Bezuvjetna radost

Inspirirano jednim dijelom Almininog odgovora :

Što se dešava onima, koji imaju namjeru biti jedno s najvišim božanskim izvorom, no nisu još to sasvim integrirali, a mole se Bogu za izlječenje svoje bolesti?

Ako se za iscjeljenje svoje bolesti i dalje mole kao većina populacije, oni imaju dojam da im beskonačno božansko ne odgovara na njihove molitve i oni ostaju bolesni.



Sam akt molitve da im odvojeni Bog nešto popravi ili iscjeli, potvrđuje dva temeljna uvjerenja, koja u osobi nisu transcedirana ili integrirana:

1. uvjerenje da su odvojeni od božanskog i konačni
2. da je božanska životna struja koja prolazi kroz njih, nesavršena.

Ali u isto vrijeme oni imaju i dva suprotna uvjerenja, koja su samo uvjerenja, bez stalnog direktnog iskustva:

1. ja sam jedno sa beskonačnim božanskim, stoga nemam granica i nisam konačna
2. božanska životna struja je savršena

To stvara konfuziju, borbu uvjerenja i dodatne blokade te odgodu bilo kakve promjene te zadržavanje na površini.



Osoba koja je svjesna da beskonačno božansko teče kroz nju i da je istovremeno ona sama jedno s božanskim, u potpunosti je preuzela odgovornost za sebe. Ona je svjesna da ona sama kreira svoju realnost i da ako nije otpustila neke svoje stare nefunkcionalne percepcije ili uvjerenja, da oni mogu biti prepreka u slobodnom tijeku savršene božanske životne energije i manifestirati se kao neki simptom.
Dakle, ne traži se pomoć iz vana, od nekog odvojenog superijornijeg bića, kada smo mi sami jedno sa svime.

Prepreku smo sami prihvatili od kolektivnog ili stvorili i sve što trebamo učiniti je prestati se opirati tijeku životne energije, koja dolazi s božanskog izvora, na taj način, da otpustimo staru percepciju koja blokira tijek.

Božanska rijeka i božanski izvor nisu na našoj strani ili protiv nas. On jednostavno jeste i van je bilo kakve prosudbe ili plana. To je beskonačni vječni život, koji nema veze s našim prosudbama.

Kako ukloniti prepreku ili naš otpor prema slobodnom tijeku božanske rijeke ?

Tako da udemo u svoj najdublji centar, koji je objektivni promatrač i koji iz svog mira i nevezanosti objektivno vidi, koje je to staro uvjerenje ili zapamćena percepcija određene situacije sa svim svojim emocionalnim velovima.

Kada viša svjesnost prepozna ono što je iluzorno, to se automatski rastapa u njenom prisustvu realne istine.

Pri tome nema želje od oslobađanja od simptoma, jer ona inače blokira proces i potječe od druge iluzije, koja sumnja u moć našeg najvišeg božanskog, da će doći do otpuštanja i iscjeljenja.

U našem dubokom centru nema niti želje za iscjeljenjem, pa tako niti straha da nećemo biti iscjeljeni. Sumnja, strah i žeja su instrumenti iluzorne dualnosti. Popravljanje nesavršenstva i bolesti je samo u dimenziji iluzorne dualnosti.

Najviše božansko ništa ne popravlja i ne fiksira. Ono samo rastapa uzrok nerealnog ili vidi samo ono što je stvarno.

Prebacivanjem svoje pažnje u svoj božanski centar i promjenom perspektive, koja ide iz unutra na van, mi jasno vidimo i znamo sve. Naše stvarne božanske oči promatraju iluzorno ili zamišljeno.

Ako se mi identificiramo s bolesti i simptomima i ulogom bolesnika, onda sami sebe blokiramo u procesu osvještenja tko smo i nemamo mogućnost vidjeti istinu. Vrtimo se po površini.

Svaki simptom nam priča neku svoju priču i daje poruku, koju trebamo čuti prije promjene.

Ponekad neće biti moguće odmah rastočiti iluzorni simptom, jer je on dio kolektivnog višeslojnog matrixa. Odnosno i ako ga rastočimo trenutno, on nam se vraća, jer mi i dalje dajemo pristanak da nam kolektivni matrix određuje naš život.

Niti jedna naša odluka ne treba biti donesena iz straha ili želje ili samo intelektualnog koncepta o bolesti. To nam je znak da nismo prepušteni svom višem unutarnjem božanskom, koji čini on što je najbolje za nas, u trenutku.

Ako smo rastočili svoj strah od beskonačnosti i prepustili se neznanom, ona je moguće naše iscjeljenje usprkos toga što taj obrazac i dalje postoji u kolektivnom matrixu.
To zahtjeva našu snagu i nevezanst za zakonitosti igara untar matrixa .
Ako se još nismo dovoljno integrirali i nismo dovoljno jako povezani sa samim sobom ili božanskim, simptomi ostaju.


štit - štitnjača

Simptomi su nam često zaštita i izraz štitova, koje postavljamo oko sebe. Ti štitovi su blokada da nas zaštite od percepcije tzv. zla, ali nas odvajaju i od našeg božanskog izvora ili od stvarnog života.



Uzmimo npr. primjer bolest štitnjače.
U kolektivnom nesvjesnom /milijuni žena i djece / ne može reći svoju istinu radi straha da ne budu prosuđivani, ozlijeđeni ili ubijeni. Tako je šutnja, laž i neautentičnost njihov zaštitni mehanizam, kojim štite svoj relativni mir i život.

Ako smo mi taj kolektivni obrazac prihvatili, kao svoj, imati ćemo simptome u području vrata npr. štitnjača. Moleći Boga da nam makne taj simptom, postavljaju se dva pitanja :

1.Jesmo li mi osobno spremni u potpunosti prepustiti se božanskom i stalno govoriti istinu bez obzira na vanjske reakcije ?
2. Jesmo li spremni odvezati se od kolektivnog nesvjesnog, tog i drugih kolektivnih obrazaca ?

Ako jesmo, onda će najviše božansko u nama izbrisati tu iluziju, zaštitni mehanizam, otpore i negativna očekivanja koja su ispod štita, jer smo dovoljno snažni da održavamo to stanje i da nas ponovno ne povuče kolektivno.
To je naša individualna svjesna odluka. /Mi smo jedno van matrixa, a unutar njega se i dalje doimamo kao odvojeni /

Ili vratimo se na početak.
Kada bi nam zamišljeno- odvojeni Bog uslišio molitvu i maknuo simptome bolesne štitnjače, on bi to morao učiniti za sve u kolektivnom matrixu.
No većina u kolektivnom ga to nije niti tražila, jer nisu spremni na to.
Uzmimo da on ipak usliši našu molitvu i makne simptome, koji su izraz naše zaštite, zamislimo što bi se desilo brojnim ljudima. Manifestirala bi se njihova uvjerenja o tome što se može desiti ako nema više njihove zaštite šutnje i laži.
Mnogi bi bili proganjani, ozljeđeni ili ubijeni.
To je još jedan razlog zašto nam se ne ispunjavaju molitve, ako se želimo osloboditi onoga što je i u kolektivnom matrixu. Ili ako i dalje vjerujemo u realnost većine ili svega toga.


Što se dešava ako smo mi sebi iscjelili svoju štitnjaču, tj. njen duboki uzrok, mehanizme adaptacije i zaštite i negativna očekivanja o tome što bi se desilo nakon uklanjanja zaštite ?

Mi tada postajemo poput pozitivnog primjera ili šablone, koja kolektivnom nesvjesnom daje na izbor hoće li prihvatiti tu novu zdravu mogućnost. Nema prisile ili nametanja. Naša zdrava štitnjača vibrira višom frekvencijom i tako pomaže onima, koji su spremni da rezoniraju s njom.
Tako dolazi i do kolektivnih postupnih promjena, gdje se sve veći broj ljudi oslobađa stiska iluzije i onda imamo situaciju, gdje sve manje ljudi šuti i govori svoju istinu.
Sada to isto možemo vidjeti da se stvarno dešava u našem kolektivnom okruženju. Znači da na planeti ima sve veći broj ljudi, koji su spremni biti autentični.
No i kaos je sve veći, jer je val promjene nezaustavljiv, pa oni koji nisu sasvim spremni za ovaj val više vibracije, doživljavaju kao neprijatelja, kome se opiru još više. Što je vibracija još snažnija, ona izaziva naglije promjene kod ljudi, koji onda sve češće idu kroz osobne kataklizme ili veće izazove.

Jedini otpor koji postoji je u stvari otpor prema slobodnom tijeku božanske energije, koja za malo ja može biti zastrašujuća.

Dakle, uvjek isto pitanje: jesmo li spremni potpuno se prepustiti božanskom ?

Kod izlječenja mnogih bolesti osnovni uzrok nije iscjeljen, pa se onda bolest samo seli s jednog nivoa ili oblika na drugi.

Potpunim prepuštanjem božanskom dolazi do stvarnog i potpunog iscjeljenja.

Oznake: Iscjejenje, promjena pespektive