popiti tu vodu ili je taj tren nestalo vode u kući.

Svaka odluka i paralelna realnost ima svoj scenario i određeno kretanje u vremenu.

Čudesna iscjeljenja ili drastične promjene u nečijem životu, rezultat su naglijeg skoka u sasvim drugačiju paralelnu realnost. Sve te realnosti i vremenske postoje istovremeno .

Tako smo mi koji ovdije živimo sada, za vrijeme Černobilske katastrofe svi zajedno uskočili kolektivno u vremensku liniju gdje nije došlo do nuklearne kataklizme cijele planete.
I sada postoji vremenska linija gdje je došlo u tom trenu do nuklearne katastrofe i masovnog uništenja na planetu. Neki žive u vremenskoj liniji gdje je još živ Elvis Presly ili gdje još nije izumljen kotač, itd itd.

Pošto smo vezani za kolektivno nesvjesno i zajedničku kolektivnu vremensku liniju, teže su naše drastičnije individualne promjene ili uskakanje na sasvim drugačiju vremensku liniju.
Ogromna energija je vezana uz te kolektivne zajedničke programe. Kažemo da smo zarobljeni u kolektivnom matrixu.
Postajemo robovi društvenog sistema i pravila koja tu vladaju.
Klatno dualnosti tu snažno djeluje i kada god želimo uskočiti na pozitivni pol klatna, onda smo time izazvali još snažnije vraćanje u negativni pol klatna. Vrtimo se u začarnom krugu zatvora i neminovnih cikličkih ponavljanja.

Zato je važno kod duhovnih aspiranata da prekinu svoju vezanost za kolektivnu svijest stada i za njegovo odobravanje.
Tako vraćaju sebi svoju energiju i imaju je više za odabire drugačijih vremenskih linija i drugačije scenarije božanske kreacije. To je prvi značajniji korak u evolucijskom duhovnom napredovanju.

Iluzija duhovnih dimenzija su samo drugačije paralelne realnosti i hijerarhija njihovih nivoa, a određene su nivoom određene dominantne vibracije svjesnosti.

Alernativne paralelne realnosti mogu biti arteficijelna kreacija malog ja sa suženom vizijom i za njih kažemo da nisu realne tj. da su iluzorne. Razlog je taj što one nisu povezane sa jednom božanskom voljom i one su samo nepovezan san maloga ja.

Pri tome se malo ja koristi sličicama iz beskrajnog mora božanskih mogućnosti, no on ih samo zamišlja i projecira kao svoju zamišljenu realnost.
Te sličice nisu realne, žive ili stvarne, jer nisu ispunjene jedinstvenom i cjelovitom energijom božanskog.

Ako se nalazimo u vibraciji bezuvjetne ljubavi manja je vjerovatnost da ćemo odabrati mogućnost kroničnog opijanja i nastaviti tako i u budućnosti. Kreirati ćemo neku zdraviju mogućnost kreacije. Ili jedinstvena božanska volja u nama ili kroz nas, kreirati će najvišu moguću varijantu iz beskraja mogućnosti.

Ako smo na visokoj vibraciji bezuvjetne ljubavi, koju možemo dugo zadržati, onda smo zreli da možemo uskočiti u onu vremensku liniju, gdje je prosjećna kolektivna svjesnost na višem nivou.
To onda zovemo dimenzionalnim skokom ili početkom življenja na paralelnoj planeti Zemlji na kojoj postoji naprednije i humanije čovječanstvo.

Isto tako možemo to promatrati i ovako. Kada se na planeti nađe dovoljan broj pojedinaca koji su povisili svoju vibraciju, onda cijela planeta skače na svoju višu vibraciju, tj. svi se prebacuju u drugu paralelnu realnost ili višu dimenziju. Zbog svega toga iluzorna je ideja aktivističkih borbi za promjenu i poboljšanja i kao spas planete.

Nalazimo se na onakvoj planeti zemlji tj. jednoj od bezbroja mogućnosti, kakvo je dominantno stanje naše vibracije.

Trenutno kolektivno živimo na toj vibraciji koja je dovoljno visoka da se izbjegne apokaliptična priča o nuklearnom samouništenju i trećem svjetskom ratu. No naravno svatko od nas bira svojom vibracijom , gdje će biti.
Ne bira željom i dobrim djelima, nego visinom vibracije svoje dominantne svjesnosti.

Sada obrnimo ovu izjavu, kako je sadašnjost satkana od elemenata prošlosti. Pogledajmo sve iz drugačijeg ugla.

„Ti, i samo ti, kreiraš svoju PROŠLOST temeljem vibracije sadašnjosti! „
Srđan Roje


Svaka vremenska linija ima drugačiju prošlost i budućnost.

Mi ništa ne mijenjamo, samo se prebacujemo u paralelnu realnost, gdje je to već postoji kao drugačija varijanta.

Onu vibraciju koju odaberem sada, samo je jedna od mogućih paralelnih realnosti.
Svaka linija paralelnih realnosti ima svoja sjećanja, koja su rezultirala baš takvom sadašnjosti. Iz materijala prošlosti kreiram budućnost. No to je drugačije u svakoj vremenskoj liniji paralelne realnosti.

U jednoj liniji imam određena sjećanja i ako ostanem u toj liniji, onda će i moja budućnost biti satkana od istih elemenata tj programa i uvjerenja.

No,ako preskočim u drugu paralelnu realnost, onda ulazim u područje sa drugačijim sjećanjem na prošlost, imam drugačiju prošlost, koja me dovela do sadašnjeg ishoda.

Ako su odstupanja dviju paralelnih realnosti velika, onda su i prošli događaji drastično drugačiji.
Tako u našem sjećanju više nema nekih osoba, jer njih zaista niti nema više u vremenskoj liniji u kojoj smo sada.

Ako skok nije drastičan, onda će iste osobe iz naše prošlosti postojati i nadalje, samo ćemo imati drugačija sjećanja.
Kada se nađemo na godišnjici mature čuti ćemo sastvim različita sjećanja na iste zajedno doživljene situacije.
Sada više nismo na istoj vremenskoj liniji i nemamo više istu zajedničku prošlost i ista sjećanja.

Svaka odluka u sadašnjem trenutku mijenja i prošlost i budućnost.

Ako od svojih roditelja u nasljeđu nosimo mogućnost da obolimo od dijabetesa, možemo uskočiti u vremensku paralelnu realnost, gdje se ta vjerojatnost nije manifestirala ili u liniju gdje naši isti roditelji nemaju dijabetes.
Mi smo tada dijete zdravih roditelja i u našoj prošlosti nema sjećanja kako je npr. majka bolovala od dijabetesa.
Znači nema više sjećanja na bolest majke, jer je naša prošlost drugačija sada kada smo u paralelnoj realnosti, gdje smo zdravi.

Ako smo vezani za određena uvjerenja i programe, onda ćemo teško moći uskoćiti u paralelnu realnost, gdje nema tih uvjerenja. Sjene prošlosti će biti zaljepljene za nas i one nam onda određuju i budućnost.

Tako nije dovoljna želja da budemo zdravi da se prebacimo u paralelnu realnost gdje smo zdravi. To nije lako dok smo zarobljeni u određenom matrixu uvjerenja i uvjetovanosti.

No ako možemo prihvatiti sva sjećanja iz svoje prošlosti sa bezuvjetnom ljubavi, to znači da smo sada u bezuvjetnoj ljubavi. Kada smo sada u bezuvjetnoj ljubavi, onda možemo odabrati bilo koju vremensku liniju i budući ishod i tako smo automatski promijenili i iluzornu prošlost i budućnost.
Pri tome nismo opsjednuti vizualizacijom pozitivne budućnosti ili uputstvima za manifestaciju željene pozitivne budućnosti. Sve se spontano odvija i živimo u trenutku.

Kada kažemo da duhovom ili iscjeliteljskom tehnikom brišemo traumatska sjećanja i sve ono što je iluzija, to nije doslovno tako da mi to zaista brišemo. Sve to ostaje i dalje u svom vremenskom slijedu u staroj vremenskoj liniji. Mi uskačemo samo u drugu paralelnu realnost, gdje više nema traumatskog događaja, pa niti sjećanja na njega.

Ljubičasta svjetlost rastače sve ono što nije direktni realni božanski izraz.
To znači da se nalazimo na vremenskoj liniji realne stvarne božanske kreacije i da se u svakom trenu kreira ono što je jedno s božanskim ili njegov direktni izraz.
Nalazimo se na ljubičastoj vibraciji. koja u sebi ne može sadržavati ništa iluzorno ili odvojeno.
Tako je svaki kreirani objekt usklađen sa cjelokupnom božanskom kreacijom. Mi smo tada na valu ocealna, koji teče direktno iz božanskog izvora.
U ljubičastoj vibraciji ili vibraciji ljubavi, nema negativne prošlosti, jer nema dualnosti.

Ako sam sada u vremenskoj liniji, gdje sam u prošlosti imala ozljedu i taumatsko iskustvo i ako sada uskočim u stanje koje mogu nazvati ljubičasta vibracija ljubavi, onda imam dojam kako je potpuno izbrisano to traumatsko iskustvo ili sjećanje ili bar da ono sada više nema negativni efekt na mene.
Moje sadašnje stanje više vibracije bezuvjetne ljubavi /ljubičasta frekvencija /promijenilo je i sjećanje na moju prošlost. Ona više ne postoji.

To možemo promatrati i kao da moja sadašnja bezuvjetna ljubav prihvaća sve negativno iz prošlosti i da radi toga prestaje vezanost za negativne prorame prošlosti. Mi onda kažemo da smo rastočili iluziju negativnosti. U biti nismo rastočili ili iscjelili, nego se samo nalazimo u svom originalnom božanskom stanju, gdje ne postoji iluzija negativnosti i loša, negativna, traumatska sjećanja. Promijenili smo prošlost, koja je u svakom slućaju iluzija i kada se radi o lijepim sjećanjima.

Ako se nalazimo u paralelnoj realnosti koju je kreiralo naše malo ja, onda živimo u iluziji odvojenosti. Ta kreacija, niti vremenska linija nisu stvarne, jer nisu povezane s božanskim Izvorom. Njihova je svrha da malo ja sanja i zamišlja razne mogućnosti i tako odabire najefikasije varijante. Malo ja ima iskustvo u zamišljenim vremenskim linijama, gdje vladaju zakoni dualnosti. Malo ja zamišlja negativni polaritet ili ono što nije, kako bi moglo imati igru između pozitivnog i negativnog. Njegova ograničena svjesnost iz mora beskrajnih mogućnosti zamišlja ili oživljuje određene scenarije i njihove varijante i pri tome se identificira s njima.

Kada se vratimo u svjesnost svoje esencije ili u svoju najvišu vibraciju, onda spontano surfamo na valu božanske realne manifestacije.

I dalje stvaramo dojam protoka vremena, jer samo tako je moguća igra kreacije.
No nismo vezani za prošlost i sva pažnja nam je na sadasnjem trenutku, koji kreira uvjek nešto novo i svježe.
Ne planiramo budućnost, nego uživamo u trenutku sada.
Vjerujemo životu i mao ja je samo instrument u kreaciji i on više nema potrebu za kontrolom i predvidljivosti, kao izvoru svoje sigurnosti. Malo ja ne ljepi sekundarna dualna značenja na neutralne događaje.

Vremenski slijed više nije linearan, nego multidimenzionalan. Vrijeme je eksponencijalno, kao kada bacimo kamenčić u vodu. Ono teče u cirkularnim krugovima i jedna akcija ima multidimenzionalne efekte, a ti efekti su svi savršeno uklopljeni jer su izraz jedne božanske volje.

Mnogi egići pucaju u ovim sadašnjim i nadolazećim vremenima, jer malo ja može samo linearno kontrolirati svoju zamišljenu stvarnost. Ne može imati prošireni multidimenzionalni uvid, koji ima naše najviše ja ili božanski izvor u nama.

Možemo čak reći da zakon karme ili uzroka i posljedice postaje multidimenzionalan ili da vlada savršena multidimenzionalna povezanost. Tada to više nije karma, kako je definiramo u dualnoj svjesnosti, nego princip božanske savršene kreacije.
Za nju nije više potreban instrument dualnosti. Sve što je manifestirano je stvarni božanski izraz, a ne igra sa svojom zamišljenom suprotnosti.

Visoka vibracija u kojoj se nalazimo omogućuje spontanu kreaciju i sklad materijalne manifestacije.
Ta materijalna manifestacija nije projekcija ili san uma, nego je svaki izraženi oblik izraz inkarniranog božanskog.
Božansko fizičko tijelo je izraz cjelovitosti. Duh duša i tijelo su jedno.
Bog gleda kroz moje oči i ima iskustvo dodira i kretanja u multidimenzionalnoj igri kreacije.

U tom iskustvu nema arteficijelnih iluzornih paralelnih realnosti maloga ja. Njihova iluzija je rastočena ili bolje reći nepostojeća i energija božanskog izvora se koristi za kreiranje božanske žive kreacije.

Tzv. više ja u trenutku, uz inspiraciju s božanskog izvora u sebi, kreira oblik koji je živ i cjelovito jedinstvo. U sljedećem trenutku energija se fokusira na sljedeći oblik iz mora mogućnosti, gdje ovaj prethodni više ne postoji, jer fokus energije nije više na njemu. Oživio je novi oblik. Kreacija je fluidna i u svakom trenu nova.
Nema ovisničke iluzije zamišljanja istih objekata u linearnom vremenu od prošlosti do budućnosti.
Mi možemo i dalje imati sjećanje na predhodni oblik, no nismo vezani za njega, jer nam je pažnja centrirana na uživanju u kreiranju novog iskustva ili oblika.
Tako smo zadržali dojam pokreta, ali oslobodili smo se vezanosti, koja je izvor ovisnosti i patnje.
Jedinstveno božansko ima iskustvo kreiranja, koje je slavlje u svakom trenu.
Svi oblici su direktni živi božanski izraz, a ne dualna projekcija onoga što nije božansko.
Linearno vrijeme ne postoji, nego eksponencijalno. Zbog toga je i užitak kreiranja mnogostuko umnožen.

U ovom iskustvu nema više eksperimenta paralelnih realnosti, koje je nužno kada malo ja kreira u svom odvojenom snu.
Postoji samo jedna živa božanska planeta zemlja i nema igre duhovne evolucije i napretka.

Paralelne realnosti i razne vremenske linije, su instrument dualnosti pomoću kojih virtualno ispitujemo razne mogućnosti. U tome nam pomaže zamišljanje dualnih polariteta te se tako povećavaju mogućnosti odabira.
Kažemo da malo ja ima slobodnu volju.

Gledano iz perspektive božanskog izvora i jednote, slobodna volja ne postoji, jer je malo ja dio jedinstvene cjeline u činu božanske kreacije. Ne postoji niti duhovna hijerarhija, niti duhovne dimenzije

No dok je većina na nivou svjesnosti odvojenosti, igra raznolikog slobodnog kreiranja uz duhovnu evoluciju postoji i dalje.

Od nivoa svjesnosti u potpunoj zarobljenosti u matrixu, do spoznavanja svoje moći da svjesno možemo mijenjati razne vremenske linije i paralelne realnosti, do potpunog buđenja u jedinstvu s božanskim izvorom, gdje smo mi sami vrhovni božanski kreator.

Oznake: paralelne realnosti, vremenske linije

Almine kaže :" Sacred government through Self government ! " /Sveta vlada kroz samo-vladanje !/

To znači da kroz samo- vladanje i samo-svjesnu cjelovitost, postajemo sveta vlada planete !

STANJE U SVIJETU MOŽEMO PROMIJENITI SAMO TAKO DA SE SAMI UNUTRA MIJENJAMO.

Dragi moji vrijeme je da se makne dominantna pažnja sa osobnih i vanjskih globalnih ružnih scenarija, poput prijetnji S. Koreje i sl.
Svaki vanjski scenario zaslužuje poštovanje i dio naše pažnje, jer mi svi učestvujemo u tome ili ispravnije rečeno jedno jedino božansko biće ili mi tj. ja je kreiralo tu raznoliku i napetu igru.
Pozitivno i negativno su neophodni sastojci te igre, kao i iluzija odvojenosti, kako bi bilo moguće iskusiti razne božanske kvalitete.

Vrhunski božanski kreator i prividno odvojena individualnost su jedno. Ta individualnost ili svi mi pojedinačno, možemo izraziti i manifestirati i drugačiji kolektivni scenario. Ništa nije fiksno I niti jedna igra ne utječe na našu nepromjenjivu esenciju. Stara apokaliptička proročanstva su rezultat tadašnjeg stanja svjesnosti i samo su jedna od mogućnosti za kreiranje.

Kroz svoj primjer postajemo zdrave tihe vođe koje osnažuju i druge u ovoj igri. U ovom osmom mjesecu ta igra će biti osnažena i sami imamo priliku za još veći stupanj svoje samo- integracije i samo- vodstva.

Slika koja podsjeća tko smo :
Hodam ulicom i gledam odvojene individualnosti koje imaju svaka svoju specifičnu priču. Osjećam da smo jedno u esenciji i da su ti razni izrazi moja kreacija, jer ja jesam jedan jedini kreator. Moje tijelo i osobno iskustvo je dio te promjenjive kreacije.
Ja jesam prisutnost se izražava u cijelom spektru i svim kombinacijama od pozitivnog do negativnog.
Dok sve promatram iz proširene svjesnosti osjećam ljubav i poštovanje prema svakom obliku, bez obzira na njegovu ulogu.
Na trenutak skliznem u neku individualnost i osjetim je potpunije. To može biti moja osobnost ili empatičko -telepatičko iskustvo sa drugom osobnosti.
Onda se opet vratim u prošireno promatranje i imam direkno iskustvo kako sam to u stvari ja kreirala.

Na nivou matrixa i vanjske pojavnosti susrećem ljude, koji su ustvari moja projekcija kroz moje filtere uvjerenja.
Neki su predivni, neki odbojni, no moja su kreacija i ja više nisam čvsrsto zaljepljena i identificirana s njima.

Osjećam kako mogu kreirati što god želim.

To samopouzdanje raste kroz process osvještavanja kako su ljudi i situacije koje sustrećem sastavljeni od elemenata, koje sam sama kreirala ili prethodno zamislila.
To zovemo sinhronicitetima, koje smo osvjestili.

Vidim majku s djetetom i osjetim svetost i čaroliju njihove svetosti i sjaja, vidim prkosno dijete koje plače, čujem razgovor zabrinutih i opterećenih žena, odslušam vijesti ili crnu kroniku koja dominira u njima i tako dalje.
Elemente koje doživljavam sada su dio mojih misli, osjećanja, identifikacija i svega onoga što sam prečutno preuzela iz kolektivnog nesvjesnog.

Ništa više nema onu ozbiljnost i nepobitnu realnost, jer je svaki prizor obučen u našu, moju zajedničku esenciju.
Iz toga stanja mogu kreirati nešto drugačije i to nešto će biti direktni izraz ljubavi i svjesnosti.

Tako mijenjajući svoje iskustvo i nivo percepcije mijenjamo i svijet.

Inače tzv. stupanj duhovnog razvoja je samo naša sposobnost da svoju percepciju prebacujemo s jednog na drugi nivo svjesnosti / osam nivoa, koji su povezani s osam čakri /.
Iskustvo povezano na nivo druge čakre nije manje vrjedno u odnosu na iskustvo viđeno npr. kroz nivo šeste čakre.
Isto kao što niti iskustvo proširene svjesnosti nije vrednije od iskustva fokusirane svjesnosti.

Na nivou druge čakre uz fokusiranu svjesnost imamo intenzivno iskustvo svoje seksualnosti ili osobnosti i kroz njega naše više božansko uživa u njemu.
Na nivou šeste ili sedme čakre imamo proširenu percepciju, gdje nismo fokusirani na detalje kreacije i možemo reći da tada gledamo očima božanske ljubavi.

Kada smo centrirani u esenciji ili u svom najvišem pravom ja, onda je iskustvo svakog nivoa osebujno i jednako vrijedno.
Naša seksualnost je tada povezana s božanskom ljubavi.

Nismo zarobljeni u drugoj čakri i otvoreni smo za korištenje raznih mogućnosti kreacije.

Nismo zarobljeni sa starim programima, uvjerenjima i svojom trenutnom osobnošću i slobodnije kreramo nešto novo.

Ujedinjujući stanje proširene svjesnosti s fokusiranom, mi postajemo jedno jedinstveno polje, koje može slobodno kreirati.

Kada smo sami u takvom stanju onda svaka naša unutarnja promjena postaje vidljiva u vanjskoj okolini kao nova kreacija.

Mi utječemo na kreaciju i svijet onako kako se sami mjenjamo, jer u matrixu, koji je fraktalan se svaka mala pojedina promjena registrira u cjelini.

Tako kreiramo bolji svijet, koji postaje božanski izraz, a ne njegova obrnuta refleksija.
Učestvujemo u igri kreacije na svjestan način.

Oznake: vladam sobom