Postoji samo jedno realno božansko, koje se manifestira kao mnoštvo individualnosti.
To mnoštvo je božji san ili kreacija.
Ako su individualnosti povezane i izraz božanskog onda su i te individualnosti žive i realne, no ako su individualnosti rezultat sekundarnog sna malog ja, onda su iluzija ili sanjanje maloga ja, koje nije povezano s cjelinom.
Jedan od oblika božje kreacije su i anđeli.
Postoje li i lažni anđeli ?
Ako malo ja iz svoje velike želje za kreiranjem onoga što on želi ili mu treba, zaziva anđela, on nesvjesno stvara entitet, koji treba podržati njegovu ograničenu namjeru i onda to nije anđeo, koji je izraz beskonačnog božanskog.
Malo ja jako želi neku vanjsku manifestaciju i zaziva anđela npr. za traženje parkirnog mjesta.
On u stvari sam kreira entitet, koji mu pomaže pri pronalaženju parkinga. Pri tome misli kako je to realni božanski anđeo.
Taj čovjekov umno stvoren arteficijelni entitet, može pridonijeti manifestaciji željenog, no to nije usklađeno sa jednom božanskom voljom.
On za manifestaciju koristi ograničene ljudske resurse energije, koji mogu biti i rezultat tzv. „krađe energije „.
Pošto ova mala namjera nije usklađena sa jednom božanskom namjerom, ovakva akcija je podložna zakonu uzroka i posljedice. Ako se negdje oduzme energija, drugdje će se to morati kompenzirati, prema neminovnom zakonu kompenzacije u dualnom.
Mali ego nije svjestan toga.
Čini mi se da je npr. cijeli new age takav arteficijelni konstrukt, koji je kolektivno hranjen. Tu su tzv. anđeli i drugi duhovni entiteti, samo mentalni konstrukti unutar ograničenog matrixa. Oni se hrane energijom kolektivnog vjerovanja, kako su baš oni živi božanski izraz, a nisu. Tako ti arteficijelni anđeli dobivaju izvjesni stupanj moći, unutar zatvorene igre u matrixu i uzimaju dio osobne energije, onih koji vjeruju u njih, kao takve.
No to je dio sna malog kolektivnog ja, koji se automatski raspršuje u prisustvu stvarnog beskonačnog božanskog.
Osoba koja se predala božanskom neočekivanom i neznanom, lako pronalazi parkiranje, jer dok je potpuno prepuštena božanskom u isto vrijeme samo-suvereno izražava trenutnu nevezanu namjeru o tome.
To je sasvim drugačije od gore navedene zamišljene igre malog ja.
Malo ja je u iluziji o odvojenosti i svijesti nedostatka i ono zaziva neke veće sile od sebe, kako bi mu one zadovoljile njegove male površne, vanjske želje.
To je osnova mnogih molitvi bogu i anđelima.
Malo ja je prividno odsječeno od stvarne božanske moći i pokušava se spojiti s njom kroz zazivanje anđela i sl.
Ako je molitva izrečena iz srca, onda to i uspijeva na kraće vrijeme.
Malo ja je tada povezano kroz molitvu sa bezgraničnim božanskim.
Kada čovjek ulazi u svjesnost jednote, molitva se pretvara u svjesno izražavanje jedne božanske volje, prema trenutnoj božanskoj inspiraciji, a ne ograničenoj potrebi, maloga ja.
Kada smo u tom stanju automatski smo i blagoslov drugima u njihovom iscjeljenju.
Da li će drugi prihvatiti taj blagoslov ovisi o njima.
Osoba koja je živi božanski izraz i svjesno povezana s beskonačnim božanskim također zaziva anđele, s kojima je svjesno jedno, jer oni su poput kondezatora za specifične energije, zadatke ili određene božanske kvalitete. Ona to ne radi iz pozicije nemoćne žrtve i potrebitosti, nego radi nevezanog užitka u kokreaciji.
Zašto imamo potrebu pomagati drugima i iscjeljivati ih ?
Kada maknemo sve motive maloga ja, hoćemo li i dalje imati tu potrebu ?
Pomaganje drugima i scjelivanje drugih može ići kroz uobičajene molitve od srca, no efikasnije je tu neku iskrivljenu kvalitetu svjesno osjetiti prvo u sebi i u sebi je iscjelivati
Jer svi smo jedno i tada se automatski i vani kod drugog, mijenja ono što smo unutar sebe otpustili i promijenili. /primjer onog doktora s Ho o pono pono./
Prije iscjeljivanja drugih uz zazivanje anđela, mudro je preispitati motiv zašto to radimo.
Prvo treba počistiti svoje strahove i uvjerenja, koje eventualno projeciramo na tu osobu.
Bolesna osoba je zarobljena u nekoj distorziji i ako se mi uhvatimo za tu distorziju, kao da je stvarna, kao i za grčevitu želju osobe da pobjegne iz toga, mi joj tako ne pomažemo. Njenom strahu i sumnji u iscjeljenje, nadoljevamo svoju projekciju straha i sumnje. Oboje operiramo u istoj dimenziji iluzije.
Ako je motiv vezanost i strah da ne izgubimo osobu ili da nas odnos bude bolji, kako bi mi bili bolje i ispunjenije i sretnije, to znači da svoju sreću tražimo kroz vanjsko i druge, a tamo je nikad nećemo naći.
To nije dobar polazni motiv za iscjeljenje drugih, jer iscjeljenje tako ne djeluje.
Iscjeljenje je efikasno, ako nije motivirano pozadinskim uvjerenjem, kako smo nedostatni i potrebiti.
Mi već svi jesmo iscjeljeni i vječno cjeloviti i namjerom to možemo manifestirati i u fizičkom.
Razgovor s anđelom iz dubine srca, pomaže u tome. Ako na druge gledamo kao na nemoćne, nedostatne i bolesne, kojima trebamo pomagati, mi tu njihovu istu ideju jačamo.
Ako se trudimo spašavati i popravljati to znači kako ne vjerujemo božanskom, da je sve onako kako je najbolje u trenu i da je svaki oblik promjenjiv i fluidan.
Ništa nije fiksno, pa tako ni bolest, osim ako je mi svojim uvjerenjima i pažnjom ne hranimo i održavamo u linearnom vremenu.
Ako namećemo svoju dobru namjeru na vanjsko, to je crna magija, koja ima povratni efekt na nas.
Ako iz srca dajemo blagoslove drugome, onda oni stoje u polju druge osobe, dok ih ona ne izabere preuzeti.
To je pravi način.
Osobu gledamo kao zdravu i sposobnu da sama brine o sebi.
Rezonirajući sa zdravim „dijelom „osobe mi jačamo tu njenu ekspresiju.
Rezonancijom na višoj frekvenciji, rastapa se sve ono što je blokirano ili stagnirano.
Da bi to mogli činiti trebamo biti u kontaktu sa svojom zdravom jezgrom i sa pažnjom na nju jačamo isto i kod druge osobe.
Znači da je bitno prije davanja blagoslova, sebe dovesti u nevezano, bar neutralno stanje ili još bolje u stanje bezuvjetne ljubavi.
Možemo tražiti u tome svemu i pomoć stvarnih anđela, no ne smijemo svoju moć pripisati njima, jer tako ostajemo u iluziji odvojenosti.
Anđeo je dio nas i mada imamo dojam komunikacije, mi smo jedno. To je jedna jedina moć božanska.
Ako molimo anđela kao odvojenog, znači da potvrđujemo ideju kako smo mi nemoćni i da nam treba vanjska pomoć.
Anđeo je aspekt nas, koji pojačava i olakšava manifestaciju namjere.
Namjera je tada božanski inspirirana, a ne dio želje malog ja, da se on upotpuni kroz iluziju vanjskog.
Blagoslovljeno vam bilo sve što jača u cjelovitosti !
Post je objavljen 17.08.2017. u 18:23 sati.