|
- revitalizirani post od 30.10.2012.
 Pripadam onoj uglavnoj starijoj grupaciji stanovništva koja i dalje koristi platnene maramice. Doduše, idem i ukorak s vremenom, pa u drugom džepu uvijek imam i paketić papirnatih. Papirnate su potrošne, a platnenu nosim prvenstveno kao osiguranje ako se pakovanje papirnatih potroši.Prije neki dan sam tako izvukao platnenu maramicu i iznenada mi je pozornost zaokupila jedna pojedinost na njoj – inicijal. B. (Ovo prethodno je – ako vam je promaklo – najkraća smislena rečenica u povijesti naše literature.) Inicijal je izvezla još moja baka da mi pomogne da ne izgubim maramicu u vrtiću ili osnovnoj školi. Da ju je netko htio prisvojiti inicijalom bih dokazao da je moja, da sam je izgubio po njemu bi odgojiteljice, učiteljice ili prijateljice i prijatelji mogli pronaći kome pripada. Ne trebam ni napomenuti koliko me je nostalgije preplavilo u trenutku kada sam si osvijestio njegovo porijeklo i značenje. Živio sam u vremenu kada su se na džepne maramice izvezivali inicijali. Monogrami! Tko to još danas radi? Da i radi, tko bi to mogao tako precizno napraviti? Danas se može kupiti dva tuceta takvih maramica za dvanaest kuna, a kada bi ih netko zaželio tako ukrasiti, obilježiti, osigurati, ako bi pronašao tko će mu to učiniti, monogram na svakoj bi koštao još toliko. Ne isplati se, nije vrijedno truda. Papirnate maramice su po svemu praktičnije rješenje. Koliko se vrijeme promijenilo! Politolozi će to registrirati: bio je jedan politički sistem, sada je drugi… Povjesničari će registrirati: dogodilo je to, to i to… Ali tko će zabilježiti da su se na maramice izvezivali inicijali? Tko će zabilježiti nebrojeno takvih sitnica i pojava koje se svima čine svaka za sebe potpuno nevrijedne bilježenja, a sve zajedno čine sasvim drugačiji život od onoga koji mu je uslijedio? Recimo, u doba kad sam manijakalno počeo slušati glazbu, imao sam problem koji sam dijelio sa većinom vršnjaka. Svatko je nastojao imati što veće zvučnike i slušati omiljenu glazbu što glasnije. Svatko od nas se svakodnevno morao boriti sa svim ukućanima na pravo da sluša svoju glazbu kako hoće. Stariji našu glazbu nisu voljeli, a glasnoću koju smo mi htjeli nisu podnosili. Prepirke i žustre svađe oko glazbe bile su gotovo svakodnevna pojava u mnogim kućama. Danas moj sin hoda po kući kao duh s Ipodom u džepu i slušalicama u ušima. Ako mu hoću nešto reći moram ga sustići, zgrabiti za rame i protresti da me pogleda i izvadi slušalice. U vrijeme moje mladosti glazba je bila stalni inicijator burnih generacijskih okršaja, u današnje, doba njegove mladosti, slušanje glazbe je način kako se izolirati. Teško je reći što je bolje: mi smo se svađali, ali smo kroz to komunicirali. Ovi današnji se ne svađaju, ali i manje izravno komuniciraju s onima koji su neposredno oko njih. Nije velika mudrost i svi su suglasni s banalnom istinom da se vremena i načini života mijenjaju. No ako ne obratimo pozornost u čemu se sastoje te promjene, lako nam može izmaći koje su osobine, dobrodošle ili nepoželjne, koje sačinjavaju naš stvarni život. |
|
- revitalizirani post od 18.10.2007.
 Koliko god to nevjerojatno zvučalo, još uvijek postoje ljudi koji vjeruju da je Zemlja ravna ploča koju na leđima nose tri kornjače. Takve ljude malo što može razgnjeviti više od toga da im se spomene Charles Darwin i evolucija. Evolucija je nešto o čemu nisu ni čuli, a ako ipak znaju nešto o njoj - ne razumiju. U svakom slučaju se na dokaze o povijesti našeg svijeta i evoluciji živih vrsta ni ne obaziru. S druge strane, njihovi propovjednici vrlo vole govoriti o evoluciji kada smatraju da raspolažu nekim argumentom koji dokazuje da je nemoguća i da je se može otpisati.Jedan od takvih pseudoargumenata pripisuje se nekom Fredu Hoyleu. On je navodno rekao da mogućnost da se život pojavio na Zemlji sam od sebe, kao i mogućnost da su se spontanim zbivanjima pojavili složeni organizmi poput konja i noja, nije veća od mogućnosti da uragan prohujavši odlagalištem metala pukom slučajnošću sastavi Boeing 747. Kako je potpuno nevjerojatno da bi vjetar, koliko god snažan bio, prohujavši odlagalištem metala mogao sastaviti Boeing 747, to se potura kao dokaz da već samo postojanje mnoštva živih vrsta nužno ukazuje na postojanje racionalne inteligencije koja je svrhovito upravljala kreacijom svega postojećeg. Ispalivši taj argument kreacionisti trijumfalno gledaju uokolo kao kad one gospođe u jednoj od završnih epizoda "Smisla života Monthy Pythona" nadmeno gledaju smrt. Na njihovu žalost, premda to ne shvaćaju kao što ne shvaćaju ni teoriju evolucije, taj argument dokazuje upravo ono što žele zanijekati. Naime, istina je da bi vjetar koji bi na odlagalištu metala uspio sastaviti Boeing 747 zaista bio nevjerojatan vjetar, a da bi to uspio zaista bi morao imati božanske moći. Međutim, usporedba je neodgovarajuća. U stvarnosti se nije radilo o vjetru koji je zapuhao jednom prilikom i prohujao jednim smetlištem. U stvarnosti je cijela Zemlja odgovarala odlagalištu, a vjetar je puhao neprekidno stotinama milijuna godina. Da smo zaista imali tu situaciju da je Zemlja bila ogromno odlagalište avionskih dijelova, a dovoljno snažan vjetar da može preslagivati to smeće puhao dovoljno dugo, neograničeno dugo vremena, kad-tad bi se pojavio i Boeing 747, zajedno s otvaračem za konzerve i nizom drugih vrlo složenih tehničkih naprava. |
|
- revitalizirani post od 20.8.2012. U ono doba muškog puberteta kad navru hormoni nema te sile na svijetu koja može zadržati male ručice da ne posežu za spolnim izdancima i svakom ih prilikom izžmikaju. Postoje razlike od primjerka do primjerka pubertetlije, ali one su u tome da li to rade učestalije ili manje učestalo, a ne da ili ne. Tvrditi da nije tako bilo bi jednako kao tvrditi da imaju srca, ali ne kucaju, imaju oči, ali ne vide, imaju uši, ali ne čuju, imaju noge, ali ne hodaju, i tako dalje. Čim imaju testise koji rade, nužno se svako malo napune i vape, gnjave, prisiljavaju i vabe da se isprazne. Naravno, ima onih koji imaju srce koje ne kuca - ti su mrtvi, imaju oči koje ne vide - to su slijepi, imaju uši koje ne čuju - ti su gluhi, i tako dalje, ali to nikome ne želimo. Većina pubertetlija nisu skloni to ni spominjati, a kamoli da bi o tome razgovarali. Ipak, ako ih okolnosti nekako navedu da o tome razgovaraju, većina njih će kategorički ustvrditi da to oni nikada ne rade. Time dolazimo do zanimljive i poučne situacije. Prvi pubertetlija koji zna da je to zapravo nemoguće i nije tako drugom pubertetliji kategorički ustvrdi da se on tako nečim nikada ne bavi. Drugi pubertetlija koji zna da je tvrdnja koju je upravo čuo sasvim nemoguća i sigurno nije istinita ustvrdi istu nemoguću i lažnu tvrdnju, da ni on to nikada nije uradio. Prvi zna da mu drugi ne vjeruje, niti mu drugi vjeruje, kao što ni prvi ne vjeruje drugome (osim ako je netko od njih krajnje naivan i bedast), ali su obojica zadovoljni ishodom razgovora. Zadovolji su zato jer ih onaj drugi nije opovrgnuo, nije izrazio nevjericu, prihvatio je tvrdnju koju je čuo kao neupitnu, zapravo ju je potvrdio koliko god znao da je nemoguća i koliko god bio uvjeren da je neistinita. Time smo opisali tipičnu situaciju koja je u političkom životu toliko česta da možemo ustvrditi da je svakodnevna - nije važno što je istina, važno je jedino ono što (i kako - uvjerljiva glasa i držanja) se kaže. Zato je nastava vjeronauka vrlo značajna za svakog budućeg političara i bilo kojeg drugog žmuklera jer nema drugog školskog predmeta koji bi tako sistematski podučavao hipokriziji.  |
|
- revitalizirani post od 12.10.2011.
 U drugoj polovini osamdesetih godina radio sam u izdavačkom poduzeću kojem je tako dobro išlo da smo 1990. kupili nove poslovne prostore od osam stotina kvadrata i opremili ih novim uredskim namještajem rađenim po posebnoj narudžbi i mjerama. Bilo nas je tridesetak stalno zaposlenih i svaki je dobio novu skupu pisaću mašinu.- Zašto pisaće mašine? – pitao sam. – Zašto nismo kupili kompjutore? Na to su ostali urednici pomahnitali da njima kompjutori nisu potrebni, da oni nikada neće rabiti te pomodne i nekorisne novotarije, da su kompjutori igračke, a ne sredstva za ozbiljan rad, da ih nitko neće natjerati da čitaju tekstove s ekrana umjesto s papira, kako se to oduvijek i najbolje radilo. Pozivali su se i na primjere nekih drugih redakcija koje su se kompjuterizirale, ali su rabili računala samo kao malo složenije pisaće mašine, pri čemu se većina ljudi nije mogla naučiti i naviknuti raditi na njima, neprestano su gubili tekstove i događale su im se svakojake nevolje kojih ne bi bilo da su ostali raditi na dobrim uhodanim pisaćim mašinama. Ja sam imao kući svoj kompjutor već od 1984, prvo XT, pa AT, a mislim da sam tada bio već na 286 procesorskoj mašini, pa sam dobro znao što se sve s kompjutorima može. Nismo bili ni mjesec dana u novim prostorijama kad sam otišao do direktora i iznio u prijedlog: - Hajdemo prodati ove nove prostorije i kupiti znatno manje – računao sam dvije tisuće njemačkih maraka po kvadratu i sve sam izračunao na jednom papiru. – Dovoljno nam je i previše dvjesto kvadrata. Velika soba za sastanke, ured za tebe, za sekretaricu i soba za cure iz knjigovodstva. Za razliku novaca možemo svima zaposlenima kupiti kompjutore, poslati ih na kursove da nauče s njima raditi, te svima narednih deset godina plaćati kućne telefonske račune u cijelosti. Svi zajedno možemo se naći na sastanku jednom sedmično, više nije potrebno. Pored toga svatko treba doći u ured jednom ili dva puta tjedno, sekretarica mu pripremi poštu i raspodijeli materijale... Uštedjeti ćemo vrijeme i novce za prijevoz traženje parkinga. Ionako nas je uvijek barem pola na službenim putovima ili bolovanjima. Sve što radimo možemo ugodnije i bolje od kuća. Nema potrebe da se svakog dana viđamo... A nakon toga će nam ostati toliko novaca da ćemo još i zaraditi. - Ne može to tako! – pobuni se direktor. – Kako bi to bilo da nitko ne mora doći na posao? Nikako! – htio je reći da nitko ne bi radio kad ih se ne bi nadgledalo. - Zar je važnije sjediti u uredu ili napraviti posao? A za posao bi se savršeno i dalje moglo vidjeti je li napravljen ili nije, je li napravljen na vrijeme ili nije i kako je napravljen – no shvatio sam da mu se prijedlog ne sviđa jer kakav bi on to bio direktor kada ne bi svakog dana imao pogled na one kojima direktoruje. - Govorimo u četiri oka – rekoh mu. – Vjerujem da si negdje spremio na sigurno sasvim pristojnu proviziju za ovaj prostor koji smo kupili. Ako sad to prodamo, pa kupimo nešto drugo, bit će prilike za još dvije nove provizije! A i trideset kompjutora je nešto na što bi mogla biti neka provizijica... - Bezobrazan si! – reče moj direktor. – Ali neću od toga praviti pitanje dokle god takve stvari ne govoriš na ZRLJ-u. No kakav je ovdje tvoj interes? - Svoj interes ne trebam skrivati. Moj interes je da radimo lakše i bolje, te da ne moram svakoga dana prelaziti preko pola grada samo da bih se pokazao u uredu. - Pa tebe ionako nitko ne može natjerati da se svakoga dana pojavljuješ! – razgovarali smo otvoreno. Zahvaljujući tome što sam obavljao posla otprilike za četvero ljudi, između ostaloga zahvaljujući upravo kompjutoru, nitko mi nije mogao ništa. Pojavljivao sam se samo kad je bilo nužno, a ostalo vrijeme sam radio kod kuće. No direktor ne bi bio direktor da nije bio lukavac. Odmah je upitao: - A što bi s daktilografkinjama? – imali smo ih šest. Ako bi prešli na rad s kompjutorima one bi postale nepotrebne. - Zadržimo dvije da prepisuju u kompjutore tekstove suradnika koji i dalje pišu na pisaćim mašinama, a ostalima platimo neka se školuju za što god hoće. Ako hoće mogu i studirati što god im je po volji i možemo im davati plaće dokle god ne nađu posao u struci za koju se osposobe. Za šest mjeseci bilo koja od njih može postati grafički urednik...Od same zamjene poslovnih prostora možemo zaraditi milijun i dvjesto tisuća maraka, minus provizije – uzmimo milijun maraka, milijun maraka može se upotrijebiti daleko korisnije nego da plaćamo grijanje za urede koji uglavnom zjape prazni. Čim je shvatio moj prijedlog, direktor više o njemu nije želio razgovarati. Koliko god mu pomisao o provizijama bila draga, nije sve u novcima. Pomisao da radne ljude ne bi mogao držati pod okom, pa dozvoljavati svaki izostanak ili udaljavanje s posla, kao i grditi one koji ga nisu slušali, činila mu se potkopavanjem vlastite uloge. Božanski pravorijek je glasio „Ne dolazi u obzir!“, ali mu to nije bilo dovoljno. Rastrubio je sve o mom prijedlogu ostalim urednicima i prepustio njima da ga neformalno dokosure. - Da moram svaki dan ostati kod kuće?! – vriskao je Tapir. – Sa ženom! Ne dolazi u obzir! Pokazalo se da je dolazak na posao za dobar dio zaposlenih značajan socijalni događaj, prilika za druženje i tračanje, vrijeme kad se s kolegama može otići na poslovne razgovore bez ikakve kontrole kućnih šefova. „Ne dolazi u obzir!“ bila je formulacija koju su svi u nekom trenu izrekli, što je pokazivalo da su prethodno usuglasili stavove. Tome treba pridodati i daktilografkinje među kojima se proširio glas da sam se zalagao za njihovo otpuštanje, pa su me narednih šest mjeseci demonstrativno ignorirale. Po njihovim unisonim reakcijama vidio sam da nema smisla ustrajati na prijedlogu, pa sam na sljedećem zboru radnih ljudi, famoznom ZRLJ-u, gdje se razglabalo o svemu i svačemu, mudro šutio. Došlo je vrijeme povijesnih promjena koje su donijele nove zakone i Ivana Bišla za direktora, te jednoga još gorega, hrvatskog književnika koji je kasnije postao i akademik, za predsjednika nadzornog i upravnog odbora koji su zamijenili radnički savjet i zbor radnih ljudi. Njih dvojica su provodili famoznu privatizaciju. Privatizacija se sastojala u tome da nisu pojma imali kako voditi takvo poduzeće, da su jednog za drugim gasili sve projekte na kojima smo radili i koji su donosili ogromne novce, a zatim otpuštali ljude jer nisu imali što raditi, na čelu s bivšim direktorom. U tom procesu su oni ujedno postali vlasnici svega, pa kad su na kraju ostali samo poslovni prostor i namještaj, njih su prodali, podijelili utržak i nastavili dalje s novim rodoljubnim pothvatima. U to vrijeme se takvih poslovnih prostora, poduzeća i cijelih tvornica, sve po istom ili sličnom receptu, masovno nudilo na prodaju, pa su cijene po kojima su se prodavali bile zapravo smiješne. Iznos koji su Jurko Jurić i kasniji akademik dobili – naročito u odnosu na ono što je poduzeće ranije privređivalo – bio je zapravo tragičan, no kako su njih dvojica cijeli život ranije bili puki golje i nikada nisu na gomili vidjeli iole značajniju sumu novaca, mislili su da su zgrabili boga za bradu. Nekako se dogodilo da je bivši direktor bio jedini zainteresiran koji im je mogao to platiti, pa je naposljetku on postao vlasnikom osamsto kvadrata prvoklasnog poslovnog prostora s praktički još novim namještajem, a slobodnim od ljudi. Bivši direktor, novi vlasnik, oslobođen natezanja s radničkim savjetom i zborom radnih ljudi, ponovo je zaposlio neke od ranije uposlenih, uglavnom onih koji nikada nisu pravili nikakvih problema, i nastavio raditi isto kao i ranije, ali u znatno manjoj mjeri jer ipak nije imao sredstava da započne ponovo proizvodnju u ranijem opsegu niti su ljudi koji nisu stvarali problema bili sposobni za išta više. Sreli smo se desetak godina kasnije. Bio je iskreno obradovan što smo se sreli, nadnaravno ljubazan i srdačan, kao da je sreo najrođenijeg. Ispalo je nekako da dijelimo zajedničku prošlost koja nas veže kao najveća tajna, istinu o tome da je sve bilo drugačije. Bilo je neizbježno da ga zapitam kako mu idu poslovi i da li je i dalje u starom poslovnom prostoru. - Ma kakvi! Ne isplati se to! Tako se moglo u socijalizmu. Sve sam to lijepo prodao, kupio manji prostor od oko sto i pedeset kvadrata, a danas svi ljudi imaju kod kuće kompjutore, pa svi za koje nije nužno da svakodnevno ondje sjede lijepo rade od doma – očigledno je zaboravio da je ikada postojao takav prijedlog, tko mu ga je i dao, i nije bio svjestan kome govori. – Toliko prostora nam je sasvim dovoljno, a samom prodajom sam toliko zaradio da sam mogao započeti još neke nove poslove! Vidio sam da nema smisla da ga išta podsjećam i kvarim atmosferu, ali više nije dolazilo u obzir da sudjelujem, a kamoli platim za piće koje smo zajedno popili, pa kad došao konobar da naplati i prvo pogledao mene, odlučno sam rekao „Ne dolazi u obzir!“ |
|
- revitalizirani post od 20.11.2010.  Parkirao je auto na suprotnoj strani ceste i iskočio iz njega. Ne obazirući se na druge automobile koji su prolazili, te morali zakočiti da ga ne zgaze, zaputio se pravo prema meni.– Mislio sam da si ovdje! Baš mi je drago što se nisam prevario! Pokazao sam rukom na slobodnu stolicu s druge strane stola neka sjedne. Privlačeći je pod sebe huknuo je: – Imam četrnaest minuta da popričamo! Nije rekao „petnaestak minuta“, nije rekao ni „trinaest“ ni „šesnaest“ nego upravo „četrnaest“. Radio sam radio-emisije pa znam koliko se može reći u minutu, a za četrnaest minuta se može zaista mnogo, ali u tom trenu zazvonio je mobitel u njegovu džepu. Trgnuo ga je poput revolveraša i pogledavši prethodno na ekraniću tko ga zove javio se „Reci!“ Pozorno je slušao potvrđujući povremeno „Aha!“, a na kraju rekao samo „Dobro. Samo dalje tako!“ Nisam ga želio ometati dok razgovara. Pogledali smo se kad je završio, uzeo je dah kao da se sprema izjaviti nešto značajno, no umjesto glasa iz njegova grla oglasila se druga signalna melodija iz drugog džepa. Munjevito je izvukao drugi mobitel, bacio brzi pogled na ekranić i prinio ga uhu. Nisam ga htio prekidati dok razgovara jer je ovaj put i on podjednako govorio kao i sugovornik. Kad je završio ostavio je napravu na ploči stola kao da očekuje još poziva. Bio je u pravu utoliko što je zazvonio treći mobitel. Ono što je tom prilikom govorio nedvojbeno je spadalo u poslovne tajne za kojima bi mnogima u gradu potekle sline kad bi ih mogli čuti čime je pokazao da i dalje ima povjerenja u mene da se neću time okoristiti ili razglasiti. Moram priznati da mi je to bilo drago. U protekle dvije-tri godine viđali smo se rijetko, samo u prolazu, ali smo se zato barem jednom mjesečno čuli telefonom i pokušavali dogovoriti da se vidimo čim će naći vremena. Naposljetku je zvao samo da odgodi dogovore ili mi se jada da nije imao vremena da se nađemo kako smo se dogovorili. To što se nije skanjivao otvoreno govoriti preda mnom pokazivalo je da se između nas ništa nije promijenilo. Završio je razgovor i rekao: – Blago tebi! I dalje svaki dan sjediš ovdje... Stigao sam reći „Aha!“, a onda me je prekinuo onaj prvi mobitel. U sljedećem času prijatelj je urlao na nekoga kao da razgovara s nekim balavcem. Za vrijeme te deračine je na onaj mobitel na stolu stigla neka SMS-poruka na koju je odgovorio tipkanjem slušajući kako se netko s druge strane linije pokušavao opravdati. Nije ni završio razgovor, a već je zazvonio novi mobitel, četvrti. Izvukao ga je iz džepa na hlačama. Odgovorio je kratko „Hvala“, te prvo završio prethodni razgovor, a onda nastavio s novim. Za to vrijeme stigle su dvije SMS-poruke na razne mobitele koje je samo pogledao. Završio je i odahnuo. Zapitao sam: – Koliko ih imaš? – Šest. Pogledao je na sat i rekao: – Hvala bogu, ipak nam je ostalo nešto vremena. Kako je to rekao zazvonila su dva mobitela istovremeno. Jedan je imao melodiju Bethovenove pete simfonije, ono sudbinsko „Ta–ta–ta–TA!“ Gledao sam ga kako istovremeno razgovara s dvoje sugovornika. S jednim je bio otrovno ciničan, a s drugim boležljivo pristojan. Sva sreća da nema šest ruku kao Šiva i šest ušiju. Jedan od razgovora je još bio u toku kada se jedan od neaktivnih mobitela ponovo oglasio. U jednom času, slušajući što mu obojica govore, dobacio mi je: – Vidiš, to je moj život! Samo sam klimnuo glavom. On pospremi oba mobitela, ali izvuče treći: – Oprosti, moram hitno nazvati... – već je utipkavao neki broj. – Vidim – rekoh. – Nazovi. Ono što je govorio nadovezivalo se na jedan od prethodnih razgovora, pri čemu je raspoređivao ostale mobitele po džepovima, a čim je završio pogledao je na sat, skočio na noge i uzviknuo: – Moram ići! – Moraš – rekoh. – Nazvati ću te! – značajno me je pogledao prije nego mi je okrenuo leđa. Odjurio je preko ceste, sjeo za volan i krenuo kao da ga vrazi gone. I odonda ga nisam vidio, a prošlo je ljeto, i prošla je i jesen, i zima je već za koju predviđaju da će biti vrlo oštra, a nije čak ni nazvao. |
|
- revitalizirani blog od 27.11.2011.
 Kako je Bog stvoritelj svega, da bi se razumjelo Boga potrebno je znati ponešto o svemu. Nije moguće znati sve jer bi to bilo božanski, a to čovjeku nije dostupno. Čovjek treba težiti da zna dovoljno, a začuđujuće je da je dovoljno zapravo relativno malo, svima iole razumnima dostupno.U prvom redu potrebno je poznavati osnove matematike. Brojeve, razlomke, decimalne brojeve, te četiri osnovne računske radnje s njima: zbrajanje, oduzimanje, množenje i dijeljenje. Potrebno je poznavati i postotke, a nije na odmet znati i kvadriranje i kubiranje brojeva, te izvlačenje kvadratnog korijena. Ne samo da je to korisno kad idemo u dućan ili računamo da li nam se isplati uzeti kredit, nego manje-više sve ostale nauke zahtijevaju nekakvo osnovno poznavanje matematike. No, ne plašite se - sve u svemu, to je zaista malo. Svatko tko završi osnovnu školu trebao bi znati znatno više. Na istoj razini potrebno je poznavati i ostale znanstvene discipline. Zemljopis, jer je Zemlja pozornica na kojoj se odvija igrokaz ljudske rase – da je Zemlja okrugla, kontinente i oceane, zemlje i mora, svjetske države i njihovo stanovništvo, koliko je gdje ljudi i čime se bave, klimu i prirodna bogatstva. Šira od zemljopisa je astronomija. I tu su potrebna samo elementarna znanja: Sunčev sustav, koliko je planeta u svemiru (bezbroj), kakve su udaljenosti među njima, kakvi su razmjeri veličina, kako zvijezde i planete nastaju i nestaju, elementarna znanja kako se kreću, kako nastaju dan i noć, što su sateliti i meteori, a usput je neizbježno saznati i kako su ljudi kroz povijest to spoznavali i kojih su se zabluda tim spoznajama oslobodili. Na na povijest nije potrebno potrošiti mnogo vremena. Dovoljna je jedna knjiga koja dobro daje sliku protjecanja vremena i pruža sintetski pogled na razvoj čovječanstva na cijeloj planeti poput knjige Jareda Diamonda „Sva naša oružja“, da bi se moglo vrednovati što su primjena vatre, otkriće kotača i mehanički sat značili za razvoj civilizacije. Uz nju potrebna je neka općenita povijest svijeta koja navodi najznačajnije događaje i ličnosti da bi se znalo tko je Napoleon, što je Francuska ili Oktobarska revolucija, kad je bilo razdoblje geografskih otkrića, križarske ratove i inkviziciju, Prvi i Drugi svjetski rat, industrijsku revoluciju... da čovjek ne blene kada mu se nešto spomene i da sve što čuje može smjestiti u odgovarajući kontekst. Od prirodnih znanosti potrebno je znati i osnove fizike, kemije i biologije. Znanje fizike također ne treba nadilaziti ono što se uči u osnovnoj školi, kao i znanje kemije. Kod kemije je posebno značajno da se dobro pozna i shvati Mendeljejev sistem elemenata, da se dobro razumije kako je sastavljena njegova tablica i na čemu se osniva, protone, neutrone i elektrone, atome i molekule, elemente i spojeve, da se sve to ne samo nabifla nego da se zaista razumije. Biologija je svima zanimljiva. Svi s uživanjem i lako uče o brojnim, zapravo bezbrojnim biljnim i životinjskim vrstama. Da bi se tu unijelo nekog reda potrebno ih je razvrstati od jednostavnijih do složenijih, vidjeti kako se od jedne do druge vrste razvijao sustav za hranjenje i kretanje, osjetilni i živčani sustav, kako se razvijao krvotok i sve one ostale osobine koje su pomagale vrstama da se sve savršenije prilagode okolini i okolnostima. Pri tome je nužno znati i ponešto o vrstama koje su iščeznule, što su fosili i najopćenitije o dinosaurusima. Sve zajedno to vodi do razumijevanja evolucije i zakonitosti po kojima se ona odvija. Sve nabrojano daje dobre, čvrste i dovoljne osnove za daljnja potrebna znanja, a ne nadilazi ono što bi prosječan učenik trebao savladati u osnovnoj školi, pri čemu se podrazumijeva da je pri tome naučio čitati i razumijevati pročitano. Kad mlado biće dovoljno stasa potrebno je savladati još nekoliko disciplina s kojima se djelomično može početi upoznavati već i ranije. U prvom redu tu je logika. Moju generaciju su u srednjoj školi podučavali logiku iz udžbenika Gaje Petrovića. To je odlična knjiga. Ne znam da li se i danas može nabaviti u novim izdanjima (to bi bilo vrlo korisno) ili ju je moguće nabaviti u antikvarijatima. Ako ne, mora da postoje druge slične knjige koje o istome govore. Tu ili takvu knjigu trebalo bi izučiti od korica do korica, savladati i usvojiti, te biti sposoban stalno primjenjivati. Govori o sudovima i zaključcima, o argumentima, činjenicama i kriterijima istinitosti, o valjanom i nevaljalom mišljenju, upozorava na pogreške u mišljenju, zablude i na najčešće zlorabljene pseudoargumente. Nužna je statistika, ali kao i kod matematike samo osnovi: razlikovanje osnovnog skupa, uzorka i pojedinačnog slučaja, razumijevanje očitovanja velikih brojeva, statističkih veličina, vjerojatnost i pouzdanost, nužnost i slučajnost... Pri tome je važnije razumijevanje suštine statistike od znanja izvođenja konkretnih statističkih metoda; za prosječnog čovjeka važno je znati interpretirati statističke rezultate, a kako se do njih došlo dovoljno je znati onoliko da bi ih se moglo razumjeti. Za razumijevanje Boga potrebno je znati i mnogo o čovjeku, o ljudima. Psihologija je nedvojbeno korisna: kako zamjećujemo svijet oko sebe, kako organiziramo zapažanja, kako razumijevamo zapaženo, ličnost i karakter... sve ono što se u moje vrijeme učilo u okviru srednjoškolske psihologije, ne više od toga. Na psihologiju se nadovezuje socijalna psihologija: javno mnijenje, primjeri i utjecaji, glasine i predrasude... – sve na razini osnovnih pojmova. Znanje o čovjeku i ljudima vodi prema znanju o društvu, a tu je nezaobilazna sociologija. Društvene organizacije, društvo i država, hijerarhija i društvene organizacije, vlast, moć i utjecaj, društvena inercija i napredovanje, razvoj porodica kroz stoljeća... Uz sociologiju potrebno je i nešto etnologije, da bismo vidjeli kako su ljudi u različitim okolnostima rješavali različite momente zajedničkog života: porodični odnosi, običaji i kultovi, odijevanje i ukrašavanje... Kad se govori o Bogu, potrebno je znati ponešto i o ostalim bogovima – osnove religijske kulture. Koje su najznačajnije svjetske religije? Koliko imaju sljedbenika? Koji su njihovi bogovi? Kako pojedine religije objašnjavaju postanak svemira, kakva je njihova kozmogonija? Kako su pojedine religije institucionalizirane, koja je njihova uloga u društvima u kojima prevladavaju? Kako se koja od njih odnosi prema zagrobnom životu? Koje su posljedice religijskih uvjerenja u svakodnevnom životu? Sve nabrojano zapravo nije mnogo. Ne nadilazi razinu solidnog srednjoškolskog znanja. To je zapravo ono što bi, pored korisnih vještina i navika poput redovne osobne higijene, poznavanje upotrebe kućanskih aparata, sposobnosti snalaženja u prometu i sličnoga, spadalo u osnove opće kulture suvremenog čovjeka. Jedino što je važno da se ta znanja zaista razumiju, a ne da se štreberski samo nauče napamet. Treba ih toliko usvojiti da se međusobno isprepletu, protkaju, stope u konzistentan svjetonazor. U protivnom postoji opasnost da čovjek postane ono čega se grozio Molliere tvrdeći da je učeni glupan najgori od svih glupana. Mozaična, nepovezana znanja ostavljaju prostor da se između njih ugnijezdi bilo kakva besmislica koja u konačnici može iskriviti opću sliku, a u mladosti se iskrivljena i lažna slika svijeta lakše usađuje nego što se kasnije ispravlja. Budalaštine prihvaćene u djetinjstvu često ne mogu do starosti izvjetriti. I najbolji operativni sistem ne može savršeno raditi ako se prilikom instaliranja istovremeno na čvrsti disk naseli neki virus. Kad smo savladali sve što je potrebno za razumijevanje Boga, to naprosto više nije ni problem ni poteškoća. U svemiru naprosto za njega više nema mjesta, niti bi on u svijetu i životu kakve znamo mogao imati ikakvu zadaću, koliko god je izvjesno da će njegova uloga biti značajna za još dugi niz generacija. |
|
- revitalizirani post od 2.10.2008.
 Prije desetak godina pozvali su me iz jedne firme na rubu kolapsa da pomognem da se oporave. Po svemu je ta firma sa stotinjak zaposlenih morala dobro poslovati, ali nešto je bilo kao ukleto i već dogovoreni poslovi nisu se ugovarali, sigurni dogovori propadali, partneri su bez objašnjenja odustajali i firma je tonula sve dublje i dublje.Nakon otprilike tri mjeseca tokom kojih je izgledalo da je krenulo nabolje, nakon što smo uspostavili kontakte s nekoliko ozbiljnih stranih ulagača, ali svejednako se ništa nije promijenilo, izišao sam oko podneva na gablec u jednu od okolnih birtija. Na vratima se gotovo sudarim s jednim od direktora firme. – Ja sam svratio samo na kriglu piva, malu! – reče on. Bio je vraški topao dan. – Ja ću nešto pojesti – rekoh i sjednemo zajedno za stol. Nikada se ranije nismo našli van sjedišta firme i nikada nismo pričali osim o poslovima. Dođe konobar i pita što bismo naručili. – Ja ću porciju graha – rekoh. – S buncekom ili kobasicama? Zapravo nisam bio gladan, kanio sam tek prizalogajiti, pa odbijem: – Samo grah, bez ičega pride. Čim se konobar udaljio, sudrug za stolom me upita iznenada drhtavim glasom: – I ti si vegetarijanac? Neočekivani i zbunjujući prizvuk u njegovu glasu prene me na oprez. Munjevito ga odmjerim i uočim kako je raširio oči i ne trepćući uzdrhtalo čeka odgovor kao da je od iznimne važnosti. Po formulaciji pitanja naslutio sam da je i on od biljojeda, pa odgovorim protupitanjem, ne izjašnjavajući se: – A jedeš li ti samo povrće ili i voće i povrće? On s olakšanjem ispusti suspregnuti udah. Shvatio je moje pitanje kao potvrdni odgovor i ispunilo ga je oduševljenjem što je naišao na srodnu dušu. Nagne mi se s povjerenjem i spusti glas: – Da, i ja sam vegetarijanac! Doduše, jedem i voće i povrće, ali zato prakticiram i gladovanje! Često ne jedem ništa po dva-tri dana, pijem samo vodu. Nekoliko puta nisam jeo po dvanaest dana, a jednom sam izdržao i bez hrane i dvadeset i jedan dan! – O! – rekoh začuđeno, ali tako da se moglo razumjeti i kao udivljenje. – Da! Da! – nastavi on zažareno. – I mantram! Svaki dan! Barem dva-tri, kadikad i četiri sata. Zaključam se u kancelariju, ne javljam se na telefon, ne odgovaram na kucanja, ne dozvoljavam da me ništa ometa, sjednem u lotus-pozu i mantram… Ommm… Kako je to rekao, prisjetim se brojnih prilika kada sam ga pokušavao dobiti tijekom radnog vremena, pa kako je to bilo prije nego su mobiteli sve preplavili, a iz kancelarije se nije javljao, telefonistica me je prespajala iz ureda u ured i nigdje ga nije bilo, iako su svi bili sigurni da je negdje u zgradi. Iz susjednih kancelarija sam slao ljude da provjere njegovu i nalazili su vrata zaključana. On je bio zadužen za financije i ugovore sa stranim partnerima, da finalizira dogovore, i pomislio kako su ga i oni isto tako bezuspješno pokušavali iz dana u dan dobiti. Naježio sam se prisjetivši kao o njemu ovise radna mjesta stotinjak ljudi i sudbine njihovih obitelji i zamislivši kako on, zaključan u kancelariji, sjedi i mantra. – To smiruje… – rekoh. – O, da! – potvrdi on, ali zatim se skrušeno pogrbi i lice mu se patnički zgrči. – Ali imam jednu slabost! Koliko god da sam vegetarijanac, volim pečenu svinjetinu s ražnja više od svega! Kad pomislim na vrelog odojka, sline mi cure. Trapim se, trapim, a onda ne mogu više izdržati, jurnem u najbližu krčmu i nažderem se. Opnda me peče savjest, pa krenem gladovati, da se isčistim. Nakon dva-tri dana gladovanja sve mi postane neoštro i lelujavo, a kako je tek nakon dvanaest dana! Dospijem u takvo stanje da mi se javljaju halucinacije. Sjedim na poslovnom sastanku i odjednom vidim da svi oko stola imaju praseće glave, onako s reš pečenim uhima! Pa jurnem prema najbližem mjestu gdje okreću pajceke na ražnju, a putem mi se čini i da svi ljudi na ulici imaju svinjske glave, mali i veliki, čak i djeca, a psi pogotovo. Nesmijem se pogledati ni u ogledalo ni u ijedan izlog u prolazu od straha što bih vidio. Čim se dobro najedem svinjetine, sav se zamastim, sve se odjednom vrati na normalu, osim što mi je zlo. – Čuj… – predložim, shvativši da nema smisla vratiti se na posao. – Da naručimo jedno pola kile… – on me pogleda razočarano, pa dodam: – … kilu i pol? Odmah se oraspoložio i odlučno reče: – Dve! Dvije kile! Za početak! I tu smo se, kao dva zavjerenika, obžderali sve dok nismo jedva disali. Često sam se nakon toga pitao što je s njim, gdje je, kamo se skrasio nakon što je firma propala. Do danas. Danas čitam novine, sve te članke o financijskoj krizi krenuloj iz S.A.D, i odjednom – on, nekakav stručnjak za Crobex i dionice, zadužen za stabilnost domaćeg financijskog tržišta, uvjerava da nemamo zbog čega brinuti. |
|
- revitalizirani blog od 9.4.2009.
 Nekim poslom našao sam se u onom kafiću-pečenjari usred Zapruđa, a usred razgovora spopalo me da moram na zahod. Na šanku su mi dali ključ i zašao sam iza zgrade potražiti dotičnu prostoriju.Kada sam ušao, zamalo su mi grunule suze radosnice od ganuća. Čučavac! I to iza zgrade! Ne sjećam se kada sam tako nešto posljednji put vidio. Nema dvojbe da je zahodska školjka komotnija, pa još kada si čovjek pusti neku ugodnu muziku i sjedne na nju kod kuće s raskriljenim novinama ili nekom dobrom knjigom u ruci, a ima dovoljno vremena… Međutim, za javno mjesto čučavac je neusporedivo higijenskiji i sigurniji, zdraviji, položaj tijela na njemu primjereniji svrsi zbog koje je napravljen, prirodniji. To je upravo onaj položaj u kojemu su se ljudi olakšavali kroz milijun godina povijesti. Nestanak čučavaca dobar je primjer kako je svaki napredak ujedno i nazadak, kako ono što je po nečemu bolje ujedno može biti po nečemu drugome gore. Kod čučavaca nema zapišanih dasaka ni svađa je li tko ostavio podignutu zahodsku sjedalicu ili nije. "Idemo dalje!" uvijek znači da se nečemu približujemo, ali i da se od nečega udaljujemo. |
|
- revitalizrani post od 15.2.2010.
 - Što si rekla?! – uzviknuo je moj muž i počeo se cijepati od smijeha. Četvrt sata nije mogao prestati iako smo mu objasnili da je prijateljica rekla „Medeni misec je bio ka raj!“, a ne „Medeni mjesec je bio – karaj!“, kako je on čuo. Sve su mu suze vrcale dok je zapjenjeno ponavljao ono što je on mislio da je čuo čak i nakon smo mu objasnili da se zabunio. Sve mi je bilo jasno. Bio je zagorio do ruba ludila.Medeni je mjesec je zaista bio kao raj. Pa i kasnije, kada smo živjeli u iznajmljenom stanu, čak i kada mi je trbuh bio već do zuba, neprestano smo se drpali i razvlačili i mazili i ljubakali. No kad se rodilo prvo dijete, vidjeli smo da ne možemo više plaćati iznajmljivanje, pa smo se preselili njegovim roditeljima. I tada je seks za dugo vremena sasvim iščezao iz našeg života. Imamo dva anđela, jedan šest, drugi tri godine. Kako jedan zaspe, drugi se probudi, a navečer nam se barem jedan uvali u bračni krevet između nas, ako ne i oba. I kako sad išta? Nikako! Njegovi roditelji, dobri ljudi, ali bolesni, ne mogu nam ništa pomoći u čuvanju djece kad treba i njih čuvati. Majka ima Parkinsonovu bolest, što se više uzruja to se više trese, a otac ima slabo srce, imao je već dva insulta, ne smije se uzrujavati. Pa ona kaže njemu „Nemoj se uzrujavati!“, a on se odmah uzruja, pa ona vidi kako se on uzrujao pa se počne tresti, pa se on počne hvatati za srce, a ona padne na kauč i samo se trese... Barem jednom mjesečno zovemo Hitnu pomoć da ih oživljuje elektrošokovima, injekcijama u srce, umjetnim disanjem, infuzijama za smirivanje i lijekovima za konje. Uopće se ne sjećam kad smo to drugo dijete stigli napraviti. Prijepodne smo na poslu, a djeca u vrtiću. Poslijepodne i navečer smo kod kuće, a stan mali... Da je i veći ne bismo se mogli nigdje osamiti ni na minutu jer nam je uvijek neki anđelčić za petama. I tako već šest godina. Seksualni život nam se sveo na to da se suprug zaključa na pet minuta u kupaonicu, a ja pazim na njegove roditelje i pokušavam zaustaviti djecu da mu ne lupaju po vratima. Jedva se stignemo i posrati na miru. Ne mogu se ni okupati tako da legnem u kadu i uživam, nego se nabrzinu pomazim, sama sebe, dok se tuširam. U kinu nismo bili otkako se mlađi sin rodio! Kadikad se dogodi, dva puta godišnje, da zadrže oba roditelja u stanici Hitne pomoći preko noći, ali dok djeca zaspu, nas oboje nismo više za ništa. Vidjela sam da mi je suprug već skoro lud, a i ja se izbezumila svaki put kada sam vidjela krastavac ili patliđan. Nismo se vjenčali da bi živjeli u celibatu! Nismo tako bogati da bi mogli platiti bebisitericu i za to vrijeme uzeli sobu u hotelu. Da ne pričam kako smo se oboje sudarali s rubovima vrata po stanu nakon nekih reklama na televiziji... I on je znao da sam ja na kraju snaga, pa smo to sredili ovako: ponedjeljkom i četvrtkom nakon posla ja odem do Lovre i ostanem do navečer, a utorkom i petkom suprug ode kumi Davorki i ostane do ponoći. (Po svim statistikama oženjeni parovi imaju spolne odnose dva puta sedmično, pa tako sad i mi.) Dok jednoga nema, drugo pazi djecu i roditelje, kuha i sprema po kući, dvori goste ili zove kola Hitne pomoći. Kad se vratim, uvijek me brižno pita „Kako je bilo?“ Ja kažem „Dobro“, a ne kažem da sam cijelo vrijeme mislila kako će za desetak godina oboje roditelja već biti pokojni, a djeca poodrasla, pa ćemo se nas dvoje moći zaključati u sobu i prepustiti jedno drugom. Za dobar spolni život u braku najvažnije je međusobno razumijevanje i povjerenje, ljubav i odanost. Bez toga – ništa. |
|
- revitalizirani post od 9.2.1009.
 Kopanje po internetu se isplatilo. Pronašle su nevjerojatno pogodnu "last minute" ponudu: Kenija, sedam dana, put, boravak i hrana u vrlo luksuznom hotelu, sve za tri tisuće i dvije stotine kuna! Prije nego su uplatile još dvije mlađe kolegice su se na brzinu odlučile ići s njima, a isti dan su se priključile još dvije. Išlo bi ih i više da iz turističke agencije nisu odgovorili da je "last minute" ponuda iscrpljena.Vozili su šest sati do Müchena, čekali nekoliko sati na aerodromu, zatim letjeli osam sati do Mombase, i nakon sat vremena vožnje minibusom, iz kojega nisu vidjeli niti jednog bijelca, stigli su u "Leopard Beach Resort". Prvo što su uočili kada su izašli iz autobusčića bio je ogroman natpis "DON'T FEED MONKEYS!" Mjesto gdje su se našle ih je oduševilo. Tropsko zelenilo, bazeni, more, prekrasni restorani, paviljoni, Jedino što se nisu mogle načuditi, gdje god su pogledale kočio se natpis upozorenja da se ne hrani majmune. Čak i kad su ušle u apartmane koje su dobile, na stolu se kočio natpis "DO NOT FEED MONKEYS!" Što pod tim misle – "Ne hrani majmune!"? Iznurene od puta jedva su dočekale da se sruče na ležaljke na terasi apartmana. S prvog kata pružao se širok pogled na džunglu, plažu i more. I što su prvo napravile? Nahranile su majmune.  Prvi majmun pojavio se desetak minuta nakon što su se raskomotile na terasi. Bojažljivo je stidljivo virio sjedeći desetak metara dalje na izbočini fasade. Morale su se nagnuti preko ograde da ga vide. Dobacile su mu bobi-štapić da ga ohrabre. Oprezno je prihvatio i lagano grickao. Dobacile su mu još jedan da dođe bliže. Pokupio ga je, ali je i dalje izgledao nepovjerljiv. Nakon nekoliko bobi-štapića i krekera sjedio je pred njima na ogradi terase. Bio je presladak s onim malim spretnim ručicama. Ispraznile su vrečicu i jedna je otišla u sobu pogledati imaju li kakvu kutiju s keksima.  Vidjevši da mu više ništa ne dobacuju, majmun je zakričao i munjevito skočio na stol. Čaše s koktelima su se rasule na sve strane. Zgrabio je praznu plastičnu vrećicu i protresao je. Vidjevši da je zaista prazna, razgnjevio se. Uskočio je u sobu i skočio na onu koja je upravo držala kutiju s "Kraš" napolitankama u ruci.Međutim, njegov krik je isti tren dozvao još tri majmuna koji su se od niotkuda stvorili na terasi. Vidjevši kolegu koji je uskakao u sobu jurnuli su za njim. Njihova dreka iz sobe privukla ih je još desetak. U nekoliko sekundi apartman se napučio majmunima koji se skakali u svim pravcima. Teško je reći je li ih bilo dvanaest, dvadeset i četiri ili trideset i dva. Sve je bilo prepuno majmuna. Izvirali su iz otvora za ventilaciju, zavlačili se pod krevet, izvlačili njihove kovčege, torbe i plastične vrećice. Nevjerojatno spretnim prstićima otvarali su ciferšluse i torbice, izvlačili lijekove, te pukali tablete iz plastičnih ležišta. Gnjevni što nema naročitih poslastica razbacivali su sve oko sebe, prevrtali sve što im je bilo na putu, grabili komade garderobe i nabacivali se s njima. Njih šest se skutrilo na podu po uglovima dok oluja nije protutnjala. Srećom, nije dugo trajalo, ali ne treba ni reći kako je soba izgledala nakon što su se isto tako brzo udaljili. Nekoliko trenutaka nakon toga ušao je crni sobar, bacio pogled ispreturanu sobu, na njih raščupane i razderane odjeće i smireno rekao: – A! Nahranile ste majmune! Osoblje hotela je još tri dana donosilo njihove gaće, grudnjake i tampone koje su nalazili razbacane po cijeloj teritoriji turističkog resora i okolnoj džungli. Od majmuna se drugo ne može ni očekivati nego majmunarije. Što je najbolje, ono što je majmunima najbolje, čime se hrane, što najviše vole, svježe je voće, a njega je naokolo u izobilju. Ali ne, ne mogu odoljeti da ne upadnu u koju od soba kada im se pruži prilika i prožderu svaki drek na koji naiđu, uključujući lijekove i kozmetiku.  – Pa zbog toga zaista niste trebale ići u Keniju! – rekoh im kad su mi to ispričale. – Kako? Zašto? – Pa mi iz Hrvatske smo barem svoje lokalne majmune nahranili! Okrijepili smo Baš-čelika čašom vode! Kako niste iz toga ništa naučile? Da, bili su mali i slatki i izvodili majmunarije. Sada možete o njima čitati svake godine u "Globusu" i "Nacionalu" pod naslovima poput "100 najbogatijih Hrvata" ili "100 najutjecajnijih…" i sličnima. Imate magazine poput "Storya" i "Glorije" koji ne pišu ništa drugo nego o malim majmunčićima, zapanjujuće kako su slični ljudima i kako spretni! Otvorite televiziju, prijenos iz Sabora, a ondje po klupama razvaljeni sami primati… – I satove su vam pokrali, a? Što će majmunu sat? Ne razumije svoje vrijeme, nema koncept vremena, dovoljno mu je znati je li dan ili noć i je li sit ili gladan, ali satovi tako neodoljivo svjetluckaju i tiktakaju i ako mu pružiš priliku sakupit će ih deset. Jedina nam je isprika da nas nitko pametniji nije upozoravao da ne hranimo majmune, nego upravo obrnuto. |
|
-revitalizirani post od 12.1.2009.
 Da bi se mogla pratiti i razumjeti ova priča prvo je potrebno upoznati jednog od glavnih junaka. U novinarstvu se pojavio prije nekoliko desetljeća mlad momak kojeg ćemo ovom prilikom nazvati Bad Blue Boy hrvatskog novinarstva, a iz daljnje priče vidjet će se čime je zaslužio taj naziv.Kao brojni mladci u to vrijeme, BBB je počeo pisati u omladinskim novinama u "Omladinskom tjedniku", glasilu saveza omladine Zagreba. Bio je ni bolji ni gori od većine ostalih, sasvim solidan, i vremenom je saznavao sve više o novinarstvu i bivao sve prihvaćeniji u redakciji, gotovo da se udomaćio. Onda je jednog dana preuzeo zadatak da ode u neki provincijski gradić i napravi reportažu. Ništa ambiciozno, potpuno benigno i rutinski, jedan od onih tekstova koji su služili za puko popunjavanje stranica i malo tko ih je čitao. Trebao je samo otputovati onamo, provesti dan od ujutro do navečer, porazgovarati s nekoliko javnih osoba i nekolicinom predstavnika običnog građanstva, te po povratku napisati izvještaj. U dogovoreno vrijeme donio je tekst u redakciju i članak je objavljen ilustriran fotografijom glavnog gradskog trga. Čim je članak objavljen, uslijedile su neočekivane reakcije. Neki od imenovanih ljudi iz članka zvali su izdavača, lokalni komitet saveza omladine, republički komitet saveza omladine, svugdje i svakoga i žalili se da ih nije posjetio nikakav novinar niti su dali ikakve izjave za štampu. Predstavnici izdavača i omladinski funkcionari zvali su redakciju, prenijeli pritužbe i tražili razjašnjenje. U redakciji se nisu uzbuđivali. Uvijek se može dogoditi da je netko nezadovoljan koliko ga se citiralo, što se iz njegova izlaganja navelo, kako se to formuliralo… Dapače, na ponovljene pozive pročitali su članak u vlastitim novinama koji inače ne bi pročitao nitko osim lektora i korektora, ima li kojim slučajem štogod problematičnog ili skandaloznog u njemu. Ništa, sve potpuno prihvatljivo. U redakciji se nisu ni malo zabrinuli, a savjetovali su i izdavaču da pritužbama ne poklanja pozornost. Ako neka izjava i nije takva da bi citirani procvjetao od sreće nad svojom obnarodovanom mudrošću - ništa s tim. Nitko ne može biti savršen i mnogi nisu takve veličine kakvi se vide u vlastitim očima. Ako je novinar i pogriješio bilježeći neku formulaciju, ništa značajno, tko radi taj i griješi, a greška je benigna i lako moguće bolja od onoga što je originalno rečeno… Redakcija je stala iza svog čovjeka. No slučaj, umjesto da se slegne, samo se rasplamsao. U gradu o kojemu se u članku govorilo zaredali su protestni skupovi, oglasili su se ljutiti službeni forumi, počela su pristizati protestna pisma i peticije. Svi navedeni u članku odricali su da su razgovarali s novinarom i dali ikakve izjave. Naposljetku su se sakupili svi članovi redakcije na čelu s glavnim i odgovornim urednikom i sačekali BBB-a da ga ispitaju o svemu što zna i pokušaju zaključiti što je posrijedi. BBB je okružio pogledom po skupu i bez imalo krzmanja priznao: - Izmislio sam. Opća kosternacija. Očekivalo se sve drugo, ali ne to. Bio je nečuveno i nedopustivo, nemoguće. Osim toga, bilo je potpuno besmisleno. Zašto? Sam se ponudio prihvatiti zadatak, nitko ga nije tjerao. Čak da se kasnije predomislio, samo je trebao reći i nitko mu ne bi zamjerio. Da je otišao u taj grad, svi navedeni bi ga rado primili i rekli mu otprilike upravo to što je u članku napisao. U prvi čas prisutni nisu mogli vjerovati očima i ušima. Pa kako? Objasnio je da je nabavio primjerak lokalnih novina, izvadio iz njega imena i funkcije pojedinih i pripisao im citate. Pa zašto sve to? - Nije mi se dalo. Nakon toga više nije bilo razgovora. Prešutno je svima bilo jasno da BBB za "Omladinski tjednik" ne može više pisati, a priča se učas raširila po svim drugim novinskim redakcijama i nije bilo nijedne koja bi od njega prihvatila napisanog i retka. Pet, šest ili sedam godina kasnije glavnina iste ekipe radila je drugi jedan omladinski list, kad evo BBB-a na vratim uredništva. Ljubazno je objasnio da bi rado ponovo počeo pisati za novine i pristojno zamolio da li bi mogao napisati nešto za njih. U redakciji je održano kratko savjetovanje. Jeste da je momak izveo svinjariju koja se nije zaboravljena, ali za to je bio i kažnjen, nepisanjem, moglo bi se reći da je odslužio kaznu, u tom smislu bio bi red pružiti mu drugu priliku. Osim toga, godine su prošle, valjda se i opametio, pokajao i sazrio. Pored toga, zašto nije otišao u neku redakciju u kojoj rade novi ljudi koji ga ne znaju, nego upravo u onu u kojoj ga najbolje znaju? Ako se u toj redakciji ponovo afirmira, to će nedvojbeno značiti da mu je mladenački nestašluk oprošten. U početku je sve krenulo da nije moglo bolje. BBB je redovno donosio zadovoljavajuće tekstove i već su se svi opustili, kad je preuzeo zadatak otići u neki gradić u Slavoniji i napisati reportažu kako je ondje. Tek što se novi broj pojavio na kioscima, počeli su nazivati iz tog gradića i prosvjedovati da ništa od napisanog nije istina. Ovaj put glavni urednik nije mnogo premišljao. Nije se izjašnjavao, već je samo pozvao BBB-a da se hitno pojavi. Kad se BBB pojavio pred njim, nije mu trebalo ni postaviti pitanje da prizna: - Izmislio sam. Sve sam izmislio. Glavni urednik je samo podignutom rukom i ispruženim prstom pokazao na vrata i time je bilo sve rečeno. Nikome se nije uranjalo u nedohvatljive dubine psihe da bi istražio zašto se tako nešto ponovilo. BBB je iznova izronio na pučinu javnog djelovanja početkom devedesetih godina. Zahvaljujući tome da je ipak bio inteligentan i domišljat momak, obrazovan i pismen, te ponajviše da je perfektno govorio nekoliko stranih jezika, postao je dopisnik i specijalni izvjestilac nekoliko svjetskih novinskih kuća i radijskih postaja koji je obavještavao svijet o ratu u Hrvatskoj. Situacija je bila idealna za njega. Najistaknutiji korifeji domaćeg novinstva ponosno su izjavljivali da su za interese domovine, kako god ih shvatili, spremni lagati, a oni koji su o tome šutjeli marljivo su to primjenjivali. Sjedeći u zamračenim skloništima pokušavao sam preko radija saznati barem nešto o onome što se zaista zbiva slušajući strane radiopostaje i nerijetko nalijetao na BBB-a koji se uzbuđenim glasom izravno javljao s kriznih mjesta i prvih linija sukoba. Kadikad mi nije bilo jasno kako je to bilo moguće jer sam ga još koji sat ranije viđao u kafićima u centru Zagreba, ali se nametao zaključak da je njegovo djelovanje tako značajno da mora da ga je Zbor narodne garde ili netko sličan prebacio helikopterom do Dubrovnika, pa sat kasnije na prilaze Vukovaru. O važnosti njegova rada govori i da je ma gdje bio uvijek imao osiguranu slobodnu telefonsku liniju. Dramatičnim i upečatljivim javljanjima i napisima nedvojbeno je doprinio da se istina o Hrvatskoj probije u svijet i te mu zasluge nitko ne može zanijekati. Koju godinu kasnije našao se pred za mnoge novinare uobičajenim problemom. Radio je nešto za neke novine EPH i toliko su kasnili s isplatom da je već bilo razumno posumnjati da će ikada platiti. Nakupila se značajna svota, nekoliko tisuća eura. U brojnim razgovorima s raznim urednicima i ljudima iz administracije pokušavao je urgirati, sve bezuspješno, a - kako nevolja nikada ne dolazi sama - ne samo da su novci bili kao i uvijek potrebni, nego su mu nešto još i posebno zatrebali. Vidjevši da od obećanja i izmotavanja nema vajde, zahvaljujući poznanstvu iz mladosti i novostečenoj svjetskoj reputaciji, uspio je doći izravno pred glavnog čovjeka EPH, Ninu Pavića. (nastavak ispod ili OVDJE) |
|
- revitalizirani post od 14.1.2009.
 - završetak prethodnog posta -Nino i B.B.B. razgovarali su u Pavićevom uredu jednog poslijepodneva nakon kraja radnog vremena, u skladu s onim da novinarima radno vrijeme nikada ne prestaje. Pavić ga je dočekao mrzovoljno jer je već sam pogled na B.B.B.-a podsjećao koliko se i sam ofucao otkako su se upoznali kao rosni dvadesetogodišnjaci. B.B.B. je nabrzinu odmjerio ured da se svojim očima uvjeri koliko je Pavić uznapredovao od tada. B.B.B. odmah reče da mu je jasno da Pavić sve zna, a naročitio svaku sitnicu u vlastitoj firmi, pa tako i zašto ga je B.B.B. htio vidjeti, te neće trošiti mnogo riječi. Nastavio je da je jasno da je dug neosporan, te da u blagajni ima dovoljno sredstava da ga isplati, ali kako Pavić brine o investicijama od nekoliko milijuna eura, poslovima kroz koje teče nekoliko desetaka milijuna eura godišnje i utječu na preraspodjelu stotine milijuna, čime - a i drugim načinima - djeluje na stanje cijele zemlje, naprosto nema vremena brinuti o svakoj sitnici koja se podrazumijeva. Odvojiti pola sata na nekih tričavih nekoliko tisuća eura čisti je gubitak vremena dok razmišlja o milijunima i sudbini cijeloga društva, samo ga ometa i odvlači mu misli od strateških planova i složene kombinatorike njihovih provedbi, dekoncentrira, više šteti nego koristi. Na isti način, kako o Pavićevim odlukama izravno ovise deseci i stotine ljudskih svakodnevnih egzistencija i sudbina, nema on vremena - usprkos najboljoj volji - brinuti o svakome ponaosob. Utoliko B.B.B. razumije i ne zamjera što se isplata njegovih tričavih nekoliko tisuća eura otegnula preko svake razumne mjere. I da ne dulji, izjavi da nudi intervju s Antom Gotovinom. U to je vrijeme nekoliko domaćih i svjetskih tajnih službi tražilo gdje se skriva odbjegli general, brinula je o tome hrvatska vlada, haški sud, europska diplomacija i Ujedinjene nacije, tema je punila novinske stranice i televizijske vijesti i emisije. Pavić se strese i živne kao da je u njega puštena struja. Odmah drugi čovjek! B.B.B. na to izvadi iz džepa nekoliko fotografija i prostre ih po stolu. Na njima se vidjelo kako srdačno razgovara s generalom, dapače, na jednoj poziraju jedan pored drugoga prijateljski se grleći i smijuljeći u objektiv fotoaparata kao dva Miki Mausa. Uzme Pavić fotografije u ruke i zadubi se u njih. ("Tko je to snimio?" "Autoknipsom.") Očigledno su bile od nedavno, ali nije se moglo razaznati koliko nedavno i gdje. Na njima je B.B.B. bio u istom sakou u kojem je sjedio pred njim. B.B.B. dometne da je intervju svjetski materijal, da je svjestan koliko vrijedi i ne kani ga jeftino prodati, ali neće ni razgovarati o tome dok mu se ne isplate svi zaostaci koje odavno čeka. Naravno da će mu se isplatiti, počne ga uvjeravati Pavić, to ni u jednom trenutku nije bilo u pitanju. Pretvori se u suštu prisnost i simpatičnost, treći čovjek. Samo neka B.B.B. preda intervju, a on će osobno dati nalog da se sve obavi čim prije. B.B.B. izjavi da ga to ne zadovoljava. Prvo stari dugovi, onda novi poslovi, da se stvari ne miješaju. Tu mu Nino počne objašnjavati da je kraj radnog vremena, većina službenika koji trebaju napisati naloge i administrativno provesti isplatu već su otišli kućama, banka preko koje radi EPH već je prestala poslovati za taj dan, danas to više nije moguće, ali može biti sutradan do podneva. - Onda ništa - prekine ga B.B.B.. - Do sutra u podne već ću razgovarati s Pukanićem. Neke ljude zanimaju daleki krajevi, drugi uživaju u egzotičnim gradovima, neki doživljavaju uzbuđenje razgledajući veličanstvene građevine ili ruševine, četvrti ne mogu zamisliti bolje od prošetavanja kroz muzeje i izložbe ili divljenja genijalnim umjetničkim djelima, peti se izbezumljuju na sportskim susretima, modnim revijama, koncertima ili kazališnim izvedbama, ima ih koji manijakalno gledaju filmove ili rafinirano uživaju u okusima probranih jela… Meni nema te panorame, piramide, priredbe ili cirkuske atrakcije koja bi me zanimala koliko da u tom trenutku zavirim u glavu Nine Pavića, što misli i kako se pri tome osjeća. Sve je drugo nego glup i neobaviješten, dobro zna koga ima pred sobom i koliko mu može vjerovati. S druge strane, kakav je B.B.B, sve je moguće. Jebeš mater, koliko se toga promijenilo otkako su oboje bili mladi, ne samo oni! Uostalom, što je od ovoga što se danas objavljuje uopće istina? Čak i da su se B.B.B. i Gotovina zaista sreli i razgovarali za novine, koliko bi onoga pripremljenog za tisak bila istina? Pa kad se još doda redakcija obrada, atraktivni naslovi, koliko bi eventualne istine ostalo? Bilo bi dobro da je istina da su se sreli, ali da li bi i to zaista baš nužno trebala biti istina? Fotografija je dokaz da su se zaista sreli… jednom… B.B.B. priča da je bilo devet sati navečer kada mu je proradio faks kod kuće i iz njega iscurila peta kopija virmana da su sva njegova potraživanja podmirena. Drugo jutro, već u osam sati, zvoni telefon. Ne zove Pavić, ne. Zove jedan od njegovih adlatusa, ona Dubravka Tomeković, ne on, ako nešto pođe po krivu da se zna tko je kriv, pa da Nino kasnije može biti velikodušan da to oprosti. Kaže ona da je čula da ima intervju s Antom Gotovinom, kao da o tome vrapci po gradu živkaju. Kaže B.B.B.: - Nemam. Znao je da je to bila prilika da objavi bilo što. Prisjetio se kada je posljednji put sreo Gotovinu i zatražio da se prije rastanka zajedno uslikaju. "Zašto? Što će ti to?", pitao je Ante. "Kad-tad će mi ta fotografija donijeti novce!" smijući se objasnio je B.B.B. Ante je u nevjerici vrtio glavom, ali nije odbio zajedničko fotografiranje. Vrlo vjerojatno se ne bi javio s demantijem. B.B.B. je bio spreman i sposoban nositi se sa svim što bi uslijedilo, ali mu se tako nešto naprosto nije dalo. |
|
- revitalizirani post od 4.11.2010.
 U vrijeme dok industrija još nije masovno proizvodila jeftino konzervirano voće i povrće, pedesetih, šezdesetih i još sedamdesetih godina, dok nije bilo duboko smrznutih namirnica, ljeto i naročito jesen bili su doba u kojem je svaka obitelj pripremala zimnicu. S tržnice se dovlačilo na desetke kila voća i povrća. Kuhinje su se na dva-tri dan pretvarale u porodične manufakturne pogone u kojima su radili svi članovi kućanstva. Vrijedne domaćice i dobra kućanstva prepoznavali su se po pogledu na smočnicu u kojoj su uredno poredani stajali kompoti, pekmezi, marmelade, džemovi, kiseli krastavci, paprike, i cikla, te vreće s lukom, krumpirima i grahom, a bačvica s ukiseljenim kupusom je zbog mirisa bila u podrumu. U skladu s tim, staklenke su bile vrijedni inventar koji se nakon pražnjenja prao i pohranjivao za narednu upotrebu, tako da su u proljeće smočnice bile ispunjene praznim staklenim posudama koje su čekale narednu sezonu. Napomenut ću, koliko god nepotrebno, da slučajno ne bi promaklo: staklenke se ni slučajno nisu bacale.Staklene flaše čuvale su se za sirupe i sokove, te rakiju s višnjama. Vino se kupovalo ili dobivalo od rođaka sa sela u višelitrenim demižonima koje je obično trebalo odmah pretočiti. Zbog toga je u svakom domaćinstvu trebala postojati i zaliha čepova. Pažljivim rukovanjem isti čep se mogao iskoristiti i desetak puta. Brižni domaćini znali su izvući kvalitetan pluteni čep da ga gotovo uopće ne oštete. U to vrijeme ni odjeća nije bila jeftina, pa je svaki komad garderobe trebao trajati što duže. Jedna od osobina onoga što ljudi na sebi nose je da se na mnogim stvarima nalaze gumbi, a gumbi su skloni da se otrgnu, padnu i izgube. Zato se u svakoj kući čuvalo gumbe, sakupljalo one koji bi se slučajno pronašli na cesti, sa onoga što se napokon moralo odbaciti prije toga se skinula sva dugmad. Svaka dobra domaćica je imala vrijednu zalihu gumba, pa kad bi se koji izgubio s neke suknje ili veste, pronalazila je isti i barem sličan da ga nadomjesti. Posebno su na cijeni bili veliki, raskošni gumbi, obično za neki reprezentativni komad odjeće. Ako je komad bio uščuvan, a vremenom je ipak pomalo dosadio, mogao ga se osvježiti tako da se izmijenila sva dugmad. Odjeća se šivala kod krojača i trebala je trajati nekoliko sezona. Višak tkanine se pohranjivao da se po potrebi može s njime zakrpati poderani dio, izmijeniti kragnu ili obrub rukava. Zato je u svakoj kući postojala zaliha krpica, vunica i končića. Kožne potplate cipela ojačavale su se metalnim zakovicama, no to je malo tko čuvao jer su to obično imali postolari koji su to radili, ali zato su se prije bacanja potpuno iznošenih cipela odstranjivale i pohranjivale vezice, tako da se svaki prekinuti žniranac mogao zamijeniti iz kućne zalihe. U svakoj kući postojala je i zaliha čavlića i šarafića, čuvali su se komadi konopaca, žice, gumica i svega onoga što može u bilo kojem trenu zatrebati. Djeca su dobivala čokoladu za rođendan, Božić i Novu godinu, za odličan uspjeh na kraju školske godine, u nekim drugim posebnim prigodama ili kad su se toliko razboljela da su nekoliko dana morala provesti u krevetu. Staniol-papir kojim je čokolada bila omotana glačao se između dva papira i kasnije su se od njega radili ukrasi za bor, zamatale se odrezane lokne kose ili ispali mliječni zubi. Posebna dragocjenost svakog doma bila je kolekcija razglednica. Pristigle razglednice su se izlagale između stakala na kredencu u kuhinji, a kada su ih potisnule novije, starije su odlagane u kartonsku kutiju i u doba prije televizije pregledavale kada se razgovaralo ili maštalo o svijetu i dalekim krajevima. Posebno su na cijeni bile oslikane limene kutije u kojima se moglo čuvati brašno, šećer, keksi i slično da miševi ne mogu doći do toga, a ispražnjene konzerve su bile pogodne za čuvanje šarafića, starih ključeva i drugih važnih sitnica. Sigurno mi je promaklo još ponešto što se sakupljalo i brižno čuvalo. (Nisam siguran treba li ovdje pribrojiti i kutiju s lijekovima.) Međutim, i danas kad prolazim pored hrpe smeća koje nasljednici izbacuju nakon što je netko u kući umro, već površan pogled na gomilu onoga s čim današnja mlađarija ne zna što bi kazuje mi da je otišla još jedna stara domaćica. |
 Lijep je dan i idemo u Bjelovar. Koliko rijetko ondje svraćam, vjerojatno mi je to posljednji put u životu da idem onamo. Svojevremeno je izdavačko poduzeće u kojem sam radio odlučilo prebaciti svoje poslovanje u bjelovarsku tiskaru „Prosvjeta“. Direktori su to mjesecima ranije razmatrali i pregovarali i napokon je došao dan da krenemo poslovati. Za početak je dogovoreno da ekipa naše firme posjeti tiskaru, vidi gdje je, razgleda prostore i postrojenja i upozna ljude koji ondje rade, te razmijenimo sve potrebne podatke i dogovorimo konkretne operativne pojedinosti. Ujutro, izlazeći iz stana, pogledao sam poštanski kastlić. Unutra je bilo pismo dragih prijatelja iz Amerike. Bili su u posjeti nekom rezervatu Navajo-indijanaca odakle su mi poslali kožnu traku ukrašenu šarenim perlama koja se veže oko čela. Odmah sam je razdragano povezao oko glave i krenuo na posao. U uredu smo se našli svi koji smo trebali na put. Direktor Jozo Čondić, zamjenik direktora, te voditelji radnih jedinica, osmero nas, točno da se smjestimo u dva auta. Prvo smo popili kavu. Svi su odmjerili moju Navajo-vrpcu, ali nitko nije ništa rekao. Smjestili smo se u aute i krenuli. Na pola puta smo zastali kod nekog motela i popili još jednu kavu i opet nije nitko ništa rekao. Tek kad smo ušli u Bjelovar, zaustavili ispred zgrade tiskare, već kad smo bili pred ulazom, direktor se naglo okrene k meni, sklopi ruke kao da moli i tresući mu se unese u lice. Zavapi: - Molim te, skini to! Presiječem ga odlučno: - Neću! On se odmah pribere i kao da ništa nije bilo uđe u zgradu na čelu kolone. Unutra nas je dočekala rukovodeća ekipa tiskare. Sve su to bili ozbiljni muškarci u pomalo demodiranim odijelima dosadnih socijalističkih boja i s vidljivim trbuščićima koji kao da su bili zajedničko obilježje dobi i statusa. Naspram njih sam izgledao kao neozbiljni tinejdžer. Prvo je njihov direktor predstavio svakoga od njih. Zatim je naš direktor, Jozo, predstavio svakoga od nas. Šturo i poslovno: ime i prezime, te koje mu je zaduženje u firmi. Mene se dohvatio posljednjega, pri čemu je pao u amok: ne samo da me imenovao, nego se sav zapljuvao: „..on vam je jedan ozbiljan čovjek, diplomirao je, književnik!“ Nahvalio me kao nikada uvjeravajući sve prisutne da sam maltene ključni čovjek u našoj firmi. Moji kolege se nisu mogli načuditi jer su saznali za mnoge moje ranije nepoznate kvalitete, no Bjelovarčani su ga gledali kamenih lica, ne reagirajući ni na jednu barnumovsku pohvalu. Naposljetku je spomenuo i šarenu vrpcu: „... ne obazirite se na to što nosi oko glave, potpuno je normalan, pouzdan...“ Tek kad je sav zapljuvan ostao bez teksta i bez daha, uvidjevši da više ni sam sebi ne vjeruje, jedan od potpuno neimpresioniranih Bjelovarčana potapša slomljenog Jozu pokroviteljski po ramenu i blagonaklono reče: - Znamo, znamo. Išli smo s njim u osnovnu školu. |
|
- revitalizirani post od 22.10.2011.
PONAVLJANJE POVIJESTI U knjizi Alaina de Bottona „Statusna tjeskoba“ na stranici 186 navodi se primjer sjevernoameričkih Indijanaca koji su živjeli u skladnim i zdravim zajednicama, oskudno, ali zdravo i zadovoljno. Hranili su se voćem i ulovljenim divljim životinjama, spavali pod šatorima, imali malo stvari u vlasništvu. Svake godine nosili su isto krzno i iste mokasine. Čak i najbogatiji, poglavica, nije imao više od koplja i nekoliko lonaca. Nekoliko desetljeća nakon dolaska prvih Europljana indijansko društvo se izmijenilo u dodiru s tehnologijom i raskoši koju je donijela europska ekonomija. Izgubili su na važnosti nečija mudrost ili poznavanje prirode, a postalo je važno posjedovanje oružja, nakit i alkohol. Indijanci su počeli čeznuti za srebrnim naušnicama, bakrenim i mjedenim narukvicama, kositrenim prstenjem, staklenim ogrlicama, alkoholom, čajnicima i ogledalima. To oduševljenje nije bilo slučajno. Europski su trgovci namjerno poticali žudnje Indijanaca za bezvrijednim nakitom, bižuterijom i đinđuvama, i smrtonosno štetnim alkoholom kako bi ih naveli da love životinje za čijim krznima je postojala potražnja na europskom tržištu. Prepisujem i dalje iz knjige:  ..Godine 1690. engleski prirodoslovac, velečasni John Banister, izvijestio je da su trgovci Indijance s područja zaljeva Hudson uspješno naveli da žele „mnoge stvari koje do tada nisu željeli, jer ih nikada nisu imali, ali koje su im sada, kao posljedica trgovine, neophodne“. Dva desetljeća kasnije, putnik Robert Beverly primijetio je: „Europljani su donijeli raskoš među Indijance, što je umnogostručilo njihove želje i navelo ih da žude za tisuću stvari o kojima (ranije) nisu ni sanjali.“Na nesreću, tih tisuću stvari, koliko god oni vatreno žudjeli za njima, čini se da nije učinilo Indijance mnogo sretnijima. Svakako, napornije su radili. Procjenjuje se da je između 1739. I 1759. Godine 2000 ratnika plemena Cherokee ubilo 1,25 milijuna jelena kako bi zadovoljili zahtjeve Europljana. U istom razdoblju Indijanci Montagnais sa sjeverne obale rijeke St. Lawrence razmjenjivali su između 12 000 i 15 000 krzna godišnje s francuskim trgovcima.... Ali njihova sreća nije se povećavala u skladu s prodajom. Stopa samoubojstava i alkoholizam bili su u porastu, zajednice su se raspadale, razne klike svađale su se oko europskog plijena...“ (prijevod Dean Trdak) Podsjeća li vas sve ovo na nešto? Djeluje li vam poznato? Mislite li da ste gledali previše vestern filmova, pa zato? Podsjeća li vas tužna priča o sjevernoameričkim indijancima na neki drugi povijesni primjer? Zamišljam nekog povjesničara za dva ili tri stoljeća, u nekoj SF scenografiji, koji usredotočuje svoje misli, a mašina kakvu ne možemo zamisliti sve bilježi: – U drugoj polovini dvadesetog stoljeća na području Balkana živjelo je nekoliko južnoslavenskih plemena... Poneseni potrošačkim mentalitetom prihvatili su kapitalizam koji je većinu stanovništva doveo na razinu egzistencijalne ugroženosti, dok je manjina trošila na obijesni luksuz... – a zatim slijedi podroban popis marketinških brendova, modnih trendova i statusnih simbola zbog kojih su balkanski Slaveni odbacili sve što su do tada postigli i opis svega na što su bili spremni da bi ih se sretniji među njima dokopali, tijek kojim su uništavali industriju, prodavali banke, davali koncesije, prodavali otoke…. No ne moramo zamišljati povjesničara u dalekoj budućnosti da bismo razabrali zašto nam je navedeni primjer blizak. Dovoljno je prisjetiti se poznate izjave ministra policije Karamarka, zapravo pitanja koje je uputio svojim ađutantima kad su da izvijestili da se okupljaju prosvjednici: - Koliko tih Indijanaca ima? |
|
- revitalizirani post od 14.10.2008.
 Aktualna financijska kriza iznikla je i razbuktala se na plodnom tlu generacija koje su rođene i odrasle uz televiziju. Potrošačko društvo ukorijenjeno je na ljudima kojima se mediji usadili sadržaje za kojima teže, a od neželjenog na željeno su naučili prelaziti daljinskim upravljačem. Uvjereni da biti znači imati, poklonici moda i ovisnici o stilovima, fascinirani izgledom, odalečili su se od razumijevanja i smisla. Zasipani novinama koje su se pretvorile u slikovnice s nepreglednim inventarom efemernih novotarija nisu ni svjesni da im se duhovno svelo na karikaturu. Postali su idealna masa koju mijese isto takvi, svi zajedno slijepi za ono što se zaista događa. Toliko ih je zaluđenih da čak i rijetki koji su zadržali razum ne mogu istupiti iz općeg stampeda.Instruktivni povijesni presedan takve izgubljenosti u svemiru pružila je ruska aristokracija izbjegla pred Oktobarskom revolucijom. Pobjegli su u kočijama pretovarenim bundama, skupocjenom odjećom i nakitom, u pratnji dvorjana, slugu i sobarica kao da idu na ljetovanje. Uvjereni da će se ubrzo vratiti, smještali su se sa svitama u luksuzne apartmane i zakupljivali cijele katove hotela. Vrijeme su kratili gozbama, balovima i u kockarnicama. Bogatstva koja su ponijeli sa sobom, dovoljna da se kupe velika imanja koja bi mogla prehranjivati obitelji još generacijama, samo kada bi se na njima radilo, istopila su se vrlo brzo. Završili su prodajući posljednje dijamantne naušnice za sitnu cijenu da bi mogli kupiti kilu kruha. Kneginje, grofice i vojvotkinje bile su neko vrijeme vrlo jeftine po europskim prijestolnicama. Dobar dio izbjeglica skončao je časno umrijevši od gladi po sirotinjskim zaktucima ili pribjegavši samoubojstvu jer za drugo nisu bili sposobni, i tako je taj soj ishlapio u bespućima povijesti. Da lakomislenost ruske aristokracije, isto kao i suvremena kreditno-potrošačka groznica, nisu urođeno ljudsko ponašanje, već okružjem nametnuta zaraza, svjedoči i potpuno suprotan primjer kapetana prekooceanskih jedrenjaka. Kapetani nisu samo određivali smjer plovidbe, komandirali upravljanjem brodova, nego i brinuli o stanju zaliha hrane i vode i zapovijedali kuharima što i koliko će koji dan podijeliti posadi. (Zanemarimo ovom prigodom da je to bilo klasno društvo, te su se kapetan i oficiri hranili bitno obilnije i kvalitetnije nego mornari.) Jedrenjaci su isplovljavali s prepunim skladištima hrane, spremnicima vode i bačvama vina, pripremljeni za višemjesečne plovidbe, no prvog dan i u početku putovanja dnevna sljedovanja su bila najoskudnija, dovoljna tek za preživjeti. Nikada se nije moglo reći hoće li vjetrovi baciti brodove daleko od željene rute ili će sedmicama stajati u nigdini bez daška vjetra, pa su kapetani bili spremni na sve. Što su dolazili bliže cilju, to su obroci bivali obilniji, i često su stizali na odredišta s velikim zalihama nedirnute hrane, ali to je bilo daleko bolje nego da se smočnice isprazne na pola puta. Sad očekujem da će netko od onih koji su pročitali ovo napisano pomisliti: kog vraga su mornari trpjeli i oskudijevali kad im se uvijek moglo dogoditi da ih skrši oluja, smlave gusari, pokosi neka epidemija, potonu svi zajedno sa svim zalihama, umjesto da se goste bez granica kada će tako i tako sve propasti? Živi danas, ne brini za sutra! To bi razmišljanje imalo smisla kada bi postojala izvjesnost, garancija da će sve loše završiti. Ali što ako oluje ne bude, te svi pomru od gladi nasred oceana samo zato jer su se u početku nepotrebno razbacivali? Kapetani nisu mogli garantirati da ih neki uragan neće zbrisati, ali da su se ponašali kao ruska aristokracija ne bi stigli nigdje. Čovječanstvo je već predugo na putu kojim vode kratkovidni političari, dezorijentirani menadžeri i fashion gurui, te je ova kriza samo neizbježna epizoda u predigri katarze koja mu/nam tek predstoji. |
|
- revitalizirani post od 31.10.2010.
 Čitam u novinama koje pretendiraju da ih čitatelji smatraju ozbiljnim i normalnim: „Postulator kauze za proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca mons. Juraj Natelja predao je u siječnju 2008. Kongregaciji za proglašenje blaženih i svetih dokumentaciju o tri čuda koja se pripisuju zagovoru hrvatskog blaženika, a koja su nužna za njegovo proglašenje svecem. Sva tri čuda obavijena su najstrožom tajnom i posjeduju egzaktnu medicinsku dokumentaciju, no za jedno je procurila navodna informacija da je riječ o djevojčici koja je rođena bez ijedne kapi krvi, ali je po zagovoru blaženog kardinala ostala živa.“Začuđuje da čak i pristalice čuda previđaju pravo čudo. Šturi novinski tekstić ostavlja nešto nejasno – kad se to čudo dogodilo? Srećom, ne postoje više od dvije mogućnosti, pa ih je lako razmotriti. Prva je da se čudo dogodilo dok je pokojnik još bio živ, a druga da se sve događalo nakon njegove smrti. Prihvatimo da je blaženi kardinal svojim zagovorom spasio život djevojčici koja je rođena bez ijedne kapi krvi, a da se događaj zbio dok je kardinal bio živ. Čak i danas, u vrijeme mobitela, da se netko rodi bez ijedne kapi krvi trebalo bi najmanje pet minuta da se ustanovi da je tako, zatim najmanje pet minuta da se prisutni i odgovorni dogovore koga treba nazvati, pa da im je blaženi kardinal prvi koji im padne na pamet, da imaju njegov telefonski broj i da je on slobodan odmah odgovoriti na poziv, trebalo bi im najmanje pet minuta da mu objasne o čemu je riječ. I njemu bi trebalo nekoliko minuta da smisli što bi mogao poduzeti, a zatim bi i njegovo zagovaranje sirotice kod svih svetih uzelo neko vrijeme. Ukratko, da se nekim čudom dogodi da sve ide idealno, teče bez zastoja, trebalo bi najmanje pola sata da se čudo uopće počne zagovarati, a zatim vjerojatno i čudima treba neko vrijeme da počnu djelovati. U vremenima prije mobitela razdoblje potrebno da se sve navedeno obavi protegnulo bi se na nekoliko sati ili čak dva-tri dana. Kako je siroto novorođenče bez krvi preživjelo to razdoblje, TO je čudo. Razmotrimo da se dramatičan porod dogodio kad je blaženik već umro. I u tom slučaju je ponovo bilo potrebno nekoliko minuta da doktori ustanove dijagnozu, zatim neko vrijeme da se prisutni i odgovorni dogovore što bi trebalo uraditi. Onda svi zajedno padnu na koljena i zazivaju spram nebesa. Ili se možebitni svetac sam nepozvan pojavio vidjevši da je potreban, dojavio nekako prisutnima svoju prisutnost…? Okreni-obrni, uzmi u obzir realna ljudska ponašanja i koliko je vremena potrebno da se stvarni ljudi usaglase o bilo čemu, opet je potrebno najmanje pola sata da bi čudo počelo djelovati. Kako je siroto novorođenče bez krvi preživjelo tih pola sata, TO je čudo. Zapravo, ne bi trebalo biti čudo ako se dogodilo čudo. Pravo čudo je kad se dogodi čudo bez čuda. To je čudo! Da bi novorođenče preživjelo do primjene čuda trebalo je pravo čudo, no kakvo je to čudo bez čudotvorca? Nikakvo. Onome tko vjeruje da je moguće da čudom preživi dijete rođeno bez krvi nije čudno ako dijete bez krvi uopće živi. No ako dijete bez krvi može živjeti, nikakvo čudo nije ni potrebno da bi moglo preživjeti. Po onome što diletantski znam o medicini, dijete koje bi se rodilo bez krvi bilo bi mrtvorođenče. Drugim riječima, da je blaženik NAKON NEKOG VREMENA uspio da dijete dalje živi, bilo bi to čudo oživljavanja, daleko veće od čudesnog ozdravljenja. Kad već nastoje blaženika uzvisiti u sveca, zašto mu istovremeno umanjuju zasluge? I na kraju, kad su medicinari (pretpostavljam) prisutni pri porodu (što je omogućilo da postoji medicinska dokumentacija) kako im nije palo na pamet da djetetu bez krvi daju transfuziju, nego su umjesto toga potražili vezu s božanskim pouzdavši se u čudo kao jedini izlaz? Umjesto da nepotrebno troši snage ondje gdje to nije potrebno, blaženik je mogao zagovarati da se dogodi čudo da budale dođu pameti, ali takvo čudo nije u njegovoj moći. |
|
- premješteni post od 20.10.2011.
ODVEST ĆU TE JEDNOG DANA… Na Zagrebačkom festivalu zabavne glazbe prije mnogo godina pjevao je Zdravko Čolić: „Odvest ću te jednog dana iz tvog tako lijepog stana…“ Svi smo ostali bez daha kako su dugonoge „Lokice“ skladno u ritmu pocupkivale oko njega. Bio sam mlad pa mi je pjesma djelovala vrlo romantično zbog nastavka: „… i odvesti u svoj skromni dom!“ Prije nekoliko dana iznenada sam se trgnuo iz sna u tri i trideset ujutro, početni stihovi pjesme su mi zvučali u uhu, ali su imali sasvim drugo značenje. Stara si, slaba i nemoćna, tvoji najbliži, potomci i nasljednici, nakon porodičnog vijećanja i odluke, odvode te u starački dom iz kojega se nikada nećeš vratiti. Nemoćna si da se odupreš. Možda će te jednom ili dva puta godišnje dovesti na neko porodično okupljanje, sjediti ćeš za stolom kao punjena životinja, ali ni to se neće više dogoditi mnogo puta. Sve što si tokom života strastveno sakupljala, čuvala i pazila, ostati će u tvom lijepom stanu na kojega su uvijek bila ponosna i uživala u njemu. Bit ćeš starica, slaba, nemoćna, siromašna ili bogata, tvoji najbliži ili neki strani, daleki ljudi doći će jednoga dana i odvesti te iz tvog tako lijepog stana u starački dom, za tvoje dobro ili da te se riješe, i tvoj stan će ti biti lijep bez obzira da li si cijeloga života bila zadovoljna i ponosna njime ili si mislila da je mali, bijedan, nezadovoljavajući i ružan. Star si, bolestan, slab i siromašan. Tvoji najbliži, potomci i nasljednici, nakon porodičnog vijećanja i odluke, odvode te u bolnicu iz koje se nikada nećeš vratiti. Tvoj kućica je trošna, prokišnjava i propuhuje, ali za tebe je kao dvorac i nikada ne bi htio iz nje, ali nemaš snage ni dići ruku kada te stavljaju na nosila i dovode. Bit ćeš starac, slab, nemoćan i bolestan, ljudi u bijelom doći će s nosilima i iznijeti te onemoćalog iz tvog tako lijepog stana, odvesti će te u bolnicu, voziti će te kroz hodnike, ostavit će te u nekoj sobi, u njoj ćeš biti sam ili će biti još neki nepoznati ljudi, pokušavati će te liječiti, ali izgledi da te izliječe biti će mali, pa čak i da ti olakšaju situaciju biti će nikakvi. Godina je 1941. Ti i tvoji najbliži ste Židovi ili Srbi. Noću vas budi silovito lupanje po vratima, upadaju uniformirani i naoružani ljudi. Oni su vlast. Tjeraju vas sve da izađete iz kuće i popnete se pod ceradu nekog kamiona i dok on još nije ni krenuo vidite neke druge ljude kako ozareno ulaze u vašu kuću. Početak je devedesetih godina. Noću dolaze nepoznati naoružani ljudi u uniformama koje ne prepoznajete, dovezli su se automobilom bez oznaka, čak su i registarske tablice skinute. Traže da pođeš s njima s njima na ispitivanje, ne znaš ni zašto ni gdje. Živiš u Meksiku. Poslijepodne je, vrućina, siesta. Iznenada u kuću upada grupa snažnih naoružanih ljudi. Bez ikakvog objašnjavanja počinju te udarati, bacati naokolo i vući, dok dječica vrište izvlače te na ulicu i uguravaju u stražnje spremište nekog automobila. Znaš da su pripadnici neke od narkobandi, ali ne znaš zašto su se okomili upravo na tebe, zašto te odvode i gdje. Do jučer je još sve bilo u najboljem redu, ali danas je odjednom poštar donio omotnicu. Otvaraš je i čitaš i ne možeš vjerovati – rješenje o ovrsi. Nemaš snage pažljivo čitati, ali shvaćaš da je sve oko tebe, taj tvoj tako lijepi stan, ugodno i skladno namješten, nestvaran i kao da je providan, kao da vidiš kroz stvari i zidove, shvaćaš da si još u njemu, ali kao da više nisi, sve će kratko i prekratko trajati i ne znaš gdje bi krenuo ni gdje bi se djenuo. Ili sjediš poslijepodne kod kuće sa suprugom, došli su vam u goste prijatelji, sve je u najboljem redu, no iznenada čuješ buku na ulazu u dvorištu, neko se nešto dere, zove, dižeš se i ideš pogledati… I odvode te iz tvoje kuće, iz tvog mira, iz tvoje sigurnosti. Ovo je društvo – u svjetskim razmjerima – navodno utemeljeno na nepovredivosti privatnog vlasništva. To je – kao – civilizacijsko dostignuće. I zaista, vlasništvo će ostati, moje, tvoje ili njegovo, uvijek će se naći neki vlasnik. Svega će biti, ali nas neće biti. Ne brinite se za vlasništvo – što je s nepovredivošću vlasnika? Vlasnik je slaba karika u mreži sistema. |
|
- revitalizirani post od 7.10.2010.
 Godinama sam manijakalno išao u kino. Pogledao sam svaki novi film koji je zavrijedilo vidjeti, a gotovo svakodnevno išao sam u Kinoteku. Kad su bili neki ciklusi ili festivali znao sam istoga dana odgledati i dva-tri, pa i četiri filma. Kad su se pojavili filmovi na vrpcama i videoteke, sasvim sam se razulario. Kako sam istovremeno i manijakalno čitao knjige, a ni ženske nisam zapostavljao, problem nedostatka vremena za sve što sam želio nadrastao je čak i to da mi nije ostajalo vremena za ništa drugo u životu.Kako se pojavljivalo sve više dobrih knjiga, dobrih filmova i dobrih ženski, značajni prelom u odrastanju, moglo bi se reći i značajan korak u sazrijevanju, dogodio se kad sam morao priznati i pomiriti se s tim da nikada neću stići pročitati sve knjige, pogledati sve filmove i potucati sve ženske koje sam želio. Odavno sam odustao od toga da moram vidjeti sve dobre nove filmove koji se pojave, objavljuje se toliko dobrih knjiga da nema ni teoretskih izgleda da bi ih itko stigao sve pročitati, a ženske neću ni spominjati. Danas me malo zanimaju novi filmovi. Najviše me veseli kad nabavim neki stari film koji me je svojevremeno oduševljavao ili mi mnogo značio, i to što sam ga više zaboravio, to me više raduje. Kad danas gledam te filmove ne zanima me toliko sam film koliko pokušavam dokučiti, prisjetiti se ili otkriti, zbog čega sam ih svojevremeno toliko volio i cijenio. Ne zanima me više prvenstveno to što kazuju nego zašto su me nekoć zanimali. Gledam ih, a zapravo odvrćem svoj unutarnji film. Da li ta usredotočenost na sebe znači da postajem sebičan? Kažu da su ljudi što su stariji sve sebičniji, stvarno starim ljudima se predbacuje da su bezobzirno sebični. Nije valjda da to i mene obuzima? Nije. Kad analiziram kako se ponašam i kako razmišljam, sve sam drugo nego sebičan. Nešto drugo je posrijedi. Svojevremeno su filmovi i knjige (pa i ženske) bili izvori kroz koje sam saznavao sve o svijetu, danas znam toliko o svijetu da me malo što zanima, osim one posljednje zagonetke koja je preostala. Posljednja zagonetka sam ja sam. |
 Da je uloga knjiga u suvremenom hrvatskom društvu mala, premala i nedostatna nije potrebno obrazlagati, iako bih drugom prilikom i to s velikim užitkom natenane obrazložio. Pitanje je zašto je tako.Izdavači kukaju da rade s premalom društvenom pomoći, u nepovoljnim društvenim i civilizacijskim uvjetima, i to je uvelike točno, te je kuknjava – koliko god uzaludna – uvelike osnovana. Međutim, premda se neki izdavači pošteno trude i rade najbolje što mogu i najbolje što je uopće moguće, dobrim dijelom su i izdavači u cjelini sami krivi što su spali na niske grane. Ovom prilikom ću iznijeti jedan primjer. Da bi se primjer u potpunosti razumio valja napomenuti da u izdavanju literature onaj tko ne može zaraditi objavljivanjem knjiga za djecu ili erotske literature nema što tražiti. Slično i izdavači publicistike kod nas, ukoliko ne zarade knjigom na temu „partizani-ustaše“ ili naslovom u kojem se spominje Tito ili Stepinac, u izdavaštvu nemaju što tražiti. Takvi bolje da se okrenu nekom drugom zanimanju u kojem bi možda bili uspješniji. Dakle, vjerojatno nikome ne treba objašnjavati što su „Mali leteći medvjedi“. Serija od trideset i devet animiranih filmova koje je prije četvrt stoljeća proizveo „Zagreb film“ u suradnji sa stranim producentom. U tih četvrt stoljeća, iako se zbio i rat, nije bilo godine da se cijela serija nije reprizirala na nekom od domaćih televizijskih kanala, neki put i istovremeno na više njih u „regiji“. Usput, teško je naći ikoga tko o toj seriji ima lošije mišljenje od mene. Naime, znam kakva je serija mogla biti da se nije servilno podvilo rep pred zahtjevima stranog partnera koji je donio novce i kastrirajuće zahtjeve. Usprkos tome ostaje činjenica – kod nas su svi mlađi od trideset i pet odrasli uz „Male leteće medvjede“, a već postoje i godišta čija djeca su odrasla uz njih i ona čija djeca upravo odrastaju. Usprkos tome, pokušate li u našim knjižarama pronaći neku slikovnicu ili knjigu za djecu o malim letećim medvjedima – nećete uspjeti. Nećete uspjeti iz jednostavnog razloga jer tako nešto ne postoji. Godine 1990. „Mladinska knjiga“ je objavila devet slikovnica o malim letećim medvjedima u čak i tada velikim, a danas nezamislivim nakladama. Sve je rasprodano, a odonda se slikovnice nisu ni reprizirale niti su se pojavile nove. Kroz četvrt stoljeća od tada pojavili su se neki izdavači zainteresirani za objavljivanje nove knjižice o malim letećim medvjedima, na prste jedne ruke bi ih se moglo nabrojati. Ostale ili ne zanima izdavaštvo za djecu ili im je jeftinije, djeluje sigurnije ili nisu sposobni za išta bolje od toga da otkupe prava za izdavanje neke strane slikovnice ili iz privatnih sentimentalno-samaritanskih razloga objave neki uradak netalentirane sestrične. Da je u našem izdavaštvu u cjelini i zrnce pameti, svake godine bi barem jedan izdavač grebao na kućna vrata autora malih letećih medvjeda nagovarajući ga da napiše novu knjigu. Kad bi takva knjiga bila objavljena, a da je društvo iole sređeno, ništa prirodnije nego da se nađe u školskoj lektiri. Kad bi se našla u školskoj lektiri, omanje izdavačko poduzeće bi moglo pristojno egzistirati samo na svakogodišnjim reizdanjima i produkciji novih naslova na istu temu… Kad čujem kako izdavači kukaju da propadaju i prisjetim se malih letećih medvjeda, ne mogu odoljeti pomisli: samo propadnite – zaslužili ste da propadnete! Društvo u kojem ne postoji zadovoljavajući kulturni model, u kojem izdavaštvo kopni i svodi se na amatersku, diletantsku, potemkinovsku djelatnost i samo je zaslužilo da propadne.  Ipak ne mogu odoljeti da ne lanem barem nekoliko natuknica o ulozi književnosti…Ne zavaravajmo se, bilo koji pojedinac može zadovoljavajuće proživjeti život bez ijedne pročitane knjige nakon osnovnoškolske lektire. Takav pojedinac može se manje-više uspješno uklopiti u bilo koje društvo. Međutim društvo bez kohezivnih faktora ne može postojati, a ukoliko ti povezujući mehanizmi i vrijednosti ne nose kvalitetu ne može biti zadovoljavajuće za ikoga tko mu pripada. Za povijesna lovačka društva bilo je dovoljno što su imali muziku i ples, a civilizacijski odmak prema agrikulturi donio je arhitekturu i književnost. Arhitektura bez književnosti reducira društvo na razinu srednjevjekovnih utvrda. Kako je ionako najbolja definicija tuđmanizma da je to feudalizam + televizija (tuđmanizam = feudalizam + televizija), a Crkva svim silama uspješno radi da nas vrati u srednji vijek, s neučikovitom književnošću (zahvaljujući slabom izdavaštvu) vraćamo se u srednji vijek kad se poslovično slabo čitalo. Srednjevjekovno društvo nema što tražiti u suvremenom svijetu i teško može u njemu duže potrajati. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
